Predmet C‑339/15

Kazneni postupak

protiv

Luca Vanderborghta,

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg te Brussel, strafzaken)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 56. UFEU‑a – Slobodno pružanje usluga – Usluge oralne i dentalne skrbi – Nacionalno zakonodavstvo kojim se potpuno zabranjuje oglašavanje usluga oralne i dentalne skrbi – Postojanje prekograničnog elementa – Zaštita javnog zdravlja – Proporcionalnost – Direktiva 2000/31/EZ – Usluga informacijskog društva – Oglašavanje putem internetske stranice – Član regulirane profesije – Pravila struke – Direktiva 2005/29/EZ – Nepoštena poslovna praksa – Nacionalne odredbe u vezi sa zdravljem – Nacionalne odredbe kojima se uređuju regulirane profesije”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 4. svibnja 2017.

1. Usklađivanje zakonodavstava–Nepoštena poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču–Direktiva 2005/29–Nacionalni propis kojim se potpuno zabranjuje oglašavanje usluga oralne i dentalne skrbi–Dopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2005/29, čl. 8.)

2. Usklađivanje zakonodavstava–Elektronička trgovina–Direktiva 2000/31–Pružanje usluga informacijskog društva–Odobravanje komercijalnih priopćavanja koja su dio takve usluge koju pruža član regulirane profesije–Pojam komercijalnog priopćavanja–Oglašavanje putem internetske stranice koju je izradio stomatolog vezane uz usluge oralne i dentalne skrbi–Uključenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/31, uvodna izjava 18. i čl. 2. t. (f) i čl. 8.)

3. Usklađivanje zakonodavstava–Elektronička trgovina–Direktiva 2000/31–Pružanje usluga informacijskog društva–Odobravanje komercijalnih priopćavanja koja su dio takve usluge koju pruža član regulirane profesije–Nacionalni propis koji stomatologu potpuno zabranjuje oglašavanje, uključujući elektroničkim putem, njegovih usluga oralne i dentalne skrbi–Nedopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/31, čl. 8. st. 1.)

4. Prethodna pitanja–Nadležnost Suda–Granice–Pitanje upućeno u sporu koji je ograničen samo na jednu državu članicu–Nadležnost s obzirom na utjecaj na osobe koje dolaze iz drugih država članica

   (čl. 267. UFEU‑a)

5. Slobodno pružanje usluga–Sloboda poslovnog nastana–Odredbe Ugovora–Ispitivanje nacionalne mjere koja se dovodi u vezu s tim dvjema temeljnim slobodama–Mjerila za određivanje primjenjivih pravila

   (čl. 49. i 56. UFEU‑a)

6. Slobodno pružanje usluga–Ograničenja–Usluge dentalne skrbi–Nacionalni propis kojim se potpuno zabranjuje oglašavanje usluga oralne i dentalne skrbi–Nedopuštenost–Opravdanje–Zaštita javnog zdravlja–Nepostojanje–Povreda načela proporcionalnosti

   (čl. 56. UFEU‑a)

1.  Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se štiti javno zdravlje i ugled stomatološke struke, s jedne strane, općom i potpunom zabranom svakog oglašavanja koje se odnosi na pružanje usluga oralne i dentalne skrbi i, s druge strane, propisivanjem određenih zahtjeva u pogledu diskretnosti kad je riječ o natpisima stomatoloških ordinacija.

   (t. 30. i t. 1. izreke)

2.  U uvodnoj izjavi 18. Direktive 2000/31 precizirano je da pojam „usluge informacijskog društva” obuhvaća široki raspon gospodarskih djelatnosti koje se odvijaju na internetu i da one nisu isključivo ograničene na usluge za koje se ugovori sklapaju na internetu već se odnose, pod uvjetom da predstavljaju gospodarsku djelatnost, i na usluge za koje oni koji ih primaju ne plaćaju naknadu, kao što su usluge kojima se putem interneta nude informacije ili komercijalna priopćavanja. U tim okolnostima valja zaključiti da oglašavanje putem interneta može predstavljati uslugu informacijskog društva u smislu Direktive 2000/31 (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Mc Fadden, C‑484/14, EU:C:2016:689, t. 41. i 42.).

