Mišljenje 3/15

Mišljenje na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a

„Mišljenje doneseno na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a ‑ Marakeški ugovor o olakšanju pristupa objavljenim djelima za osobe koje su slijepe, koje imaju oštećenje vida ili imaju drugih poteškoća u korištenju tiskanim materijalima ‑ Članak 3. UFEU‑a ‑ Isključiva vanjska nadležnost Europske unije ‑ Članak 207. UFEU‑a ‑ Zajednička trgovinska politika ‑ Komercijalni aspekti intelektualnog vlasništva ‑ Međunarodni sporazum koji bi mogao utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg ‑ Direktiva 2001/29/EZ ‑ Članak 5. stavak 3. točka (b) i stavak 4. ‑ Iznimke i ograničenja u korist osoba s invalidnošću”

Sažetak – Mišljenje Suda (veliko vijeće) od 14. veljače 2017.

1. Zajednička trgovinska politika–Međunarodni sporazumi–Sklapanje–Unijina nadležnost–Doseg–Marakeški ugovor o pristupu slabovidnih osoba objavljenim djelima–Isključenost

   (čl. 3. st. 1. t. (e) UFEU‑a i čl. 207. UFEU‑a)

2. Međunarodni sporazumi–Sklapanje–Unijina nadležnost–Marakeški ugovor o pristupu slabovidnih osoba objavljenim djelima–Isključivost–Temelj–Utjecaj na pravila predviđena u Direktivi 2001/29

   (čl. 3. st. 2. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, uvodna izjava 7. i čl. 5. st. 3. t. (b) i čl. 4.)

3. Međunarodni sporazumi–Sklapanje–Unijina nadležnost–Isključivost–Temelj–Utjecaj na zajednička pravila Unije–Kriteriji za ocjenu

   (čl. 3. st. 2. UFEU‑a)

1.  Sklapanje Marakeškog ugovora o olakšanju pristupa objavljenim djelima za osobe koje su slijepe, koje imaju oštećenje vida ili imaju drugih poteškoća u korištenju tiskanim materijalima ne ulazi u zajedničku trgovinsku politiku definiranu člankom 207. UFEU‑a. Slijedom toga, Unija na temelju članka 3. stavka 1. točke (e) UFEU‑a nema isključivu nadležnost za sklapanje tog ugovora.

   Naime, osnovna je svrha Marakeškog ugovora poboljšanje uvjeta korisnika olakšavanjem – različitim sredstvima, među kojima i olakšanim optjecajem primjeraka u dostupnom formatu – pristupa tih osoba objavljenim djelima. Nadalje, kada je riječ o sadržaju tog ugovora, njime je propisano da se ugovorne stranke radi ostvarenja njegovih ciljeva trebaju koristiti dvama različitim i komplementarnim instrumentima. Kao prvo, članak 4. stavak 1. tog ugovora propisuje da su ugovorne stranke dužne predvidjeti ograničenje ili iznimku od prava reproduciranja, prava distribucije i prava stavljanja na raspolaganje javnosti, kako bi primjerci u dostupnom formatu mogli biti lakše stavljeni na raspolaganje korisnicima. Kao drugo, članci 5. i 6. Marakeškog ugovora uvode određene obveze u vezi s prekograničnom razmjenom primjeraka u dostupnom formatu.

   Kada je riječ, kao prvo, o usklađivanju iznimaka i ograničenja prava reproduciranja, prava distribucije i prava stavljanja na raspolaganje javnosti, u uvodnoj izjavi 12. preambule tog ugovora posebno se navodi da se to usklađivanje provodi kako bi se korisnicima omogućio lakši pristup djelima i njihovo korištenje. Usto, članak 4. Marakeškog ugovora nije takve naravi da osigura usklađivanje nacionalnih zakonodavstava koje bi omogućilo da se znatno olakša međunarodna trgovina jer ugovorne stranke imaju široku marginu prosudbe pri provedbi tog članka i jer iz članka 12. tog ugovora proizlazi da njegov cilj ili učinak nije zabraniti ugovornim strankama da u svoje nacionalno zakonodavstvo uvedu iznimke i ograničenja u korist korisnika različite od onih predviđenih navedenim ugovorom. Nadalje, nije moguće prihvatiti argument prema kojem među pravilima koja uređuju intelektualno vlasništvo samo ona koja se odnose na neimovinsko pravo ne ulaze u pojam trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva iz članka 207. UFEU‑a jer bi to dovelo do prekomjernog proširenja polja zajedničke trgovinske politike, povezivanjem s tom politikom pravila koja nisu u posebnoj vezi s međunarodnom trgovinom. U tim okolnostima nije moguće zaključiti da su pravila Marakeškog ugovora koja predviđaju uvođenje iznimke ili ograničenja prava reproduciranja, distribucije i stavljanja na raspolaganje javnosti u posebnoj vezi s međunarodnom trgovinom, koja podrazumijeva da se odnose na trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva iz članka 207.

