Predmet C‑391/12

RLvS Verlagsgesellschaft mbH

protiv

Stuttgarter Wochenblatt GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof)

„Direktiva 2005/29/EZ — Nepoštene poslovne prakse — Područje primjene ratione personae — Zavaravajuća izostavljanja u promidžbenim člancima — Propisi neke države članice koji zabranjuju bilo kakvo naplatno objavljivanje bez navođenja ‚oglas’ (‚Anzeige’) — Potpuno usklađivanje — Strože mjere — Sloboda tiska“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 17. listopada 2013.

Usklađivanje zakonodavstava – Nepoštene poslovne prakse poduzetnika prema potrošačima – Direktiva 2005/29 – Područje primjene – Nakladnici – Objave kojima se može promovirati proizvode i usluge trećih osoba, ali kojima se ne može značajno izmijeniti gospodarsko ponašanje potrošača– Isključenje – Propisi neke države članice koji zabranjuju bilo kakvo naplatno objavljivanje bez navođenja ‚oglas’ – Dopustivost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2005/29, čl. 2. t. (d))

Kada objave kojima se može promovirati proizvode i usluge trećih osoba nisu takve da mogu značajno izmijeniti gospodarsko ponašanje potrošača, nije moguće pozivati se na Direktivu 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktiva 84/450/EEZ, 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ i Uredbe br. 2006/2004, protiv tiskovnih nakladnika, te se ona u takvim okolnostima mora tumačiti na način da joj se ne protivi primjena nacionalne odredbe na temelju koje su ti nakladnici obvezni na sve objave u njihovim časopisima za koje primaju naknade staviti posebnu oznaku, u predmetnom slučaju pojam „oglas”, osim ako njihov smještaj ili oblikovanje na općeniti način ne omogućuju prepoznavanje njihove promidžbene naravi.

Kada se nacionalnom odredbom zaista žele postići ciljevi koji se odnose na zaštitu potrošača, kako bi se provjerilo može li takva odredba biti obuhvaćena područjem primjene Direktive 2005/29, postupanja obuhvaćena tom nacionalnom odredbom trebaju predstavljati poslovne prakse u smislu članka 2. točke (d) te direktive. O takvom je slučaju riječ kada su predmetne prakse obuhvaćene poslovnom strategijom gospodarskog subjekta te kada se njima izravno želi promovirati i potaknuti prodaja njegovih proizvoda ili usluga, što znači da predstavljaju poslovne prakse u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29 te su, prema tome, obuhvaćene njezinim područjem primjene.

Iako ta direktiva sadrži izrazito široku definiciju pojma „poslovne prakse”, ipak ostaje činjenica da tako predviđene prakse moraju biti, s jedne strane, komercijalne naravi, odnosno moraju ih provoditi trgovci, te s druge strane moraju biti izravno povezane s promidžbom, prodajom ili dobavljanjem njihovih proizvoda potrošačima.

Budući da činjenica da nakladnik objavljuje takve objave kojima može, možda i neizravno, promovirati proizvode i usluge trećih osoba ne može značajno izmijeniti gospodarsko ponašanje potrošača kod donošenja odluke o kupovini ili uzimanju predmetnog besplatnog časopisa, takva se nakladnička praksa sama po sebi ne može smatrati „poslovnom praksom” tog nakladnika.

Iako se ne može isključiti mogućnost da nakladnik sam u svojim proizvodima ili drugim sredstvima priopćavanja koristi poslovnu praksu koja se može smatrati nepoštenom prema predmetnom potrošaču, u ovom slučaju čitatelju, primjerice na način da nudi osvajanje nagrada u igrama, zagonetkama ili nagradnim igrama, čime potiče potrošača da kupi predmetni proizvod, u ovom slučaju časopis. Ipak svrha članka 11. Priloga I. Direktivi 2005/29 kao takvog nije nametnuti tiskovnim nakladnicima obvezu sprječavanja mogućih nepoštenih poslovnih praksi oglašivača za koje se može uspostaviti izravna poveznica između promocije, prodaje ili dobavljanja potrošačima proizvoda ili usluga tih oglašivača.

(t. 35.‑37., 41., 44., 50. i izreka)