Spojeni predmeti C‑400/13 i C‑408/13

Sophia Marie Nicole Sanders

protiv

Davida Verhaegena

i

Barbara Huber

protiv

Manfreda Hubera

(zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Amtsgericht Düsseldorf i Amtsgericht Karlsruhe)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Područje slobode, sigurnosti i pravde — Suradnja u građanskim stvarima — Uredba br. 4/2009 — Članak 3. — Nadležnost za odlučivanje o tužbi u vezi s obvezom uzdržavanja osobe s prebivalištem u drugoj državi članici — Nacionalni propisi kojima se uspostavlja koncentracija nadležnosti“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 18. prosinca 2014.

Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja – Uredba br. 4/2009 – Nadležnost u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja – Sud mjesta uobičajenog boravišta uzdržavane osobe – Nacionalni propisi kojima se uspostavlja koncentraciju sudske nadležnosti u stvarima koje se odnose na prekogranične obveze uzdržavanja – Dopuštenost – Pretpostavke – Ostvarivanje ciljeva dobrog sudovanja, zaštite interesa uzdržavanih osoba i olakšavanja naplate tražbina – Ocjena nacionalnog suda

(Uredba Vijeća br. 4/2009, čl. 3. t. (b))

Članak 3. točku (b) Uredbe br. 4/2009 o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja treba tumačiti tako da mu je protivan nacionalni propis kojim se u korist prvostupanjskog suda nadležnog prema sjedištu žalbenog suda uspostavlja koncentracija sudske nadležnosti u stvarima koje se odnose na prekogranične obveze uzdržavanja, osim ako to pravilo pridonosi ostvarenju cilja dobrog sudovanja i zaštićuje interes uzdržavanih osoba unapređujući učinkovitu naplatu njihovih potraživanja, što su, međutim, dužni provjeriti sudovi koji su uputili zahtjev.

Iako ostvarivanje ciljeva navedenih u članku 3. točki (b) Uredbe br. 4/2009 ne znači obvezu država članica da u svakom mjestu ustanove nadležni sud, važno je da među sudovima koji odlučuju o sporovima koji se odnose na obveze uzdržavanja nadležan bude onaj koji je osobito usko povezan s mjestom u kojem uzdržavana osoba ima svoje uobičajeno boravište. Međutim, nacionalni propis koji kao sud mjesta u kojem uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište u smislu članka 3. točke (b) navedene uredbe određuje sud čije se područje ne mora podudarati s područjem suda nadležnog za domaće sporove u istoj stvari ne pridonosi ostvarenju cilja blizine.

S druge strane, takvo nacionalno pravilo moglo bi istodobno dovesti do učinkovite naplate zahtjeva za uzdržavanje u prekograničnim slučajevima, zaštititi interese uzdržavanih osoba i unaprijediti dobro sudovanje. Međutim, iako koncentracija nadležnosti pridonosi razvoju posebnih stručnih znanja koja mogu povećati učinkovitost naplate zahtjeva za uzdržavanje, osiguravajući pritom dobro sudovanje te služeći interesima stranaka u sporu, nije nezamislivo da bi takvo pravilo u prekograničnim situacijama moglo ograničiti učinkovitost naplate zahtjeva za uzdržavanje, zbog čega je potrebno da sudovi koji su uputili zahtjev konkretno ispitaju okolnosti koje postoje u dotičnoj državi članici.

(t. 35., 36., 39., 44.‑47. i izreka)

Spojeni predmeti C‑400/13 i C‑408/13

Sophia Marie Nicole Sanders

protiv

Davida Verhaegena

i

Barbara Huber

protiv

Manfreda Hubera

(zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Amtsgericht Düsseldorf i Amtsgericht Karlsruhe)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Područje slobode, sigurnosti i pravde — Suradnja u građanskim stvarima — Uredba br. 4/2009 — Članak 3. — Nadležnost za odlučivanje o tužbi u vezi s obvezom uzdržavanja osobe s prebivalištem u drugoj državi članici — Nacionalni propisi kojima se uspostavlja koncentracija nadležnosti“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 18. prosinca 2014.

Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja — Uredba br. 4/2009 — Nadležnost u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja — Sud mjesta uobičajenog boravišta uzdržavane osobe — Nacionalni propisi kojima se uspostavlja koncentraciju sudske nadležnosti u stvarima koje se odnose na prekogranične obveze uzdržavanja — Dopuštenost — Pretpostavke — Ostvarivanje ciljeva dobrog sudovanja, zaštite interesa uzdržavanih osoba i olakšavanja naplate tražbina — Ocjena nacionalnog suda

(Uredba Vijeća br. 4/2009, čl. 3. t. (b))

Članak 3. točku (b) Uredbe br. 4/2009 o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja treba tumačiti tako da mu je protivan nacionalni propis kojim se u korist prvostupanjskog suda nadležnog prema sjedištu žalbenog suda uspostavlja koncentracija sudske nadležnosti u stvarima koje se odnose na prekogranične obveze uzdržavanja, osim ako to pravilo pridonosi ostvarenju cilja dobrog sudovanja i zaštićuje interes uzdržavanih osoba unapređujući učinkovitu naplatu njihovih potraživanja, što su, međutim, dužni provjeriti sudovi koji su uputili zahtjev.

Iako ostvarivanje ciljeva navedenih u članku 3. točki (b) Uredbe br. 4/2009 ne znači obvezu država članica da u svakom mjestu ustanove nadležni sud, važno je da među sudovima koji odlučuju o sporovima koji se odnose na obveze uzdržavanja nadležan bude onaj koji je osobito usko povezan s mjestom u kojem uzdržavana osoba ima svoje uobičajeno boravište. Međutim, nacionalni propis koji kao sud mjesta u kojem uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište u smislu članka 3. točke (b) navedene uredbe određuje sud čije se područje ne mora podudarati s područjem suda nadležnog za domaće sporove u istoj stvari ne pridonosi ostvarenju cilja blizine.

S druge strane, takvo nacionalno pravilo moglo bi istodobno dovesti do učinkovite naplate zahtjeva za uzdržavanje u prekograničnim slučajevima, zaštititi interese uzdržavanih osoba i unaprijediti dobro sudovanje. Međutim, iako koncentracija nadležnosti pridonosi razvoju posebnih stručnih znanja koja mogu povećati učinkovitost naplate zahtjeva za uzdržavanje, osiguravajući pritom dobro sudovanje te služeći interesima stranaka u sporu, nije nezamislivo da bi takvo pravilo u prekograničnim situacijama moglo ograničiti učinkovitost naplate zahtjeva za uzdržavanje, zbog čega je potrebno da sudovi koji su uputili zahtjev konkretno ispitaju okolnosti koje postoje u dotičnoj državi članici.

(t. 35., 36., 39., 44.‑47. i izreka)