Predmet C‑172/13

Europska komisija

protiv

Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske

„Povreda obveze države članice — Članak 49. UFEU‑a — Članak 31. Sporazuma o EGP‑u — Porez na dobit — Koncerni — Poravnanje gubitaka u koncernu — Prijenos gubitaka društva kćeri nerezidenta — Pretpostavke — Datum na koji se određuje da su gubici društva kćeri nerezidenta konačni“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 3. veljače 2015.

Sloboda poslovnog nastana — Porezno zakonodavstvo — Porez na dobit — Porezna olakšica — Odbitak gubitaka društva kćeri nerezidenta — Nacionalno zakonodavstvo kojim se određuje datum na koji se ocjenjuje da su gubici tog društva kćeri konačni — Dopuštenost

(čl. 49. UFEU‑a; čl. 31. Sporazuma o EGP‑u)

Nije povrijedila svoje obveze na temelju članka 49. UFEU‑a i članka 31. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru država članica koja propisuje sustav poravnanja gubitaka u koncernu na temelju kojeg se gubici jednog društva mogu prebiti s dobiti drugih društava istog koncerna kada se, suprotno gubicima društava rezidenata, gubici društava nerezidenata mogu uzeti u obzir za poravnanje gubitaka u koncernu samo ako su konačni. U tom smislu konačnost se može utvrditi u situaciji u kojoj je, s jedne strane, društvo nerezident iscrpilo mogućnosti uzimanja u obzir gubitaka koji postoje u državi u kojoj je rezident za porezno razdoblje na koje se odnosi zahtjev za poravnanje gubitaka kao i za ranija porezna razdoblja i u kojoj, s druge strane, ne postoji mogućnost da te gubitke uzme u obzir u državi u kojoj je ono rezident za buduća razdoblja, bilo ono samo ili treća osoba, osobito u slučaju prijenosa društva kćeri trećoj osobi. Nadalje, članak 49. UFEU‑a i članak 31. navedenog sporazuma ne protive se tomu da se ocjena konačnosti gubitaka društva nerezidenta provede u odnosu na situaciju koja postoji neposredno nakon završetka poreznog razdoblja u kojem su gubici nastali.

Naime, konačnost gubitaka društva kćeri nerezidenta može se utvrditi samo ako ono više ne ostvaruje prihode u državi članici u kojoj je rezident. U tom smislu, ako to društvo kći nastavi ostvarivati makar minimalne prihode, postoji mogućnost da se gubici još mogu prebiti s budućom dobiti ostvarenom u državi članici u kojoj je to društvo kći rezident. Međutim, konačnost gubitaka društva kćeri nerezidenta može se dokazati kada je, neposredno nakon završetka poreznog razdoblja u kojem su ti gubici nastali, spomenuto društvo kći prestalo obavljati svoje poslovne djelatnosti i prodalo ili na drugi način na drugu osobu prenijelo svoju imovinu koja stvara prihode.

(t. 21., 26., 31., 36., 37.)

Predmet C‑172/13

Europska komisija

protiv

Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske

„Povreda obveze države članice — Članak 49. UFEU‑a — Članak 31. Sporazuma o EGP‑u — Porez na dobit — Koncerni — Poravnanje gubitaka u koncernu — Prijenos gubitaka društva kćeri nerezidenta — Pretpostavke — Datum na koji se određuje da su gubici društva kćeri nerezidenta konačni“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 3. veljače 2015.

Sloboda poslovnog nastana – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Porezna olakšica – Odbitak gubitaka društva kćeri nerezidenta – Nacionalno zakonodavstvo kojim se određuje datum na koji se ocjenjuje da su gubici tog društva kćeri konačni – Dopuštenost

(čl. 49. UFEU‑a; čl. 31. Sporazuma o EGP‑u)

Nije povrijedila svoje obveze na temelju članka 49. UFEU‑a i članka 31. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru država članica koja propisuje sustav poravnanja gubitaka u koncernu na temelju kojeg se gubici jednog društva mogu prebiti s dobiti drugih društava istog koncerna kada se, suprotno gubicima društava rezidenata, gubici društava nerezidenata mogu uzeti u obzir za poravnanje gubitaka u koncernu samo ako su konačni. U tom smislu konačnost se može utvrditi u situaciji u kojoj je, s jedne strane, društvo nerezident iscrpilo mogućnosti uzimanja u obzir gubitaka koji postoje u državi u kojoj je rezident za porezno razdoblje na koje se odnosi zahtjev za poravnanje gubitaka kao i za ranija porezna razdoblja i u kojoj, s druge strane, ne postoji mogućnost da te gubitke uzme u obzir u državi u kojoj je ono rezident za buduća razdoblja, bilo ono samo ili treća osoba, osobito u slučaju prijenosa društva kćeri trećoj osobi. Nadalje, članak 49. UFEU‑a i članak 31. navedenog sporazuma ne protive se tomu da se ocjena konačnosti gubitaka društva nerezidenta provede u odnosu na situaciju koja postoji neposredno nakon završetka poreznog razdoblja u kojem su gubici nastali.

Naime, konačnost gubitaka društva kćeri nerezidenta može se utvrditi samo ako ono više ne ostvaruje prihode u državi članici u kojoj je rezident. U tom smislu, ako to društvo kći nastavi ostvarivati makar minimalne prihode, postoji mogućnost da se gubici još mogu prebiti s budućom dobiti ostvarenom u državi članici u kojoj je to društvo kći rezident. Međutim, konačnost gubitaka društva kćeri nerezidenta može se dokazati kada je, neposredno nakon završetka poreznog razdoblja u kojem su ti gubici nastali, spomenuto društvo kći prestalo obavljati svoje poslovne djelatnosti i prodalo ili na drugi način na drugu osobu prenijelo svoju imovinu koja stvara prihode.

(t. 21., 26., 31., 36., 37.)