Predmet T‑70/15

(objavljeno u ulomcima)

Trajektna luka Split d.d.

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje — Zloporaba vladajućeg položaja — Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 102. UFEU‑a — Određivanje maksimalnih cijena lučkih usluga za unutarnji promet od strane Lučke uprave u Splitu — Odbijanje pritužbe — Rješavanje predmeta od strane tijela nadležnog za tržišno natjecanje države članice — Nepostojanje interesa Unije“

Sažetak – Presuda Općeg suda (sedmo vijeće) od 30. rujna 2016.

1. Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Komisijina odluka o arhiviranju pritužbe koju je već rješavalo i iz razloga prioriteta odbilo nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje – Dopuštenost – Pretpostavke

   (čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 13. st. 2.)

2. Tržišno natjecanje – Podjela nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje – Odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom se pritužba odbija – Sudski nadzor – Nadležnost nacionalnih sudova

   (čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 13. st. 2.)

3. Pristupanje novih država članica Europskoj uniji – Hrvatska – Sposobnost nacionalnih sudova da primjenjuju pravo Unije

1.  Članak 13. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, kao i sve odredbe navedene uredbe, odnosi se na situacije u kojima se provode članci 101. i 102. UFEU‑a. Komisija slijedom toga može odbaciti pritužbu na temelju navedene odredbe samo kada je ona bila predmet ispitivanja provedenog s obzirom na pravo Unije o zaštiti tržišnog natjecanja.

   U tim okolnostima, u slučaju u kojem se nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje u jednoj od svojih odluka izjasnilo samo u pogledu nacionalnog prava tržišnog natjecanja, odredbe članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 ne mogu se upotrijebiti i stoga nisu primjenjive.

   (t. 26. do 29.)

2.  Gospodarski subjekti koji su navodne žrtve povrede ne mogu smatrati Europsku komisiju žalbenim tijelom koje može poništiti odluke nacionalnog tijela kojima njihova pritužba nije prihvaćena. Naime, nadzor odluka tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje nije na nacionalnim sudovima koji imaju ključnu ulogu u primjeni pravila tržišnog natjecanja Unije.

   (t. 34.)

3.  Republika Hrvatska mogla je pristupiti Uniji tek nakon što je zadovoljila političke i ekonomske kriterije i ispunila obveze koje imaju države kandidatkinje za pristupanje, kako ih je odredilo Europsko vijeće u Kopenhagenu (Danska) 21. i 22. lipnja 1993. Ti kriteriji od države kandidatkinje, među ostalim, zahtijevaju sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz pristupanja, posebice sposobnost učinkovite provedbe pravila, standarda i politika koji čine zakonodavni korpus Unije. Slijedom toga, sposobnost hrvatskih sudova da primjenjuju pravo Unije ne može se a priori dovesti u pitanje.

   (t. 53., 54.)