Predmet C-189/16

Boguslawa Zaniewicz-Dybeck

protiv

Pensionsmyndigheten

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Högsta förvaltningsdomstolen)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EEZ) br. 1408/71 – Članak 46. stavak 2. – Članak 47. stavak 1. točka (d) – Članak 50. – Zajamčena mirovina – Minimalno davanje – Izračun mirovinskih prava”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 7. prosinca 2017.

1. Socijalna sigurnost–Radnici migranti–Osiguranje za slučaj starosti i smrti–Izračun starosne mirovine–Minimalno davanje–Izračun u skladu s odredbama članka 50. Uredbe br. 1408/71 i u vezi s nacionalnim zakonodavstvom, bez primjene nacionalnih odredaba o razmjernom izračunu–Neprimjena članka 46. stavka 2. i članka 47. stavka 1. točke (d) te uredbe

   (Uredba Vijeća br. 1408/71, čl. 46. st. 2., čl. 47. st. 1. t. (d) i čl. 50.)

2. Socijalna sigurnost–Radnici migranti–Osiguranje za slučaj starosti i smrti–Dodatak na mirovinu–Zajamčeni minimalni dohodak–Minimalno davanje–Zakonodavstvo države članice koje nadležnoj instituciji propisuje obvezu uzimanja u obzir, pri izračunu tog prihoda, svih starosnih mirovina koje je zainteresirani subjekt primio od jedne ili više država članica–Dopuštenost

   (Uredba Vijeća br. 1408/71, čl. 50.)

1.  Uredbu Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji koja je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998., treba tumačiti na način da, kad nadležna ustanova neke države članice računa minimalna davanja kao što je to zajamčena mirovina u predmetu u glavnom postupku, ona ne smije primijeniti članak 46. stavak 2. ni članak 47. stavak 1. točku (d) navedene uredbe. Takvo davanje mora se izračunati u skladu s odredbama članka 50. Uredbe br. 1408/71 i u vezi s nacionalnim zakonodavstvom, međutim bez primjene nacionalnih odredaba – poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku – koje se odnose na razmjerni izračun.

   Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 47. svojeg mišljenja, s obzirom na to da Uredba br. 1408/71 ne zahtijeva da države članice predvide minimalna davanja i da stoga nije nužno da svako nacionalno zakonodavstvo sadržava tu vrstu davanja, članak 46. stavak 2. te uredbe ne može nametati posebna i detaljna pravila za izračun takvog davanja.

   Slijedom toga, pravo na primanje minimalnog davanja kao što je to zajamčena mirovina o kojoj je riječ u glavnom postupku mora se procijeniti ne na temelju članka 46. stavka 2. ili članka 47. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1408/71, nego u skladu s posebnim pravilima sadržanima u članku 50. te uredbe i relevantnim nacionalnim zakonodavstvom.

   (t. 47., 48., 52. i t. 1. izreke)

2.  Uredbu br. 1408/71, u verziji koja je izmijenjena i ažurirana Uredbom br. 118/97, kako je izmijenjena Uredbom br. 1606/98, i konkretno njezin članak 50. treba tumačiti na način da joj se ne protivi zakonodavstvo države članice koje predviđa da, prilikom izračuna davanja – poput zajamčene mirovine o kojoj je riječ u glavnom postupku – nadležna ustanova mora uzeti u obzir sve starosne mirovine koje osoba u pitanju stvarno prima u nekoj drugoj državi članici ili više njih.

   U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 50. Uredbe br. 1408/71 odnosi na slučajeve u kojima je radni staž radnika na temelju zakonodavstava država koja su se na njega primjenjivala bio relativno kratak, tako da ukupni iznos davanja koja isplaćuju te države nije dostatan za razuman životni standard (presude od 30. studenoga 1977., Torri, 64/77, EU:C:1977:197, t. 5. i od 17. prosinca 1981., Browning, 22/81, EU:C:1981:316, t. 12.).

   Kako bi se riješila ta situacija, tim se člankom 50. određuje da, kada se zakonodavstvom države boravišta predviđa minimalno davanje, davanje koje isplaćuje ta država uvećat će se za dodatak jednak razlici između iznosa davanja koja isplaćuju različite države čija su se zakonodavstva primjenjivala na radnika i tog minimalnog davanja (presuda od 30. studenoga 1977., Torri, 64/77, EU:C:1977:197, t. 6.).

   Slijedi da, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 59. svojeg mišljenja, za izračun prava na minimalno davanje kao što je to zajamčena mirovina u pitanju u glavnom postupku članak 50. Uredbe br. 1408/71 posebno predviđa uzimanje u obzir stvarnog iznosa starosnih mirovina koje osoba u pitanju prima u nekoj drugoj državi članici.

   (t. 57.-60. i t. 2. izreke)