Predmet C‑429/12

Siegfried Pohl

protiv

ÖBB Infrastruktur AG

(zahtjev za prethodnu odluku koju je uputio Oberlandesgericht Innsbruck)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja — Članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima — Članak 45. UFEU‑a — Direktiva 2000/78/EZ — Različito postupanje na temelju dobi — Određivanje referentnog datuma za potrebe napredovanja na platnoj ljestvici — Rok zastare — Načelo djelotvornosti“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 16. siječnja 2014.

Pravo Europske unije – Izravan učinak – Nacionalna postupovna pravila – Uvjeti primjene – Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti – Neusklađenost isključenja uzimanja u obzir određenih razdobljâ rada s pravom Unije – Utvrđenje presudama C‑195/98 i C‑88/08 – Rok zastare koji počinje teći od sklapanja kolektivnog ugovora – Dopustivost

Pravu Unije i osobito, načelu djelotvornosti, nije protivan nacionalni pravni propis koji određuje tridesetogodišnji rok zastare prava za zaposlenika da zahtijeva ponovnu procjenu razdoblja službe koje se mora uzeti u obzir prilikom određivanja toga referentnog datuma, a koji počinje teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum za potrebe napredovanja bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred.

Naime, na unutarnjem je pravnom poretku svake države članice da uredi postupovno pravilo ako, s jedne strane, to pravilo nije manje povoljno od onih koja uređuju slične postupke koji se temelje na unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i ako, s druge strane, stvarno ne onemogućava ili pretjerano otežava korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti).

U tom pogledu, ne može se smatrati da je takvo pravilo o zastari protivno načelu ekvivalentnosti jer se primjenjuje neovisno o činjenici je li prilikom povrede prava povrijeđeno pravo Unije ili nacionalno pravo.

Što se tiče načela djelotvornosti, određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti usklađeno je s pravom Unije jer ti rokovi nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije.

U vezi s pitanjem utječu li datumi proglašenja gore navedenih presuda od 30. studenoga 2000., Österreichischer Gewerkschaftsbund (C‑195/98), i od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08), na početak roka zastare koji je određen nacionalnim pravom, valja podsjetiti na to presuda u vezi s prethodnim pitanjem nije konstitutivne, nego isključivo deklarativne naravi. Osim toga, početak roka zastare primjenjiv u predmetu u glavnom postupku proizlazi iz nacionalnog prava. Stoga datumi proglašenja gore navedenih presuda ne utječu na početak roka zastare i stoga nisu uzimani u obzir prilikom procjene je li u okviru predmeta u glavnom postupku poštovano načelo djelotvornosti.

(t. 23., 27.‑32., 37. i izreka)

Predmet C‑429/12

Siegfried Pohl

protiv

ÖBB Infrastruktur AG

(zahtjev za prethodnu odluku koju je uputio Oberlandesgericht Innsbruck)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja — Članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima — Članak 45. UFEU‑a — Direktiva 2000/78/EZ — Različito postupanje na temelju dobi — Određivanje referentnog datuma za potrebe napredovanja na platnoj ljestvici — Rok zastare — Načelo djelotvornosti“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 16. siječnja 2014.

Pravo Europske unije — Izravan učinak — Nacionalna postupovna pravila — Uvjeti primjene — Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti — Neusklađenost isključenja uzimanja u obzir određenih razdobljâ rada s pravom Unije — Utvrđenje presudama C‑195/98 i C‑88/08 — Rok zastare koji počinje teći od sklapanja kolektivnog ugovora — Dopustivost

Pravu Unije i osobito, načelu djelotvornosti, nije protivan nacionalni pravni propis koji određuje tridesetogodišnji rok zastare prava za zaposlenika da zahtijeva ponovnu procjenu razdoblja službe koje se mora uzeti u obzir prilikom određivanja toga referentnog datuma, a koji počinje teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum za potrebe napredovanja bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred.

Naime, na unutarnjem je pravnom poretku svake države članice da uredi postupovno pravilo ako, s jedne strane, to pravilo nije manje povoljno od onih koja uređuju slične postupke koji se temelje na unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i ako, s druge strane, stvarno ne onemogućava ili pretjerano otežava korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti).

U tom pogledu, ne može se smatrati da je takvo pravilo o zastari protivno načelu ekvivalentnosti jer se primjenjuje neovisno o činjenici je li prilikom povrede prava povrijeđeno pravo Unije ili nacionalno pravo.

Što se tiče načela djelotvornosti, određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti usklađeno je s pravom Unije jer ti rokovi nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije.

U vezi s pitanjem utječu li datumi proglašenja gore navedenih presuda od 30. studenoga 2000., Österreichischer Gewerkschaftsbund (C‑195/98), i od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08), na početak roka zastare koji je određen nacionalnim pravom, valja podsjetiti na to presuda u vezi s prethodnim pitanjem nije konstitutivne, nego isključivo deklarativne naravi. Osim toga, početak roka zastare primjenjiv u predmetu u glavnom postupku proizlazi iz nacionalnog prava. Stoga datumi proglašenja gore navedenih presuda ne utječu na početak roka zastare i stoga nisu uzimani u obzir prilikom procjene je li u okviru predmeta u glavnom postupku poštovano načelo djelotvornosti.

(t. 23., 27.‑32., 37. i izreka)