Predmet C-403/16

Soufiane El Hassani

protiv

Minister Spraw Zagranicznych

(zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio Naczelny Sąd Administracyjny)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EZ) br. 810/2009 – Članak 32. stavak 3. – Zakonik Zajednice o vizama – Odluka o odbijanju vize – Pravo podnositelja da uloži žalbu protiv te odluke – Obveza države članice da zajamči pravo na podnošenje žalbe sudu”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 13. prosinca 2017.

1. Granična kontrola, azil i useljavanje–Vizna politika–Zakonik Zajednice o vizama–Uredba br. 810/2009–Jedinstveni postupci i uvjeti za izdavanje viza–Odbijanje vize–Žalba protiv te odluke–Primjena nacionalnih postupovnih pravila–Načelo postupovne autonomije–Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti

   (Uredba br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 32. st. 3.)

2. Granična kontrola, azil i useljavanje–Vizna politika–Zakonik Zajednice o vizama–Uredba br. 810/2009–Jedinstveni postupci i uvjeti za izdavanje viza–Odbijanje vize–Obveza država članica da predvide postupak koji osigurava podnošenje žalbe sudu protiv te odluke

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 32. st. 3.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 25.-30.)

2.  Članak 32. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 610/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da države članice obvezuje da predvide žalbeni postupak protiv odluka o odbijanju viza, čije pojedinosti uređuje pravni poredak svake države članice uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Tim se postupkom u određenoj fazi postupka mora zajamčiti mogućnost podnošenja žalbe sudu.

   Na sudu koji je uputio zahtjev, jedinom nadležnom za tumačenje nacionalnog prava, jest da utvrdi je li i u kojoj je mjeri sustav preispitivanja o kojem je riječ u glavnom postupku u skladu s tim zahtjevima. U tom pogledu nacionalni sud mora uzeti u obzir činjenicu da odredbe Zakonika o vizama, kao što to proizlazi iz njegove uvodne izjave 29., treba tumačiti poštujući temeljna prava i načela priznata Poveljom.

   Iako je točno da nacionalna tijela pri ispitivanju zahtjeva za vizu uživaju široku marginu prosudbe kad je riječ o uvjetima za primjenu razloga za odbijanje propisanih Zakonikom o vizama i ocjeni relevantnih činjenica, takva margina prosudbe nipošto ne utječe na činjenicu da ta tijela izravno primjenjuju odredbu prava Unije. Iz toga proizlazi da se Povelja primjenjuje kada država članica donosi odluku o odbijanju izdavanja vize na temelju članka 32. stavka 1. Zakonika o vizama. Međutim, članak 47. Povelje, koji predstavlja potvrdu načela djelotvorne sudske zaštite, u prvom stavku navodi da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2015., Tall, C-239/14, EU:C:2015:824, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Također, člankom 47. drugim stavkom Povelje propisano je da svatko ima pravo da neovisni i nepristrani sud ispita njegov slučaj. Iz toga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 119. svojeg mišljenja, proizlazi da se člankom 47. Povelje države članice obvezuju da u određenoj fazi postupka zajamče mogućnost upućivanja sudu predmeta koji se odnosi na odluku o konačnom odbijanju vize.

   (t. 31., 32., 36.-39., 41., 42. i izreka)