EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62020CJ0036

Presuda Suda (četvrto vijeće) od 25. lipnja 2020.
VL.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de Instrucción br. 3 de San Bartolomé de Tirajana.
Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Politika azila i imigracije – Zajednički postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32/EU – Članak 6. – Pristup postupku – Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tijelu nadležnom u skladu s nacionalnim pravom za evidentiranje takvih zahtjeva – Podnošenje zahtjeva drugim tijelima koja mogu zaprimati takve zahtjeve, ali nisu nadležna u skladu s nacionalnim pravom za njihovo evidentiranje – Pojam ,druga tijela’ – Članak 26. – Zadržavanje – Standardi za prihvat osoba koje zahtijevaju međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33/EU – Članak 8. – Zadržavanje podnositelja zahtjeva – Razlozi za zadržavanje – Odluka kojom je podnositelj zahtjeva zadržan zbog manjka smještaja u humanitarnom prihvatnom centru.
Predmet C-36/20 PPU.

Court reports – general – 'Information on unpublished decisions' section

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2020:495

 PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)

25. lipnja 2020. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Politika azila i imigracije – Zajednički postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32/EU – Članak 6. – Pristup postupku – Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tijelu nadležnom u skladu s nacionalnim pravom za evidentiranje takvih zahtjeva – Podnošenje zahtjeva drugim tijelima koja mogu zaprimati takve zahtjeve, ali nisu nadležna u skladu s nacionalnim pravom za njihovo evidentiranje – Pojam ‚druga tijela’ – Članak 26. – Zadržavanje – Standardi za prihvat osoba koje zahtijevaju međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33/EU – Članak 8. – Zadržavanje podnositelja zahtjeva – Razlozi za zadržavanje – Odluka kojom je podnositelj zahtjeva zadržan zbog manjka smještaja u humanitarnom prihvatnom centru”

U predmetu C‑36/20 PPU,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani, Španjolska), odlukom od 20. siječnja 2020., koju je Sud zaprimio 25. siječnja 2020., u postupku koji se odnosi na

osobu VL,

uz sudjelovanje:

Ministerio Fiscal,

SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: M. Vilaras, predsjednik vijeća, S. Rodin, D. Šváby (izvjestitelj), K. Jürimäe i N. Piçarra, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,

tajnik: M. M. Ferreira, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za osobu VL, M. T. Macías Reyes, abogada,

za Ministerio Fiscal, T. García García,

za španjolsku vladu, S. Centeno Huerta, u svojstvu agenta,

za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande i I. Galindo Martín, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 30. travnja 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. drugog podstavka i članka 26. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravak SL 2020., L 76, str. 38.) kao i članka 8. Direktive 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se odnosi na zadržavanje osobe VL i na zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je ona tom prilikom podnijela.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2008/115/EZ

3

Uvodna izjava 9. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.) navodi:

„U skladu s Direktivom Vijeća 2005/85/EZ od 1. prosinca 2005. o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanje statusa izbjeglica u državama članicama [(SL 2005., L 326, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 19.)], ne bi se trebalo smatrati da državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za azil u državi članici nezakonito boravi na području te države članice do stupanja na snagu negativne odluke u pogledu zahtjeva ili odluke kojom prestaje njegov ili njezin boravak kao tražitelja azila.”

4

Članak 2. Direktive 2008/115, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. određuje:

„Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na državnom području države članice.”

5

Članak 6. te direktive, koji se odnosi na „[o]dluku o vraćanju”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice izdaju odluku o vraćanju u pogledu svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka od 2. do 5.”

6

Članak 15. navedene direktive, naslovljen „Zadržavanje”, koji se nalazi u njezinu poglavlju IV., naslovljenom „Zadržavanje u svrhu udaljavanja”, u stavku 1. propisuje:

„Ako u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti dostatne a manje prisilne mjere, države članice mogu samo zadržati državljanina treće zemlje u pogledu kojeg se provodi postupak vraćanja kako bi pripremile povratak i/ili provele postupak vraćanja, posebno kada:

(a)

postoji opasnost od bijega; ili

(b)

konkretni državljanin treće zemlje izbjegava ili ometa pripreme postupka za vraćanje ili udaljavanje.

Svako zadržavanje može trajati ono vrijeme koje je najmanje potrebno, a trajati tako dugo koliko traje postupak udaljavanja, a treba se provesti uz dužnu pozornost.”

Direktiva 2013/32

7

U uvodnim izjavama 8., 12., 18., 20. i 25. do 28. Direktive 2013/32 navedeno je:

„(8)

Europsko je vijeće na svom zasjedanju 10.‑11. prosinca 2009. usvojilo Stockholmski program u kojem je ponovljena obveza postizanja cilja da se do kraja 2012. uspostavi zajedničko područje zaštite i solidarnosti koje se temelji na zajedničkom postupku azila, te jedinstvenom statusu osoba koje uživaju međunarodnu zaštitu, temeljenu na visokim standardima zaštite i pravičnim i učinkovitim postupcima. U Stockholmskom je programu potvrđeno da osobe koje trebaju međunarodnu zaštitu moraju imati osiguran pristup pravoj sigurnosti i učinkovitim postupcima azila. U skladu sa Stockholmskim programom pojedincima se treba ponuditi ista razina postupanja u pogledu uređenja postupaka i utvrđenja statusa, neovisno o tome u kojoj su državi članici ponijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu. Cilj je da se u sličnim predmetima postupa na sličan način te postigne sličan rezultat.

[…]

(12)

Glavni je cilj ove Direktive daljnji razvoj standarda za postupke u državama članicama za priznavanje i ukidanje međunarodne zaštite s ciljem uspostave zajedničkog postupka azila u Uniji.

[…]

(18)

U interesu je država članica i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da se odluke o zahtjevima za međunarodnu zaštitu donose što prije, ne dovodeći u pitanje valjanost i sustavnost razmat[r]anja koje se provodi.

[…]

(20)

U dobro utvrđenim okolnostima, kada se smatra da je zahtjev neosnovan ili kada postoje ozbiljni razlozi u pogledu državne sigurnosti ili javnog reda, države članice bi trebale imati mogućnost ubrzanja postupka razmatranja, posebno uvođenjem kraćih, ali razumnih rokova za određene postupovne radnje, ne dovodeći u pitanje valjanost i sustavnost razmatranja koje se provodi, te učinkovit pristup podnositelja zahtjeva do osnovnih načela i jamstava iz ove Direktive.

[…]

(25)

Da bi se ispravno utvrdilo koje osobe trebaju zaštitu kao izbjeglice za potrebe članka 1. Ženevske konvencije, ili kao osobe ovlaštene na supsidijarnu zaštitu, svaki podnositelj treba imati učinkovit pristup postupcima, mogućnost sudjelovanja i odgovarajuće komunicirati s nadležnim tijelima, kako bi podnio mjerodavne činjenice u svom predmetu, te zadovoljavajuća postupovna jamstva, kako bi se mogao braniti u svom predmetu u svim fazama postupka. Štoviše, postupak u kojem se razmatra zahtjev za međunarodnu zaštitu u pravilu omogućuje podnositelju zahtjeva barem: pravo na boravak u zemlji do donošenja odluke ovlaštenog tijela; pristup uslugama tumačenja kako bi na razgovoru s tijelima predstavio/predstavila svoj slučaj; mogućnost komunikacije s predstavnikom visokog predstavnika za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) i s organizacijama koje savjetovanje podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu; pravo na odgovarajuće obavješćivanje o odluci i činjeničnim i pravnim razlozima te odluke; mogućnost savjetovanja s pravnim ili drugim savjetnikom; pravo da bude informiran(a) o svojoj pravnoj poziciji u odlučujućim fazama postupka na jeziku koji razumije ili se opravdano može pretpostaviti da razumije; te, u slučaju negativne odluke, pravo na učinkoviti pravni lijek pred sudom.

