1

Tužitelj Sberbank of Russia OAO ruska je poslovna banka sa sjedištem u Moskvi (Rusija) koja pruža bankarske usluge domaćim i međunarodnim klijentima.

2

Vijeće Europske unije 20. veljače 2014. najoštrije je osudilo svaku uporabu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja i potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda u Ukrajini. Vijeće je također predvidjelo uvođenje mjera ograničavanja protiv onih koji su odgovorni za kršenja ljudskih prava, nasilje i primjenu prekomjerne sile.

3

Na izvanrednom sastanku održanom 3. ožujka 2014. Vijeće je osudilo agresiju ruskih oružanih snaga, koja predstavlja očito kršenje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, kao i ovlaštenje koje je Federatsii Federal’nogo Sobrania Rossiskoï Federatsii (Savezno vijeće Savezne skupštine Ruske Federacije) 1. ožujka 2014. dalo za uporabu oružanih snaga na državnom području Ukrajine. Europska unija pozvala je Rusku Federaciju da odmah povuče svoje oružane snage na njihove stalne pozicije, u skladu sa svojim međunarodnim obvezama.

4

Vijeće je 5. ožujka 2014. donijelo mjere ograničavanja usmjerene na zamrzavanje i povrat pronevjerenih ukrajinskih državnih sredstava.

5

Šefovi država odnosno vlada Europske unije 6. ožujka 2014. potvrdili su zaključke Vijeća od 3. ožujka 2014. Oni su snažno osudili ničim izazvano kršenje Ruske Federacije suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i pozvali Rusku Federaciju da odmah povuče svoje oružane snage na njihove stalne pozicije, u skladu s relevantnim sporazumima. Šefovi država ili vlada EU‑a izjavili su da bi svaka druga mjera Ruske Federacije koja bi mogla dovesti do destabilizacije stanja u Ukrajini mogla prouzročiti dodatne i dalekosežne posljedice za odnose između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Ruske Federacije, s druge strane, i to u mnogim gospodarskim područjima. Pozvali su Rusku Federaciju da odmah omogući pristup međunarodnim promatračima, ističući da rješenje krize u Ukrajini treba temeljiti na teritorijalnoj cjelovitosti, suverenitetu i neovisnosti zemlje kao i na strogom poštovanju međunarodnih standarda.

6

Parlament Autonomne Republike Krima i lokalna uprava grada Sevastopolja, obje ukrajinske teritorijalne jedinice, 16. ožujka 2014. održali su referendum o statusu Krima. Krimsko je stanovništvo u okviru tog referenduma bilo pozvano navesti želi li biti pripojeno Ruskoj Federaciji kao njezin dio ili želi da se obnovi ustav iz 1992. i status Krima u Ukrajini. Rezultat objavljen u Autonomnoj Republici Krimu iznosio je 96,77 % glasova za uključivanje regije u Rusku Federaciju, a izlaznost je iznosila 83,1 %.

7

Vijeće je 17. ožujka 2014. donijelo druge zaključke o Ukrajini. Vijeće je 16. ožujka 2014. snažno osudilo referendum o priključenju Ruskoj Federaciji održan na Krimu jer je prema njegovu mišljenju on predstavljao očito kršenje ukrajinskog Ustava. Vijeće je pozvalo Rusku Federaciju da poduzme korake za smirivanje krize, da odmah povuče svoje snage u baze i svede ih na broj prije krize, u skladu sa svojim međunarodnim obvezama, da započne izravne razgovore s ukrajinskom vladom i da iskoristi sve relevantne međunarodne mehanizme za pronalaženje mirnog rješenja i dogovora, uz potpuno poštovanje multilateralnih i bilateralnih obveza koje se odnose na osiguravanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Vijeće je u tom pogledu izrazilo žaljenje zbog toga što Vijeće sigurnosti UN‑a nije moglo donijeti rezoluciju zbog veta koji je uložila Ruska Federacija. Osim toga, snažno je pozvalo Rusku Federaciju da ne poduzima korake za pripajanje Krima jer to predstavlja kršenje međunarodnog prava.

8

Vijeće je istog dana na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.) te na temelju članka 215. UFEU‑a Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.), kojima je Vijeće nametnulo ograničenja kretanja i zamrzavanje imovine osobama odgovornima za djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine kao i s njima povezanim osobama i subjektima.

9

Ruska Federacija 17. ožujka 2014. službeno je priznala rezultate referenduma održanog na Krimu 16. ožujka 2014. Nakon referenduma Vrhovno vijeće Krima i općinsko vijeće Sevastopolja proglasili su neovisnost Krima od Ukrajine te pozvali na priključenje Ruskoj Federaciji. Istog je dana ruski predsjednik potpisao dekret o priznavanju Republike Krima kao neovisne i suverene države.

10

Europsko vijeće 21. ožujka 2014. podsjetilo je na izjavu čelnika država odnosno vlada Unije od 6. ožujka 2014. te je zatražilo od Komisije i država članica da pripreme moguće ciljane mjere.

11

Vijeće je 23. lipnja 2014. odlučilo da se uvoz u Uniju robe podrijetlom s Krima ili iz Sevastopolja treba zabraniti, uz iznimku one kojoj je ukrajinska vlada dodijelila potvrdu o podrijetlu.

12

Nakon nesreće 17. srpnja 2014. koja je dovela do uništenja zrakoplova kompanije Malaysian Airlines na letu MH17 u Donjecku (Ukrajina),Vijeće je zatražilo od Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) da dovrše svoj pripremni rad o mogućim ciljanim mjerama te da najkasnije do 24. srpnja predstave prijedloge mjera, uključujući u pogledu pristupa tržištima kapitala, obrane, robe s dvojnom namjenom i osjetljivih tehnologija, uključujući energetski sektor.

13

S obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, unatoč usvajanju ograničenja kretanja i zamrzavanja imovine određenih fizičkih i pravnih osoba u ožujku 2014., Vijeće je 31. srpnja 2014. na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2014/512/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 13.), radi uvođenja ciljanih mjera ograničavanja u područjima pristupa tržištima kapitala, obrane, robe s dvojnom namjenom i osjetljivih tehnologija, uključujući energetski sektor.

14

Smatrajući da potonje mjere ulaze u područje primjene UFEU‑a i da njihova provedba zahtijeva regulatorno djelovanje na razini Unije, Vijeće je istog dana na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a donijelo Uredbu (EU) br. 833/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 1.), koja sadržava podrobnije odredbe za provedbu Odluke 2014/512 na razini Unije i država članica.

15

Izričiti cilj tih mjera ograničavanja bio je povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize. U tu su svrhu Odlukom 2014/512 osobito određeni zabrana izvoza određenih proizvoda i osjetljivih tehnologija namijenjenih naftnom sektoru u Rusiji kao i ograničenja pristupu europskom tržištu kapitala određenim subjektima iz tog sektora.

