19.2.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 63/9

1.

Protivi li se članku 32. stavku 3. Zakonika o vizama (1) to da referentna osoba kao osoba na koju se odnosi zahtjev za vize tužitelja ima mogućnost u svoje ime podnijeti žalbu i tužbu protiv odluke o odbijanju izdavanja vize?

2.

Treba li zastupanje iz članka 8. stavka 4. Zakonika o vizama tumačiti na način da (i) zastupana država zadržava nadležnost ili se nadležnost u potpunosti prenosi na državu zastupateljicu, pa zastupana država više nije nadležna?

3.

Ako su u skladu s člankom 8. stavkom 4. točkom (d) Zakonika o vizama moguća oba načina zastupanja, koja se država članica smatra državom članicom koja je donijela konačnu odluku u smislu članka 32. stavka 3. Zakonika o vizama?

4.

Je li tumačenje članka 8. stavka 4. i članka 32. stavka 3. Zakonika o vizama, prema kojem podnositelji zahtjeva za vize mogu podnijeti pravni lijek protiv odluke o odbacivanju njihovih zahtjeva isključivo tijelu ili sudu države članice zastupateljice, a ne zastupane države članice za koju su podneseni zahtjevi za vize, u skladu s pravom na djelotvornu pravnu zaštitu u smislu članka 47. Povelje? Jesu li za odgovor na to pitanje bitne okolnosti osigurava li se raspoloživim pravnim sredstvima pravo podnositelja zahtjeva da bude saslušan i vodi postupak na jeziku jedne od država članica, predstavljaju li upravne i sudske pristojbe za postupke povodom žalbi i tužbi nerazmjeran trošak za podnositelja zahtjeva te postoji li mogućnosti odobravanja besplatne pravne pomoći? Je li, s obzirom na marginu prosudbe koju države imaju u vezi s viznim pitanjima, za odgovor na to pitanje bitna okolnost ima li švicarski sud dostatan uvid u situaciju u Nizozemskoj da bi mogao osigurati djelotvornu pravnu zaštitu?