(26)

S ciljem osiguravanja učinkovitog pristupa postupku razmatranja, službenici koji prvi dođu u kontakt s osobom koja traži međunarodnu zaštitu, posebno službenici koji provode nadzor kopnene ili morske granice, ili obavljaju granične kontrole, trebaju dobiti odgovarajuće informacije i potrebnu izobrazbu o načinu prepoznavanja i rješavanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pri čemu se, između ostalog, poštuju odgovarajuće smjernice koje je utvrdio EASO. Oni trebaju biti u stanju pružiti državljanima trećih zemalja, osobama bez državljanstva koje se nalaze na državnom području, uključujući granicu, u teritorijalnim vodama ili u tranzitnim zonama država članica a koje traže međunarodnu zaštitu, odgovarajuće informacije o tome gdje se i na koji način podnose zahtjevi za međunarodnu zaštitu. Ako se te osobe nalaze u teritorijalnim vodama države članice, one se trebaju iskrcati na kopno i njihovi se zahtjevi trebaju razmatrati u skladu s ovom Direktivom.

(27)

Ako su državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koje su izrazile želju da zatraže međunarodnu zaštitu podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu, trebaju ispunjavati obveze, ostvarivati prava prema ovoj Direktivi i Direktivi [2013/33]. U tom cilju, države članice bi što prije trebale evidentirati činjenicu da su te osobe podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

(28)

S ciljem olakšavanja pristupa postupku razmatranja na graničnim prijelazima i u ustanovama za zadržavanje, potrebno je dati na raspolaganje informacije o mogućnosti podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U okviru tumačenja potrebno je osigurati temeljnu komunikaciju koja je potrebna da bi nadležna tijela razumjela žele li osobe podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu.”

8

U članku 1. Direktive 2013/32, naslovljenom „Svrha”, stoji:

„Svrha je ove Direktive uspostava zajedničkih postupaka za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite u skladu s Direktiv[om] 2011/95/EU [Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.)].”

9

Članak 2. Direktive 2013/32, pod naslovom „Definicije”, predviđa:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

(b)

‚zahtjev za međunarodnu zaštitu’ ili ‚zahtjev’ znači zahtjev državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva za zaštitu od strane države članice za koju se smatra da traži status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite, a koja nije izričito zatražila drugu vrstu zaštite izvan područja primjene Direktive [2011/95] koja se može posebno primijeniti;

(c)

‚podnositelj zahtjeva’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koji su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu u vezi s kojom nije još donesena konačna odluka;

[…]

(f)

‚tijelo odlučivanja’ znači nesudsko ili upravno tijelo u državi članici nadležnoj za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koje je ovlašteno donositi odluke u prvom stupnju u tim predmetima;

[…]”

10

Člankom 3. Direktive 2013/32, naslovljenom „Područje primjene”, u stavku 1. navodi se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve zahtjeve za međunarodnu zaštitu podnesene na državnom području države članice, uključujući na granici, teritorijalnim vodama ili tranzitnim zonama države članice, te na ukidanje međunarodne zaštite.”

11

Članak 4. te direktive, naslovljen „Nadležna tijela”, u svojem stavku 1. određuje:

„Države članice za sve postupke određuju tijelo odlučivanja koje je nadležno za odgovarajuće razmatranje zahtjeva u skladu s ovom Direktivom. Države članice osiguravaju da takvo tijelo ima na raspolaganju odgovarajuća sredstva, uključujući dovoljno osposobljeno osoblje za izvršavanje zadaća u skladu s ovom Direktivom.”

12

Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Pristup postupku”, glasi kako slijedi:

„1.   Ako osoba podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu tijelu koje je nadležno prema nacionalnom pravu za evidentiranje takvih zahtjeva, zahtjev se evidentira najkasnije tri radna dana od podnošenja zahtjeva.

Ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen drugim tijelima za koja je vjerojatno da zaprimaju takve zahtjeve, ali nisu nadležna za evidentiranje prema nacionalnom pravu, države članice osiguravaju da se zahtjev evidentira najkasnije šest radnih dana od podnošenja zahtjeva.

Države članice osiguravaju da ta druga tijela za koja je vjerojatno da zaprimaju takve zahtjeve za međunarodnu zaštitu, kao što su policija, granična policija, tijela nadležna za iseljeništvo i osoblje ustanova za zadržavanje, imaju odgovarajuće informacije te da njihovo osoblje dobije potrebnu razinu osposobljenosti za obavljanje njihovih zadaća i obveza te smjernice kako obavješćivati podnositelje zahtjeva o tome gdje i kako podnositi zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

2.   Države članice osiguravaju da osoba koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu ima učinkovitu mogućnost njegova što ranijeg podnošenja. Ako podnositelj zahtjeva ne podnese zahtjev, države članice mogu u skladu s time primijeniti članak 28.

3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 2., države članice mogu zahtijevati da se zahtjevi za međunarodnu zaštitu podnose osobno i/ili na određenom mjestu.

4.   Bez obzira na stavak 3., zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra se podnesenim ako su obrazac koji je podnio podnositelj zahtjeva ili, ako je predviđeno nacionalnim pravom, službeno izvješće, zaprimila nadležna tijela određene države članice.

5.   Ako veliki broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva istodobno podnese zahtjeve za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško poštovati rok iz stavka 1., države članice mogu odlučiti da se taj rok produlji na 10 radnih dana.”

13

Članak 8. iste direktive, naslovljen „Informacije i savjetovanje u ustanovama za zadržavanje i na graničnim prijelazima”, u svojem stavku 1. određuje:

„Ako je moguće zaključiti da državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje su zadržane u ustanovama za zadržavanje ili na graničnim prijelazima, uključujući tranzitne zone na vanjskim granicama, žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, države članice pružaju im informacije o mogućnosti takvog postupanja. Države članice u tim ustanovama za zadržavanje i na graničnim prijelazima osiguravaju tumačenje u mjeri u kojoj je potrebno da bi se omogućio pristup postupku za azil.”

14

Članak 26. Direktive 2013/32, koji se odnosi na „[z]adržavanje”, predviđa:

„1.   Države članice ne zadržavaju osobu samo zato što su on ili ona podnositelji zahtjeva. Razlozi i uvjeti zadržavanja i jamstva koja su na raspolaganju podnositeljima zahtjeva u skladu su s Direktivom [2013/33].

2.   Ako se zadržava podnositelj zahtjeva, države članice osiguravaju da postoji mogućnost ubrzanog sudskog razmatranja u skladu s Direktivom [2013/33].”

