Predmet C-80/17

Fundo de Garantia Automóvel

protiv

Aline Antónije Destapado Pão Mole Juliana i Cristiane Micaele Caetano Juliana

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supremo Tribunal de Justiça)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila – Direktiva 72/166/EEZ – Članak 3. stavak 1. – Druga direktiva 84/5/EEZ – Članak 1. stavak 4. – Obveza ugovaranja osiguranja – Vozilo parkirano na privatnom zemljištu – Pravo regresa tijela za naknadu štete prema vlasniku neosiguranog vozila”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 4. rujna 2018.

1. Usklađivanje zakonodavstava–Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila–Obveze država članica–Opća obveza osiguranja vozila koja se uobičajeno nalaze na njihovom državnom području–Doseg–Primjenjivost na vozilo parkirano na privatnom zemljištu, ali u voznom stanju

   (Direktiva Vijeća 72/166, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14, čl. 1. t. 1., čl. 3. st. 1. i čl. 4.)

2. Usklađivanje zakonodavstava–Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila–Direktiva 84/5–Intervencija tijela koje osigurava naknadu štete žrtvama prometnih nezgoda–Uvjeti–Granice

   (Direktiva Vijeća 84/5, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14, čl. 1. st. 4.)

3. Usklađivanje zakonodavstava–Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila–Direktiva 84/5–Intervencija tijela koje osigurava naknadu štete žrtvama prometnih nezgoda–Nacionalni propisi kojima se za tijelo predviđa mogućnost prava regresa prema osobi koja je dužna ugovoriti osiguranje od građanskopravne odgovornosti–Primjenjivost čak i u slučaju nepostojanja građanskopravne odgovornost te osobe za nezgodu–Dopuštenost

   (Direktiva Vijeća 84/5, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14, čl. 1. st. 4.)

1.  Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005., treba tumačiti na način da je ugovaranje osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornog vozila obvezno kada je dotično vozilo još uvijek registrirano u državi članici i u voznom stanju, ali je parkirano na privatnom zemljištu samo zbog odluke njegova vlasnika koji ga više nema namjeru voziti.

   Člankom 3. stavkom 1. Prve direktive, čija je formulacija vrlo općenita, državama članicama nameće se obveza uvođenja opće obveze osiguranja vozila u svoje nacionalne pravne poretke (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Csonka i dr., C-409/11, EU:C:2013:512, t. 24.). Tako svaka država članica, podložno odstupanjima predviđenima u članku 4. te direktive, mora osigurati da je svako vozilo koje se uobičajeno nalazi na njezinu državnom području pokriveno ugovorom sklopljenim s društvom za osiguranje koji pokriva, u granicama utvrđenima pravom Unije, građanskopravnu odgovornost koja nastaje u vezi s tim vozilom (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Csonka i dr., C-409/11, EU:C:2013:512, t. 28.). Pojam „vozilo” definiran je u članku 1. točki 1. Prve direktive kao „svako motorno vozilo namijenjeno za kopneni promet”. Ta je definicija neovisna o tome za što se predmetno vozilo upotrebljava ili za što se može upotrebljavati (presude od 4. rujna 2014., Vnuk, C-162/13, EU:C:2014:2146, t. 38. i od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C-514/16, EU:C:2017:908, t. 29.). Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 63. do 65. svojeg mišljenja, takva definicija govori u prilog objektivnom razumijevanju pojma „vozilo”, koji je neovisan o namjeri njegova vlasnika ili druge osobe da ga stvarno upotrebljava.

   Usto je važno istaknuti da – za razliku osobito od predmeta u kojima su donesene presude od 4. rujna 2014., Vnuk (C-162/13, EU:C:2014:2146), od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908) i od 20. prosinca 2017., L. Núñez Torreiro (C-334/16, EU:C:2017:1007), u kojima je Sud, kad je riječ o motornim vozilima za koja je bilo ugovoreno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu njihove upotrebe, bio pozvan precizirati slučajeve upotrebe osiguranog vozila koji su obuhvaćeni pokrićem tako ugovorenog osiguranja – predmet u glavnom postupku tiče se drukčijeg pitanja, područja primjene obveze ugovaranja takvog osiguranja koje se, zbog razloga pravne sigurnosti, mora utvrditi unaprijed, to jest prije mogućeg sudjelovanja dotičnog vozila u nezgodi. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 34. svojeg mišljenja, opseg obvezne intervencije tijela za naknadu štete iz članka 1. stavka 4. Druge direktive podudara se, kad je riječ o šteti prouzročenoj poznatim vozilom, s područjem primjene opće obveze osiguranja iz članka 3. stavka 1. Prve direktive.Stoga se obvezna intervencija tog tijela u takvoj situaciji ne može proširiti na slučajeve u kojima vozilo koje je sudjelovalo u nezgodi ne podliježe obvezi osiguranja.

   (t. 36.-40., 46., 52., t. 1. izreke)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 44., 45.)

3.  Članak 1. stavak 4. Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005., treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da tijelo iz te odredbe ima pravo regresa, osim prema osobi ili osobama odgovornima za nezgodu, i prema osobi koja je bila dužna ugovoriti osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe vozila kojim je prouzročena šteta naknadu koje je snosilo to tijelo, ali koja u tu svrhu nije ugovorila osiguranje, čak i ako ta osoba nije građanskopravno odgovorna za nezgodu kao posljedica koje je ta šteta nastala.

   Iako je zakonodavac Unije želio očuvati pravo država članica da predvide likvidaciju štete tijela za naknadu štete iz članka 1. stavka 4. Druge direktive, osobito u pogledu „osobe ili osoba odgovornih za nezgodu”, nije, međutim, ujednačio različite aspekte likvidacije štete takvog tijela, a osobito određenje drugih osoba prema kojima može ostvarivati pravo regresa, tako da su, kako to ističe Komisija, ti aspekti uređeni nacionalnim pravom svake države članice. Stoga se nacionalnim zakonodavstvom može predvidjeti da, kada vlasnik vozila koje je sudjelovalo u nezgodi nije ispunio obvezu njegova osiguranja koju je, kao u ovom slučaju, imao na temelju nacionalnog prava, navedeno tijelo za naknadu štete može, osim prema osobi ili osobama odgovornima za nezgodu, ostvarivati pravo regresa prema tom vlasniku, neovisno o njegovoj građanskopravnoj odgovornosti za nastanak nezgode.

   (t. 55. -57., t. 2. izreke)