EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62015CO0534

Rješenje Suda (deseto vijeće) od 14. rujna 2016.
Pavel Dumitraș i Mioara Dumitraș protiv BRD Groupe Société Générale – sucursala Satu Mare.
Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EEZ – Nepošteni uvjeti – Članak 1. stavak 1. – Članak 2. točka (b) – Svojstvo potrošača – Prijenos duga novacijom ugovora o kreditu – Ugovor o osiguranju nekretninom koji su sklopili pojedinci bez ikakva profesionalnog odnosa s trgovačkim društvom koje je novi dužnik.
Predmet C-534/15.

Court reports – general

Predmet C‑534/15

Pavel Dumitraș

i

Mioara Dumitraș

protiv

BRD Groupe Société Générale – Sucursala Judeţeană Satu Mare

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Judecătoria Satu Mare)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Zaštita potrošača — Direktiva 93/13/EEZ — Nepošteni uvjeti — Članak 1. stavak 1. — Članak 2. točka (b) — Svojstvo potrošača — Prijenos duga novacijom ugovora o kreditu — Ugovor o osiguranju nekretninom koji su sklopili pojedinci bez ikakva profesionalnog odnosa s trgovačkim društvom koje je novi dužnik“

Sažetak – Rješenje Suda (deseto vijeće) od 14. rujna 2016.

  1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Područje primjene – Ugovori o osiguranju nekretninom ili o jamstvu koje su fizičke osobe sklopile s kreditnom institucijom nastupajući izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije, pri čemu nisu funkcionalno povezane s društvom za koje daju jamstvo – Uključenost

    (Direktiva Vijeća 93/13, uvodna izjava 10., čl. 1. st. 1. i čl. 2. t. (b) i (c))

  2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Pojam potrošača – Fizička osoba koja sklapa ugovor o osiguranju ili o jamstvu s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je prema toj instituciji ugovorom preuzelo trgovačko društvo – Uključenost

    (Direktiva Vijeća 93/13, uvodna izjava 10. i čl. 2. t. (b))

  1.  Članak 1. stavak 1. i članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se ta direktiva primjenjuje na ugovor o osiguranju nekretninom ili na ugovor o jamstvu koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

    Naime, kao što propisuje uvodna izjava 10. Direktive 93/13, ujednačena pravila o nepoštenim ugovornim odredbama moraju se primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, definiranih člankom 2. točkom (b) i (c) spomenute direktive. U tom pogledu, uz iznimke taksativno navedene u navedenoj uvodnoj izjavi, predmet ugovora nije relevantan za određivanje područja primjene te direktive. Slijedom toga, Direktiva 93/13 ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti.

    (t. 26.‑28., 40. i izreka)

  2.  Pojam potrošača u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, objektivan je i treba ga promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije. Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim okolnostima slučaja i o svim dokazima, provjeriti može li se ugovornu stranku o kojoj je riječ kvalificirati kao potrošača u smislu te direktive.

    Kad je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati potrošačem, treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu – iako se s obzirom na svoj predmet može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči – od njega razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Slijedom navedenoga, valja utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu. Prema tome, na nacionalnom je sudu da utvrdi je li fizička osoba djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s društvom čiji je jamac, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

    (t. 31.‑34.)

Top