—

Kao prvo, tužitelj tvrdi da je određivanje uobičajene vrijednosti iskrivljeno uvrštavanjem prodaje kontrolnih brojeva proizvoda („PCN”) koje je proizvođač iz analogne zemlje prodavao u vrlo malim količinama. Tužitelj tvrdi da je dokazao da cijene prodaje u tako malim količinama nisu bile pouzdane te je to dovelo do nerazumnog utvrđivanja uobičajene vrijednosti. Nadalje, tužitelj tvrdi da prodaje u malim količinama ne odražavaju uobičajene navike kupaca i ne proizlaze iz uobičajenih obrazaca određivanja cijene te stoga nisu u uobičajenom tijeku trgovine, zbog čega ne omogućuju odgovarajuću usporedbu. Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je istaknula da je provela test za utvrđivanje uobičajenog tijeka trgovine, ali nije analizirala gore navedeno.

—

Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, Komisija nije pribavila pouzdane podatke o troškovima na temelju PCN-a od proizvođača iz analogne zemlje. Tužitelj tvrdi da je Komisija stoga razvila metodologiju za izračunavanje podataka o troškovima na temelju PCN-a, ali da je u stvarnosti ta metodologija bila puka pretpostavka da sve transakcije s cijenom nižom od 92,14 % prosječne cijene PCN-a nisu bile profitabilne, umjesto da se izvršila provjera profitabilnosti svakog pojedinačnog PCN-a. Tužitelj ističe da je takva opća pretpostavka u potpunosti nerazumna te da dovodi do proizvoljnog isključivanja prodajnih transakcija te do neopravdanog povećanja uobičajene vrijednosti. Tužitelj zaključuje da oslanjanje na takvu metodologiju i nepouzdane podatke kako bi se i proizvoljno isključile prodaje s cijenama nižim od uobičajene vrijednosti na njegovu štetu predstavlja kršenje članka 2. stavka 7. točke (a).

—

Prema mišljenju tužitelja, sve su njegove prodaje bile usmjerene prema krajnjim potrošačima, dok je proizvođač iz analogne zemlje prodavao i krajnjim potrošačima i trgovcima. Tužitelj ističe da je podnio brojne dokaze koji pokazuju da je postojala stalna razlika u određivanju cijena i da je unatoč tome Komisija odbila traženu prilagodbu za razlike u razini trgovine.

—

Tužitelj tvrdi da je Komisija također odbila ispitati izračun prilagodbe za troškove pakiranja, iako je tužitelj podnio dokaze da je vrijednost prilagodbe pogrešna zbog primjene pogrešne metode raspodjele. Prema mišljenju tužitelja, Komisija je prekršila svoje obveze time što je ukupne troškove pakiranja raspodijelila na ukupni promet, a ne s prometom proizvoda koje je proizveo proizvođač iz analogne zemlje.

—

Tužitelj nadalje navodi da je Komisija također odbila napraviti prilagodbu kreditnih troškova najvećeg dijela prodaje proizvođača iz analogne zemlje. Prema tužiteljevu mišljenju, on je dokazao da su dokazi u spisu predmeta suprotni stajalištu Komisije zbog kojeg prvo nije provela takvu prilagodbu te je, umjesto da donese pravilne zaključke o potrebi provođenja prilagodbe kreditnih uvjeta, provela prilagodbu samo za jednog određenog kupca i time prekršila svoje obveze.

—

Napokon, tužitelj navodi da je Komisija priznala da postoje razlike između korištenih sirovina i produktivnosti proizvođača iz analogne zemlje i tužitelja, ali je odbila izvršiti prilagodbe u odnosu na te razlike. U tom pogledu, tužitelj tvrdi da je Komisija inter alia ignorirala izjave proizvođača iz analogne zemlje što je pokazalo da su te razlike postojale te su utjecale na usporedivost cijena.

—

Prema mišljenju tužitelja, Komisija je također nametnula nerazuman teret dokaza društvu Jinan kršeći time svoje obveze na temelju članka 2. stavka 10. Osnovne uredbe, članka 2.4 Sporazuma o antidampingu i načela dobre uprave, u vezi sa svakom od traženih gore navedenih prilagodbi.

—

Tužitelj navodi da je određivanjem uobičajene vrijednosti za neodgovarajuće vrste proizvoda na temelju prosječne uobičajene vrijednosti prilagođene vrijednošću razlika između proizvoda koje su bile određene na temelju razlika u izvoznim cijenama koje je naplaćivao tužitelj, Komisija koristila nerazumnu metodologiju određivanja uobičajene vrijednosti i time prekršila članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe. Prema tužiteljevu mišljenju, to se temelji na pretpostavci da se tržišna vrijednost razlika u fizičkim svojstvima odražava u izvoznim cijenama, iako stvarne izvozne cijene odgovarajućih vrsta proizvoda koje su korištene kao pokazatelji, na temelju nalaza Komisije, barem djelomično odražavaju damping. Prema tužiteljevu mišljenju, ta metodologija podrazumijeva pretpostavku da se izvozna cijena neodgovarajućih vrsta predmetnih proizvoda određuje na razini koja ima točno istu dampinšku maržu kao i ona za odgovarajuće vrste proizvoda. Tužitelj tu pretpostavku smatra nerazumnom i neprovjerljivom.

—

Tužitelj nadalje tvrdi da usvajanjem metodologije koja dovodi do pretpostavke postojanja dampinga za neodgovarajuće vrste proizvoda na istoj razini kao i za odgovarajuće vrste proizvoda, konačno ostvarena dampinška marža ne odražava u potpunosti razinu dampinga koja se primjenjuje protivno članku 2. stavku 11. Osnovne uredbe.

—

Osim ako Sud ne utvrdi da sporna uredba sadržava nalaze o šteti i uzročnosti koji se nalaze u poništenoj uredbi (2), tužitelj tvrdi da s obzirom na to da je poništena uredba u cijelosti poništena u odnosu na njega, sporna uredba propisuje anti-dampinške pristojbe na tužiteljev uvoz bez uzimanja u obzir zahtjeva postavljenih za elemente koji nisu damping. Prema tužiteljevu mišljenju to inter alia dovodi do povrede članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe, s obzirom na to da se konačna antidampinška pristojba nameće bez utvrđivanja štete ili uzročne veze te do povrede članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe s obzirom na to da se konačna antidampinška pristojba nameće izvoru za koji nije ustanovljeno da uzrokuje štetu. Tužitelj ističe da je u nedostatku utvrđivanja štete u odnosu na tužitelja u uredbi, Komisija također prekršila članak 3. Osnovne uredbe koji se odnosi na nalaze o šteti. Tužitelj nadalje navodi da je obrazloženje također manjkavo.

—

Alternativno, tužitelj tvrdi da je Komisija prekršila članak 3. stavke 1., 2. i 3. Osnovne uredbe oslanjanjem na netočne podatke o uvozu. Doista, prema tužiteljevu mišljenju, za nalaze o šteti oslanjalo se na podatke o uvozu koji su, na temelju informacija dostupnih Komisiji, očito uključivali uvoz proizvoda za koje se ne može smatrati da su predmetni proizvod. Tužitelj ističe da je Komisija ipak propustila poduzeti odgovarajuće korake za provjeru točnosti podataka o uvozu te za njihovo ispravljanje isključenjem uvoza proizvoda za koje se ne može smatrati da su predmetni proizvod. Tužitelj dolazi do zaključka da je Komisija posljedično prekršila članak 3. stavke 1., 2., i 3. Osnovne uredbe.