15

Članak 38. te direktive, naslovljen „Koncept sigurne treće zemlje”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice mogu primjenjivati koncept sigurne treće zemlje, samo ako su nadležna tijela sigurna da [će] se [u odnosu na osobu] koja traži međunarodnu zaštitu, u određenoj trećoj zemlji [poštovati] sljedeća načela:

[…]

(b)

ne postoji opasnost od teške štete [k]ako je definirana u Direktivi [2011/95];

[…]”

Direktiva 2013/33

16

Uvodne izjave 15. i 20. Direktive 2013/33 glase:

„(15)

Zadržavanje podnositelja zahtjeva trebalo bi primjenjivati u skladu s temeljnim načelom prema kojem se osobu ne bi smjelo zadržavati samo zbog toga [što] traži međunarodnu zaštitu, posebno u skladu s međunarodnim pravnim obvezama država članica i člankom 31. Ženevske konvencije. Podnositelje zahtjeva smije se zadržati samo pod vrlo jasno definiranim iznimnim okolnostima koje su utvrđene u ovoj Direktivi te u skladu s načelima nužnosti i razmjernosti u odnosu na način i svrhu takvog zadržavanja. Kada se podnositelja zahtjeva zadržava on mora imati djelotvoran pristup potrebnim postupovnim jamstvima, kao što je podnošenje pravnog lijeka pred nacionalnim pravosudnim tijelom.

[…]

(20)

Kako bi se bolje osigurala tjelesna i psihološka nepovredivost podnositelja zahtjeva, zadržavanje bi trebalo biti krajnje rješenje te se smije primijeniti tek nakon što se pažljivo razmotre sve druge mjere koje nisu mjere oduzimanja slobode odnosno zadržavanje. Sve druge mjere koje nisu zadržavanje moraju biti u skladu s temeljnim ljudskim pravima podnositelja zahtjeva.”

17

U skladu s člankom 2. te direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive:

(a)

‚zahtjev za međunarodnu zaštitu’: znači zahtjev za međunarodnu zaštitu kako je definiran u članku 2. točki (h) Direktive [2011/95];

(b)

‚podnositelj zahtjeva’: znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije donesena konačna odluka;

[…]”

18

U članku 3. navedene direktive, naslovljenom „Područje primjene”, u stavku 1. određuje se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu na državnom području, uključujući na granici, u teritorijalnim vodama ili u područjima tranzita države članice, sve dok im je kao podnositeljima zahtjeva dopušteno ostati na državnom području, kao i članove obitelji, ako su obuhvaćeni takvim zahtjevom za međunarodnu zaštitu u skladu s nacionalnim pravom.”

19

U skladu s člankom 8. te direktive, koji se odnosi na „[z]adržavanje”:

„1.   Države članice ne smiju zadržati osobu samo zato jer je podnositelj zahtjeva u skladu s Direktivom [2013/32].

2.   Kada se pokaže potrebnim, i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere.

3.   Podnositelja zahtjeva može se zadržati samo:

(a)

da se utvrdi ili provjeri njegov identitet ili državljanstvo;

(b)

da se odrede oni elementi na kojima se zahtjev za međunarodnu zaštitu temelji, a koji se bez zadržavanja ne mogu pribaviti, posebno kada postoji opasnost od bijega podnositelja zahtjeva;

(c)

da se u okviru postupka odluči o pravu podnositelja zahtjeva da uđe na državno područje;

(d)

kada je osoba zadržana zbog postupka vraćanja, u skladu s Direktivom [2008/115], da se pripremi vraćanje i/ili provede postupak udaljavanja te da dotična država članica na temelju objektivnih kriterija, uključujući i da je podnositelj zahtjeva već imao mogućnost započeti postupak za azil, može dokazati da postoje opravdani razlozi za pretpostavku da osoba podnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu samo da odgodi ili oteža izvršenje odluke o vraćanju;

(e)

kada to zahtijeva zaštita nacionalne sigurnosti ili javnog reda;

(f)

u skladu s člankom 28. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva [(SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)].

Razlozi za zadržavanje utvrđuju se nacionalnim pravom.

[…]”

20

Članak 9. Direktive 2013/33, naslovljen „Jamstva za zadržane podnositelje zahtjeva”, u stavku 1. predviđa:

„Podnositelja zahtjeva zadržava se što je kraće moguće i samo tako dugo dok vrijede razlozi iz članka 8. stavka 3.”

21

Članak 17. te direktive naslovljen „Opća pravila o materijalnim uvjetima prihvata i zdravstvenoj skrbi”, u stavku 1. određuje:

„Države članice osiguravaju da su podnositeljima zahtjeva dostupni materijalni uvjeti prihvata kada podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu.”

22

Članak 18. navedene direktive, naslovljen „Modaliteti materijalnih uvjeta prihvata”, u stavku 9. propisuje:

„U propisno utemeljenim slučajevima države članice iznimno mogu odrediti modalitete za materijalne uvjete prihvata koji se razlikuju od uvjeta predviđenih ovim člankom za razumno razdoblje koje mora biti što je moguće kraće, kad:

[…]

(b)

su smještajni kapaciteti koji su uobičajeno raspoloživi privremeno puni.

Takvi različiti uvjeti u svakom slučaju pokrivaju osnovne potrebe.”

Španjolsko pravo

23

Članak 58. Leya Orgánica 4/2000 sobre derechos y libertades de los extranjeros en España y su integración social (Organski zakon 4/2000 o pravima i slobodama stranaca u Španjolskoj i njihovoj društvenoj integraciji) od 11. siječnja 2000. (BOE br. 10 od 12. siječnja 2000., str. 1139.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Organski zakon 4/2000), odnosi se na udaljavanje stranaca koji u državi nezakonito borave.

24

Članak 58. Organskog zakona 4/2000 u stavku 3. predviđa pojednostavljeni postupak za udaljavanje stranaca koji pokušavaju nezakonito ući u Španjolsku. U njegovu stavku 4. navodi se da se osobe na koje se odnosi stavak 3. ne mogu udaljiti dok eventualni zahtjev za međunarodnu zaštitu nije proglašen nedopuštenim, a u stavku 6. određuje da ako udaljavanje nije moguće u roku od 72 sata, od pravosudnih tijela treba zahtijevati zadržavanje.

25

Članak 61. Organskog zakona 4/2000 predviđa privremene mjere u okviru postupaka udaljavanja. Članak 62. tog zakona odnosi se na zadržavanje, a njegov članak 64. stavak 5. predviđa suspenziju odluka o udaljavanju sve dok zahtjev za međunarodnu zaštitu nije proglašen nedopuštenim.

26

Članci 2. i 3. Leya 12/2009 reguladora del derecho de asilo y de la protección subsidiaria (Zakon 12/2009 o pravu na azil i supsidijarnoj zaštiti) od 30. listopada 2009. (BOE br. 263 od 31. listopada 2009., str. 90860.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, definiraju pravo na azil i status izbjeglice. U skladu s člankom 5. tog zakona, odobravanje supsidijarne zaštite podrazumijeva da dotična osoba ne bude udaljena. Naposljetku, članak 30. navedenog zakona predviđa pristup socijalnim i prihvatnim službama za podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kojima je to potrebno.

Glavni postupak i prethodna pitanja

27

Salvamento Marítimo (španjolska tijela za spašavanje na moru) su 12. prosinca 2019. u 19 sati i 5 minuta, blizu španjolske obale, zaustavili čamac koji je prevozio 45 muškaraca supsaharskog podrijetla, među kojima se nalazila osoba VL. Pomorski spasilački brod ukrcao je tih 45 državljana trećih zemalja i iskrcao ih na jugu otoka Gran Canaria (Gran Canaria, Španjolska) u 21 sati i 30 minuta.

28

Nakon što su primili prvu pomoć, navedeni državljani predani su Brigadi Local de Extranjería y Fronteras (lokalna brigada za strance i granice) Comisaríje de Policía Nacional de Maspalomas (Državna policijska uprava Masapalomas). Dana 13. prosinca 2019. u 00 sati i 30 minuta oni su premješteni u Jefaturu Superior de Policía de Canarias (viši policijski ured Kanarskih otoka, Španjolska).

