PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

18. studenoga 2015.

Alkis Diamantopoulos

protiv

Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS)

„Javna služba — Osoblje EEAS‑a — Promaknuće — Postupak promaknuća za 2014. — Odluka da se tužitelja ne promakne u razred AD 12 — Postupanje po poništavajućoj presudi donesenoj zbog nedostatka obrazloženja — Članak 266. UFEU‑a — Potvrđivanje prvotne odluke — Međuinstitucijski premještaj“

Predmet

:

Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom A. Diamantopoulos traži poništenje odluke Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) od 29. travnja 2014. da ga se u postupku promaknuća za 2012. ne promakne u razred AD 12. Također traži da mu se dosudi naknada štete.

Odluka

:

Poništava se odluka Europske službe za vanjsko djelovanje od 29. travnja 2014. da se A. Diamantopoulos u postupku promaknuća za 2012. ne promakne u razred AD 12. Stranke će u roku od dva mjeseca od objave ove međupresude obavijestiti Službenički sud o iznosu utvrđenom zajedničkim sporazumom glede novčane naknade vezane uz nezakonitost odluke od 29. travnja 2014. ili, ako nema sporazuma, o visini svojih zahtjeva u pogledu tog iznosa. O troškovima će se odlučiti naknadno.

Sažetak

1. Tužbe dužnosnikâ — Poništavajuća presuda — Učinci — Obveza usvajanja provedbenih mjera — Poštovanje načela dobre vjere

   (čl. 266. UFEU‑a)

2. Tužbe dužnosnikâ — Poništavajuća presuda — Učinci — Poništenje odluke o nepromaknuću zbog nedostatka obrazloženja — Obveza donošenja odluke koja treba nadomjestiti navedenu odluku poštujući procesna jamstva — Doseg

   (čl. 266. UFEU‑a; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)

3. Tužbe dužnosnikâ — Poništavajuća presuda — Učinci — Obveza usvajanja provedbenih mjera — Doseg — Uzimanje u obzir relevantne sudske prakse sudova Unije

   (čl. 266. UFEU‑a)

1.  Po poništavajućim presudama treba postupati sukladno načelu dobre vjere, a djelovanje upravnih tijela uvijek je podvrgnuto tom načelu.

   (t. 21.)

   Izvori:

   Prvostupanjski sud: presuda od 8. svibnja 2007., Citymo/Komisija, T‑271/04, EU:T:2007:128, t. 107.

   Opći sud Europske unije: presude od 10. studenoga 2010., OHIM/Simões Dos Santos, T‑260/09 P, EU:T:2010:461, t. 70., i od 14. prosinca 2010., Bleser/Sud, F‑25/07, EU:F:2010:163, t. 142.

2.  Kada institucija Unije raspolaže širokim diskrecijskim ovlastima, kao što je to slučaj u pitanjima promaknuća, poštovanje određenih postupovnih jamstava od ključne je važnosti, a među tim je jamstvima i obveza da se pažljivo i nepristrano ispitaju sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja te da odluke budu dostatno obrazložene.

   Konkretno, osnovna je funkcija obrazloženja da se smanji opasnost od samovoljnog postupanja i da se upravno tijelo prisili na to da svoju argumentaciju ustroji kao koherentnu cjelinu, navodeći ga tako da racionalizira svoje mišljenje i doseg svoje odluke na temelju relevantnih, nedvojbenih, nekontradiktornih i dostatnih argumenata.

   Stoga temeljni razlog obveze obrazlaganja zajedno s obvezama koje upravno tijelo vežu na temelju članka 266. UFEU‑a kad je neki od njezinih akata poništen nameće dotičnoj instituciji dvije uzastopne obveze. Prije svega institucija mora provesti stvarno preispitivanje razloga koji su, iako nisu bili izraženi u poništenoj odluci o nepromaknuću, mogli stajati iza te odluke, a u svjetlu razloga koji čine nužnu potporu izreke poništavajuće presude. Ona potom mora tako preispitane razloge iznijeti kroz obrazloženje odluke koja treba nadomjestiti navedenu odluku o nepromaknuću. U suprotnom bi obveza davanja odgovarajućeg obrazloženja, posebno nakon poništenja odluke zbog nepostojećeg ili nedostatnog obrazloženja, nalikovala na besmislenu konstrukciju, dok je obrazloženje naprotiv važna formalnost. Osim toga, obveza da se nakon poništenja odluke zbog povrede obveze obrazlaganja provede stvarno preispitivanje razloga koji su mogli činiti osnovu odluke koja formalno nije obrazložena, i obveza da se to preispitivanje izrazi kroz obrazloženje, nije pitanje koje se tiče merituma odluke o promaknuću te se štoviše njome upravnom tijelu ne nameće da donese odluku koja bi bila povoljna za tužitelja. Ona naprotiv spada u formalnosti procesne naravi koje su nužne kod donošenja odluke da bi ona bila uredna.

   (t. 24. do 26.)

   Izvori:

   Sud: presude od 23. rujna 2004., Hectors/Parlament, C‑150/03 P, EU:C:2004:146, t. 41., i od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 69.

   Prvostupanjski sud: presuda od 8. rujna 2009., ETF/Landgren, T‑404/06 P, EU:T:2009:313, t. 163.

3.  Sukladno članku 266. UFEU‑a, mjere koje se donose radi postupanja po poništavajućoj presudi moraju poštovati ne samo izreku i razloge te presude nego i odredbe prava Unije. Također, s obzirom na pravilo prema kojem se zakonitost akta ocjenjuje u skladu s pravnim i činjeničnim okolnostima koje su postojale u trenutku njegova donošenja, dotična institucija mora voditi računa o relevantnoj sudskoj praksi sudova Unije. Naime, tumačenje koje Unijini sudovi daju pravnom pravilu prava Unije objašnjava i precizira značenje i doseg tog pravnog pravila onako kako ono mora ili je moralo biti shvaćeno i primijenjeno od trenutka njegova stupanja na snagu.

   (t. 33.)

   Izvori:

   Prvostupanjski sud: presuda od 6. listopada 2004., Vicente‑Nuñez/Komisija, T‑294/02, EU:T:2004:291, t. 46. i 47.

   Opći sud Europske unije: presude od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, EU:T:2011:347, t. 164., i od 11. lipnja 2015., McCullough/Cedefop, T‑496/13, EU:T:2015:374, t. 16.

   Službenički sud: presuda od 28. lipnja 2011., Mora Carrasco i dr./Parlament, F‑128/10, EU:F:2011:96, t. 39.