Predmet T-271/10 RENV

(objava u ulomcima)

H

protiv

Vijeća Europske unije

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Nacionalni član osoblja upućen u Policijsku misiju Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini – Odluka o preraspoređivanju – Nadležnost voditelja Policijske misije Europske unije (EUPM) za odlučivanje o preraspoređivanju upućenog nacionalnog člana osoblja – Obveza obrazlaganja – Zlouporaba ovlasti – Očita pogreška u ocjeni – Uznemiravanje”

Sažetak – Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 11. travnja 2018.

1. Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Proširivanje postojećeg razloga – Dopuštenost

   (Poslovnik Općeg suda, čl. 84. st. 1.)

2. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Civilne misije Europske unije – Ovlast raspoređivanja osoblja u svakoj civilnoj misiji Unije – Nadležnost zapovjednika civilne operacije – Ovlast raspoređivanja i preraspoređivanja u svakoj civilnoj misiji Unije – Nadležnost voditelja dotične civilne misije – Preraspoređivanje upućenog nacionalnog člana osoblja – Zahtjev savjetovanja s državom članicom podrijetla – Nepostojanje

   ( Odluka Vijeća 2009/906/ZVSP, čl. 5. i 6.)

3. Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Tužbeni razlog različit od onog koji se odnosi na materijalnu zakonitost

   (čl. 263. i 296. UFEU-a)

4. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Civilna misija obuhvaćena zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom – Mjera preraspoređivanja upućenog nacionalnog člana osoblja – Minimalni zahtjevi

   (čl. 296. UFEU-a)

5. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Civilne misije Europske unije – Odluka o preraspoređivanju nacionalnog upućenog člana osoblja – Preraspoređivanje do kojega dolazi u kontekstu uznemiravanja – Tužba dotičnog upućenog nacionalnog člana osoblja – Modaliteti

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a)

6. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Civilne misije Europske unije – Odluka o preraspoređivanju nacionalnog upućenog člana osoblja – Tužba dotičnog upućenog nacionalnog člana osoblja – Razlozi – Zlouporaba ovlasti – Pojam – Odluka u skladu s interesom službe – Zlouporaba ovlasti – Nepostojanje

7. Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Odluka o preraspoređivanju nacionalnog upućenog člana osoblja – Doseg nadzora – Ograničeni nadzor koji se osobito primjenjuje na ocjenu razmatranja o primjerenosti na kojima se zasniva navedena odluka

   (čl. 275. UFEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)

8. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Kumulativne pretpostavke

   (čl. 340. st. 2. UFEU-a)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 37.)

2.  Zapovjednik civilne operacije, koji pod političkim nadzorom i strateškim usmjeravanjem PSO-a i sveukupnom ovlasti VP-a izvršava zapovijedanje i nadzor, na strateškoj razini, planiranje i vođenje svih civilnih operacija koje se vode u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike te je glavni zapovjednik svim voditeljima civilnih misija, nadležan je za raspoređivanje osoblja u svakoj civilnoj misiji Unije, u smislu članka 6. stavka 2. Odluke 2009/906 Policijske misije Europske unije u Bosni i Hercegovini. Nasuprot tomu, u okviru svake misije, samo je voditelj odnosne civilne misije nadležan za raspoređivanje i preraspoređivanje osoblja.

   Iz tih odredbi naime proizlazi da operativni nadzor, koji na „terenu” provodi voditelj misije, nužno znači da potonji može donositi odluke, uključujući i one o preraspoređivanju osoblja, u kratkim rokovima, i da se te odluke primjenjuju na osoblje upućeno iz država članica, u cilju obavljanja te misije.

   Međutim, operativni nadzor, nužno znači da voditelj odnosne civilne misije može donositi odluke, uključujući i one o preraspoređivanju osoblja, u kratkim rokovima, i da se te odluke primjenjuju na osoblje upućeno iz država članica, u cilju obavljanja te misije. Taj je operativni karakter stoga nespojiv s postupkom prethodnog savjetovanja s tijekom podrijetla upućenog osoblja.

   (t. 69., 70., 78.)

3.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 88.)

4.  Obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU-a mora biti prilagođeno prirodi pobijanog akta i kontekstu u kojem je on donesen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rezoniranje institucije koja je donijela akt kako bi se osobi u pitanju omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti slučaja.

   U tom pogledu, u obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU-a treba ocjenjivati ne samo prema tekstu tog akta nego i prema njegovu kontekstu kao i svim pravnim pravilima kojima se uređuje odnosno područje. Slijedom navedenog, s jedne strane, akt kojim se nanosi šteta dovoljno je obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere poduzete u vezi s njom. S druge strane, stupanj podrobnosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan stvarnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem se on mora donijeti.

   Prema tome, dovoljno je da obrazloženje akta kojim se uvodi mjera preraspoređivanja osoblja, u okviru civilne misije unije obuhvaćene zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, prepoznaje specifične i konkretne razloge zbog koji autor akta smatra da, u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti, smatra da zainteresirana osoba mora biti predmet takve mjere.

   Osim toga, pitanje poštovanje obveze obrazlaganja treba, načelno, ocjenjivati s obzirom na elemente informacija kojima je tužitelj raspolagao, najkasnije, u trenutku podnošenja tužbe.

   (t. 89.-92.)