29

Subdelegación del Gobierno en Las Palmas (Predstavništvo vlade u Las Palmasu, Španjolska) odlukom od 13. prosinca 2019. naložio je udaljavanje tih državljana. Budući da se ta odluka nije mogla izvršiti u roku od 72 sata predviđenom u članku 58. stavku 6. Organskog zakona 4/2000, zahtjev za smještaj u ustanovu za zadržavanje podnesen je Juzgadu de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani, Španjolska).

30

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je u okviru prethodne istrage taj sud 14. prosinca 2019. donio tri odluke u glavnom predmetu.

31

Prvom odlukom navedeni je sud odobrio osobi VL pravo da da izjavu upoznavši je s njezinim pravima te dodijelivši joj odvjetnika i tumača za bambarski jezik, jezik za koji je izjavila da govori i razumije. U toj je izjavi, za koju je sastavljen zapisnik, osoba VL izrazila svoju namjeru traženja međunarodne zaštite jer se boji progona zbog svoje rase ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Naglasila je, među ostalim, da bi je zbog rata u Maliju povratak u tu zemlju izložio opasnosti da tamo bude ubijena.

32

Budući da se u španjolskom pravu Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani) ne smatra tijelom odlučivanja, u smislu članka 2. točke (f) Direktive 2013/32, on je donio drugu odluku kojom je dostavio, s jedne strane, Brigadi Provincial de Extranjería y Fronteras (pokrajinskoj brigadi za strance i granice) i, s druge strane, visokom predstavniku za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR), izjavu u kojoj je osoba VL izrazila želju da zatraži međunarodnu zaštitu. Tom odlukom također se zahtijevalo od Predstavništva vlade na Kanarskim otocima, pokrajinske brigade za strance i granice i od Ministerija de Trabajo, Migraciones y Seguridad Social (Ministarstvo rada, migracija i socijalne sigurnosti, Španjolska), da se osobi VL i 25 drugih podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu osigura smještaj u humanitarnom prihvatnom centru.

33

Utvrdivši da bi zbog nedostatka mjesta samo 12 podnositelja zahtjeva od 26 moglo biti smješteno u humanitarni prihvatni centar, Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani) naložio je trećom odlukom smještaj četrnaest drugih podnositelja zahtjeva, među kojima je i osoba VL, u ustanovu za zadržavanje za strance te da se njihov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatra u toj ustanovi za zadržavanje.

34

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da ju je, prije nego što je osoba VL premještena u ustanovu za zadržavanje, službenik pokrajinske brigade za strance i granice obavijestio da je održan sastanak u vezi s njezinim zahtjevom za međunarodnu zaštitu.

35

Odvjetnica osobe VL podnijela je protiv odluke o zadržavanju osobe VL žalbu te je tvrdila da ta odluka nije u skladu s direktivama 2013/32 i 2013/33.

36

U tim je okolnostima Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Člankom 6. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive [2013/32] utvrđuje se da, u slučaju u kojem su zahtjevi za međunarodnu zaštitu podnesen[i] drugim tijelima koja nisu nadležna za njihovo evidentiranje prema nacionalnom pravu, države članice osiguravaju da se zahtjev evidentira najkasnije šest radnih dana od podnošenja zahtjeva.

Treba li tu odredbu tumačiti na način da valja smatrati da su istražni suci i sutkinje nadležni za odlučivanje o zadržavanju stranaca u skladu sa španjolskim nacionalnim zakonom kao jedno od tih ‚drugih tijela’ kojima, iako nisu nadležna za evidentiranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, podnositelji zahtjeva mogu izraziti svoju namjeru traženja te zaštite?

2.

Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, treba li članak 6. stavak 1. Direktive [2013/32] tumačiti na način da istražni sudac ili sutkinja podnositelje zahtjeva treba obavijestiti o tome gdje i kako podnositi zahtjeve za međunarodnu zaštitu i da ih u slučaju njihova podnošenja trebaju proslijediti sudu, koji je u skladu s nacionalnim zakonom nadležan za evidentiranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i odlučivanje o njemu, i nadležnom upravnom tijelu kako bi se na podnositelja zahtjeva primijenile mjere prihvata iz članka 17. Direktive [2013/33]?

3.

Treba li članak 26. Direktive [2013/32] i članak 8. Direktive [2013/33] tumačiti na način da se državljanina treće zemlje ne smije zadržati osim ako su ispunjeni zahtjevi iz članka 8. stavka 3. Direktive [2013/33], zato što je podnositelj zahtjeva zaštićen načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja nakon što je istražnom sucu ili sutkinji izrazio navedenu namjeru?”

Hitni postupak

37

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.

38

U prilog svojem zahtjevu, među ostalim, naveo je da je osobi VL oduzeta sloboda nakon smještaja u ustanovu za zadržavanje i da je u odnosu na nju donesena odluka o udaljavanju, koja se može izvršiti u svakom trenutku.

39

U tom pogledu valja utvrditi, s jedne strane, da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje direktiva 2013/32 i 2013/33, koje su obuhvaćene glavom V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde i, s druge strane, da smještaj državljanina treće zemlje u ustanovu za zadržavanje, bilo tijekom postupka razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili u svrhu njegova udaljavanja, predstavlja mjeru oduzimanja slobode koja je takve prirode da opravdava pokretanje hitnog prethodnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2016., Mirza, C‑695/15 PPU, EU:C:2016:188, t. 31. i 35. i rješenje od 5. srpnja 2018., C i dr., C‑269/18 PPU, EU:C:2018:544, t. 35. i 37.).

40

Nadalje, situacija predmetne osobe treba se ocjenjivati onakva kakva jest na datum ispitivanja zahtjeva da se o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku (presude od 17. ožujka 2016., Mirza, C‑695/15 PPU, EU:C:2016:188, t. 34. kao i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 99.).

41

S obzirom na ta razmatranja, četvrto vijeće Suda odlučilo je 6. veljače 2020. na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika prihvatiti zahtjev suda koji je postavio prethodno pitanje da se o ovom prethodnom pitanju odluči u hitnom postupku.

O prethodnim pitanjima

Dopuštenost

42

U svojim pisanim očitovanjima španjolska je vlada zaključila da Sud nije nadležan za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku zbog toga što je sud koji je uputio zahtjev, na temelju španjolskog prava, nadležan samo za donošenje odluke o zadržavanju državljanina treće zemlje radi izvršenja odluke o udaljenju, a ne za postupanje sa zahtjevima za međunarodnu zaštitu. U tim okolnostima pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev nemaju nikakve veze s predmetom spora.

43

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru njegove suradnje s nacionalnim sudovima predviđene člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, kako nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan donijeti odluku jer takva pitanja uživaju pretpostavku relevantnosti. Iz toga slijedi da Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo kad je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, kada je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti nedavnu presudu od 26. ožujka 2020., A. P. (Probacijske mjere), C‑2/19, EU:C:2020:237, t. 25. i 26.).

44

U tom pogledu valja utvrditi da tvrdnja španjolske vlade prema kojoj sud koji je uputio zahtjev prema španjolskom pravu nije tijelo nadležno za postupanje sa zahtjevima za međunarodnu zaštitu ne isključuje mogućnost da se taj sud smatra „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32. Stoga se ocjena tog argumenta odnosi na ispitivanje merituma prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, tako da se ne može zaključiti da navedena pitanja nemaju nikakve veze s predmetom spora u glavnom postupku.

