Spojeni predmeti C‑340/14 i C‑341/14

R. L. Trijber

protiv

College van burgemeester en wethouders van Amsterdam

i

J. Harmsen

protiv

Burgemeester van Amsterdam

(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Raad van State (Nizozemska))

„Zahtjev za prethodnu odluku — Direktiva 2006/123/EZ — Usluge na unutarnjem tržištu — Rekreativna plovidba — Javne kuće s izlogom — Članak 2. stavak 2. točka (d) — Područje primjene — Isključenje — Usluge u području prijevoza — Sloboda poslovnog nastana — Sustav ovlašćivanja — Članak 10. stavak 2. točka (c) — Uvjeti za dodjelu ovlaštenja — Proporcionalnost — Jezični uvjet — Članak 11. stavak 1. točka (b) — Trajanje ovlaštenja — Ograničenje broja raspoloživih ovlaštenja — Prevladavajući razlog od društvenog interesa“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 1. listopada 2015.

1. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Usluge na unutarnjem tržištu — Direktiva 2006/123 — Područje primjene — Usluge u području prijevoza — Isključenje — Djelatnost koja se sastoji u naplatnom pružanju usluge primanja putnika na brod kako bi im se omogućilo razgledavanje grada vodenim putem povodom obilježavanja različitih događaja — Uključenost — Pretpostavke — Provjera od strane nacionalnog suda

   (čl. 58. st. 1. UFEU‑a i čl. 100. st. 1. i 2. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2006/123, čl. 2. st. 2. t. (d))

2. Prethodna pitanja — Nadležnost Suda — Granice — Nadležnost nacionalnog suca — Utvrđivanje i ocjena činjenica spora — Nadležnost Suda da nacionalnom sudu dade naznake koje proizlaze iz spisa predmeta

   (čl. 267. UFEU‑a)

3. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Usluge na unutarnjem tržištu — Direktiva 2006/123 — Sustav ovlašćivanja — Trajanje ovlaštenja — Djelatnost koja se sastoji u naplatnom pružanju usluge primanja putnika na brod kako bi im se omogućilo razgledavanje grada vodenim putem povodom obilježavanja različitih događaja — Ograničenje broja ovlaštenja izdanih u tu svrhu zbog prevladavajućih razloga od društvenog interesa — Dodjela od strane nadležnih nacionalnih tijela ovlaštenja za obavljanje navedene djelatnosti bez vremenskog ograničenja — Nedopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2006/123, čl. 11. st. 1. t. (b))

4. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Usluge na unutarnjem tržištu — Direktiva 2006/123 — Sustav ovlašćivanja — Uvjeti za dodjelu ovlaštenja — Djelatnost vođenja javnih kuća s izlogom — Nacionalna mjera koja dodjelu ovlaštenja za obavljanje navedene djelatnosti uvjetuje time da operatori koriste jezik koji prostitutke razumiju — Dopuštenost — Pretpostavke — Proporcionalnost — Provjera od strane nacionalnog suda

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2006/123, čl. 10. st. 2. t. (c))

1.  Članak 2. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123 o uslugama na unutarnjem tržištu treba tumačiti na način da – uz uvjet provjera koje je dužan obaviti nacionalni sud – djelatnost koja se sastoji u naplatnom pružanju usluge primanja putnika na brod kako bi im se omogućilo razgledavanje grada vodenim putem povodom obilježavanja različitih događaja ne predstavlja uslugu iz „područja prijevoza“, u smislu navedene odredbe, isključenu iz područja primjene navedene direktive.

   U tom pogledu, kako bi se mogao razumjeti doseg isključenja iz područja primjene koje je predviđeno člankom 2. stavkom 2. točkom (d) Direktive 2006/123, potrebno je protumačiti pojam „usluge na području prijevoza“ oslanjajući se ne samo na tekst te odredbe nego i na njezinu svrhu i strukturu, u kontekstu sustava koji ta direktiva uspostavlja.

   Kada je riječ o tekstu navedenog članka 2. stavka 2. točke (d), treba istaknuti da pojam „usluge na području prijevoza“, koji je zakonodavac Unije usvojio u Direktivi 2006/123, odgovara uslugama koje spadaju pod glavu VI. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na zajedničku prometnu politiku i u kojoj su sadržani članci 90. do 100. tog Ugovora, iz kojih su, u skladu s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, isključene odredbe tog Ugovora koje se odnose na slobodu pružanja usluga. Međutim, iako odredbe navedene glave VI. ne sadrže definiciju pojma „prijevoza“, iz članka 100. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da u nju ulazi promet „unutarnjim plovnim putovima“. Tako je veći broj usluga pomorskog prijevoza bio predmet specifičnih zajedničkih pravila, koja je zakonodavac Unije usvojio na temelju članka 100. stavka 2. UFEU‑a. Što se tiče svrhe i strukture članka 2. stavka 2. točke (d) Direktive 2006/123, isključenje usluga u području prijevoza obuhvaća, među ostalima, i usluge gradskog prijevoza. Međutim, iz tog isključenja ne proizlazi da svaku uslugu koja se sastoji u osiguravanju prijevoza unutarnjim plovnim putovima automatski treba kvalificirati „prijevozom“ ili „gradskim prijevozom“ u smislu navedene direktive.