5.  Na postojanje konteksta uznemiravanja može se pozvati u prilog zahtjevima za poništenje koji nisu usmjereni protiv odbijanja zahtjeva za pomoć kojeg je član osoblja podnio jer je smatrao da je žrtva uznemiravanja, ali koji su usmjereni protiv ostalih odluka koje je donijela uprava.

   Posebno, postojanje konteksta uznemiravanja može se uzeti u obzir kada je počinitelj tog uznemiravanja također i potpisnik pobijane odluke, kako bi se utvrdilo da je ta odluka donesena u svrhu nanošenja štete članu osoblja i da je, slijedom toga, zahvaćena zlouporabom ovlasti. Stoga, kada je riječ o optužbi za uznemiravanje na koje se poziva u prilog zahtjeva usmjerenih protiv odluke o preraspoređivanju, navedena odluka može biti zahvaćena zlouporabom ovlasti ako je donesena u cilju ugrožavanja osobnosti, dostojanstva ili tjelesnog i psihičkog integriteta člana osoblja.

   U tom pogledu, članovi osoblja koje su uputile institucije Unije, čiji status uređuje Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije, i oni koje su uputile države članice podliježu istim pravilima kada je riječ o izvršavanju njihovih dužnosti na terenu. Stoga, ništa se ne protivi tome da se član osoblja kojeg je uputila država članica pozove na postojanje uznemiravanja u prilog zahtjevima za poništenje usmjerenim protiv odluke o preraspoređivanju.

   Osim toga, moguće je da činjenice na koje se poziva kako bi se dokazalo postojanje uznemiravanja, iako ih se ne može kvalificirati kao takve u smislu sudske prakse razrađene u odnosu na članak 12.a Pravilnika o osoblju Unije, unatoč svemu dopuštaju zaključak da je odluka o preraspoređivanju bila zahvaćena zlouporabom ovlasti i da ju je trebalo, posljedično, poništiti zbog tog razloga.

   (t. 105.-108.)

6.  U okviru tužbe za poništenje koju je protiv odluke o preraspoređivanju koja se na njega odnosi podnio član nacionalnog osoblja upućen u okviru civilne misije Unije, pojam zlouporabe ovlasti ima točno određen doseg koji se odnosi na primjenu ovlasti određenog upravnog tijela u svrhu koja je različita one koja mu je povjerena.

   U tom pogledu, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti prilikom organizacije svoje službe u pogledu povjerenih im zadaća i prilikom raspoređivanja osoblja koje im se nalazi na raspolaganju s obzirom na ispunjenje tih zadaća, pod uvjetom da se to raspoređivanje ipak obavlja u interesu službe i poštujući istovrijednost radnih mjesta.

   U tim okolnostima, nadzor suda Unije mora se ograničiti na provjeru je li se institucija u pitanju zadržala unutar nespornih granica i da nije koristila svoju diskrecijsku ovlast na očito pogrešan način.

   Osim toga, do zlouporabe ovlasti dolazi samo ako postoje objektivni, relevantni i podudarajući dokazi koji omogućuju utvrđenje da pobijani akt teži cilju različitom od onog koji mu je namijenjen na temelju primjenjivih odredbi i da, kada određena odluka nije utvrđena protivnom interesu službe, to ne može biti pitanje zlouporabe ovlasti.

   U tom pogledu, nije dovoljno pozvati se na određene činjenice u prilog svojih navoda, valja podnijeti dokaze koji su dovoljno precizni, objektivni i sukladni na način da potvrđuju njihovu točnost ili barem njihovu vjerojatnost, u nedostatku čega materijalna točnost tvrdnji dotične institucije ne može biti preispitana.

   Stoga se opća ocjena dokaza o zloporabi ovlasti ne može zasnivati na jednostavnim tvrdnjama ni dokazima koji su nedovoljno precizni, neobjektivni ili irelevantni.

   (čl. 110.-115.)

7.  Nadležnost suda Unije je sukladno članku 275. UFEU-a isključena za operativni aspekt odluke o preraspoređivanju upućenog člana nacionalnog osoblja. Nasuprot tomu, njegov je nadzor dopušten kada je riječ o provjeri poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, materijalnoj točnosti činjenica i izostanku očite pogreške u ocjeni činjenica i zlouporabe ovlasti u odnosu na mjere preraspoređivanja. Sud Unije ne može zamijeniti svoju ocjenu činjenica i okolnosti koje opravdavaju usvajanje tih mjera onom voditelja misije, dočim je nadzor koji provodi ograničen nadzor koji se primjenjuje, posebno, na ocjenu razmatranja o primjerenosti na kojoj se te mjere temelje.

   U tom pogledu, voditelj misije koji je donio tu odluku raspolaže širokim diskrecijskim ovlastima kada je riječ o elementima koje je potrebno uzeti u obzir radi usvajanja mjera preraspoređivanja osoblja na terenu. Ta široka ovlast ocjene međutim nije prepreka tome da sud Unije provjeri, prilikom provedbe nadzora zakonitosti, materijalnu točnost činjenica na koje se poziva voditelj misije.

   Naime, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje temeljnih prava Europske unije osobito zahtijeva da se sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja se osobno tiče predmetne osobe ili subjekta, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To uključuje implikaciju činjenica na kojima se zasniva navedena odluka, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi potkrijepljeni.

   (t. 155.-157.)

8.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 170., 171.)