—

naloži poništenje Komisijine odluke kojom se kao nedopušten odbacuje tužiteljev zahtjev za provođenje internog preispitivanja, koja je tužitelju dostavljena dopisom od 1. travnja 2022., s obrazloženjem da taj zahtjev povređuje Ugovore;

—

usto/ili podredno, utvrdi da je Komisija nezakonito propustila djelovati na temelju članka 265. UFEU-a;

—

utvrdi da je Komisija nezakonito ocijenila i/ili donijela i/ili objavila švedski nacionalni energetski i klimatski plan (u daljnjem tekstu: NECP) s obzirom na to da on nije u skladu s Arhuškom konvencijom i stoga povređuje pravo Unije i međunarodno pravo i/ili je nezakonit;

—

utvrdi da je Komisija povrijedila svoje pozitivne obveze koje ima na temelju prava Unije i međunarodnog prava, a koje se odnose na poduzimanje nužnih i prikladnih mjera kako bi riješila i/ili ispravila neusklađenost švedskog NECP-a s Arhuškom konvencijom;

—

utvrdi da se Uredbom (EU) 2018/1999 Europskog parlamenta i Vijeća (1) ne daje učinak odredbama Arhuške konvencije, uključujući njezin članak 7., te je kao takva neusklađena s pravom Unije i međunarodnim pravom okoliša i stoga nezakonita;

—

uzimajući u obzir neusklađenost NECP-ova i, osobito, švedskog NECP-a, s Arhuškom konvencijom, utvrdi da je, time što je povrijedila obveze koje ima na temelju Uredbe (EU) 2018/1999, Komisija povrijedila navedenu uredbu, Konvenciju te, osim toga, i Ugovore;

—

naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisijinu odluku koja je tužitelju dostavljena dopisom od 1. travnja 2022. treba poništiti. Dopisom od 15. prosinca 2021. tužitelj je Komisiji podnio zahtjev. Komisija je na tužiteljev zahtjev, upućen prethodno navedenim dopisom, odgovorila tako da ga je proglasila nedopuštenim. Tužitelj tvrdi da je Komisijina odluka u tom pogledu u osnovi pogrešna, povređuje pravo Unije i međunarodno pravo okoliša te čini povredu Ugovorâ. Tužitelj ističe da Komisija povređuje svoje pozitivne obveze koje ima na temelju Ugovorâ i međunarodnog prava, uključujući članke 3., 6. i 7. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (u daljnjem tekstu: Arhuška konvencija). Nadalje, tužitelj tvrdi da se spornom Komisijinom odlukom povređuje sekundarno zakonodavstvo Unije, uključujući članke 9. i 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (2). Tužitelj tvrdi da se Komisijinom odlukom povređuje njegovo pravo na pristup pravosuđu na temelju Arhuške konvencije i Uredbe (EZ) br. 1367/2006 (kako je izmijenjena).

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija propustila djelovati u smislu članka 265. UFEU-a, u vezi s NECP-ovima koje je ocijenila, donijela i objavila, uključujući, osobito, sporni švedski NECP. Time što je propustila djelovati Komisija je povrijedila obveze koje ima na temelju Ugovorâ i međunarodnog prava, uključujući članke 3., 6. i 7. Arhuške Konvencije. Tužitelj nadalje tvrdi da se Komisijinim propuštanjem povređuje sekundarno zakonodavstvo Unije uključujući, među ostalim, članke 9. i 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 (kako je izmijenjena).

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da time što Komisija nije osigurala potpunu usklađenost švedskog NECP-a s Arhuškom konvencijom znači da je navedeni NECP u svakom relevantnom trenutku bio, i trenutačno je, ocijenjen, donesen i objavljen uz očitu povredu prava Unije i međunarodnog prava i da je stoga nezakonit.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se Uredbom (EU) 2018/1999 ne daje učinak odredbama Arhuške konvencije, uključujući njezin članak 7., te da kao takva nije u skladu s Unijinim i međunarodnim pravom okoliša. Usto ili podredno, tužitelj tvrdi da se Uredbom (EU) 2018/1999 povređuju Ugovori. Prema tome, tužitelj tvrdi da Uredbu (EU) 2018/1999 treba proglasiti nezakonitom.