16

Nakon toga Vijeće je 8. rujna 2014. donijelo Odluku 2014/659/ZVSP o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2014., L 271, str. 54.) i Uredbu (EU) br. 960/2014 o izmjeni Uredbe br. 833/2014 (SL 2014., L 271, str. 3.), kako bi proširilo zabranu u odnosu na određene financijske instrumente, kako je odlučeno 31. srpnja 2014., i nametnulo dodatna ograničenja pristupa tržištu kapitala.

17

Članak 1. stavak 1. Odluke 2014/512, kako je izmijenjen Odlukom 2014/659, glasi kako slijedi:

„1.   Izravna ili neizravna kupnja ili prodaja, izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga za ili pomoći pri izdavanju ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili sličnim financijskim instrumentima s rokom dospijeća duljim od 90 dana, izdanima nakon 1. kolovoza 2014. do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, izdanima nakon 12. rujna 2014. od strane:

zabranjuje se.”

18

Tužiteljevo ime nalazi se u točki 1. Priloga I. Odluci 2014/512, kako je izmijenjena Odlukom 2014/659.

19

Članak 5. stavak 1. Uredbe br. 833/2014, kako je izmijenjen Uredbom br. 960/2014 (u daljnjem tekstu: pobijana uredba), glasi kako slijedi:

„1.   Zabranjuje se izravna ili neizravna kupnja, prodaja, pružanje investicijskih usluga ili pomoći pri izdavanju ili drugo poslovanje s prenosivim vrijednosnim papirima i instrumentima tržišta novca s rokom dospijeća duljim od 90 dana, izdanima nakon 1. kolovoza 2014. do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, izdanima nakon 12. rujna 2014. od strane:

20

Tužiteljevo ime navedeno je u Prilogu III. Uredbi br. 833/2014.

21

Tužitelj je dopisom od 22. listopada 2014. zahtijevao pristup dokumentima i dokazima koji se nalaze u spisu Vijeća.

22

Vijeće je dopisom od 9. prosinca 2014. odgovorilo na tužiteljev zahtjev te mu dostavilo dokaze i dokumente kojima je raspolagalo, a koji se odnose na odluku o uvrštavanju njegova imena na popis subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja.

23

Valjanost Odluke 2014/512 produljena je do 31. siječnja 2016. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/971 od 22. lipnja 2015. o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2015., L 157, str. 50.), a nakon toga do 31. srpnja 2016. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/2431 od 21. prosinca 2015. o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2015., L 334, str. 22.), do 31. siječnja 2017. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/1071 od 1. srpnja 2016. o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2016., L 178, str. 21.), do 31. srpnja 2017. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/2315 od 19. prosinca 2016. o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2016., L 345, str. 65.) i naposljetku do 31. siječnja 2018. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2017/1148 od 28. lipnja 2017. o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2017., L 166, str. 35.).

24

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. listopada 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

25

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. veljače 2015. Komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zahtjevima Vijeća.

26

Tužitelj je svoja očitovanja o tom zahtjevu podnio 12. ožujka 2015.

27

Predsjednik devetog vijeća Općeg suda rješenjem od 26. svibnja 2015. odobrio je Komisijin zahtjev.

28

Komisija je 2. srpnja 2015. podnijela svoj intervencijski podnesak.

29

Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja na taj podnesak u propisanom roku.

30

Predsjednik devetog vijeća Općeg suda 12. ožujka 2015. odlučio je saslušati stranke o eventualnom prekidu postupka do donošenja odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑72/15, Rosneft. Dopisom tajništva od 23. ožujka 2015. strankama je u tu svrhu određen rok.

31

Vijeće i tužitelj dostavili su očitovanja o mogućem prekidu aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 1. odnosno 8. travnja 2015.

32

Odlukom od 29. listopada 2015., koja je donesena na temelju članka 69. (a) Poslovnika Općeg suda, predsjednik devetog vijeća Općeg suda odlučio je prekinuti postupak s obrazloženjem da postoji barem djelomična podudarnost između odredaba doseg i valjanost kojih je Sud bio pozvan ocijeniti u predmetu C‑72/15, Rosneft i onih koje su relevantne u ovom predmetu.

33

Nastavno na presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236), prekid postupka završio je u skladu s člankom 71. stavkom 3. Poslovnika.

34

Glavne stranke bile su pozvane da u tom kontekstu podnesu svoja očitovanja o posljedicama koje proizlaze iz presude od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236) u pogledu sredstava i argumenata koji su istaknuti u okviru ove tužbe. Stranke su odgovorile na taj zahtjev u za to određenom roku.

35

Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. lipnja 2015. tužitelj je prilagodio tužbu kako bi njome također obuhvatio poništenje Odluke 2015/971 u dijelu u kojem se njome produljila primjena mjera ograničavanja predviđenih Odlukom 2014/512, uključujući uvrštenje njegova imena na popis subjekata koji su obuhvaćeni tim mjerama do 31. siječnja 2016.

36

Vijeće je podneskom dostavljenim tajništvu Općeg suda 20. kolovoza 2015. istaknulo svoja očitovanja o tom dopisu.

37

Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. siječnja 2016. tužitelj je prilagodio tužbu kako bi njome također obuhvatio poništenje Odluke 2015/2431 u dijelu u kojem se njome produljila primjena mjera ograničavanja predviđenih Odlukom 2014/512, uključujući uvrštenje njegova imena na popis subjekata koji su obuhvaćeni tim mjerama do 31. srpnja 2016.

38

Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. travnja 2017. tužitelj je prilagodio tužbu kako bi njome također uključio poništenje Odluke 2016/1071 i Odluke 2016/2315 u dijelu u kojem se produljuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2014/512, uključujući uvrštenje njegova imena na popis subjekata koji su obuhvaćeni tim mjerama do 31. siječnja 2017. odnosno do 31. srpnja 2017.

39

Vijeće je podneskom dostavljenim tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2017. istaknulo svoja očitovanja o tim dopisima.

40

Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. srpnja 2017. tužitelj je prilagodio tužbu kako bi njome također uključio poništenje Odluke 2017/1148 u dijelu u kojem se njome produljila primjena mjera ograničavanja predviđenih Odlukom 2014/512, uključujući uvrštenje njegova imena na popis subjekata koji su obuhvaćeni tim mjerama do 31. siječnja 2018.

41

Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 17. kolovoza 2017. istaknulo svoja očitovanja o tom podnesku.

42

Budući da je sastav vijećâ izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u šesto vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika.

43

Tužitelj u bitnome zahtijeva od Općeg suda da:

44

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

U svojem pisanom odgovoru na pitanje Općeg suda nakon presude od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236) Vijeće je preciziralo da ne dovodi u pitanje nadležnost Općeg suda za nadzor zakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem ona sadržava mjere ograničavanja u smislu članka 275. drugog podstavka UFEU‑a, što je potvrđeno na raspravi.

45

Komisija od Općeg suda zahtijeva da u cijelosti odbije tužbu.

