Spojeni predmeti C‑359/14 i C‑475/14

ERGO Insurance SE

protiv

If P&C Insurance AS

i

Gjensidige Baltic AAS

protiv

PZU Lietuva UAB DK

(zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Vilniaus miesto apylinkės teismas i Lietuvos Aukščiausiasis Teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Izbor mjerodavnog prava — Uredbe (EZ) br. 864/2007 i (EZ) br. 593/2008 — Direktiva 2009/103/EZ — Nezgoda koju je prouzročilo vučno vozilo s priključenom prikolicom, pri čemu je svako vozilo bilo osigurano kod različitog osiguravatelja — Nezgoda koja se dogodila u državi članici različitoj od one u kojoj je sklopljen ugovor o osiguranju — Regresni zahtjev između osiguravatelja — Mjerodavno pravo — Pojmovi ‚ugovorne’ i ‚izvanugovorne obveze’“

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 21. siječnja 2016.

1. Usklađivanje zakonodavstava — Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila — Direktiva 2009/103 — Jedinstvena premija — Obveza da police osiguranja na temelju jedinstvene premije jamče pokriće propisano zakonodavstvom svake države članice ili zakonodavstvom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi — Svojstvo posebnog kolizijskog pravila u odnosu na takva pravila utvrđena uredbama br. 593/2008 i br. 864/2007 — Nepostojanje

   [Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 593/2008, čl. 23. i br. 864/2007, čl. 27.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2009/103, uvodna izjava 26. i čl. 14. Točka (b)]

2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima –Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze — Uredba br. 593/2008 — Pravo koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze — Uredba br. 864/2007 — Područje primjene navedenih uredbi — Pojmovi „ugovorna obveza“ i „izvanugovorna obveza“– Autonomno tumačenje

   (Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 593/2008, uvodna izjava 7. i čl. 1. i br. 864/2007, uvodna izjava 7. i čl. 2.; Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 5.)

3. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze — Uredba br. 593/2008 — Pravo koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze — Uredba br. 864/2007 — Nezgoda koju je prouzročilo vučno vozilo s priključenom prikolicom, pri čemu je svako vozilo bilo osigurano kod različitog osiguravatelja — Regresni zahtjev između osiguravatelja — Mjerodavno pravo

   (Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 593/2008, čl. 7, i br. 864/2007, čl. 1. i prateći članci)

1.  Članak 14. točku (b) Direktive 2009/103 u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti treba tumačiti na način da ta odredba ne sadržava posebno kolizijsko pravilo čija je svrha utvrditi pravo koje se primjenjuje na regresni zahtjev osiguravatelja vučnog vozila koji je nadoknadio štetu žrtvama nezgode koju je prouzročio vozač navedenog vozila, u odnosu na osiguravatelja prikolice priključene tijekom te nezgode. Stoga ta odredba ne ispunjava uvjete iz članka 23. Uredbe br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) i članka 27. Uredbe br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II).

   Ni iz formulacije ni iz ciljeva Direktive 2009/103 ne proizlazi da se njome nastoje utvrditi kolizijska pravila. Osobito, članak 14. navedene direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 26., državama članicama samo nalaže poduzimanje potrebnih mjera kako bi police osiguranja motornih vozila, na temelju jedinstvene premije i tijekom trajanja ugovora pokrile cjelokupno područje Europske unije te da na temelju te premije u svakoj državi članici jamče pokriće propisano njezinim zakonodavstvom ili zakonodavstvom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi ako je potonje pokriće više. Ta odredba odnosi se isključivo na teritorijalni doseg i razinu pokrića koju je osiguravatelj dužan pružiti kako bi na primjeren način zaštitio žrtve prometnih nezgoda. Iz toga ne može proizaći pravilo prema kojemu tako utvrđeno zakonodavstvo države članice uređuje podjelu odgovornosti među osiguravateljima.

   (t. 32., 40.‑42., 63. i izreka)

2.  Kad je riječ o područjima primjene uredaba br. 593/2008, o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) i br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II), pojmovi „ugovorna obveza“ i „izvanugovorna obveza“ koji se u njima nalaze moraju se tumačiti na autonoman način, pozivajući se ponajprije na strukturu i ciljeve tih uredaba. Valja voditi računa, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 7. svake od dviju uredaba, o cilju dosljednosti prilikom recipročne primjene tih uredaba, ali i o Uredbi br. 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima koja, među ostalim, u članku 5. uvodi razlikovanje između stvari koje se odnose na ugovore i onih koje se odnose na delikte ili kvazidelikte.

   S jedne strane, pojam „ugovorna obveza“ u smislu članka 1. Uredbe Rim I označava pravnu obvezu koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj.

