Predmet C‑367/15

Stowarzyszenie „Oławska Telewizja Kablowa”

protiv

Stowarzyszenie Filmowców Polskich

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2004/48/EZ – Članak 13. – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Povreda – Izračun naknade štete – Pravni propis države članice – Dvostruki iznos naknada koje se uobičajeno moraju platiti”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 25. siječnja 2017.

Usklađivanje zakonodavstava – Poštovanje prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48 – Mjere, postupci i pravna sredstva – Dodjela odštete – Nacionalni propis koji predviđa plaćanje iznosa u visini koja odgovara dvostrukom iznosu primjerene naknade koja bi se morala platiti na temelju odobrenja za korištenje predmetnog djela, a da pritom ne treba dokazati stvarnu štetu – Dopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/48, uvodna izjava 26., čl. 13. st 1. podst. 2. t. (b))

Članak 13. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem nositelj kojemu je povrijeđeno pravo intelektualnog vlasništva od osobe koja je povrijedila to pravo može zahtijevati ili naknadu pretrpljene štete, vodeći računa o svim odgovarajućim aspektima predmetnog slučaja, ili plaćanje iznosa u visini koja odgovara dvostrukom iznosu primjerene naknade koja bi se morala platiti na temelju odobrenja za korištenje predmetnog djela, a da pritom taj nositelj ne treba dokazati stvarnu štetu.

To tumačenje ne može biti dovedeno u pitanje činjenicom, kao prvo da naknada izračunana na temelju dvostrukog iznosa hipotetske naknade nije točno proporcionalna stvarnoj šteti koju je oštećena stranka pretrpjela. Naime, ta karakteristika je svojstvena svakoj naknadi štete u obliku paušalnog iznosa, poput one izričito predviđene u članku 13. stavku 1. drugom podstavku točki (b) Direktive 2004/48.

Kao drugo, navedeno tumačenje nije dovedeno u pitanje ni činjenicom da cilj Direktive 2004/48, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 26., nije uvođenje obveze koja se sastoji od propisivanja kaznene odštete. Naime, s jedne strane, suprotno onomu što čini se smatra sud koji je uputio zahtjev, činjenicu da Direktiva 2004/48 za države članice ne propisuje obvezu da predvide tzv. „kaznenu” odštetu ne može se tumačiti kao zabranu uvođenja takve mjere. S druge strane, ne čini se da odredba koja se primjenjuje u glavnom postupku podrazumijeva obvezu isplate takve naknade štete, pri čemu nije potrebno odlučiti o pitanju je li uvođenje tzv. „kaznene” odštete protivno članku 13. Direktive 2004/48.

Naposljetku, kao treće, kada je riječ o argumentu prema kojem oštećena stranka, time što bi iznos naknade štete mogla izračunati na temelju iznosa dvostruke hipotetske naknade, više ne bi trebala dokazati uzročno‑posljedičnu vezu između događaja kojim je povrijeđeno autorsko pravo i pretrpljene štete, potrebno je utvrditi da taj argument počiva na pretjerano uskom tumačenju pojma „uzročnosti”, prema kojem bi nositelj povrijeđenog prava trebao dokazati uzročno‑posljedičnu vezu između te činjenice i ne samo pretrpljene štete, nego i točnog iznosa te štete. Međutim, takvo tumačenje nije u skladu sa samom idejom paušalnog određivanja iznosa naknade štete i stoga s člankom 13. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (b) Direktive 2004/48 koji dopušta tu vrstu naknade štete.

(t. 26.‑29., 32., 33. i izreka)