Cilj joj je osigurati poštivanje odluke zemlje Europske unije (EU) o izgonu osobe koja nije državljanin EU-a prisutne u drugoj zemlji EU-a i djelovanje u skladu s istom.

KLJUČNE TOČKE

Zahtjevi za izgonom primjenjuju se na osobe koje nisu državljani EU-a:
- koje predstavljaju ozbiljnu i postojanu prijetnju pravnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti;
- koje imaju presudu zbog kaznenog djela koja uključuje zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje jedne godine;
- za koje se, na temelju ozbiljnih razloga ili čvrstih dokaza, smatra da su počinile ili da namjeravaju počiniti takva kaznena djela;
- koje ne poštuju nacionalne propise o ulasku ili boravku stranaca.
Ako pojedinac u pitanju ima valjano odobrenje boravka, zemlja koja nameće izgon mora se savjetovati sa zemljom koja je izdala odobrenje.
Zemlje EU-a koje primjenjuju propis moraju:
- poštivati ljudska prava i temeljne slobode;
- osigurati da se pojedinac u pitanju može žaliti na nalog za izgonom;
- štititi osobne podatke i sigurnost podataka;
- primjenjivati sve odgovarajuće oblike suradnje i razmjene informacija radi provedbe zakonodavstva;
- kompenzirati jedna drugu radi uključenih financijskih troškova. Dogovori su navedeni u Odluci Vijeća 2004/191/EZ
Zemlja koja izdaje zahtjev za izgonom mora zemlji u kojoj se zahtjev provodi čim prije dostaviti sve potrebne dokumente.
Zemlja koja provodi odluku mora osigurati da time ne krši relevantna međunarodna ili nacionalna pravila.
Zakonodavstvo se ne primjenjuje na članove obitelji građana EU-a.
U Direktivi Vijeća 2003/110/EZ utvrđeni su dogovori o tranzitu za državljane trećih zemalja koji se udaljavaju zračnim putem preko druge zemlje EU-a.
U Direktivi 2008/115/EZ utvrđuju se zajednički standardi i postupci za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom.
Uredbom (EU) br. 604/2013 (Uredba Dublin III) propisuju se kriteriji i postupci za utvrđivanje koja je zemlja EU-a odgovorna za pregled zahtjeva za azil.
U rujnu 2005. Vijeće Europe izdalo je 20 smjernica za prisilne povrate.

OTKAD SE DIREKTIVA PRIMJENJUJE?

Primjenjuje se od 2. lipnja 2001. Zemlje EU-a trebale su je uključiti u svoje nacionalno pravo do 2. prosinca 2002.

POZADINA

Iako nisu u schengenskom području u kojemu nije potrebna putovnica, Ujedinjena Kraljevina (1) i Irska primjenjuju zakonodavstvo i sudjeluju u dogovorima jednako kao i Island i Norveška, dok Danska to ne čini.

GLAVNI DOKUMENT

Direktiva Vijeća 2001/40/EZ od 28. svibnja 2001. o uzajamnom priznavanju odluka o izgonu državljana trećih zemalja (SL L 149, 2.6.2001., str. 34.–36.)

VEZANI DOKUMENTI

Direktiva Vijeća 2003/110/EZ od 25. studenoga 2003. o pomoći u slučajevima tranzita u svrhu udaljavanja zračnim putem (SL L 321, 6.12.2003., str. 26.–31.)

Odluka Vijeća 2004/191/EZ od 23. veljače 2004. o utvrđivanju kriterija i praktičnih rješenja za nadoknadu zbog financijskih neravnoteža nastalih primjenom Direktive 2001/40/EZ o uzajamnom priznavanju odluka o protjerivanju državljana trećih zemalja (SL L 60, 27.2.2004., str. 55.–57.)

Direktiva 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL L 348, 24.12.2008., str. 98.–107.)

Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL L 180, 29.6.2013., str. 31.–59.)

Posljednje ažuriranje 09.01.2017

(1) Ujedinjena Kraljevina povlači se iz Europske unije i postaje treća zemlja (država koja nije članica EU-a) od 1. veljače 2020.

Top

All