Predmet C‑505/14

Klausner Holz Niedersachsen GmbH

protiv

Land Nordrhein‑Westfalen

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Münster)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Članci 107. i 108. UFEU‑a — Državne potpore — Potpora dodijeljena protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a — Odluka suda države članice kojom se utvrđuje valjanost ugovora o dodjeli te potpore — Pravomoćnost — Usklađeno tumačenje — Načelo djelotvornosti“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 11. studenoga 2015.

1. Potpore koje dodjeljuju države — Nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova — Uloga nacionalnih sudova — Zaštita prava pojedinaca u slučaju provedbe plana o potpori prije Komisijine odluke — Obveza nacionalnih sudova da u skladu s nacionalnim pravom uzmu u obzir eventualnu povredu prava Unije — Mogućnost suspenzije primjene predmetne mjere, nalaganja povrata već isplaćenih iznosa i određivanja privremenih mjera — Određivanje privremenih mjera

   (čl. 4. st. 3. UEU‑a; čl. 108. st. 2. i 3. UFEU‑a)

2. Potpore koje dodjeljuju države — Potpora dodijeljena nepoštovanjem postupovnih pravila članka 108. stavka 3. UFEU‑a — Odredba nacionalnog prava o načelu pravomoćnosti koja onemogućava nacionalnom sudu da uzme u obzir povredu članka 108. stavka 3. UFEU‑a — Obveze i ovlasti nacionalnog suda — Usklađeno tumačenje nacionalnog propisa s pravom Unije — Doseg

   (čl. 4. st. 3. UEU‑a; čl. 108. st. 2. i 3. UFEU‑a)

3. Države članice — Obveze — Pravomoćnost — Načela ekvivalentnosti i djelotvornosti — Nacionalni sud koji ne može uzeti u obzir povredu prava Unije zbog postojanja pravomoćne sudske odluke donesene u sporu čiji je predmet drukčiji — Neusklađenost s načelom djelotvornosti

   (čl. 4. st. 3. UEU‑a; čl. 108. st. 2. i 3. UFEU‑a)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 18.‑26.)

2.  Načelo tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir ukupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja, kako bi se osigurala puna učinkovitost prava Unije i postiglo rješenje sukladno njegovu cilju.

   U slučaju da nacionalni sud utvrdi da ugovori koje su sklopili javni subjekt i privatni poduzetnik predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. UFEU‑a koja je primijenjena protivno članku 108. stavku 3. trećoj rečenici UFEU‑a, ali smatra da nije u mogućnosti ispuniti svoju obvezu da uzme u obzir tu povredu zbog pravomoćnosti nacionalne sudske odluke kojom se utvrđuje valjanost tih ugovora, a da pritom nije ispitao imaju li oni eventualno narav države potpore, on je dužan ispitati mogućnost nalaganja mjere poput privremene suspenzije ugovora o kojima je riječ, do donošenja odluke Komisije o okončanju postupka, što bi tom sudu omogućilo da ispuni svoje obveze iz članka 108. stavka 3. treće rečenice UFEU‑a a da se pritom ne izjašnjava o valjanosti tih ugovora.

   Usto, presuda ima svojstvo materijalne pravomoćnosti samo ako je odlučeno o tužbenom ili protutužbenom zahtjevu. Slijedom navedenoga, na sudu koji je uputio zahtjev je da razmotri ovlašćuje li ga to ograničenje, izričito spomenuto njegovim nacionalnim pravom, da tu odredbu tumači na način da, kad je istaknuta povreda članka 108. stavka 3. treće rečenice UFEU‑a, pravomoćnost obuhvaća samo one pravne zahtjeve o kojima je sud odlučio te stoga ne sprečava da sud u okviru kasnijeg spora odluči o pravnim pitanjima o kojima nije odlučeno tom pravomoćnom odlukom. Naime, privremena suspenzija ugovora o kojima je riječ ili tumačenje nacionalnog prava na način kojim se pridonosi provedbi prava Unije nema za posljedicu dovođenje u pitanje pravomoćnosti odluke.

   (t. 27., 34.‑37.)

3.  U nedostatku propisa Unije u tom području, načine primjene načela pravomoćnosti uređuje unutarnji pravni poredak država članica, na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, ti načini ne smiju biti nepovoljniji od onih koji se odnose na slične situacije u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti uređeni na način da učine praktično nemogućim ili pretjerano otežanim izvršavanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti).

   Kada je riječ osobito o načelu djelotvornosti, ako posljedica tumačenja nacionalnog prava može biti davanje učinaka odluci nacionalnog suda koji onemogućavaju primjenu prava Unije jer nacionalni sudovi ne mogu ispuniti svoju obvezu jamčenja poštovanja članka 108. stavka 3. treće rečenice UFEU‑a i ako bi iz toga proizlazilo da kako državne vlasti tako i korisnici državne potpore mogu zaobići zabranu iz te odredbe ishođenjem, bez pozivanja na pravo Unije u području državnih potpora, deklaratorne presude čiji bi im učinak u konačnici omogućio da više godina nastave provoditi potporu o kojoj je riječ, valja zaključiti da nacionalnu odredbu koja onemogućava nacionalnom sudu da pri donošenju svoje odluke uzme u obzir povredu članka 108. stavka 3. treće rečenice UFEU‑a zbog postojanja pravomoćne odluke nacionalnog suda donesene u sporu koji nema isti predmet i koji se nije odnosio na značaj državne potpore ugovora o kojima je riječ, treba smatrati nespojivom s načelom djelotvornosti. Naime, onemogućavanje takvog raspona djelotvorne primjene prava Unije i, osobito, pravila u području nadzora državnih potpora ne može se razumno opravdati načelom pravne sigurnosti.

   Stoga, u takvim okolnostima, protivno je pravu Unije da primjena odredbe nacionalnog prava o načelu pravomoćnosti onemogućava nacionalnom sudu koji je utvrdio da ugovori sklopljeni između javnih tijela i privatnih poduzetnika koji su predmet spora koji se pred njim vodi predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, primijenjenu protivno članku 108. stavku 3. trećoj rečenici UFEU‑a, da pri donošenju svoje odluke uzme u obzir tu povredu zbog pravomoćne nacionalne sudske odluke koja, bez razmatranja pitanja predstavljaju li ti ugovori državnu potporu, utvrđuje da oni ostaju na snazi.

   (t. 40., 42., 43., 45., 46. i izreka)