Predmet C‑559/14

Rudolfs Meroni

protiv

Recoletos Limited

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je uputio Augstākās tiesas Civillietu departaments)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Uredba (EZ) br. 44/2001 — Priznavanje i izvršenje privremenih i zaštitnih mjera — Pojam ‚javnog poretka’“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 25. svibnja 2016.

1. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje – Pretpostavke – Nadzor od strane Suda

   (Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 1., čl. 36. i čl. 45. st. 2.)

2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje – Odluka suda države članice podrijetla koja može utjecati na prava treće osobe koja nije saslušana ali može ostvariti svoja prava pred tim sudom – Nepostojanje povrede javnog poretka

   (Povelja o temeljnim pravima Europske unije, čl. 47.; Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 1., čl. 36. i čl. 45. st. 2.)

1.  Članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001, o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarim u vezi s pojmom pravnog poretka treba tumačiti restriktivno jer je zapreka ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe i može se primijeniti samo u iznimnim slučajevima.

   Na Sudu nije da definira sadržaj javnog poretka države članice nego je on dužan voditi brigu o granicama unutar kojih se sud države članice može osloniti na taj pojam kako bi odbio priznanje odluke suda neke druge države članice.

   U tom smislu, zabranjujući preispitivanje merituma sudske odluke iz druge države članice, članak 36. i članak 45. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 zabranjuju sucu države u kojoj se traži priznanje da odbije priznanje te sudske odluke samo zbog postojanja različitosti između pravnog pravila primijenjenog od strane suda države podrijetla i onoga koje bi primijenio sudac članice u kojoj se traži priznanje da je odlučivao u glavnoj stvari. Na isti način, sud države u kojoj se zahtijeva priznanje ne može nadzirati ispravnost pravne ili činjenične ocjene suda države u kojoj je donesena sudska odluka.

   Stoga je pozivanje na javni poredak iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 moguće samo u slučaju kada priznanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici predstavlja neprihvatljivu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje jer bi ona zadirala u neko temeljno načelo. Kako bi se poštovala zabrana ispitivanja strane odluke s obzirom na njezin meritum, povreda mora predstavljati očito kršenje pravnog pravila koje se smatra temeljnim u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznanje ili prava koje je u tom pravnom poretku priznato kao temeljno.

   (t. 38., 40.‑42., 46.)

2.  Članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da priznavanje i izvršenje odluke koju je donio sud države članice a da treća osoba čija prava mogu biti ugrožena tom odlukom nije bila saslušana ne treba smatrati očito protivnim javnom poretku države članice u kojoj se traži priznanje i pravu na pravičan postupak u smislu tih odredbi, u mjeri u kojoj ta treća osoba pred tim sudom može ostvariti svoja prava.

   Naime, kao prvo, Uredba br. 44/2001, koja se temelji na uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde unutar Unije počiva na osnovnoj ideji da su pojedinci načelno dužni koristiti sva pravna sredstva dostupna na temelju prava države članice podrijetla. Stoga pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila povreda javnog poretka, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla.

   U tom kontekstu, zahtjeve u pogledu postupovnih jamstava koja osiguravaju da svaka dotična treća osoba ima stvarnu mogućnost osporavanja mjere koju je donio sud države podrijetla ispunjava sustav sudske zaštite koji proizlazi iz propisa te države, na temelju kojeg treća osoba kojoj je dostavljeno rješenje iako nije bila stranka u postupku pred sudom države podrijetla, koja nije saslušana i čija prava mogu biti ugrožena tom odlukom, može pred njim podnijeti tužbu protiv navedenog rješenja i zahtijevati da ono bude izmijenjeno ili ukinuto. Naime, ne bi se moglo smatrati da navedeni sustav može povrijediti članak 47. Povelje.

   Kao drugo, ako bi sud države članice u kojoj se traži priznanje mogao ocijeniti postojanje mogućih prava koje treća osoba koja nije uključena u postupak pokrenut pred sudom države podrijetla ističe protiv priznavanja i izvršenja strane odluke, navedeni sud mogao bi biti potaknut na to da ispita osnovanost te odluke. Međutim, takvo ispitivanje bilo bi očito protivno članku 36. i članku 45. stavku 2. Uredbe br. 44/2001 u skladu s kojima se strane sudske odluke ni pod kakvim uvjetima ne mogu preispitivati s obzirom na njihov meritum.

   (t. 47.‑50., 52.‑54. i izreka)