Predmet C‑198/13

Víctor Manuel Julian Hernández i dr.

protiv

Reino de España (Subdelegación del Gobierno de España en Alicante) i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Social no 1 de Benidorm)

„Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca — Direktiva 2008/94/EZ — Područje primjene — Pravo na naknadu štete poslodavca u odnosu na državu članicu na temelju plaća isplaćenih radniku tijekom postupka osporavanja njegovog otkaza nakon isteka 60. radnog dana nakon podnošenja tužbe za osporavanje — Nepostojanje prava na naknadu štete u slučaju ništetnih otkaza — Subrogacija prava na naknadu štete poslodavca radniku u slučaju privremene insolventnosti poslodavca — Diskriminacija radnika kojima je dan ništavan otkaz — Povelja Europske unije o temeljnim pravima — Područje primjene — Članak 20.“

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 10. srpnja 2014.

Socijalna politika – Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita radnika u slučaju insolventnosti poslodavca – Direktiva 2008/94 – Područje primjene – Nacionalni propis koji predviđa isplatu plaća nepodmirenih nakon isteka 60. radnog dana nakon pokretanja postupka osporavanja otkazâ, a ne i za slučajeve ništetnih otkaza – Jednako postupanje – Ocjena s obzirom na članak 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Isključenje

(čl. 20. i čl. 51. st. 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; čl. 3. i 4. te čl. 11. st. 1. Direktive 2008/94 Europskog parlamenta i Vijeća)

Nacionalni propis prema kojem poslodavac može od države članice u pitanju tražiti isplatu plaća nepodmirenih tijekom postupka osporavanja otkaza nakon isteka 60. radnog dana nakon podnošenja tužbe i prema kojem, ako poslodavac nije isplatio te plaće i privremeno je insolventan, radnik u pitanju može, na temelju zakonske subrogacije, izravno od te države tražiti isplatu navedenih plaća, ne ulazi u područje primjene Direktive 2008/94 o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca te se stoga ne može ispitati u odnosu na jamstva iz Povelje Europske unije o temeljnim pravima, a osobito na njezin članak 20.

Naime, prema članku 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, obveza poštovanja temeljnih prava zajamčenih u pravnom poretku Unije nameće se državama članicama samo kad primjenjuju pravo Unije. U tom pogledu, pojam „provedba prava Unije“, u smislu članka 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, nameće postojanje određenog stupnja povezanosti koja nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravnih učinaka jednog područja na drugo. Osobito, Sud je odlučio o neprimjenjivosti temeljnih prava Unije u vezi s nacionalnim propisom jer odredbe Unije u dotičnom području ne nameću državama članicama nikakvu obvezu u pogledu situacije iz glavnog postupka. Sama činjenica da neka nacionalna mjera spada u područje u kojem Unija ima nadležnost ne može tu mjeru uvesti u područje primjene prava Unije te stoga podrazumijevati primjenu Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, potrebno je, uz druge elemente, provjeriti ima li nacionalni propis u pitanju za cilj provedbu odredbe prava Unije, narav tog propisa i ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega.

Najprije, gore navedeni nacionalni propis slijedi cilj koji se razlikuje od jamčenja minimalne zaštite zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca, za kojim ide Direktiva 2008/94, točnije cilj da država članica nadoknadi štetu zbog štetnih posljedica koje su proizašle iz trajanja sudskog postupka dulje od 60 radnih dana. Nadalje, isplata naknade štete ne može niti utjecati na minimalnu zaštitu koju država članica jamči zaposlenicima putem nacionalne jamstvene ustanove, a niti ograničiti je, sukladno člancima 3. i 4. te direktive. Što se tiče članka 11. stavka 1. navedene direktive, ta se odredba ograničava na utvrđivanje da Direktiva 2008/94 ne utječe na pravo država članica da primijene ili uvedu zakone i druge propise koji su povoljniji za zaposlenike. U tom smislu ta odredba, koja se nalazi u poglavlju V., naslovljenom „Opće i završne odredbe“, ne dodjeljuje državama članicama ovlast da donose zakone na temelju prava Unije, već se, za razliku od ovlasti predviđenih u poglavljima I. i II. navedene direktive, ograničava na prepoznavanje prava država članica da na temelju nacionalnog prava predvide povoljnije odredbe izvan okvira sustava koji uspostavlja ta direktiva. Slijedi da se ne može smatrati da odredba nacionalnog prava koja zaposlenicima samo dodjeljuje povoljniju zaštitu koja proizlazi iz same nadležnosti države članice, koju potvrđuje članak 11. stavak 1. Direktive 2008/94, ulazi u područje primjene te direktive. Konačno, gore navedeni propis ne predstavlja opasnost od ugrožavanja jedinstva, nadređenosti i djelotvornosti prava Unije jer ne može niti utjecati na niti ograničiti minimalnu zaštitu zajamčenu sukladno člancima 3. i 4. Direktive 2008/94.

(t. 33.‑37., 41., 43.‑45., 47., 49. i izreka)