46

U prilog svojoj tužbi za poništenje tužitelj ističe četiri tužbena razloga, koji se temelje, prvi, na činjenici da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni i postupilo ultra vires uvrstivši njegovo ime u priloge pobijanim aktima, drugi, na povredi obveze obrazlaganja, predviđene u članku 296. drugom stavku UFEU‑a, treći, na povredi prava obrane i prava na djelotvoran sudski nadzor te, četvrti, na povredi temeljnih prava, uključujući prava na zaštitu vlasništva, poslovanja i ugleda, zajamčenih člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Nadalje, tužitelj ističe prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a u odnosu na članak 1. pobijane odluke i članak 5. pobijane uredbe.

47

Najprije treba ispitati dopuštenost tužbe.

48

Vijeće osporava tužiteljevu sposobnost za zahtijevanje poništenja pobijanih akata.

49

Vijeće tvrdi da zahtjev za poništenje mjera kojima je tužiteljevo ime uvršteno na popise iz pobijanih akata ne ispunjava kriterije dopuštenosti iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Stoga tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju ni na jednom od triju temelja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

50

Vijeće ističe, kao prvo, da tužitelj nije osporavao da nije privilegirani tužitelj niti da nije adresat mjera uvedenih pobijanom uredbom. Prvi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a stoga nije primjenjiv.

51

Nadalje, što se tiče drugog i trećeg slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, Vijeće smatra, kao prvo, da ne postoji „izravni utjecaj” na tužitelja u smislu te odredbe.

52

U tom pogledu Vijeće tvrdi da uvrštenje tužiteljeva imena na popis u prilogu pobijanoj uredbi ne znači da se na njega izravno odnose sporne mjere predviđene navedenom uredbom, i to zbog naravi djelatnosti koja je zabranjena tim tekstom. Članak 5. stavak 1. pobijane uredbe ne zabranjuje obuhvaćenim subjektima izdavanje financijskih instrumenata, nego kupnju ili prodaju investicijskih usluga ili pomoći u izdavanju predmetnih financijskih instrumenata od strane fizičkih ili pravnih osoba koje su u nadležnosti Unije. Tužitelj je subjekt koji može izdati financijske instrumente, ali nije dokazao da je uključen u pružanje zabranjenih usluga povezanih s izdavanjem dotičnih financijskih instrumenata. On stoga nije izravno obuhvaćen pobijanim aktima. Činjenica da je tužiteljevo ime spomenuto uopće nije dovoljna za dopuštenost tužbe jer se pobijani akti „izravno” ne odnose na njegovu pravnu situaciju.

53

Kao drugo, što se tiče kvalifikacije predmetnih mjera, Vijeće ističe da odredbe pobijane odluke zahtijevaju dodatne provedbene mjere, koje su, uostalom, donesene u obliku pobijane uredbe. S druge strane, pobijana uredba predstavlja regulatorni akt koji ne zahtijeva dodatne provedbene mjere.

54

Kao treće, Vijeće tvrdi da se pobijani akti ne „odnose osobno” na tužitelja. Tužitelj nije dokazao niti može dokazati da se nalazi u posebnoj situaciji koja se razlikuje od one drugih ustanova kojima se pobijanim aktima ograničuje pravo na pristup tržištima kapitala i zajmova Unije. Vijeće u vezi s tim napominje da pobijani akti mogu utjecati na poslovne aktivnosti velikog broja subjekata a da to ne podrazumijeva pravo na poništenje njima predviđenih mjera ograničavanja. Gospodarski učinak dotičnih mjera, osim toga, nije ograničen na financijske institucije, već pogađa velik broj strukovnih ili trgovačkih društava, a ne samo subjekte s poslovnim nastanom u ciljanim trećim zemljama.

55

Tužitelj osporava te argumente.

56

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u prvom i drugom stavku pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere. Drugi dio četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a pobliže određuje da, ako fizička ili pravna osoba koja podnosi tužbu za poništenje nije adresat osporavanog akta, pretpostavka je za dopuštenost tužbe da se akt mora na tužitelja izravno i osobno odnositi. Ugovorom iz Lisabona osim toga u članak 263. četvrti stavak UFEU‑a dodan je treći dio, koji je ublažio pretpostavke za dopuštenost tužbi za poništenje koje su podnijele fizičke i pravne osobe. Naime, taj dio, ne uvjetujući dopuštenost tužbe za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe time da postoji osobni utjecaj, otvara taj pravni lijek u pogledu „regulatornih akata” koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i izravno se odnose na tužitelje (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 56. i 57.).

57

Kao prvo, što se tiče uvjeta koji se odnosi na izravan utjecaj na tužitelja, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet prema kojem treba postojati izravan utjecaj na fizičku ili pravnu osobu, kako je predviđen u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, zahtijeva da osporena Unijina mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju osobe i ne ostavlja adresatima koji su zaduženi za njezinu primjenu nikakvu diskrecijsku ovlast jer ima isključivu automatsku narav i proizlazi iz samih Unijinih propisa, bez primjene drugih posredničkih pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, EU:C:2008:159, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

58

U ovom slučaju članak 1. stavak 1. točka (a) pobijane odluke i Prilog I. navedenoj odluci, s jedne strane, i članak 5. stavak 1. točka (a) pobijane uredbe i Prilog III. toj uredbi, s druge strane (u daljnjem tekstu zajedno: relevantne odredbe pobijanih akata), zabranjuju svim subjektima u Uniji izvršavanje određenih vrsta financijskih operacija s kreditnim institucijama s poslovnim nastanom u Rusiji koje ispunjavaju uvjete utvrđene u tim člancima i čije je ime navedeno u tim prilozima.

59

Prema tome, valja utvrditi da su se na tužitelja izravno odnosile relevantne odredbe pobijanih akata. Naime, predmetne mjere ograničavanja izravno se primjenjuju na njega jer je subjekt naveden u tim odredbama, tumačenima u kontekstu odgovarajućih priloga, i ne postoji nikakva diskrecijska ovlast adresata koji su zaduženi za njihovu provedbu. U tom pogledu nije važno to što te odredbe tužitelju ne zabranjuju obavljanje dotičnih aktivnosti izvan Unije. Naime, nesporno je da relevantne odredbe pobijanih akata tužitelju nameću ograničenja pristupa tržištu kapitala Unije.

