PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)

19. srpnja 2016.

H. G.

protiv

Europske komisije

„Javna služba — Dužnosnici — Dužnosnici koji rade u trećoj zemlji — Smještaj koji uprava stavi na raspolaganje — Obveza boravka u tom smještaju — Stegovni postupak — Stegovna mjera — Članak 9. stavak 1. točka (c) Priloga IX. Pravilniku o osoblju — Odgoda napredovanja u viši stupanj — Naknada štete — Članak 22. Pravilnika o osoblju“

Predmet:

Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom H. G. traži poništenje odluke Europske komisije kojom mu se izriče stegovna mjera odgode napredovanja u viši stupanj u trajanju od 18 mjeseci i nalaže da Komisiji naknadi štetu u iznosu od 108596,35 eura.

Odluka:

Tužba se odbija. H. G. snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

1. Dužnosnici – Stegovne mjere – Sankcija – Diskrecijska ovlast tijela za imenovanje – Ocjenjivanje jesu li se činjenice koje su predmet stegovnog postupka stvarno dogodile – Mišljenje stegovnog povjerenstva – Doseg – Granice

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog IX., čl. 18. i 22.)

2. Dužnosnici – Stegovne mjere – Stegovni postupak – Povreda obveze – Povreda iste obveze drugog dužnosnika – Nepostojanje utjecaja

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog XI., čl. 22.)

3. Dužnosnici – Prava i obveze – Obveza lojalnog postupanja – Doseg – Utvrđenje povrede obveze – Mjerila za ocjenu

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 11.)

1.  U skladu s člankom 18. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, stegovno povjerenstvo većinom glasova donosi obrazloženo mišljenje o tome jesu li utvrđene činjenice u vezi s pritužbom i o mogućim sankcijama koje iz njih proizlaze. Kada je riječ o tome jesu li utvrđene činjenice u vezi s pritužbom, navedeno mišljenje nije obvezujuće za tijelo za imenovanje.

   Stoga dužnosnik ne može stegovnom povjerenstvu valjano prigovoriti da nije raspravilo postupovna pitanja koja je on isticao tijekom stegovnog postupka, s obzirom na to da se takva pitanja nužno ne moraju razmotriti u obrazloženom mišljenju donesenom na temelju članka 18. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.

   Usto, budući da tijelo za imenovanje nije vezano mišljenjem stegovnog povjerenstva kada je riječ o tome jesu li utvrđene činjenice u vezi s pritužbom, prigovore vezane uz ispitivanje činjenica koje je provelo stegovno povjerenstvo treba odbiti kao bespredmetne jer se takvi prigovori eventualno moraju podnijeti protiv konačne odluke navedenog tijela na temelju članka 22. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.

   (t. 78. do 80.)

   Izvori:

   Službenički sud: presuda od 3. lipnja 2015., Bedin/Komisija, F‑128/14, EU:F:2015:51, t. 23. do 25.

2.  Predmetni dužnosnik u okviru stegovnog postupka ne može se za vlastito počinjenje iste nepravilnosti koristiti izgovorom da je tijelo za imenovanje prihvatilo nepravilno ponašanje drugog dužnosnika.

   (t. 122.)

3.  Obveza lojalnog postupanja dužnosniku nalaže ne samo suzdržavanje od nepriličnog ponašanja koje šteti ugledu dužnosti i dužnom poštovanju institucije i svojih nadređenih nego i da dokaže, to više ako je u višem razredu, da je njegovo ponašanje izvan svake sumnje radi očuvanja povjerenja koje postoji između njega i institucije. Nadalje, ista ta obveza lojalnog postupanja podrazumijeva da dužnosnici pružanjem jasnih i nedvosmislenih informacija olakšavaju zadatak uprave kad je riječ o određivanju opsega njihovih prava.

   Naposljetku, budući da se obveza lojalnog postupanja općenito i objektivno nameće, za utvrđivanje povrede dužnosnikove obveze nije bilo nužno da trostrano tijelo za imenovanje utvrdi ili uzme u obzir razloge koji su predmetnog dužnosnika naveli na to da povrijedi svoju obvezu lojalnog postupanja, pa čak i ako se smatra da su oni dokazani.

   (t. 147. i 151.)

   Izvori:

   Službenički sud: presude od 8. studenoga 2007., Andreasen/Komisija, F‑40/05, EU:F:2007:189, t. 233.; od 23. listopada 2013., Gomes Moreira/ECDC, F‑80/11, EU:F:2013:159, t. 66. i od 19. studenoga 2014., EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 112.