45

Očito je dakle da taj element ne može oboriti pretpostavku relevantnosti koja se odnosi na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i koja se može odbiti samo u iznimnim slučajevima (presuda od 7. rujna 1999., Beck i Bergdorf, C‑355/97, EU:C:1999:391, t. 22.).

46

Osim toga, valja naglasiti da je nakon podnošenja ovog zahtjeva za prethodnu odluku Sud saznao za izvršenje odluke o udaljavanju koja je donesena protiv osobe VL. U tim je okolnostima Sud, na temelju članka 101. stavka 1. Poslovnika, sudu koji je uputio zahtjev uputio zahtjev za pojašnjenje kako bi saznao je li glavni postupak postao bespredmetan.

47

U svojem odgovoru, koji je Sud zaprimio 23. travnja 2020., Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani) naveo je, s jedne strane, da je 21. siječnja 2020., nakon podnošenja svojeg zahtjeva za prethodnu odluku, zaprimio informaciju koja upućuje na to da je odluka o udaljavanju osobe VL izvršena i, s druge strane, da je, neovisno o tom izvršenju, glavni postupak zadržao svoj predmet u mjeri u kojoj on, na osnovi odgovora Suda na postavljena pitanja, mora odlučiti o zakonitosti njegove prethodne odluke koja je rezultirala oduzimanjem slobode osobi VL u razdoblju od 14. prosinca 2019. do 21. siječnja 2020., datuma njezina udaljavanja i da bi ishod glavnog postupka mogao, eventualno, dovesti do toga da ona pokrene postupak za naknadu štete.

48

U tom pogledu, iz teksta i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da se prethodnim postupkom pretpostavlja, među ostalim, da se pred nacionalnim sudovima uistinu vodi sudski postupak, pri čemu zatražena prethodna odluka mora biti „potrebna” kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo „donijeti presudu” u predmetu koji se pred njim vodi. Naime, razlog za postojanje prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja na općenita ili hipotetska pitanja, već stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 44. do 46. i navedenu sudsku praksu).

49

Dakle, odbijanje zahtjeva koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je postupak iz članka 267. UFEU‑a zloupotrijebljen i stvarni cilj mu je navesti Sud da odluči o fiktivnom sporu ili ako je očito da se pravo Unije ni izravno ni neizravno ne može primijeniti na okolnosti predmetnog slučaja (presuda od 28. studenoga 2018., Amt Azienda Trasporti e Mobilità i dr., C‑328/17, EU:C:2018:958, t. 34.).

50

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev naveo je da je odgovor Suda na postavljena prethodna pitanja i dalje potreban kako bi se odlučilo o zakonitosti oduzimanja slobode osobi VL. Stoga, budući da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi, takva naznaka suda koji je uputio zahtjev u načelu obvezuje Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Pohotovosť, C‑470/12, EU:C:2014:101, t. 32.) tim više dok se iznimne okolnosti spomenute u prethodnoj točki ne provjere.

51

Iz toga slijedi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

Prvo pitanje

52

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2013/32 tumačiti na način da se istražni sudac pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u državi radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja smatra jednim od „drugih tijela” iz te odredbe, koja mogu zaprimati zahtjeve za međunarodnu zaštitu ali nisu nadležna na temelju nacionalnog prava za njihovo evidentiranje.

53

Kao što to proizlazi iz ustaljene prakse Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (presude od 18. siječnja 1984., Ekro, 327/82, EU:C:1984:11, t. 11. i od 7. studenoga 2019., K. H. K. (Nalog za blokadu računa), C‑555/18, EU:C:2019:937, t. 38.).

54

U tom pogledu, članak 6. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2013/32 predviđa da ako osoba podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu tijelu koje je prema nacionalnom pravu nadležno za evidentiranje takvih zahtjeva, zahtjev se mora evidentirati najkasnije tri radna dana od njegova podnošenja. Što se tiče članka 6. stavka 1. drugog podstavka te direktive, njime se pojašnjava da ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen drugim tijelima za koja je vjerojatno da zaprimaju takve zahtjeve, ali nisu nadležna za evidentiranje prema nacionalnom pravu, države članice osiguravaju da se zahtjev evidentira najkasnije šest radnih dana od podnošenja zahtjeva.

55

Kao što to proizlazi iz izraza „tijelo koje je nadležno prema nacionalnom pravu”, koji se nalazi u članku 6. stavku 1. prvom podstavku Direktive 2013/32, ta direktiva ostavlja državama članicama da odrede nadležno tijelo za evidentiranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

56

Suprotno tomu, i kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 56. svojeg mišljenja, upućujući na pojam „drugih tijela za koja je vjerojatno da zaprimaju takve zahtjeve [za međunarodnu zaštitu], ali nisu nadležna za evidentiranje prema nacionalnom pravu”, članak 6. stavak 1. drugi podstavak te direktive ni na koji način ne upućuje na nacionalno pravo i stoga ne nalaže državama članicama da odrede ta „druga tijela”.

57

U tom pogledu iz teksta te odredbe jasno proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao zadržati široko poimanje tijela koja, iako nisu nadležna za evidentiranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ipak mogu zaprimati takve zahtjeve. Naime, izbor pridjeva „druga” svjedoči o želji da se odabere otvorena definicija kruga tijela koja mogu zaprimiti zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

58

Članak 6. stavak 1. treći podstavak te direktive uostalom potvrđuje to široko tumačenje obvezujući sva tijela za koja je „vjerojatno” da zaprimaju takve zahtjeve za međunarodnu zaštitu da ih stvarno zaprime kada su podneseni.

59

Stoga, budući da je vjerojatno da državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu sudskom tijelu koje odlučuje o zahtjevu za zadržavanje koji su podnijela nacionalna tijela, osobito s ciljem njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja, valja smatrati da pojam „drugih tijela” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 obuhvaća takav sud.

60

Osim toga, argument se ne može temeljiti na tome da se u članku 6. stavku 1. trećem podstavku Direktive 2013/32 navodi, kao tijela koja mogu zaprimiti zahtjeve za međunarodnu zaštitu, samo policijske službe, graničnu policiju, tijela nadležna za iseljeništvo i osoblje ustanova za zadržavanje. Naime, budući da je to nabrajanje uvedeno izrazom „kao što su”, ono ne može biti iscrpno.

61

Štoviše, činjenica da se u članku 6. stavku 1. drugom podstavku Direktive 2013/32 ne navodi prirodu, sudsku ili upravnu, koju ta „druga tijela” moraju imati upravo je, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, naznaka volje zakonodavca Unije da izborom tog pojma obuhvati više tijela, eventualno sudskih, i da se ne ograniči samo na upravna tijela.

62

Naposljetku, to doslovno tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive 2013/32 potkrijepljeno je kontekstualnim tumačenjem.

63

Naime, s jedne strane, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 60. i 61. svojega mišljenja, valja podsjetiti na to da je jedan od ciljeva Direktive 2013/32 osiguranje učinkovitog pristupa, odnosno što je moguće lakšeg pristupa postupku dodjele međunarodne zaštite, kao što to osobito proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 8., 20., 25. i 26. Da bi se osigurao takav pristup, u članku 6. stavku 2. navedene direktive navodi se obveza država članica da osiguravaju da osoba koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu „ima učinkovitu mogućnost njegova što ranijeg podnošenja”.

64

S druge strane, to tumačenje također proizlazi iz uvodne izjave 25. iste direktive, prema kojoj bi državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi unutar države trebao imati dostatna postupovna jamstva za podnošenje svojeg zahtjeva u svim stadijima postupka.

