Spojeni predmeti C‑362/13, C‑363/13 i C‑407/13

Maurizio Fiamingo i dr.

protiv

Rete Ferroviaria Italiana SpA

(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Corte suprema di cassazione)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Socijalna politika — Direktiva 1999/70/EZ — Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP — Pomorski sektor — Trajekti koji obavljaju prijevoz između dviju luka u istoj državi članici — Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme — Članak 3. točka 1. — Pojam ‚ugovora o radu na određeno vrijeme’ — Članak 5. točka 1. — Mjere za sprečavanje zlouporaba ugovora na određeno vrijeme — Sankcije — Konverzija u ugovor na neodređeno vrijeme — Pretpostavke“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 3. srpnja 2014.

1. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Područje primjene – Ugovori o radu na određeno vrijeme na trajektima koji obavljaju pomorski prijevoz između dviju luka u istoj državi članici – Uključenost

   (Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 3. t. 1.)

2. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Pojam „radnika zaposlenog na određeno vrijeme“ – Područje primjene – Ugovori o radu na određeno vrijeme koji imaju naznačeno trajanje, ali ne i dan svojeg prestanka – Uključenost

   (Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 3. t. 1.)

3. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Mjere za sprečavanje zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme – Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme – Nacionalni propis prema kojem se smatra da se radi o uzastopnim ugovorima samo ako je između isteka jednog i zaključivanja drugog ugovora o radu proteklo najviše 60 dana – Dopuštenost – Provjera koju je nacionalni sud dužan obaviti – Opseg

   (Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 5.)

1.  Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme, priložen Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti u smislu da se primjenjuje na radnike zaposlene kao pomorce na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme na trajektima koji obavljaju pomorski prijevoz između dviju luka u istoj državi članici.

   Naime, iz teksta članka 2. stavka 1. Okvirnog sporazuma proizlazi da je područje primjene široko određeno. Osim toga, definicija pojma „radnici na određeno vrijeme“ u smislu Okvirnog sporazuma, navedena u njegovu članku 3. stavku 1., obuhvaća sve radnike, neovisno o tome radi li se o poslodavcu iz javnog ili privatnog sektora za koji su vezani. Okvirni sporazum primjenjuje se stoga na sve radnike koji isporučuju usluge uz naknadu u okviru radnog odnosa na određeno vrijeme koji ih veže za njihova poslodavca.

   Ipak, opseg Okvirnog sporazuma nije bez granica. Iz teksta članka 2. stavka 1. Okvirnog sporazuma proizlazi da definicija ugovora i radnih odnosa na koje se primjenjuje taj Okvirni sporazum nije uređena njime ni pravom Unije, nego nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom, pod uvjetom da definicija tih pojmova ne dovodi do proizvoljnog izuzimanja jedne kategorije osoba od zaštite koju pruža Okvirni sporazum.

   Ovaj zaključak podupire sadržaj članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma, iz kojeg proizlazi da, u skladu s trećom alinejom preambule Okvirnog sporazuma i stavcima 8. i 10. njegovih Općih razmatranja, države članice mogu prilikom provedbe Okvirnog sporazuma voditi računa o posebnim potrebama pojedinih sektora i/ili odnosnih kategorija radnika, pod uvjetom da je to objektivno opravdano.

   (t. 28.‑31., 39., 40. i t. 1. izreke)

2.  Odredbe Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti u smislu da se ne protive nacionalnom propisu koji propisuje da ugovori o radu na određeno vrijeme moraju imati naznačeno trajanje, ali ne i dan svojeg prestanka.

   Naime, cilj Okvirne odluke nije usklađivanje svih nacionalnih propisa koji se odnose na ugovor o radu na određeno vrijeme, nego samo, utvrđujući opća načela i minimalne zahtjeve, uspostavljanje općeg okvira za jednak tretman radnika na određeno vrijeme koji ih štiti od diskriminacije i sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz radnih odnosa ili uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Okvirni sporazum ne sadrži nijednu odredbu koja se odnosi na formalne napomene u ugovorima o radu na određeno vrijeme.

