1.

Treba li članak 56. stavke 1., 6. i 9. Direktive 2012/34/EU (1) tumačiti na način da program ubiranja pristojbi može biti valjan predmet žalbe ako je već isteklo razdoblje primjene pristojbe koju treba preispitati (žalba protiv takozvane stare pristojbe)?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: treba li članak 56. stavke 1., 6. i 9 Direktive 2012/34/EU tumačiti na način da regulatorno tijelo prilikom ex post preispitivanja starih pristojbi može utvrditi da su te pristojbe nevaljane s učinkom ex tunc?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje: dopušta li se tumačenjem članka 56. stavaka 1., 6. i 9. Direktive 2012/34/EU nacionalni propis kojim se isključuje mogućnost ex post preispitivanja starih pristojbi s učinkom ex tunc?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje: treba li članak 56. stavak 9. Direktive 2012/34/EU tumačiti na način da ondje predviđene radnje za popravak situacije koje poduzima nadležno regulatorno tijelo u pogledu pravnih posljedica u načelu omogućuju i da se naloži povrat pristojbi koje je upravitelj infrastrukture nezakonito naplatio, iako se potraživanja povrata između željezničkog prijevoznika i upravitelja infrastrukture mogu utužiti u građanskom postupku?

5.

U slučaju niječnog odgovora na prvo ili drugo pitanje: proizlazi li pravo na žalbu protiv starih pristojbi u svakom slučaju onda iz članka 47. prvog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članka 19. stavka 1. drugog podstavka Ugovora o Europskoj uniji (UEU) ako je, prema sudskoj praksi Suda u predmetu C-489/15 (2) (presuda od 9. studenoga 2017.) u skladu s odredbama nacionalnog građanskog prava isključen povrat nezakonitih starih pristojbi u slučaju kad ne postoji odluka regulatornog tijela o žalbi?