65

Kao što je to Europska komisija tvrdila u svojim pisanim očitovanjima i kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 64. svojeg mišljenja, u jako brzim postupcima kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojima se, s jedne strane, odluka o udaljavanju donosi u roku od 24 sata nakon dolaska državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi i, s druge strane, tog državljanina idući dan saslušava istražni sudac, to saslušanje, koje se odvija u prisutnosti odvjetnika i tumača koji govori jezik koji dotična osoba razumije, predstavlja prikladan trenutak za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ovisno o okolnostima, to saslušanje može čak biti i prva prilika pozivanja na pravo podnošenja takvog zahtjeva.

66

U ovom slučaju, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da osoba VL nije bila obaviještena o mogućnosti da zatraži međunarodnu zaštitu prije nego što ju je saslušao sudac istrage. Stoga okolnost na koju se pozivaju španjolska vlada i Ministerio Fiscal (Državno odvjetništvo, Španjolska), da je zainteresirana osoba mogla naknadno podnijeti svoj zahtjev u ustanovi za zadržavanje, nije valjan razlog da se zaključi da ona ne treba biti ovlaštena to učiniti pred istražnim sucem nadležnim za odlučivanje o njezinu zadržavanju.

67

Iz toga slijedi da bi u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, zabrana sudskom tijelu, kao što je to Juzgado de Instrucción no 3 de San Bartolomé de Tirajana (Istražni sud br. 3 u San Bartoloméu de Tirajani), da zaprimi zahtjeve za međunarodnu zaštitu, onemogućila ostvarenje cilja jamčenja učinkovitog pristupa postupku dodjele međunarodne zaštite, navedenog u točki 63. ove presude.

68

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da se istražni sudac pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u državi radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja smatra jednim od „drugih tijela” iz te odredbe, koja mogu zaprimati zahtjeve za međunarodnu zaštitu ali nisu nadležna na temelju nacionalnog prava za njihovo evidentiranje.

Drugo pitanje

69

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. drugi i treći podstavak Direktive 2013/32 tumačiti na način da istražni sudac mora, u svojstvu „drugog tijela” u smislu te odredbe, s jedne strane, obavijestiti državljane trećih zemalja koji nezakonito borave u državi o načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, s druge strane, u slučaju kada je državljanin izrazio svoju namjeru da podnese takav zahtjev, proslijediti spis tijelu nadležnom za evidentiranje navedenog zahtjeva kako bi taj državljanin mogao koristiti materijalne uvjete prihvata i zdravstvene skrbi predviđene člankom 17. Direktive 2013/33.

70

Kako bi se odgovorilo na prvi dio pitanja, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom Direktive 2013/32, države članice osiguravaju da ta „druga tijela” iz te odredbe, za koja je vjerojatno da zaprimaju zahtjeve za međunarodnu zaštitu, imaju odgovarajuće informacije te da njihovo osoblje dobije potrebnu razinu osposobljenosti za obavljanje njihovih zadaća i obveza te smjernice kako obavješćivati podnositelje zahtjeva o tome gdje i kako podnositi zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

71

Budući da iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da je istražni sudac pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja jedno od „drugih tijela” iz članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32, iz toga proizlazi da je taj istražni sudac također dužan, na temelju članka 6. stavka 1. trećeg podstavka te direktive, podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu pružiti informacije o konkretnim načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

72

To tumačenje članka 6. stavka 1. trećeg podstavka Direktive 2013/32 potvrđuje članak 6. stavak 2. te direktive, koji obvezuje države članice da osiguravaju da osobe koje su podnijele zahtjev za međunarodnu zaštitu imaju učinkovitu mogućnost njegova što ranijeg podnošenja.

73

Međutim, iako se na temelju tih odredbi može zaključiti da je zakonodavac Unije namjeravao očuvati djelotvornost prava državljana trećih zemalja koji nezakonito borave da zatraže međunarodnu zaštitu, takva bi djelotvornost bila smanjena ako bi se u svakom stadiju postupka „drugo tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. drugog i trećeg podstavka Direktive 2013/32 moglo odabrati ne obavijestiti dotičnog državljanina o mogućnosti traženja međunarodne zaštite pod izgovorom da je potonji mogao te informacije dobiti ranije ili ih može dobiti naknadno.

74

Stoga, obavještavajući državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u državi o konkretnim načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, istražni sudac pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju tog državljanina radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja istovremeno djeluje, kao što to zahtijeva uvodna izjava 18. Direktive 2013/32, u interesu država članica i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da se o zahtjevima za međunarodnu zaštitu odluči što je brže moguće, ne dovodeći u pitanje valjanost i sustavnost razmatranja tih zahtjeva.

75

Međutim, španjolska vlada smatra da „drugo tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 ne može na vlastitu inicijativu obavijestiti državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u državi o mogućnosti podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

76

U tom pogledu valja istaknuti da se u uvodnoj izjavi 28. te direktive navodi da je, s ciljem olakšavanja pristupa postupku razmatranja na graničnim prijelazima i u ustanovama za zadržavanje, potrebno dati na raspolaganje informacije o mogućnosti podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U skladu s člankom 8. stavkom 1. te direktive, ako je moguće zaključiti da državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje su zadržane u ustanovama za zadržavanje ili na graničnim prijelazima, uključujući tranzitne zone na vanjskim granicama, žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, države članice pružaju im informacije o mogućnosti takvog postupanja.

77

Budući da članak 6. stavak 1. treći podstavak Direktive 2013/32 predviđa da „druga tijela za koja je vjerojatno da zaprimaju takve zahtjeve” koja postupaju kako prije tako i nakon istražnog suca moraju biti u mogućnosti podnositeljima zahtjeva pružiti informacije o načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, valja smatrati da obveza da se državljanima trećih zemalja koji nezakonito borave u državi stave na raspolaganje informacije o mogućnosti podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu vrijedi kako za istražnog suca, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, tako i za svako drugo tijelo koje može primiti takve zahtjeve.

78

Stoga istražni sudac pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja postupa u skladu sa zahtjevima iz članka 6. stavka 1. drugog i trećeg podstavka kao i članka 8. stavka 1. Direktive 2013/32 kada preuzima inicijativu obavijestiti tog državljanina o pravu da zatraži međunarodnu zaštitu.

79

Kako bi se odgovorilo na drugi dio pitanja, važno je podsjetiti na to da uvodna izjava 27. Direktive 2013/32 osobito navodi da državljani trećih zemalja koji su izrazili želju da zatraže međunarodnu zaštitu trebaju ispunjavati obveze i ostvarivati prava prema toj direktivi i Direktivi 2013/33. U tom bi cilju države članice što prije trebale evidentirati činjenicu da su te osobe podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

80

Međutim, u slučaju da je zahtjev za međunarodnu zaštitu bio podnesen „drugom tijelu” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32, ta odredba dotičnoj državi članici daje rok od šest radnih dana od podnošenja tog zahtjeva za njegovo evidentiranje.

81

Kako bi se mogao poštovati taj osobito kratak rok, važno je da, u svrhu osiguranja učinkovitosti i brzine postupka razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, takvo tijelo dostavi spis koji ima tijelu koje je na temelju nacionalnog prava nadležno za evidentiranje zahtjeva.

82

Ako do te dostave ne dođe, sam cilj Direktive 2013/32, a osobito njezina članka 6. stavka 1., koji se sastoji u jamčenju učinkovitog, jednostavnog i brzog pristupa postupku međunarodne zaštite, bio bi ozbiljno ugrožen, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 72. svojeg mišljenja.