60

Isto tako, treba odbiti argument Vijeća prema kojem ne postoji izravan utjecaj na tužiteljevu pravnu situaciju, s obzirom na to da se mjere koje su uveli pobijani akti primjenjuju samo na subjekte s poslovnim nastanom u Uniji. Iako je točno da pobijani akti propisuju zabrane koje se u prvom redu primjenjuju na kreditne institucije i druge financijske ustanove sa sjedištem u Uniji, takve zabrane imaju za cilj i učinak izravno utjecati na subjekte poput tužitelja, čije su gospodarske aktivnosti ograničene kao posljedica provedbe tih mjera u odnosu na njih. Podrazumijeva se da je na tijelima s poslovnim nastanom u Uniji da primjenjuju te mjere jer se akti koje donose institucije Unije u načelu ne mogu primijeniti izvan njezina područja. To ne znači da se na subjekte na koje se odnose pobijani akti izravno ne odnose mjere ograničavanja koje se primjenjuju na njih. Naime, činjenica da je subjektima Unije zabranjeno izvršavati određene vrste operacija sa subjektima s poslovnim nastanom izvan Unije jednaka je zabrani tim subjektima da obavljaju predmetne transakcije sa subjektima Unije. Osim toga, prihvaćanje stajališta Vijeća u tom pogledu značilo bi da se, čak i u slučaju pojedinačnih zamrzavanja financijskih sredstava, na navedene osobe na koje se odnose navedene mjere ograničavanja te mjere izravno ne odnose jer je u prvom redu na državama članicama Unije i fizičkim ili pravnim osobama koje su obuhvaćene njezinom nadležnosti da ih primjenjuju.

61

Nadalje, Vijeće se u tom pogledu neuspješno poziva na predmet u kojem je doneseno rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (T‑18/10, EU:T:2011:419). Naime, u tom je predmetu Opći sud smatrao da se Uredba (EZ) br. 1007/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o trgovini proizvodima od tuljana (SL 2009., L 286, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 288.) odnosi samo na pravnu situaciju tužitelja koji su bili aktivni u stavljanju proizvoda od tuljana na Unijino tržište i na koje se odnosila opća zabrana stavljanja tih proizvoda na tržište, za razliku od tužitelja čija aktivnost nije bila stavljanje tih proizvoda na tržište i/ili onih obuhvaćenih iznimkom predviđenom Uredbom br. 1007/2009, jer je načelno stavljanje na tržište proizvoda od tuljana koji su rezultat lova što ga inuitske i druge autohtone zajednice obavljaju tradicionalno i kojim pridonose svojoj egzistenciji i dalje dopušteno (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, T‑18/10, EU:T:2011:419, t. 79.). U predmetnom slučaju, nasuprot tomu, valja utvrditi da je tužitelj aktivan na tržištu financijskih usluga obuhvaćenih relevantnim odredbama pobijanih akata, a ne na bilo kojem tržištu uzlazno ili silazno od tih usluga, kao što to tvrdi Vijeće. Naime, tužitelj upravo zbog pobijanih akata ne može izvršavati određene zabranjene financijske transakcije sa subjektima s poslovnim nastanom u Uniji, a te je transakcije imao pravo obavljati prije donošenja tih akata.

62

Prema tome, valja utvrditi da su se na tužitelja izravno odnosile relevantne odredbe pobijanih akata u dijelu u kojem su ga se ticale.

63

Kao drugo, bez potrebe da se ispita sadržavaju li pobijani akti provedbene mjere, valja navesti da je pretpostavka koja se odnosi na osobni utjecaj, predviđen u okviru drugog slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u ovom slučaju također ispunjena.

64

Naime, u tom pogledu valja podsjetiti na to da svako uvrštavanje na popis osoba ili subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja toj osobi ili subjektu, s obzirom na to da se radi o pojedinačnoj odluci, daje mogućnost pristupa sudovima Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, koji upućuje na članak 275. drugi stavak UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 50.; od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 44. i od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

65

U ovom slučaju, s obzirom na to da je njegovo ime na popisima iz Priloga I. pobijanoj odluci i Priloga III. pobijanoj uredbi među subjektima na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene relevantnim odredbama pobijanih akata, treba smatrati da se te mjere osobno odnose na tužitelja.

66

Svako drukčije rješenje povrijedilo bi odredbe članka 263. i članka 275. drugog stavka UFEU‑a te bi bilo protivno sustavu sudske zaštite ustanovljenom UFEU‑om i pravu na djelotvoran pravni lijek, zajamčenom člankom 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, neobjavljenu, EU:T:2014:678, t. 36.).

67

Prema tome, valja zaključiti da je tužitelju dopušteno zahtijevati poništenje mjera ograničavanja uvedenih relevantnim odredbama pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na njega.

68

U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da je Vijeće počinilo dvije pogreške koje se tiču materijalnih činjenica i očitu pogrešku u ocjeni te da je postupalo ultra vires smatrajući da ispunjava kriterije iz članka 5. stavka 1. pobijane uredbe i omogućivši uvrštavanje njegova imena u priloge pobijanim aktima.

69

Kao prvo, tužitelj tvrdi da nije u vlasništvu ni pod kontrolom ruske vlade i da posluje isključivo u komercijalne svrhe. Ističe da činjenica da njegov glavni dioničar, odnosno Središnja banka Ruske Federacije, drži više od 50 % dionica s pravom glasa ne mijenja tu situaciju. Središnja banka Ruske Federacije djeluje neovisno o tijelima javne vlasti i njezin je neovisan status osobito kodificiran u članku 75. ruskog Ustava.

70

Osim toga, tužitelj smatra da se činjenica da je „u vlasništvu ili pod kontrolom države” treba tumačiti na način da se radi o vlasništvu ili kontroli ruske vlade. Šire tumačenje bilo bi u suprotnosti ponajprije s načelom strogog tumačenja mjera ograničavanja, s obzirom na njihove posljedice i zadiranje u temeljna prava koje one uzrokuju subjektima na koje se odnose.

71

Kao drugo, tužitelj tvrdi da iz njegova statuta jasno proizlazi da nema izričitu zadaću promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja. Budući da su uvjeti navedeni u članku 5. stavku 1. pobijane uredbe kumulativni i da Vijeće nije dokazalo da je tužitelj imao navedenu zadaću, Vijeće je očito pogriješilo u ocjeni prema kojoj on ispunjava utvrđene kriterije. Tužitelj ustraje na kumulativnosti dvaju uvjeta iz članka 5. stavka 1. pobijane uredbe. Smatra da, ako postoje dvojbe o tumačenju članka 5. stavka 1. pobijane uredbe, Opći sud dužan ih je strogo tumačiti, uklanjanjem dvosmislenosti u njegovu korist. Osim toga, tužitelj je tijekom rasprave dostavio tablicu koja se sastoji od zbirke različitih jezičnih verzija članka 5. stavka 1. pobijane uredbe, a kojom se dokazuje da je u nekoliko jezičnih verzija izričita zadaća dodatni uvjet koji se primjenjuje na sve kreditne institucije nad kojima je Ruska Država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva ili kontrole.

72

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava te argumente.

73

Uvodno valja smatrati da se tužitelj poziva na pogrešku koja se tiče prava i pogrešku u ocjeni, a ne na očitu pogreški u ocjeni.

74

Naime, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva i da se sud Unije uvjeri da odluka o upisu ili zadržavanju mjera ograničavanja, koja dotičnu osobu ili subjekt osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego i na saznanje o tome jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih, ako ga se smatra dovoljnim kako bi podupro tu odluku, dokazani (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119.).