   S druge strane, „izvanugovornom obvezom“ valja smatrati, prema Uredbi Rim II, obvezu nastalu na temelju jednog od događaja navedenih u članku 2. te uredbe, odnosno protupravnog postupanja, neopravdanog bogaćenja, poslovodstva bez naloga ili predugovorne odgovornosti.

   (v. 43- 46.)

3.  Uredbe br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze i br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) treba tumačiti na način da se pravo koje se primjenjuje na regresni zahtjev osiguravatelja vučnog vozila, koji je nadoknadio štetu žrtvama nezgode koju je prouzročio vozač navedenog vozila, u odnosu na osiguravatelja prikolice priključene tijekom te nezgode, utvrđuje na temelju članka 7. Uredbe Rim I ako pravila o deliktnoj odgovornosti koja se primjenjuju na tu nezgodu na temelju članka 4. i pratećih članaka Uredbe Rim II predviđaju podjelu obveze naknade štete.

   S jedne strane, sâmo postojanje prava na regres osiguravatelja vučnog vozila, čiji je vozač prouzročio nezgodu, protiv osiguravatelja priključene prikolice, jednom kad je žrtvi nadoknađena šteta, ne može se izvesti iz ugovora o osiguranju, već pretpostavlja istodobnu primjenu deliktne odgovornosti imatelja navedene prikolice u odnosu na tu istu žrtvu. Valja navesti da takvu obvezu naknade štete koja tereti imatelja prikolice treba smatrati „izvanugovornom obvezom“ u smislu članka 1. Uredbe Rim II. Stoga u odnosu na odredbe te uredbe valja utvrditi pravo koje se primjenjuje na navedenu obvezu. U skladu s člankom 4. navedene uredbe, ako nije drukčije propisano tom uredbom, pravo koje se primjenjuje na takvu izvanugovornu obvezu jest pravo one države u kojoj šteta nastane, odnosno one u kojoj je pretrpljena šteta koja potječe izravno iz nezgode. Prema članku 15. točkama (a) i (b) iste uredbe, to pravo regulira uvjete i opseg odgovornosti kao i razloge za podjelu te odgovornosti. Posljedično, dužnike obveze naknade štete žrtvi kao i, prema potrebi, doprinose imatelja prikolice i imatelja ili vozača vučnog vozila u nastanku štete nanesenoj žrtvi valja utvrditi s obzirom na pravo mjesta nastanka izravne štete.

   S druge strane, obveza osiguravatelja da nadoknadi štetu nanesenu žrtvi ne proizlazi iz štete koja joj je nanesena, već iz osiguravateljeva ugovora s odgovornim osiguranikom. Takva naknada štete dakle potječe iz ugovorne obveze, s obzirom na to da se pravo koje se primjenjuje na takvu obvezu treba utvrditi u skladu s odredbama Uredbe Rim I.

   Naposljetku, kad je riječ o pitanju ima li osiguravatelj vučnog vozila koji je žrtvi nadoknadio štetu, u slučaju potrebe, pravo istaknuti regresni zahtjev protiv osiguravatelja prikolice, važno je navesti da članak 19. Uredbe Rim II uvodi razlikovanje između pitanja obuhvaćenih deliktnim uređenjem i onih obuhvaćenih ugovornim uređenjem. Ta odredba primjenjuje se osobito na situaciju u kojoj je treći, odnosno osiguravatelj, nadoknadio štetu žrtvi nezgode, vjerovniku deliktne obveze naknade štete prema vozaču ili imatelju motornog vozila, i to ispunjavanjem obveze žrtvi. Točnije, članak 19. te uredbe predviđa da je, u tom slučaju, pitanje eventualne subrogacije u prava žrtve uređeno pravom koje se primjenjuje na obvezu trećeg, odnosno osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti, da nadoknadi štetu toj žrtvi. Stoga obveza osiguravatelja na pokriće građanskopravne odgovornosti osiguranika u odnosu na žrtvu koja proizlazi iz ugovora o osiguranju sklopljenog s osiguranikom te uvjeti pod kojima osiguravatelj može izvršavati prava koja žrtva nezgode ima protiv osoba odgovornih za nezgodu ovise o nacionalnom pravu koje uređuje navedeni ugovor o osiguranju, koje se utvrđuje u skladu s člankom 7. Uredbe Rim I. Nasuprot tomu, pravo koje se primjenjuje na utvrđivanje osoba koje se mogu proglasiti odgovornima kao i na eventualnu podjelu odgovornosti između njih i njihovih osiguravatelja i dalje je podvrgnuto, u skladu s navedenim člankom 19., članku 4. i pratećim člancima Uredbe Rim II.

   (t. 50.‑54., 56.‑59., 64. i izreka.)