   Čak i ako na prvi pogled predmetna djelatnost predstavlja primjer „plovidbe unutarnjim plovnim putovima“ u smislu članka 100. stavka 1. UFEU‑a, ona je više usmjerena na pružanje korisnicima te usluge ugodnog okruženja svečanog događaja nego na prijevoz s jednog mjesta na drugo u nekom gradu. U tom pogledu navedena usluga ne potpada ni pod jedno od specifičnih zajedničkih pravila koja je zakonodavac Unije usvojio na temelju članka 100. stavka 2. UFEU‑a. Iz navedenoga proizlazi – što je, međutim, dužan provjeriti nacionalni sud – da takva djelatnost za glavni predmet nema pružanje usluge prijevoza u smislu članka 2. stavka 2. točke (d) Direktive 2006/123 i da stoga ona potpada, ako se ne primjenjuje neka druga iznimka iz navedenog članka 2. stavka 2., pod područje primjene navedene direktive.

   (t. 46.‑50., 56.‑59. i t. 1. izreke)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 55., 71.)

3.  Članak 11. stavak 1. točku (b) Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da mu se protivi to da nadležna nacionalna tijela dodijele vremenski neograničena ovlaštenja za obavljanje djelatnosti koja se sastoji u naplatnom pružanju usluge primanja putnika na brod kako bi im se omogućilo razgledavanje grada vodenim putem povodom obilježavanja različitih događaja, dok su istodobno ta ista tijela ograničila broj ovlaštenja dodijeljenih u tu svrhu zbog prevladavajućih razloga od društvenog interesa.

   Naime, prema izričitom tekstu članka 11. stavka 1. Direktive 2006/123, ovlaštenja koja se dodjeljuju pružateljima usluga ne smiju biti vremenski ograničena, osim u slučajevima koji su taksativno navedeni u tom stavku, među kojima se nalazi i slučaj u kojem je broj raspoloživih ovlaštenja ograničen zbog prevladavajućeg razloga od društvenog interesa. Iz toga proizlazi da, kada je broj raspoloživih ovlaštenja ograničen zbog prevladavajućeg razloga od društvenog interesa, ta ograničenja moraju biti vremenski ograničena. U tom se pogledu nadležnim nacionalnim tijelima ne može priznati nikakva diskrecijska ovlast zbog opasnosti od ugrožavanja cilja koji se ostvaruje člankom 11. Direktive 2006/123, a koji se sastoji u jamčenju pružateljima usluga pristupa na dotično tržište.

   (t. 61.‑63., 66. i t. 2. izreke)

4.  Članak 10. stavak 2. točku (c) Direktive o uslugama na unutarnjem tržištu treba tumačiti na način da mu se ne protivi mjera koja dodjelu ovlaštenja za obavljanje djelatnosti vođenja javnih kuća s izlogom, kao što je djelatnost o kojoj je riječ u predmetu C‑341/14, iznajmljivanjem soba na dijelove dana, uvjetuje time da je pružatelj tih usluga u stanju komunicirati na jeziku koji korisnici tih usluga – u ovom slučaju prostitutke – razumiju, pod uvjetom da je taj uvjet prikladan jamčiti ostvarenje željenog cilja od javnog interesa, odnosno sprečavanje kaznenih djela povezanih s prostitucijom, i da ne prelazi ono što je nužno za postizanje tog cilja, što je dužan provjeriti nacionalni sud.

   Naime, takva mjera može ostvariti traženi cilj jer je – omogućujući prostitutkama da izravno i osobno obavijeste operatora javnih kuća o svim elementima koji mogu uputiti na postojanje kaznenog djela povezanog s prostitucijom – takve naravi da olakšava provođenje od strane nadležnih nacionalnih tijela kontrola nužnih da bi se zajamčilo poštovanje nacionalnih kaznenopravnih odredaba. Usto, navedena se mjera ograničava na nalaganje uporabe bilo kojeg jezika koji razumiju zainteresirane strane, što manje ugrožava slobodu pružanja usluga nego mjera kojom bi se nalagalo isključivo korištenje službenog jezika dotične države članice ili nekog drugog određenog jezika. Ne čini se da predmetna mjera zahtijeva visoku razinu jezičnog znanja, već se jednostavno ograničava na zahtjev da se stranke mogu sporazumjeti. Naposljetku, ne čini se da postoje manje ograničavajuće mjere kojima se može osigurati željeni cilj od javnog interesa jer kontrole posredstvom kamere ne omogućavaju nužno preventivno utvrđivanje kaznenih djela.

   (t. 73.‑77. i t. 3. izreke)