   UFEU‑a. Kada je, na drugome mjestu, riječ o pravilima Marakeškog ugovora koja uređuju izvoz i uvoz primjeraka u dostupnom formatu, valja istaknuti da se ona bez ikakve sumnje odnose na međunarodnu razmjenu takvih primjeraka. Međutim, radi ocjene povezanosti takvih pravila sa zajedničkom trgovinskom politikom valja uzeti u obzir cilj koji se njima želi postići. Valja smatrati da članci 5., 6. i 9. tog ugovora nemaju posebnu svrhu promicanja, olakšavanja ili uređivanja međunarodne trgovine primjercima u dostupnom formatu, nego upravo poboljšanja uvjeta korisnika, olakšavanjem pristupa tih osoba primjercima u dostupnom formatu reproduciranima u drugim ugovornim strankama. U tim okolnostima, olakšavanje prekograničnih razmjena primjeraka u dostupnom formatu čini se više kao sredstvo za ostvarenje nekomercijalnog cilja navedenog ugovora nego kao sam cilj pripisan tom ugovoru. Osim toga, s obzirom na svoje karakteristike, razmjene predviđene Marakeškim ugovorom ne mogu izjednačiti s međunarodnim razmjenama koje se obavljaju u komercijalne svrhe

   U tim uvjetima sama okolnost da se sustav uspostavljen Marakeškim ugovorom eventualno može primijeniti na djela koja se komercijalno iskorištavaju ili koja je moguće na taj način iskorištavati i da stoga – ako je to slučaj – može neizravno utjecati na međunarodnu trgovinu takvim djelima ne može značiti da ulazi u zajedničku trgovinsku politiku.

   (t. 70.‑73., 83.‑91., 100., 101.)

2.  Na temelju članka 3. stavka 2. UFEU‑a Unija ima isključivu nadležnost za sklapanje međunarodnog sporazuma kad je njegovo sklapanje predviđeno zakonodavnim aktom Unije ili ako je takav sporazum potreban kako bi Uniji omogućio izvršavanje njezine unutarnje nadležnosti ili u mjeri u kojoj bi njegovo sklapanje moglo utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg. Rizik da međunarodne obveze utječu na zajednička pravila Unije ili izmijene njihov opseg, koji može opravdati postojanje isključive vanjske nadležnosti Unije, postoji ako te obveze ulaze u područje primjene navedenih pravila. Utvrđenje postojanja takvog rizika ne pretpostavlja potpuno podudaranje područja obuhvaćenog međunarodnim obvezama i područja obuhvaćenog pravnim pravilima Unije. Konkretnije, takve međunarodne obveze mogu utjecati na pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg onda kad ulaze u područje koje je već velikim dijelom uređeno takvim pravilima.

   U isključivoj je nadležnosti Unije sklapanje Marakeškog ugovora o olakšanju pristupa objavljenim djelima za osobe koje su slijepe, koje imaju oštećenje vida ili imaju drugih poteškoća u korištenju tiskanim materijalima, s obzirom na to da sve obveze predviđene tim ugovorom ulaze u područje koje je već velikim dijelom uređeno zajedničkim pravilima Unije i da sklapanje tog ugovora može utjecati na ta pravila ili izmijeniti njihov opseg. Naime, iznimke ili ograničenja prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti predviđeni Marakeškim ugovorom morat će se provesti u području koje je usklađeno Direktivom 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu Isto vrijedi i za sustave izvoza i uvoza predviđene tim ugovorom jer im je cilj u konačnici dati ovlaštenje za priopćavanje javnosti ili distribuciju na području jedne ugovorne stranke primjeraka u dostupnom formatu objavljenih u drugoj ugovornoj stranci bez pristanka nositelja prava.

   U tom pogledu, s obzirom na to da države članice, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, izvan okvira institucija Unije ne mogu preuzeti međunarodne obveze koje ulaze u područje koje je već velikim dijelom uređeno zajedničkim pravilima Unije, čak i u slučaju nepostojanja mogućeg proturječja između tih obveza i tih pravila, okolnost, ako se i utvrdi, da članak 11. Marakeškog ugovora predviđa obvezu usporedivu s onom koja proizlazi iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 ili da uvjeti navedeni u člancima 4. do 6. tog ugovora kao takvi nisu u suprotnosti s onima iz članka 5. stavka 3. točke (b) i stavka 4. Direktive 2001/29 ni u kojem slučaju ne može biti odlučujuća.

   Osim tog, iako je točno, kao što to proizlazi iz naslova Direktive 2001/29 i njezine uvodne izjave 7., da je zakonodavac Unije samo djelomično uskladio autorska prava i srodna prava, to razmatranje kao takvo ne može biti odlučujuće. Naime, iako međunarodni sporazum koji obuhvaća područje koje je u potpunosti usklađeno može utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg, ostaje činjenica da je riječ samo o jednoj od situacija u kojima je ispunjen uvjet koji se nalazi u zadnjem dijelu rečenice članka 3. stavka 2. UFEU‑a. Isto tako, iako države članice imaju marginu prosudbe prilikom provedbe svoje mogućnosti da predvide iznimku ili ograničenje u korist osoba s invalidnošću, ta margina prosudbe proizlazi iz odluke zakonodavca Unije da državama članicama dâ tu mogućnost, unutar usklađenog pravnog okvira koji osigurava visoku i ujednačenu zaštitu prava reproduciranja, priopćavanja javnosti i distribucije, uspostavljenog Direktivom 2001/29. U tom kontekstu, članak 5. stavak 3. točka (b) i stavak 4. Direktive 2001/29 ne određuju minimalni prag zaštite autorskog prava i srodnih prava, ne dirajući pritom u nadležnost država članica da predvide širu zaštitu tih prava, nego prije ovlašćuju države članice da pod određenim uvjetima predvide iznimku ili ograničenje prava koje je uskladio zakonodavac Unije. Osim toga, riječ je o mogućnosti koja je u velikoj mjeri uređena zahtjevima prava Unije.

   (t. 102., 105.‑107., 112.‑115., 117.‑119., 121., 126., 129., 130.)

3.  Vidjeti tekst mišljenja.

   (t. 108.)