Predmet T‑234/15

(objava u ulomcima)

Systema Teknolotzis AE - Efarmogon Ilektronikis kai Pliroforikis

protiv

Europske komisije

„Sedmi okvirni program za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti (2007.‑2013.) ‑ Sporazumi o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte PlayMancer, Mobiserv i PowerUp ‑ Članak 299. UFEU‑a ‑ Odluka koja je izvršna isprava ‑ Tužba za poništenje ‑ Akt koji se može pobijati ‑ Dopuštenost ‑ Proporcionalnost ‑ Obveza dužne pažnje ‑ Obveza obrazlaganja”

Sažetak – Presuda Općeg suda (treće vijeće) od 4. srpnja 2017.

1. Tužba za poništenje – Tužba protiv odluke kojom se samo potvrđuje prethodna odluka – Nedopuštenost – Pojam potvrđujuće odluke

   (čl. 263. i 272. UFEU‑a)

2. Tužba za poništenje – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne naravi – Nenadležnost suda Unije – Nedopuštenost

   (čl. 263. i 272. UFEU‑a)

3. Tužba za poništenje – Tužba protiv odluke koja je izvršna isprava – Odluka koju se može osporavati na osnovi članka 263. UFEU‑a – Dopuštenost

   (čl. 263., 288. i 299. UFEU‑a)

1.  Akt koji samo potvrđuje prvotnu odluku ne mijenja situaciju zainteresiranog i stoga nije odluka protiv koje se može podnijeti tužba za poništenje. Tužba podnesena protiv isključivo potvrđujućeg akta druge odluke koja je postala konačna nedopuštena je. Smatra se da je akt isključivo potvrđujući akt ranije odluke ako ne sadržava nikakav novi element u odnosu na raniju odluku i prije njega nije provedeno ponovno ispitivanje situacije adresata te odluke.

   Kad je riječ o tužbi koju je sudionik u projektu koji financira Unija podnio protiv Komisijine odluke o povratu neosnovano isplaćenih iznosa, koja je izvršna isprava u smislu članka 299. UFEU‑a, ne može se valjano tvrditi da je tužba neosnovana jer je navedena odluka potvrđujuća odluka u odnosu na ranija odbijanja Komisije da tužitelju odobri olakšanje plaćanja prilikom izvršenja ugovora sklopljenog s tom institucijom. Naime, za razliku od odluke koja je izvršna isprava, ta odbijanja ne podrazumijevaju izvršavanje javnih ovlasti dodijeljenih Komisiji u svojstvu upravnog tijela i ne proizvode obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornih odnosa koji vežu tu instituciju i tužitelja. Nadalje, ne može se raditi o zaobilaženju roka za podnošenje tužbe za poništenje jer predmetna odbijanja ulaze u ugovorne odnose između Komisije i tužitelja, i jer osporavanja pred Sudom Unije, na temelju članka 272. UFEU‑a, ugovornih prava i obveza nisu podložna istom roku za tužbu.

   (t. 84., 94., 95.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 86. i 87.)

3.  U slučaju ugovora koji veže tužitelja za jednu od institucija Unije, sudovima Unije može se podnijeti tužba na temelju članka 263. UFEU‑a samo ako se pobijanim aktom želi postići obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornog odnosa koji veže stranke i koji podrazumijevaju izvršavanje isključivih ovlasti javne vlasti dodijeljenih instituciji koja je sklopila ugovor u svojstvu upravnog tijela.

   Odluka koja je izvršna isprava u smislu članka 299. UFEU‑a, akt je koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a s obzirom na to da je ta odluka, u nedostatku suprotnog navoda u UFEU‑u, među onima iz članka 288. UFEU‑a. Osnovanost takve odluke koja je izvršna isprava može se stoga osporavati samo pred sudom koji odlučuje o poništenju na temelju članka 263. UFEU‑a. To osobito vrijedi kada je odluka koja je izvršna isprava bila donesena u svrhu naplate tražbine koja je nastala iz ugovora koji je sklopila institucija. Naime, iako bi ugovor tog tipa izričito dopuštao donošenje takvih odluka, njihova pravna narav ne bi bila određena ugovorom ili nacionalnim pravom koje se na njega primjenjuje već člankom 299. UFEU‑a.

   (t. 88., 90., 91.)