Presuda T‑384/14

(objavljeno u ulomcima)

Talijanska Republika

protiv

Europske komisije

„EFSJP — Komponenta za jamstva — EFJP i EPFRR — Troškovi isključeni iz financiranja — Sektor goveda i ovaca — Paušalni financijski ispravak — Jednokratni ispravak — Članci 48. i 69. Uredbe (EZ) br. 1782/2003 — Posebna prava — Obveza obrazlaganja“

Sažetak – Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 12. svibnja 2016

Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Integrirani administrativni i kontrolni sustav za određene programe potpora – Program jedinstvenih plaćanja – Izračun referentnog iznosa – Uzimanje u obzir iznosa isplaćenih na temelju programa posebnih plaćanja – Mogućnost da države članice koriste drugu metodu izračuna pravâ na plaćanje – Isključenje

(Uredba Vijeća br. 1782/2003, čl. 36. st. 1., čl. 47. do 50., čl. 95. i 96.)

Prilikom uvođenja jedinstvenog plaćanja članak 48. Uredbe br. 1782/2003 je uspostavio zajednička pravila za programe izravne potpore u korist poljoprivrednika u okviru zajedničke poljoprivredne politike. S obzirom na doslovno tumačenje tog članka, vodeći računa o srodnim odredbama, ta odredba se primjenjuje na poljoprivrednika koji ima pravo na plaćanja na temelju kojih nastaju prava na plaćanje podvrgnuta posebnim uvjetima iz članka 47. te uredbe i koji tijekom referentnog razdoblja nije posjedovao hektare u smislu članka 43. iste uredbe radi određivanja jedinstvenih prava na plaćanje ili čiji je iznos prava po hektaru veći od 5000 eura. Taj poljoprivrednik koji ili ne posjeduje hektare ili posjeduje hektare u odnosu na koje pravo po hektaru prelazi 5000 eura, ima pravo (a) na plaćanje jednako njegovom osnovnom referentnom iznosu koji odgovara izravnim plaćanjima na koja je imao pravo tijekom trogodišnjeg prosječnog razdoblja i (b) plaćanja za svakih 5000 eura ili dio referentnog iznosa, odnosno posebna plaćanja na koja je imao pravo tijekom trogodišnjeg prosječnog razdoblja.

Iz toga proizlazi da se posebna plaćanja pripisuju referentnom iznosu po hektaru do iznosa od 5000 eura i iznad tog praga predstavljaju dodatno posebno pravo na plaćanje. S tim u vezi članak 47. stavak 1. Uredbe br. 1782/2003 predviđa da u njemu navedeni iznosi moraju biti uključeni u referentni iznos pod uvjetima predviđenima člankom 48. iste uredbe. Iz članka 47. stavka 2. Uredbe br. 1782/2003 isto tako proizlazi da će, odstupanjem od članaka 33., 43. i 44. iste uredbe, iznosi koji proizlaze iz premija za mliječne proizvode i dodatnih plaćanja predviđenih člancima 95. i 96. navedene uredbe od 2007. biti uključeni u program jedinstvenih plaćanja u skladu s uvjetima iz članaka 48. do 50. Tako relevantno zakonodavstvo uspostavlja načelo kumulacije plaćanja koja proizlaze iz različitih naslova u jedinstveno plaćanje.

Osim toga, članak 48. Uredbe br. 1782/2003 ne predviđa nikakvu alternativnu metodu određivanja posebnih prava na plaćanje ni ikakvu obvezu odvajanja plaćanja koja proizlaze iz različitih prava. S tim u vezi, budući da je ta odredba obvezna i ne određuje nikakvu marginu prosudbe za državu članicu, potonja ne može tvrditi da je njezina alternativna metoda jednako učinkovita, primjerena za sprečavanje prijevara ili, k tomu, povoljnija za poljoprivrednika.

(t. 89.‑91., 93.)