Predmet C‑149/15

Sabrina Wathelet

protiv

Garage Bietheres & Fils SPRL

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Liège)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 1999/44/EZ – Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu – Područje primjene – Pojam ‚trgovac’ – Posrednik – Iznimne okolnosti”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 9. studenoga 2016.

1. Pravo Europske unije–Tumačenje–Načela–Autonomno i ujednačeno tumačenje

2. Zaštita potrošača–Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu–Direktiva 1999/44–Područje primjene–Trgovac–Pojam–Poslovni subjekt koji nastupa kao posrednik za račun privatnog prodavatelja a da nije uredno obavijestio potrošača‑kupca o svojem svojstvu–Uključenost

   (Direktiva 1999/44 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 1. st. 2. t. (c))

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 28.)

2.  Pojam „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu treba tumačiti na način da obuhvaća i poslovnog subjekta koji nastupajući kao posrednik za račun pojedinca nije uredno obavijestio potrošača‑kupca o tome da je pojedinac vlasnik stvari koja se prodaje, što nacionalni sud treba provjeriti, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. Navedeno tumačenje ne ovisi o tome prima li posrednik naknadu za sudjelovanje u poslu ili ne.

   Naime, članak 1. stavak 2. točka (c) Direktive 1999/44 definira krug osoba protiv kojih potrošač može istaknuti svoja prava koja ima na temelju te direktive. Slijedom toga, upoznavanje potrošača s identitetom prodavatelja, a posebno s tim je li riječ o pojedincu ili poslovnom subjektu, nužno je kako bi potonji mogao uživati zaštitu koju ima na temelju navedene direktive.

   Zato u okolnostima u kojima se potrošača, s obzirom na to kako se prodaja obavlja, lako može dovesti u zabludu, potonjemu treba mu dati pojačanu zaštitu. Stoga odgovornost trgovca u skladu s Direktivom 1999/44 mora biti moguće proširiti na posrednika koji nastupajući prema potrošaču stvara opasnost od toga da ga dovede u zabludu, držeći ga u uvjerenju da je vlasnik stvari koja se prodaje.

   Nadalje, nacionalni sud treba provjeriti može li se smatrati da je poslovni subjekt „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ako nije uredno obavijestio potrošača da nije vlasnik dotične stvari. U tom pogledu mogu biti značajni, među ostalim, razina uključenosti i intenzitet napora koje je posrednik uložio prilikom prodaje, okolnosti u kojima je stvar predstavljena potrošaču i njegovo ponašanje, sve kako bi se utvrdilo je li on mogao shvatiti da posrednik djeluje za račun pojedinca.

   (t. 37., 41., 44., 45. i izreka)