   U tom pogledu članak 3. stavak 1. Okvirnog sporazuma, kao što to proizlazi iz njegova naslova i teksta, ograničava se na definiranje pojma „radnika na određeno vrijeme“ i određivanje, u tom okviru, karakterističnog elementa ugovora na određeno vrijeme, a to je činjenica da se prestanak takvog ugovora određuje „objektivnim uvjetima, kao što su točan datum, ispunjenje konkretnog zadatka ili nastup određenog događaja“. Međutim, ta odredba ne nameće nikakvu obvezu državama članicama u odnosu na pravne propise koji se primjenjuju na sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme.

   (t. 44.‑46., 48. i t. 2. izreke)

3.  Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti u smislu da se u načelu ne protivi nacionalnom propisu, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji predviđa konverziju ugovora o radu na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme samo u slučaju kada je radnik bio neprekidno zaposlen na temelju takvih ugovora kod istog poslodavca u razdoblju duljem od jedne godine, pri čemu se radni odnos smatra neprekinutim ako je između isteka jednog i zaključivanja drugog ugovora o radu proteklo najviše 60 dana.

   Naime, članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma zahtijeva od država članica, u cilju sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, učinkovito i obvezujuće usvajanje barem jedne od mjera koje navodi jer njihovo domaće pravo ne sadrži jednake zakonske mjere. Tri mjere navedene u stavku 1. točkama (a) do (c) navedenog članka odnose se na objektivne razloge koji opravdavaju obnovu takvih ugovora ili radnih odnosa, maksimalno ukupno trajanje tih uzastopnih ugovora ili radnih odnosa i broj njihovih obnavljanja.

   Međutim, Okvirni ugovor ne nameće državama članicama obvezu usvajanja mjere koja bi zahtijevala da svaki prvi ili jedini ugovor o radu na određeno vrijeme bude opravdan objektivnim razlogom. Države članice raspolažu marginom prosudbe u provedbi članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma jer imaju izbor koristiti se jednom ili više mjera navedenih u stavku 1. točkama (a) do (c) tog članka ili postojećim jednakovrijednim zakonskim mjerama, a uzimajući u obzir potrebe pojedinih sektora i/ili kategorija radnika.

   Nadalje, Okvirni sporazum ne određuje opću obvezu država članica da predvide konverziju ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Štoviše, članak 5. stavak 2. Okvirnog sporazuma u načelu ostavlja državama članicama da utvrde uvjete pod kojima će se ugovori ili radni odnosi na određeno vrijeme smatrati kao da su zaključeni na neodređeno vrijeme. Iz toga proizlazi da Okvirni sporazum ne propisuje uvjete pod kojima je moguće primjenjivati ugovore na neodređeno vrijeme.Ipak, zadaća nacionalnog suda jest ispitati predstavljaju li uvjeti za primjenu i učinkovita provedba tih propisa odgovarajuću mjeru za sprečavanje i sankcioniranje zlouporaba uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme.

   Zadaća je nacionalnog suda osobito osigurati da se maksimalno trajanje od jedne godine, predviđeno nacionalnim propisom o kojemu je riječ u glavnom postupku, računa tako da ne dovodi do bitnog smanjenja učinkovitosti prevencije i sankcioniranja zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. To bi mogao biti slučaj, kao što je to Europska komisija istaknula u svojem pisanom očitovanju, ako to maksimalno trajanje nije izračunato na osnovi broja kalendarskih dana obuhvaćenih tim ugovorima, nego na osnovi broja radnih dana u kojima je radnik zaista radio, kada je, primjerice zbog niske učestalosti putovanja, potonji broj znatno manji od prvoga.

   (t. 56., 57., 59., 65., 73., 74. i t. 3. izreke)