Predmet C‑87/14

Europska komisija

protiv

Irske

„Povreda obveze države — Direktiva 2003/88/EZ — Organizacija radnog vremena — Organizacija radnog vremena liječnika na stručnom usavršavanju“

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 9. srpnja 2015.

1. Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Radno vrijeme – Pojam – Obveza radnika da bude fizički prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i da mu bude na raspolaganju

   (Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. 1.)

2. Tužba zbog povrede obveze – Dokaz povrede obveze – Komisijin teret dokazivanja – Presumpcije – Nedopuštenost – Tužba koja se odnosi na organizaciju radnog vremena liječnika na stručnom usavršavanju – Tužba koja se ne odnosi na sadržaj, nego na provedbu nacionalne odredbe – Posebni zahtjevi u vezi s dokazivanjem – Nepostojanje dokaza – Odbijanje tužbe

   (čl. 258. UFEU‑a; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3., 5., 6. i 17. st. 2. i 5.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 20., 21.)

2.  U okviru postupka zbog povrede obveze, na Komisiji je da utvrdi postojanje navodne povrede obveze i da Sudu pruži potrebne elemente za provjeru postoji li ta povreda obveze a da se Komisija ne može pozvati ni na kakvu presumpciju

   Nadalje, što se konkretno tiče tužbe o provedbi nacionalnog propisa, dokazivanje povrede obveze države zahtijeva pružanje dokaznih elemenata posebne naravi u odnosu na one koji se uobičajeno uzimaju o obzir u okviru tužbe zbog povrede obveze koja se odnosi samo na sadržaj nacionalne odredbe i u tim se okolnostima povreda obveze može utvrditi samo dovoljno dokumentiranim i obrazloženim dokazivanjem prakse koja se predbacuje nacionalnoj administraciji, a pripisive državi članici o kojoj je riječ.

   Što se tiče tužbe o pitanju primjene odredaba Direktive 2003/88 o određenim vidovima organizacije radnog vremena na organizaciju radnog vremena liječnika na stručnom usavršavanju u državi članici o kojoj je riječ i, točnije, o pitanju postojanja u ovom području prakse nacionalnih tijela suprotne člancima 3., 5., 6. i 17. stavcima 2. i 5. te direktive, s obzirom na to da Komisija nije dokazala postojanje takve prakse, tužbu treba odbiti.

   (t. 22., 23., 51., 52.)