75

Kao prvo, valja istaknuti da se članak 5. stavak 1. točka (a) pobijane uredbe odnosi na određene vrste subjekata u vlasništvu ili pod kontrolom više od 50 % Ruske „Države”, a ne ruske „vlade”, kako to tvrdi tužitelj. Usko tumačenje koje predlaže tužitelj dovelo bi do ograničenja područja primjene pobijane uredbe i ponovnog određivanja osnovnih kriterija iz pobijane odluke te se stoga ne može prihvatiti.

76

Međutim, tužitelj ne osporava da Središnja banka Ruske Federacije nad njim ima više od 50 % vlasništva. Osim toga, iz saveznog Zakona br. 86-FZ od 10. srpnja 2002. o Središnjoj banci Ruske Federacije proizlazi da je ona savezno tijelo u nadležnosti države (članak 1. podstavak 2.) čijeg predsjednika i upravno vijeće imenuje Gosudarstvennaya Duma Federal’nogo Sobrania Rossiskoï Federatsii (Državna duma Savezne skupštine Ruske Federacije), na prijedlog ili uz suglasnost predsjednika Ruske Federacije (članak 5.), da sudjeluje u izradi gospodarske politike vlade Ruske Federacije (članak 21.), da zastupa interese Ruske Federacije, među ostalim, u međunarodnim monetarnim i financijskim organizacijama (članak 51.), te da prenosi u savezni državni proračun 50 % (75 % od 1. siječnja 2016.) svoje godišnje dobiti.

77

Kao drugo, valja ispitati je li uvjet koji se odnosi na „izričitu zadaću” iz članka 5. stavka 1. točke (a) pobijane uredbe alternativni uvjet, kao što to tvrde Vijeće i Komisija, ili je kumulativan, kao što to tvrdi tužitelj, u odnosu na pojam „velike kreditne institucije”.

78

U tom pogledu valja podsjetiti na to da tekst članka 5. stavka 1. točke (a) pobijane uredbe, koji je donekle precizniji i detaljniji od onoga članka 1. stavka 1. točke (a) pobijane odluke, određuje da „su zabranjene transakcije, izravne ili neizravne, kupnje, prodaje, pružanje investicijskih usluga ili pomoći u izdavanju prenosivih vrijednosnih papira i instrumenata tržišta novca s rokom dospijeća duljim od 90 dana, izdanima nakon 1. kolovoza 2014. do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, izdanima nakon 12. rujna 2014., ili bilo koju drugu transakciju, strane kreditne institucije ili druge velike institucije s izričitom zadaćom promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja, s poslovnim nastanom u Rusiji s više od 50 % javnog vlasništva ili kontrole od strane države od 1. kolovoza 2014., navedenih u Prilogu III.”.

79

Točno je da bi doslovno tumačenje različitih jezičnih verzija članka 5. stavka 1. točke (a) pobijane uredbe moglo upućivati na to da postoji alternativa između, s jedne strane, „velike kreditne institucije” i, s druge strane, „druge velike institucije” i da te dvije vrste institucija moraju u svakom slučaju imati izričitu zadaću promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja, kao što to tvrdi tužitelj.

80

Osim toga, tumačenje različitih jezičnih verzija članka 5. stavka 1. točke (a) pobijane uredbe ne omogućuje kao takvo potporu argumenta Vijeća prema kojem u stvarnosti postoji alternativa između, s jedne strane, „velike kreditne institucije” i, s druge strane, „druge velike institucije s izričitom zadaćom promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja”. Usto, kao što je to Vijeće potvrdilo na raspravi, neke su jezične verzije nejasne i mogle bi se tumačiti u smislu koji iznosi tužitelj, odnosno da se i za velike kreditne institucije zahtijeva postojanje „izričite zadaće”.

81

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, u svjetlu verzija na svim jezicima Unije. U slučaju nepodudarnosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, predmetna odredba mora se tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa kojeg je dio (presuda od 8. prosinca 2005., Jyske Finans, C‑280/04, EU:C:2005:753, t. 31. i navedena sudska praksa; vidjeti također u tom smislu presudu od 21. studenoga 1974., Moulijn/Komisija, 6/74, EU:C:1974:129, t. 10. i 11.).

82

Budući da je, u skladu s člankom 215. UFEU‑a, cilj članka 5. stavka 1. pobijane uredbe usvajanje mjera potrebnih za provedbu članka 1. stavka 1. pobijane odluke, pojmove iz prve odredbe treba tumačiti, koliko je to moguće, s obzirom na potonju (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 141.).

83

Članak 1. stavak 1. točka (a) pobijane odluke upućuje na „velike kreditne institucije ili institucije za financijski razvoj s poslovnim nastanom u Rusiji s više od 50 % javnog vlasništva ili kontrole od 1. kolovoza 2014., kako je navedeno u Prilogu I.” (točka 17. ove presude). Stoga postoji alternativa između „velikih kreditnih institucija” i „institucija za financiranje razvoja”, pri čemu su potonje preciznije definirane u članku 5. stavku 1. točki (a) pobijane uredbe kao „druge velike institucije s izričitom zadaćom promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja”.

84

Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da „glavne kreditne institucije” također trebaju imati „izričitu zadaću promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja”, povrh ispunjavanja ostalih uvjeta iz članka 5. stavka 1. točke (a) pobijane uredbe, kako bi mogle biti uvrštene na popis iz Priloga III. toj uredbi.

85

Prema tome, Vijeće nije počinilo pogrešku koja se tiče prava ni pogrešku u ocjeni kad je smatralo da je tužitelj „velika kreditna institucija […], s poslovnim nastanom u Rusiji s više od 50 % javnog vlasništva ili kontrole od strane države od 1. kolovoza 2014.” te stoga ispunjava uvjete predviđene člankom 5. stavkom 1. točkom (a) pobijane uredbe kako bi mogao biti uključen u Prilog III. toj uredbi.

86

Prvi tužiteljev tužbeni razlog stoga treba odbiti kao neosnovan.

87

U okviru svojeg drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da Vijeće nije pružilo dovoljno odnosno primjereno obrazloženje za njegovo uvrštenje na popise iz priloga pobijanim aktima, što je protivno članku 296. drugom stavku UFEU‑a.

88

Tužitelj, kao prvo, tvrdi da nije dobio dopis ni obavijest Vijeća kojom ga se izvješćuje o njegovu uvrštavanju na popise iz priloga pobijanim aktima, a još manje o razlozima zbog kojih ga Vijeće želi uvrstiti na te popise, zajedno s dokazima koji ih potkrepljuju. U tom pogledu tužitelj smatra da nije bitno to što se relevantne odredbe pobijanih akata ne mogu kvalificirati kao mjere zamrzavanja imovine jer te odredbe predstavljaju mjere ograničavanja koje negativno utječu na pojedinačno ciljane fizičke ili pravne osobe. Vijeće je, prema tome, bilo obvezno tužitelju dostaviti razloge kojima se opravdava njegovo uvrštavanje na popise u prilozima pobijanim aktima te nije bilo dovoljno objavljivanje dotičnih mjera u Službenom listu Europske unije.