   Nadalje, u članku 2. točki (f) te direktive precizirano je da pojam „komercijalno priopćenje” obuhvaća, među ostalim, svaki oblik priopćenja namijenjen promidžbi, izravno ili neizravno, usluga osoba koje se bave reguliranom profesijom. Iz toga proizlazi da oglašavanje koje se odnosi na usluge oralne i dentalne skrbi, koje se vrši posredstvom internetske stranice koju je izradio član regulirane profesije, predstavlja komercijalno priopćavanje koje čini u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva u smislu članka 8. Direktive 2000/31.

   (t. 36.‑39.)

3.  Direktivu 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se općenito i potpuno zabranjuje svako oglašavanje koje se odnosi na usluge oralne i dentalne skrbi, tako što se zabranjuje svaki oblik komercijalnih priopćavanja elektronskim putem, uključujući i internetsku stranicu koju je izradio stomatolog.

   Naime, valja istaknuti da zakonodavac Unije nije isključio regulirane profesije iz primjene načela odobravanja komercijalnih priopćavanja na internetu iz članka 8. stavka 1. Direktive 2000/31. Stoga, iako ta odredba dopušta da se vodi računa o posebnostima zdravstvenih struka prilikom utvrđivanja pravila struke koja se na njih odnose, uređujući, ako je to potrebno strogo, oblike i načine komercijalnih priopćavanja na internetu koji se u navedenoj odredbi spominju osobito u cilju jamčenja da se ne dovede u pitanje povjerenje pacijenata prema tim profesijama, ostaje činjenica da se tim pravilima struke ne može valjano općenito i potpuno zabraniti svaki oblik oglašavanja na internetu namijenjenog promicanju djelatnosti osobe koja se bavi takvom profesijom.

   (t. 48.‑50. i t. 2. izreke)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 53., 56.)

5.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 58.)

6.  Članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se općenito i potpuno zabranjuje svako oglašavanje koje se odnosi na pružanje usluga oralne i dentalne skrbi.

   U odnosu na nužnost ograničavanja slobodnog pružanja usluga, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, mora se voditi računa o činjenici da su zdravlje i život ljudi na prvom mjestu s obzirom na dobra i interese koje Ugovor štiti i da je načelno na državama članicama da se odluče za razinu zaštite javnog zdravlja koju žele postići kao i za način na koji je žele doseći. Budući da se to može razlikovati od jedne države članice do druge, državama članicama valja priznati marginu prosudbe (vidjeti u tom smislu presude od 2. prosinca 2010., Ker‑Optika, C‑108/09, EU:C:2010:725, t. 58., i od 12. studenoga 2015., Visnapuu, C‑198/14, EU:C:2015:751, t. 118.). Imajući u vidu navedeno, valja navesti da bez obzira na tu marginu prosudbe, ograničenje koje proizlazi iz primjene nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se općenito i potpuno zabranjuje svako oglašavanje usluga oralne i dentalne skrbi, nadilazi ono što je potrebno za postizanje ciljeva kojima teži to zakonodavstvo, koji su navedeni u točki 66. ove presude.

   Naime, sve promidžbene poruke koje su zabranjene tim zakonodavstvom ne mogu same po sebi proizvesti učinke koji su suprotni tim ciljevima navedenima u točki 69. ove presude. U tim okolnostima, valja navesti da bi se ciljevi kojima teži zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku mogli postići manje ograničavajućim mjerama, kojima bi se propisalo, ako je to potrebno strogo, oblike i načine na koji stomatolozi mogu valjano koristiti sredstva komuniciranja a da im se pritom općenito i potpuno ne zabrani svaki oblik oglašavanja.

   (t. 71.‑73.,75., 76. i t. 3. izreke)