Predmet C‑60/12

Marián Baláž

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vrchní soud v Praze)

„Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima — Okvirna odluka 2005/214/PUP — Primjena načela uzajamnog priznavanja na novčane kazne — ‚Sud koji ima nadležnost posebno u kaznenim stvarima’ — ‚Unabhängiger Verwaltungssenat’ u austrijskom pravu — Priroda i opseg kontrole od strane suda države članice izvršiteljice“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. studenoga 2013.

1. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne – Načelo uzajamnog priznavanja – Doseg – Razlozi nepriznavanja i neizvršenja – Restriktivno tumačenje

   (Okvirna odluka Vijeća 2005/214, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 6., čl. 7. st. 1. i 2., čl. 20. st. 3.)

2. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne – Sud koji ima nadležnost posebno u kaznenim stvarima – Pojam – Autonomno tumačenje – Sud koji ima bitne karakteristike kaznenog postupka

   (čl. 267. UFEU‑a; Okvirna odluka Vijeća 2005/214, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 1. t. (a) podt. iii.)

3. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne – Odluka koju je donijelo tijelo države izdavateljice koje nije sud – Mogućnost da zainteresirana osoba iznese slučaj pred sudom – Doseg – Pristup sudu koji ima punu nadležnost za ispitivanje predmeta – Prethodni upravni stadij – Nepostojanje utjecaja

   (Okvirna odluka Vijeća 2005/214, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 1. t. (a) podt. iii.)

1.  Načelo uzajamnog priznanja, na kome se zasniva struktura Okvirne odluke 2005/214 o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, sugerira da su, u skladu s člankom 6. Okvirne odluke 2005/214, države članice načelno dužne priznati odluku kojom se izrečena novčana sankcija prenosi u skladu s člankom 4. te okvirne odluke bez zahtijevanja ikakve druge formalnosti, te osigurati bez odgode sve potrebne mjere neophodne za njeno izvršenje. Pritom se razlozi odbijanja priznanja ili izvršenja takve odluke moraju tumačiti restriktivno. Takvo tumačenje to više zahtijeva da uzajamno povjerenje između država članica, osnova suradnje u pravosudnim stvarima u Uniji, bude praćeno odgovarajućim jamstvima.

   (t. 29., 30.)

2.  Pojam „sud koji ima nadležnost posebno u kaznenim stvarima“ iz članka 1. točke (a) podtočke iii. Okvirne odluke 2005/214 o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, predstavlja autonomni pojam prava Unije te ga treba tumačiti na način da se navedeni pojam odnosi na svaki sud koji primjenjuje postupak koji u bitnome ima karakteristike kaznenog postupka. Unabhängiger Verwaltungssenat in den Ländern (Austrija) zadovoljava te kriterije, te ga se, sukladno tome, mora promatrati u smislu navedenog pojma.

   Naime, u cilju tumačenja pojma „sud“, sadržanog u članku 1. točki (a) podtočki iii. Okvirne odluke 2005/214, potrebno je primijeniti kriterije Suda kako bi se zaključilo posjeduje li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku značajke „suda“ u smislu članka 267. UFEU‑a. U tom smislu, Sud procjenjuje sve elemente, kao što su njegova utemeljenost na zakonu, stalnost, svojstvo obvezne nadležnosti, kontradiktorna priroda postupka, primjena pravnih pravila, te njegova neovisnost.

   U vezi s pojmom „nadležnosti posebno u kaznenim stvarima“, kako bi se jamčio koristan učinak te okvirne odluke, potrebno je pribjeći tumačenju u kojem nije odlučujuća kvalifikacija prekršaja od strane država članica. Kako bi se to postiglo, potrebno je da nadležno tijelo iz članka 1. točke (a) podtočke iii. navedene okvirne odluke provodi postupak koji ima bitne karakteristike kaznenog postupka, a da pritom nije neophodno da ovo tijelo raspolaže isključivo kaznenom nadležnošću. Takav postupak kaznene naravi mora poštovati odgovarajuća procesna jamstva u kaznenim stvarima, među kojima su posebice načelo nulla poena sine lege, načelo inkriminacije samo u slučaju stavljanja kaznenog djela na teret ili postojanja kaznene odgovornosti i načelo proporcionalnosti sankcije za počinjeno djelo.

   (t. 32., 33., 35., 36., 39., 40., 42., t. 1. izreke)

3.  Članak 1. točku (a) podtočku iii. Okvirne odluke 2005/214 o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčane kazne, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da je osoba imala mogućnost iznijeti slučaj pred sud posebno nadležan u kaznenim stvarima u slučaju ako je, prije nego što je podnijela žalbu, morala poštovati pravila predsudskog upravnog postupka. Takav sud mora imati jasnu nadležnost za razmatranje predmeta, i to kako pravnih tako i činjeničnih pitanja.

   Naime, Okvirna odluka 2005/214 također se primjenjuje na novčane kazne određene od strane upravnih tijela. Sukladno tome može biti zahtijevano, sukladno osobitostima sudskih sustava država članica, prethodno postojanje upravne faze. Međutim, pristup sudu nadležnom u kaznenim stvarima u smislu te okvirne odluke ne može biti uvjetovan postavljanjem nemogućih ili pretjerano teških uvjeta. U tom pogledu, činjenica da odnosna osoba nije izjavila žalbu, te da je zato novčana kazna u tom slučaju postala pravomoćnom, ne utječe na primjenu članka 1. točke (a) podtočke iii. te okvirne odluke, s obzirom na to da je prema toj odredbi dostatno da je odnosna osoba „imala mogućnost“ iznijeti predmet pred sud posebno nadležan u kaznenim stvarima.

   (t. 46., 48., 49., t. 2. izreke)