89

Kao drugo, tužitelj smatra da u pobijanim aktima nije moguće utvrditi na kojem je temelju Vijeće smatralo da je on obuhvaćen kriterijima za uvrštavanje i na koje se činjenice oslonilo u tu svrhu, s obzirom na to da je njegovo ime navedeno u prilozima pobijanim aktima bez ikakva objašnjenja. Osim toga, argument prema kojem same odredbe pružaju zahtijevano obrazloženje koje omogućuje uvrštavanje tužitelja na popise iz priloga pobijanim aktima dovodi do kružne argumentacije Vijeća.

90

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava te argumente.

91

Prema članku 296. stavku 2. UFEU‑a: „[u] pravnim se aktima navode razlozi […]”. Osim toga, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima, pravo na dobru upravu osobito podrazumijeva „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke”.

92

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje treba biti prilagođeno prirodi osporavanog akta i kontekstu u kojem je taj akt usvojen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranoj osobi omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

93

U obrazloženju ne treba detaljno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li ono zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Dakle, s jedne strane, akt kojim se nanosi šteta dovoljno je obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere poduzete u vezi s njom. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem akt treba donijeti (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

94

Kao prvo, što se tiče tužiteljeve argumentacije prema kojoj bi se pobijani akti trebali osobno priopćiti, valja istaknuti da je takav prigovor prije dio tužbenog razloga koji se odnosi na povredu prava obrane i stoga će se ispitati u okviru trećeg tužbenog razloga.

95

Kao drugo, što se tiče opsega obveze obrazlaganja koju Vijeće ima u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da tužitelj zahtijeva samo poništenje relevantnih odredaba pobijanih akata u dijelu u kojem se one odnose na njega i u kojem se njegovo ime uvrštava na popise iz priloga tim aktima.

96

U tom pogledu valja istaknuti da je predmet mjera ograničavanja koji proizlazi iz tih odredaba definiran upućivanjem na posebne subjekte jer one osobito zabranjuju izvršenje različitih financijskih transakcija s obzirom na subjekte navedene u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi, među kojima se nalazi i tužitelj. Riječ je, dakle, prema tužitelju, o pojedinačnim mjerama ograničavanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 100. i 119.).

97

U sudskoj se praksi precizira da obrazloženje akta Vijeća kojim se primjenjuje mjera ograničavanja treba navesti ne samo pravnu osnovu te mjere već također specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene u obrani smatra da na pojedinca treba primijeniti takvu mjeru (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2014., National Iranian Tanker Company/Vijeće, T‑565/12, EU:T:2014:608, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

98

Prema tome, treba odbiti argument Vijeća prema kojem kriteriji iz sudske prakse u vezi s obvezom obrazlaganja akata kojima se uvode pojedinačne mjere ograničavanja nisu primjenjivi u ovom predmetu.

99

Valja ipak, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 93. ove presude, uzeti u obzir okolnosti u kojima su donesene mjere ograničavanja te skup pravnih pravila koja uređuju dotičnu materiju.

100

U ovom slučaju, kao prvo, valja utvrditi da su sve mjere ograničavanja donesene u kontekstu međunarodne napetosti koja je nastala prije donošenja pobijanih akata, navedenom u točkama 2. do 12. ove presude, a koji je tužitelju bio poznat. Nadalje, iz uvodnih izjava 1. do 8. pobijane odluke i iz uvodne izjave 2. pobijane uredbe proizlazi da je izričiti cilj spornih akata povećavanje troškova djelovanja Rusije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize. Tako je u pobijanim aktima navedena cjelokupna situacija koja je dovela do njihova donošenja i opći ciljevi koji se njima žele postići. (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 123.).

101

Kao drugo, kad je konkretno riječ o relevantnim odredbama pobijanih akata, valja podsjetiti na to da one Unijinim subjektima zabranjuju kupnju, prodaju ili izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga ili pomoći pri izdavanju ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili sličnim financijskim instrumentima s dospijećem koje prelazi 90 dana, a koji su izdani nakon 1. kolovoza 2014. i do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, ako su izdani nakon 12. rujna 2014. od strane pravnih osoba koje ispunjavaju uvjete utvrđene u tim odredbama, među kojima se nalazi onaj o vlasništvu ili kontroliranju Ruske Države više od 50 %, i čije je ime navedeno u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi, ili onaj o pravnim osobama, subjektima i tijelima nad kojima subjekt iz tih priloga ima više od 50 % vlasništva (vidjeti točke 17. i 19. ove presude). Ti prilozi sami po sebi ne sadržavaju nikakvo posebno obrazloženje za svaki od navedenih subjekata.

102

Valja smatrati, međutim, da „posebni i konkretni razlozi” zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene smatra da tužitelj treba biti predmet dotičnih mjera, u smislu sudske prakse navedene u točki 97. ove presude, u predmetnom slučaju odgovaraju kriterijima koji su utvrđeni u relevantnim odredbama pobijanih akata.

103

Naime, tužitelj je obuhvaćen samo zato što ispunjava posebne i konkretne uvjete predviđene u relevantnim odredbama pobijanih akata.

104

U tom pogledu valja istaknuti da činjenica isticanja istih razmatranja za donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na više osoba ne isključuje to da su ista razmatranja dovela do dovoljno individualiziranog obrazloženja za svaku od dotičnih osoba (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 115.).

105

Osim toga, iz elemenata spisa proizlazi da je Vijeće u odgovoru na tužiteljev dopis od 22. listopada 2014. dopisom od 9. prosinca 2014. pojasnilo da je tužiteljevo ime bilo uvršteno na popise iz priloga pobijanim aktima upravo u njegovu svojstvu velike kreditne institucije s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojom Središnja banka Ruske Federacije ima više od 50 % vlasništva.

106

Takvo dodatno obrazloženje ne može se smatrati nepravodobnim jer se njime samo dopunjuje već izneseno obrazloženje oslanjajući se na dokaze koji su tužitelju bili poznati u trenutku donošenja pobijanih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 152.). U tim okolnostima, iako se priznaje da bi podrobniji razlozi bili prihvatljiviji, iznesenim se obrazloženjem omogućilo tužitelju da se u dovoljnoj mjeri upozna s razlozima mjera ograničavanja koje se odnose na njega i da ih ospori. Isto tako, navedeno obrazloženje omogućava Općem sudu da provede nadzor zakonitosti pobijanih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2015., Ministry of Energy of Iran/Vijeće, T‑564/12, EU:T:2015:599, t. 45. i 46.).

