Predmet C-440/14 P

National Iranian Oil Company

protiv

Vijeća Europske unije

„Žalba — Mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Iran — Popis osoba i subjekata na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora — Provedbena uredba (EU) br. 945/2012 — Pravna osnova — Kriterij koji se odnosi na materijalnu, logističku ili financijsku potporu iranskoj vladi“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 1. ožujka 2016.

1. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Uredba kojom se daje ovlast za donošenje mjera ograničavanja – Obveza navođenja pravnog oblika akata koji se mogu donijeti – Nepostojanje

   (čl. 296. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 267/2012, čl. 46. st. 2.)

2. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Ovlast Vijeća da u području mjera ograničavanja koje se temelje na članku 215. UFEU‑a pokrene postupak iz članka 291. stavka 2. UFEU‑a

   (čl. 215. UFEU‑a i čl. 291. UFEU‑a)

3. Institucije Europske unije – Izvršavanje nadležnosti – Provedbena ovlast za donošenje provedbenih akata dodijeljena Komisiji ili Vijeću – Provedba – Pojam – Donošenje akata pojedinačne primjene – Uključenost

   (čl. 291. st. 2. UFEU‑a)

4. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Pravna osnova – Mjere ograničavanja donesene na temelju članka 215. ili članka 291. UFEU‑a – Razlika između postupaka donošenja – Donošenje u okviru članka 291. UFEU‑a koje ne podliježe zajedničkom prijedlogu Visokog predstavnika i Komisije – Povreda načela jednakog postupanja – Nepostojanje

   (čl. 215. UFEU‑a, čl. 263. st. 4. UFEU‑a i čl. 291. st. 2. UFEU‑a)

5. Akti institucija – Uredbe – Uredba o donošenju mjera ograničavanja protiv Irana – Provedbene ovlasti zadržane od strane Vijeća – Dopuštenost – Pretpostavke – Posebni i obrazloženi slučajevi

   (čl. 291. st. 2. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP; Uredba Vijeća br. 267/2012, čl. 23. st. 2. i 3.)

6. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Obveza navođenja pravne osnove – Nepostojanje u slučaju utvrđivanja s obzirom na druge elemente

   (čl. 296. UFEU‑a)

7. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Mjere donesene na temelju provedbene ovlasti – Tumačenje provedbenog akta u skladu s osnovnim aktom – Uzimanje u obzir konteksta predmetnog propisa

   (čl. 215. st. 2. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 267/2012)

1.  Iako je u pozivanjima sporne uredbe jasno navedena pravna osnova koja ovlašćuje ovlašteno tijelo da donese takve mjere protiv osobe ili subjekta, nije potrebno da u toj odredbi bude naveden pravni oblik akata koji može biti donesen na temelju te odredbe, kako bi pozivanje na navedenu odredbu predstavljalo dostatno obrazloženje pravne osnove navedene uredbe.

   (t. 19.)

2.  Iz samog teksta članka 215. UFEU‑a proizlazi da on nije protivan tomu da uredba donesena na temelju tog članka Komisiji ili Vijeću dodjeljuje provedbene ovlasti u uvjetima definiranima u članku 291. stavku 2. UFEU‑a, kad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu određenih mjera ograničavanja predviđenih tom uredbom. Iz članka 215. stavka 2. UFEU‑a osobito ne proizlazi da pojedinačne mjere ograničavanja donesene protiv fizičkih ili pravnih osoba, skupina ili nedržavnih subjekata moraju nužno biti donesene prema postupku iz članka 215. stavka 1. UFEU‑a te se ne mogu temeljiti na članku 291. stavku 2. UFEU‑a.

   Nadalje, nijedna odredba Ugovora o FEU‑u ne predviđa da se njegov šesti dio, koji se odnosi na institucionalne i financijske odredbe, ne primjenjuje u području mjera ograničavanja. Pozivanje na članak 291. stavak 2. UFEU‑a stoga nije isključeno, ako su ispunjeni uvjeti propisani tom odredbom.