83

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. drugi i treći podstavak Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da istražni sudac mora, u svojstvu „drugog tijela” u smislu te odredbe, s jedne strane, obavijestiti državljane trećih zemalja koji nezakonito borave u državi o načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, s druge strane, u slučaju kada je državljanin izrazio svoju namjeru da podnese takav zahtjev, proslijediti spis tijelu nadležnom za evidentiranje navedenog zahtjeva kako bi taj državljanin mogao koristiti materijalne uvjete prihvata i zdravstvene skrbi predviđene člankom 17. Direktive 2013/33.

Treće pitanje

84

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 26. Direktive 2013/32 i članak 8. Direktive 2013/33 tumačiti na način da se državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi u državi koji je izrazio svoju volju da zatraži međunarodnu zaštitu pred „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 može zadržati samo zbog razloga predviđenih člankom 8. stavkom 3. Direktive 2013/33.

85

U tom pogledu valja istaknuti da članak 26. stavak 1. Direktive 2013/32 i članak 8. stavak 1. Direktive 2013/33 određuju da države članice ne smiju zadržati osobu samo zato što je ona podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

86

Stoga kao prvo valja utvrditi je li državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi koji je izrazio svoju volju da zatraži međunarodnu zaštitu podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (c) Direktive 2013/32.

87

Najprije valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 78. svojeg mišljenja, da članak 6. Direktive 2013/32 razlikuje podnošenje zahtjeva, s jedne strane, i njegovu predaju, s druge strane.

88

U tom pogledu, iz teksta Direktive 2013/32 jasno proizlazi da ona opetovano povezuje svojstvo podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu za činjenicu da je on „podnio” zahtjev. Naime, članak 2. točka (c) te direktive definira „podnositelja zahtjeva” kao državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je „podnijela” zahtjev za međunarodnu zaštitu u vezi s kojom još nije donesena konačna odluka. Članak 2. točka (b) navedene direktive definira „zahtjev” kao zahtjev državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva za zaštitu podnesen državi članici. Isto vrijedi i za članak 2. točku (b) Direktive 2013/33, koji definira „podnositelja zahtjeva” kao svakog državljanina treće zemlje ili svaku osobu bez državljanstva koja je „podnijela” zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije donesena konačna odluka i, u skladu s člankom 2. točkom (a) te direktive, prema kojem „zahtjev za međunarodnu zaštitu” odgovara svim zahtjevima za zaštitu koje su državi članici „uputili” državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva za koju se smatra da traži status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite.

89

To široko poimanje pojma „podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu” isto tako proizlazi iz teksta članka 3. stavka 1. Direktive 2013/32, iz kojeg proizlazi da se ta direktiva primjenjuje na sve zahtjeve za međunarodnu zaštitu „podnesene” na državnom području države članice, kao i članka 3. stavka 1. Direktive 2013/33, prema kojem se ona primjenjuje na sve državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu.

90

Osim toga, članak 6. stavak 1. prvi i drugi podstavak Direktive 2013/32 državama članicama nalaže da zahtjev za međunarodnu zaštitu evidentiraju najkasnije tri dana ili šest radnih dana nakon njegova „podnošenja”, ovisno o tome je li navedeni zahtjev podnesen tijelu nadležnom u skladu s nacionalnim pravom za njegovo evidentiranje ili drugom tijelu za koje je vjerojatno da zaprimi takav zahtjev, ali nije nadležno za njegovo evidentiranje prema nacionalnom pravu. Što se tiče članka 6. stavka 2. te direktive, on podvrgava države članice također obvezi da osiguravaju da osoba koja je „podnijela” zahtjev za međunarodnu zaštitu „ima učinkovitu mogućnost njegova što ranijeg „podnošenja”.

91

Naposljetku, još je važno istaknuti da uvodna izjava 27. navedene direktive propisuje da ako su državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koje su izrazile želju da zatraže međunarodnu zaštitu podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, stoga, trebaju ispunjavati obveze i ostvarivati prava prema ovoj direktivi i Direktivi 2013/33. Druga rečenica navedene uvodne izjave usto pojašnjava da bi u tom cilju države članice što prije trebale evidentirati činjenicu da su te osobe podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

92

Iz svih tih elemenata proizlazi da državljanin treće zemlje stječe status podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (c) Direktive 2013/32 od trenutka kada „podnese” takav zahtjev.

93

Međutim, dok je dotična država članica dužna evidentirati zahtjev za međunarodnu zaštitu, na temelju članka 6. stavka 1. prvog i drugog podstavka te direktive i dok podnošenje tog zahtjeva u načelu zahtijeva od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da ispuni obrazac predviđen u tu svrhu, u skladu s člankom 6. stavcima 3. i 4. navedene direktive, radnja „podnošenja” zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne zahtijeva nikakvu administrativnu formalnost, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 82. svojeg mišljenja, s obzirom na to da do navedenih formalnosti dolazi u trenutku „podnošenja” zahtjeva.

94

Iz toga slijedi, s jedne strane, da stjecanje svojstva podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne može ovisiti ni o evidentiranju ni o podnošenju zahtjeva i, s druge strane, da je činjenica da državljanin treće zemlje izražava svoju želju da zahtijeva međunarodnu zaštitu pred „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 – kao što je to istražni sudac – dovoljna da mu se dodijeli status podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i stoga da krene teći rok od šest radnih dana u kojem predmetna država članica mora evidentirati navedeni zahtjev.

95

Stoga, kao drugo, valja ocijeniti može li se podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu zadržati zbog razloga različitog od onih predviđenih člankom 8. stavkom 3. Direktive 2013/33.

96

Najprije valja istaknuti da članak 2. stavak 1. Direktive 2008/115, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 9., treba tumačiti na način da se ta direktiva ne primjenjuje na državljanina treće zemlje koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu Direktive 2013/32 i to tijekom razdoblja koje teče od podnošenja navedenog zahtjeva do donošenja prvostupanjske odluke kojom se odlučuje o tom zahtjevu ili, ovisno o slučaju, do podnošenja žalbe koja je podnesena protiv navedene odluke (vidjeti po analogiji presudu od 30. svibnja 2013., Arslan, C‑534/11, EU:C:2013:343, t. 49.).

97

Osim toga, zaštitu koja je svojstvena pravu na djelotvorno pravno sredstvo i načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja treba osigurati tako da se podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu prizna pravo na djelotvorno pravno sredstvo koje ima ex lege suspenzivan učinak barem pred jednom sudskom instancom, protiv odluke o vraćanju i eventualne odluke o udaljavanju u smislu Direktive 2008/115. Na državama članicama je da osiguraju punu učinkovitost pravnog sredstva podnesenog protiv odluke kojom se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu suspenzijom svih učinaka odluke o vraćanju tijekom roka za podnošenje tog pravnog sredstva, a ako je ono podneseno, do donošenja odluke o njemu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Belastingdienst/Toeslagen (Suspenzivni učinak žalbe), C‑175/17, EU:C:2018:776, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

98

Budući da, kao što je to utvrđeno u točki 94. ove presude, državljanin treće zemlje koji je pred „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 izrazio želju da zahtijeva međunarodnu zaštitu, uživa svojstvo podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, njegova situacija ne može biti u tom stadiju obuhvaćena područjem primjene Direktive 2008/115.