107

S obzirom na ta razmatranja, drugi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

108

U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj ističe povredu prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, s obzirom, s jedne strane, na činjenicu da nije primio dopis kojim ga se obavještava da je njegovo ime uvršteno na popise u pobijanim aktima i, s druge strane, na to da Vijeće nije predstavilo nijedan dokazni element u prilog razlozima za opravdanje tog uvrštavanja. Dakle, Vijeće je dostavilo dokumente koji se odnose na odluku o uvrštavanju tužiteljeva imena koji nemaju nikakvu činjeničnu osnovu u odnosu na tu odluku.

109

Vijeće osporava tužiteljeve argumente i smatra da, s obzirom na to da pobijani akti nisu „ciljane” mjere ograničavanja i ne odnose se izravno i osobno na tužitelja, nije bilo obvezno pojedinačno ga obavijestiti. Nadalje, tužitelj nije dokazao po čemu bi činjenica da pojedinačna obavijest nije poslana u ovom slučaju povrijedila njegova prava obrane. Vijeće usto ističe da nije obvezno po službenoj dužnosti i na vlastitu inicijativu subjektu uvrštenom na popis dati pristup dokumentima iz spisa koji se na njega odnose. Međutim, ono je ipak odgovorilo na tužiteljev zahtjev od 9. prosinca 2014. i dostavilo mu dokaze i dokumente iz spisa koji se odnose na pobijanu odluku.

110

Valja podsjetiti na to da su poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu temeljna prava koja su sastavni dio Unijina pravnog poretka, s obzirom na koja Unijini sudovi trebaju osigurati načelno cjelovit nadzor zakonitosti svih njezinih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 47. i 48. i navedenu sudsku praksu).

111

Poštovanje prava obrane, koje je izrijekom utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, tijekom postupka koji prethodi usvajanju mjere ograničavanja obuhvaća pravo na saslušanje i pravo na pristup spisima uz poštovanje zakonitog interesa povjerljivosti (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, EU:C:2013:775, t. 60. i od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 139. i navedenu sudsku praksu).

112

Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, koje je potvrđeno u članku 47. Povelje, zahtijeva da zainteresirana osoba bude upoznata s razlozima na kojima je utemeljena odluka koja se na nju odnosi, bilo čitanjem same odluke bilo priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suda zahtijevati od dotičnog tijela da ih priopći, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da odluči, potpuno poznavajući činjenice, je li korisno obratiti se nadležnom sudu, kao i kako bi se omogućilo tom sudu da izvršava nadzor nad zakonitošću predmetne odluke (vidjeti presudu od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

113

U trenutku tog priopćenja nadležno tijelo Unije mora omogućiti toj osobi da se izjasni o tvrdnjama navedenima protiv nje (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 112.).

114

Tužiteljeve argumente treba ispitati s obzirom na ta načela.

115

Uvodno treba odbiti argument Vijeća prema kojem sudska praksa u području pojedinačnih mjera ograničavanja u ovom slučaju nije primjenjiva jer je riječ o mjerama opće primjene, a ne ciljanim mjerama ograničavanja. Naime, nadležnost Općeg suda u pogledu pobijane odluke proizlazi iz činjenice da se ova tužba odnosi na nadzor zakonitosti mjera ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a, kao što je to Sud već presudio u predmetu u kojem je donesena presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236).

116

Kao prvo, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem je Vijeće moralo osobno dostaviti pobijane akte, u dijelu u kojem ti akti predviđaju mjere ograničavanja u odnosu na njega, treba napomenuti da nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima, ako ona utječe na trenutak od kojeg je rok za podnošenje tužbe počeo teći, ne opravdava sam po sebi poništenje predmetnih akata. Međutim, tužitelj ne navodi argumente kojima bi dokazao da je u predmetnom slučaju nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima imao za posljedicu povredu njegovih prava koja bi opravdala poništenje tih akata u dijelu u kojem se odnose na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

117

Kao drugo, što se tiče toga da Vijeće nije dostavilo dokaze za uvrštavanje tužiteljeva imena na popise u pobijanim aktima, valja odvojeno ispitati izvorne akte, kojima je tužiteljevo ime prvi put uvršteno na popis subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja (u daljnjem tekstu: izvorni akti), i kasnije akte, kojima se potvrđuje to uvrštavanje i kojima se njegovo ime zadržava na navedenim popisima.

118

Kao prvo, što se tiče izvornih akata, valja podsjetiti na to da je sudska praksa priznala da u slučaju prvotne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava Vijeće nije bilo obvezno prethodno dotičnoj osobi ili subjektu priopćiti razloge na kojima ta institucija namjerava temeljiti uvrštenje imena te osobe ili tog subjekta na relevantni popis. Naime, kako ne bi ugrozila svoju učinkovitost, takva mjera mora po samoj svojoj naravi imati učinak iznenađenja te se mora trenutačno primijeniti. U tom je slučaju načelno dostatno da institucija priopći razloge dotičnoj osobi ili subjektu i omogući toj osobi ili subjektu pravo na saslušanje istodobno s donošenjem odluke ili neposredno nakon njega (presuda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

119

U okviru odgovora na to pitanje postavljeno tijekom rasprave, Vijeće je tvrdilo da sudska praksa navedena u točki 118. ove presude nije primjenjiva u ovom slučaju jer su se predmetne mjere ograničavanja odnosile na opća ograničenja pristupa tržištu kapitala Unije, a ne na pojedinačne mjere zamrzavanja financijskih sredstava u užem smislu. Podredno, Vijeće tvrdi da, čak i ako je ta sudska praksa primjenjiva u ovom slučaju, ono nije bilo obvezno saslušati tužitelja prije usvajanja izvornih akata niti mu priopćiti dokaze protiv njega u tom stadiju.

120

Takvo tumačenje ne može se prihvatiti.

121

Naime, valja podsjetiti na to da temeljno pravo poštovanja prava obrane tijekom postupka koji prethodi donošenju mjere ograničavanja izravno proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje (vidjeti točku 111. ove presude).

122

Stoga, u mjeri u kojoj ograničenja nametnuta tužitelju na temelju relevantnih odredaba pobijanih akata predstavljaju pojedinačnu primjenu mjera ograničavanja u odnosu na njega (vidjeti točku 96. ove presude) te s obzirom na to da nije dokazana potreba učinka iznenađenja tih mjera kako bi se osigurala njihova učinkovitost, Vijeće je trebalo priopćiti razloge za primjenu tih mjera u odnosu na tužitelja prije donošenja pobijanih akata.

123

Valja, međutim, podsjetiti na to da se u ovom slučaju razlozi koje je Vijeće utvrdilo za određivanje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja, kako je to navedeno u relevantnim odredbama samih pobijanih akata, sastoje u tome da je on kreditna institucija s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojom je država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva ili kontrole.

124

Međutim, tužitelj nije objasnio na koji način to što Vijeće nije prethodno priopćilo određene elemente spisa o tim razlozima utječe na njegova prava obrane tako da dovodi do poništenja izvornih akata.

