Predmet C‑85/14

KPN BV

protiv

Autoriteit Consument en Markt (ACM)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio College van Beroep voor het Bedrijfsleven)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Univerzalna usluga i prava korisnika — Direktiva 2002/22/EZ — Članak 28. — Pristup brojevima i uslugama — Nezemljopisni brojevi — Direktiva 2002/19/EZ — Članci 5., 8. i 13. — Ovlasti državnih regulatornih tijela — Nadzor cijena — Usluge prijenosa poziva — Nacionalni propis koji pružateljima usluga prijenosa telefonskih poziva nameće da ne primjenjuju više tarife za pozive prema nezemljopisnim brojevima nego za pozive prema zemljopisnim brojevima — Poduzeće koje nema znatniju tržišnu snagu — Nadležno nacionalno tijelo“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 17. rujna 2015.

1. Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Doslovno, sustavno i teleološko tumačenje

2. Usklađivanje zakonodavstava – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Univerzalna usluga i prava korisnika – Direktiva 2002/22 – Pristup brojevima i elektroničkim komunikacijskim uslugama – Nezemljopisni brojevi – Ovlast državnog regulatornog tijela da operatoru koji nema znatniju tržišnu snagu nametne tarifnu obvezu kako bi uklonilo prepreku – Poštovanje načela proporcionalnosti – Provjera od strane nacionalnog suda

   (Direktiva 2002/21 Europskog parlamenta i Vijeća, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, čl. 6., 7., 7.a i 8. te Direktiva 2002/22 Europskog parlamenta i Vijeća, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, čl. 28.)

3. Usklađivanje zakonodavstava – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Univerzalna usluga i prava korisnika – Direktiva 2002/22 – Pristup brojevima i elektroničkim komunikacijskim uslugama – Nezemljopisni brojevi – Nacionalni propis koji predviđa mogućnost da nacionalno tijelo različito od državnog regulatornog tijela nametne tarifnu obvezu operatorima – Dopuštenost – Pretpostavke

   (Direktiva 2002/21 Europskog parlamenta i Vijeća, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, čl. 3. st. 2., 4. i 6. te Direktiva 2002/22 Europskog parlamenta i Vijeća, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, čl. 28.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 33.)

2.  Pravo Unije treba tumačiti na način da nadležnom nacionalnom tijelu dopušta nametanje tarifne obveze na temelju članka 28. Direktive 2002/22 o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, kako bi se suzbila prepreka pozivu nezemljopisnih brojeva u Uniji koja nije tehničke naravi, nego koja proizlazi iz primjenjivanih tarifa, a da nije provedena analiza tržišta koja je pokazala da poduzeće o kojem je riječ ima znatniju tržišnu snagu, ako je takva obveza potrebna mjera kako bi se postiglo da krajnji korisnici mogu imati pristup uslugama koje se koriste nezemljopisnim brojevima u Uniji.

   Na nacionalnom je sudu da provjeri je li ta pretpostavka ispunjena i je li tarifna obveza nepristrana, transparentna, razmjerna i nediskriminirajuća, utemeljena na naravi prepoznatog problema i opravdana s obzirom na ciljeve iz članka 8. Direktive 2002/21 o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, te jesu li poštovani postupci predviđeni člancima 6., 7. i 7.a Direktive 2002/21, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140.

   (t. 43., 49. i t. 1. izreke)

3.  Pravo Unije treba tumačiti na način da država članica može predvidjeti da tarifnu obvezu na temelju članka 28. Direktive 2002/22 o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, nametne nacionalno tijelo koje nije državno regulatorno tijelo koje je općenito zaduženo za primjenu novog regulatornog okvira Unije za elektroničke komunikacijske mreže i usluge, pod uvjetom da to tijelo ispunjava pretpostavke nadležnosti, neovisnosti, nepristranosti i transparentnosti predviđene Direktivom 2002/21 o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, i da se protiv njegovih odluka može podnijeti djelotvoran pravni lijek tijelu koje je neovisno o uključenim strankama, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

   Naime, u skladu s člankom 3. stavcima 2., 4. i 6. Direktive 2002/21, države članice ne samo da jamče neovisnost državnih regulatornih tijela osiguravajući njihovu pravnu odvojenost i operativnu neovisnost o svim organizacijama koje pružaju elektroničke komunikacijske mreže, opreme ili usluge nego i trebaju objavljivati, u lako dostupnom obliku, zadaće u okviru novog regulatornog okvira koji se primjenjuje na elektroničke komunikacijske usluge koje ta tijela moraju izvršavati, posebno one koje su u nadležnosti više od jednog tijela, te obavijestiti Komisiju o svim regulatornim tijelima koja su dobila zadaće i o njihovim odgovornostima vezanima za te zadaće. Posljedično, kad su te zadaće u nadležnosti, čak i djelomično, nacionalnog tijela koje nije državno regulatorno tijelo koje je općenito zaduženo za primjenu novog regulatornog okvira, na svakoj je državi članici da osigura da to drugo tijelo nije izravno ili neizravno uključeno u operativne funkcije u smislu te direktive.

   (t. 55.‑58. i t. 2. izreke)