99

Iz toga slijedi, u ovom slučaju, i kako je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 106. svojeg mišljenja, da, iako su uvjeti zadržavanja osobe VL do trenutka kad je „podnijela” zahtjev za međunarodnu zaštitu bili uređeni Direktivom 2008/115, od trenutka tog podnošenja na njih se primjenjuju članak 26. stavak 1. Direktive 2013/32 i članak 8. stavak 1. Direktive 2013/33 (vidjeti po analogiji presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 210. i 213.).

100

Međutim, iz zajedničkog tumačenja tih dviju potonjih odredbi proizlazi da države članice ne smiju zadržati osobu samo zato što je ona podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da razlozi i uvjeti zadržavanja kao i jamstva dana zadržanim podnositeljima zahtjeva moraju biti u skladu s Direktivom 2013/33.

101

U tom pogledu, članci 8. i 9. te direktive, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 15. i 20., uvode znatna ograničenja ovlasti koja je dodijeljena državama članicama za provedbu zadržavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 61. i 62. i od 14. rujna 2017., K., C‑18/16, EU:C:2017:680, t. 44. i 45.).

102

Stoga, u skladu s člankom 8. stavkom 2. navedene direktive, podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može se zadržati samo ako se, nakon ocjene svakog pojedinog slučaja, to pokaže potrebnim i ako se ne mogu učinkovito primijeniti druge manje prisilne mjere. Iz toga slijedi da nacionalna tijela mogu zadržati podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu tek nakon što u svakom pojedinom slučaju provjere je li takvo zadržavanje proporcionalno ciljevima koje žele ostvariti (presude od 14. rujna 2017., K., C‑18/16, EU:C:2017:680, t. 48. i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 258.).

103

Usto, članak 8. stavak 3. drugi podstavak Direktive 2013/33 propisuje da se razlozi za zadržavanje utvrđuju nacionalnim pravom.

104

Međutim, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da članak 8. stavak 3. prvi podstavak te direktive iscrpno navodi različite razloge koji mogu opravdati zadržavanje te da svaki od tih razloga odgovara posebnoj potrebi i ima autonomnu narav (presude od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 59.; od 14. rujna 2017., K., C‑18/16, EU:C:2017:680, t. 42. i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 250.).

105

Osim toga, s obzirom na važnost prava na slobodu propisanog u članku 6. Povelje i na težinu miješanja u to pravo koje takva mjera zadržavanja predstavlja, ograničenja u ostvarivanju tog prava moraju se provoditi u granicama onoga što je strogo nužno (presude od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 56. i od 14. rujna 2017., K., C‑18/16, EU:C:2017:680, t. 40.).

106

Međutim, razlog koji je u glavnom postupku istaknut kako bi se opravdalo zadržavanje osobe VL, odnosno činjenica da je za nju bilo nemoguće pronaći smještaj u humanitarnom prihvatnom centru, nije niti jedan od šest razloga zadržavanja navedenih u članku 8. stavku 3. prvom podstavku Direktive 2013/33.

107

Takav razlog zadržavanja stoga je protivan zahtjevima članka 8. stavaka 1. do 3. te direktive jer ugrožava bitan sadržaj materijalnih uvjeta prihvata koje treba priznati podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu tijekom razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ne poštuje ni načela ni cilj navedene direktive (vidjeti po analogiji presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 252.).

108

Točno je da se člankom 18. stavkom 9. točkom (b) Direktive 2013/33 predviđa da države članice iznimno i u propisno utemeljenim slučajevima mogu odrediti materijalne uvjete prihvata koji se razlikuju od onih predviđenih navedenim člankom za razumno razdoblje koje mora biti što kraće, kad su, među ostalim, smještajni kapaciteti koji su uobičajeno raspoloživi privremeno puni. Međutim, zadržavanje kao mjere oduzimanja slobode ne može se smatrati različitim materijalnim uvjetima prihvata u smislu te odredbe.

109

Osim toga, članak 8. stavak 3. točka (d) navedene direktive dopušta državama članicama da podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu zadrže zbog postupka vraćanja na temelju Direktive 2008/115 da se pripremi vraćanje i/ili provede postupak udaljavanja samo ako dotična država članica na temelju objektivnih kriterija, uključujući i da je podnositelj zahtjeva već imao mogućnost započeti postupak za azil, može dokazati da postoje opravdani razlozi za pretpostavku da osoba podnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu samo da odgodi ili oteža izvršenje odluke o vraćanju.

110

Međutim, kada je riječ, kao prvo, o mogućnosti započinjanja postupka za azil, u ovom slučaju i kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 109. svojeg mišljenja, iz navoda suda koji je uputio zahtjev, koji se u tom pogledu temelji na zapisniku o zadržavanju i informiranju o bitnim pravima i elementima u vezi s pravnim lijekovima protiv odluke o zadržavanju, proizlazi da osoba VL do saslušanja pred istražnim sucem nije bila obaviještena o mogućnosti podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Stoga se čini da je to saslušanje bilo jedina prilika za osobu VL da zatraži međunarodnu zaštitu prije nego što je bila poslana u ustanovu za zadržavanje za strance. Stoga nije relevantno, kao što je to navedeno u točki 66. ove presude, da je, kao što to ističe španjolska vlada, ta osoba imala mogućnost kasnije podnijeti takav zahtjev u toj ustanovi.

111

Kao drugo, ni iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ni iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da su u ovom slučaju postojali razumni razlozi zbog kojih se može smatrati da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu samo radi odgode izvršenja odluke o vraćanju ili sprečavanja provođenja njegova udaljavanja.

112

Naposljetku, valja podsjetiti na to da članak 9. stavak 1. Direktive 2013/33 određuje da se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu zadržava što je kraće moguće i samo tako dugo dok vrijede razlozi iz članka 8. stavka 3. te direktive (presuda od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 62.).

113

U tim okolnostima na treće pitanje valja odgovoriti da članak 26. Direktive 2013/32 i članak 8. Direktive 2013/33 treba tumačiti na način da se državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi u državi koji je izrazio svoju volju da zatraži međunarodnu zaštitu pred „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 može zadržati samo zbog razloga predviđenih člankom 8. stavkom 3. Direktive 2013/33.

Troškovi

114

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

 

1.

Članak 6. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite treba tumačiti na način da se istražni sudac ili sutkinja pred kojim se vodi postupak radi odlučivanja o zadržavanju državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u državi radi njegova prisilnog udaljenja ili vraćanja smatra jednim od „drugih tijela” iz te odredbe, koja mogu zaprimati zahtjeve za međunarodnu zaštitu ali nisu nadležna na temelju nacionalnog prava za njihovo evidentiranje.

 

2.

Članak 6. stavak 1. drugi i treći podstavak Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da istražni sudac ili sutkinja mora, u svojstvu „drugog tijela” u smislu te odredbe, s jedne strane, obavijestiti državljane trećih zemalja koji nezakonito borave u državi o načinima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, s druge strane, u slučaju kada je državljanin izrazio svoju namjeru da podnese takav zahtjev, proslijediti spis tijelu nadležnom za evidentiranje navedenog zahtjeva kako bi taj državljanin mogao koristiti materijalne uvjete prihvata i zdravstvene skrbi predviđene člankom 17. Direktive 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

 

3.

Članak 26. Direktive 2013/32 i članak 8. Direktive 2013/33 treba tumačiti na način da se državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi u državi koji je izrazio svoju volju da zatraži međunarodnu zaštitu pred „drugim tijelom” u smislu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32 može zadržati samo zbog razloga predviđenih člankom 8. stavkom 3. Direktive 2013/33.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: španjolski

Top