   (t. 34., 35.)

3.  Pojam „provedba“ iz članka 291. stavka 2. UFEU‑a sadržava kako razradu provedbenih pravila tako i primjenu pravila na pojedinačne slučajeve putem pojedinačnih akata.

   (t. 36.)

4.  S obzirom na njegov znatan negativan učinak na slobode i temeljna prava osobe ili subjekta u pitanju, svako uvrštavanje na popis osoba ili subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – bilo da se temelji na članku 215. UFEU‑a ili na članku 291. stavku 2. UFEU‑a – pruža toj osobi ili tom subjektu mogućnost pristupa sudu Unije u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, utoliko što je u tom pogledu slično pojedinačnoj odluci među ostalim, u cilju provjere usklađenosti te pojedinačne odluke s općim kriterijima za uvrštavanje utvrđenima osnovnim aktom.

   Nadalje, razlika koja postoji između postupka na temelju članka 215. UFEU‑a i onog na temelju članka 291. stavka 2. UFEU‑a odražava namjeru uvođenja razlikovanja na temelju objektivnih kriterija između osnovnog akta i provedbenog akta u području mjera ograničavanja. U tom je kontekstu zahtjev iz članka 215. stavka 1. UFEU‑a, koji se odnosi na zajednički prijedlog visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije, uvjet svojstven postupku predviđenom tom odredbom, a ne postupovno jamstvo koje treba na općenit način biti priznato svakoj osobi ili subjektu koji je uvršten na popis u vezi s mjerama ograničavanja, neovisno o temelju na kojem je to učinjeno. Stoga se činjenica da u okviru izvršavanja provedbene ovlasti utemeljene na članku 291. stavku 2. UFEU‑a donošenje mjera ograničavanja, protivno onomu što je slučaj u okviru postupka iz članka 215. stavka 1. UFEU‑a, ne ovisi o podnošenju takvog zajedničkog prijedloga ne može smatrati povredom načela jednakog postupanja u području uvrštavanja na takav popis.

   (t. 44., 45.)

5.  Zahtjevi dosljednosti, usklađivanja i hitrosti prilikom donošenja mjera zamrzavanja financijskih sredstava opravdavaju da se mjere uvrštenja donesene na temelju Ugovora o FEU‑u istodobno kad i mjere uvrštenja donesene u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike smatraju posebnim slučajevima u smislu članka 291. stavka 2. UFEU‑a koji opravdavaju iznimku od pravila prema kojem je obično na Komisiji da izvršava tu ovlast. Vijeće si stoga može legitimno pridržati provedbenu ovlast.

   Nadalje, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na opravdanje dodjele provedbene ovlasti Vijeću, predmetni akt valja smatrati valjano utemeljenim u smislu članka 291. stavka 2. UFEU‑a kad se, s obzirom na postojanje odredbe kojom se Vijeću pridržava provedbena ovlast te njezino opravdanje u uredbama koje su prethodile predmetnom aktu, postojanje te ovlasti Vijeća može smatrati dijelom okolnosti u kojima je akt o kojem je riječ bio donesen.

   (t. 56., 58., 60., 64.)

6.  Izostavljanje upućivanja na konkretnu odredbu Ugovora o FEU‑a u obrazloženju akta ne može činiti bitnu povredu kad se pravna osnova tog akta može odrediti uz pomoć njegovih drugih elemenata.

   (t. 66.)

7.  Uredbu koja predviđa mjere ograničavanja protiv Irana treba tumačiti ne samo s obzirom na odluku donesenu u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike iz članka 215. stavka 2. UFEU‑a nego također s obzirom na povijesne okolnosti u kojima je Unija donijela odredbe, pri čemu je uredba dio tih odredbi. Isto vrijedi za odluku donesenu u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koja se mora tumačiti uzimajući u obzir okolnosti kojih je ona dio.

   (t. 78.)