125

Naime, valja podsjetiti na to da, kako bi ta povreda prava obrane rezultirala poništenjem akta, treba dokazati da bi izostankom te neregularnosti ishod postupka bio drukčiji (vidjeti u tom smislu presude od 18. rujna 2014., Georgias i dr./Vijeće i Komisija, T‑168/12, EU:T:2014:781, t. 106. i navedenu sudsku praksu i od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 153.).

126

U ovom slučaju tužitelj nije objasnio koje bi argumente i dokaze istaknuo da je ranije primio dotične dokumente niti je dokazao da bi ti argumenti i dokazi u njegovu slučaju doveli do drukčijeg ishoda. Naime, tužitelj ne može valjano tvrditi da u trenutku donošenja izvornih akata nije znao da je kreditna institucija s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojom država ima više od 50 % vlasništva ili kontrole. Osim toga, iako je tužitelj u okviru svojeg prvog tužbenog razloga osporavao da ispunjava kriterije utvrđene u relevantnim odredbama pobijanih akata, on nije objasnio kako je izostanak prethodnog priopćavanja mogao utjecati na njegova prava obrane u ovom slučaju. Stoga ovaj prigovor ne može dovesti do poništenja izvornih akata.

127

Kao drugo, što se tiče naknadnih akata kojima su mjere ograničavanja protiv tužitelja održane na snazi, sudska je praksa pojasnila da u okviru donošenja odluke kojom se zadržava ime osobe ili subjekta na popisu osoba ili subjekata koji su obuhvaćeni mjerama ograničavanja Vijeće mora poštovati pravo te osobe ili tog subjekta na prethodno saslušanje kada su u vezi s tom osobom u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena na popis navedeni novi dokazi odnosno dokazi koji se ne nalaze u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj popis (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2011., France/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 63. i od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

128

Međutim, u ovom slučaju ti se kriteriji za propisivanje mjera ograničavanja u pogledu tužitelja od njihova nastanka navode u članku 1. stavku 1. točki (a) pobijane odluke i članku 5. stavku 1. točki (a) pobijane uredbe. Naime, tužitelj je uvršten u Prilog I. pobijanoj odluci i Prilog III. pobijanoj uredbi upravo zbog svojeg statusa kreditne institucije s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojom je država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva ili kontrole Ti su elementi tužitelju bili dobro poznati i ne mogu se stoga smatrati novim elementima u smislu navedene sudske prakse.

129

Konačno valja podsjetiti na to da, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranoj osobi da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje joj Vijeće stavlja na teret, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na dotičnu mjeru, samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

130

U predmetnom slučaju valja utvrditi da je Vijeće poštovalo tu obvezu te je dopisom od 9. prosinca 2014. odgovorilo na tužiteljev zahtjev za informacije od 22. listopada 2014. U tom kontekstu Vijeće je odobrilo pristup dokumentima koje posjeduje vezano uz svoju odluku o izricanju mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja.

131

Prema tome, valja smatrati da su tužitelju ti elementi priopćeni u razumnom roku, dostatnom da mu se omogući da ostvari svoja prava na učinkovit način i da se poštuju njegova prava obrane.

132

Stoga drugi tužiteljev prigovor kao i treći tužbeni razlog valja u cijelosti odbiti.

133

U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelj ističe da odluka Vijeća o donošenju dotičnih mjera ograničavanja predstavlja neopravdanu i neproporcionalnu povredu njegovih temeljnih prava, osobito prava na vlasništvo, prava na obavljanje gospodarske djelatnosti i prava na poštovanje ugleda, koja proizlaze iz članaka 16. i 17. Povelje i članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950.

134

Kao prvo, tužitelj smatra da uvrštavanje njegova imena na popise iz pobijanih akata nije proporcionalno u odnosu na legitimni cilj. Činjenica njegova uvrštavanja na popise iz tih akata nije u skladu s legitimnim ciljem mjera ograničavanja donesenim s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini. Usto, ne navodi se da je financirao postupke kreiranja politika ili odluka povezanih s tim aktivnostima ili da je imao ulogu u tim postupcima. Tužitelj također ističe da podržava ukrajinsko gospodarstvo pružanjem kapitala i dodatne likvidnosti svojim klijentima u Ukrajini. Pobijani akti trebaju se tumačiti na način da se njima želi izvršiti pritisak na djelovanja Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini, a ne izvršiti širi pritisak na poduzetnike ili građane koji nemaju veze sa stanjem u Ukrajini. Tužitelj stoga smatra da je veza između osoba ili subjekata imenovanih u pobijanim aktima i aktivnosti ruske vlade u Ukrajini trebala biti odlučujuća za uvrštenje imena tih osoba i subjekata u navedene akte.

135

Kao drugo, tužitelj ističe da mu uvrštavanje njegova imena na popise iz pobijanih akata stvara gubitke i ozbiljnu štetu. Narušavanje njegova ugleda za njega je štetno, ali također dovodi do gubitka povjerenja i negativnih učinaka za cijelu grupu i za žig.

136

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava te argumente.

137

Kao prvo, valja podsjetiti na to da se na temelju članka 16. Povelje „[s]loboda poduzetništva priznaje u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom”.

138

Kao drugo, članak 17. stavak 1. Povelje propisuje sljedeće:

„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”

139

Točno je da mjere ograničavanja poput onih o kojima je ovdje riječ svakako ograničavaju prava koja tužitelj ima u skladu s člancima 16. i 17. Povelje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 22. rujna 2016., NIOC i dr./Vijeće, C‑595/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:721, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

140

Međutim, temeljna prava na koja se poziva tužitelj nisu apsolutna i stoga mogu biti predmet ograničavanja pod uvjetima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 121. i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 195. i navedenu sudsku praksu).

141

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, sukladno članku 52. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom [o temeljnim pravima] mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda“ i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”.

142

Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje izvršavanja predmetnih temeljnih prava treba ispunjavati tri uvjeta. Kao prvo, mora biti predviđeno zakonom. Drugim riječima, mjera o kojoj se radi mora imati pravnu osnovu. Kao drugo, ograničenje se mora odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao treće, ograničenje ne smije biti pretjerano. S jedne strane, mora biti potrebno i proporcionalno cilju koji se nastoji postići. S druge strane, „bitan sadržaj”, odnosno temelj odnosnih prava ili sloboda ne smije se povrijediti (vidjeti presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 170. do 173. i navedenu sudsku praksu).

143

Međutim, valja utvrditi da su ta tri uvjeta u ovom slučaju ispunjena.

144

Kao prvo, dotične mjere ograničavanja su „predviđene zakonom” jer su utvrđene u aktima koji osobito imaju opći doseg i jasno su utemeljeni u pravu Unije te su u dovoljnoj mjeri obrazloženi (vidjeti točke 91. do 107. ove presude).

145

Kao drugo, iz uvodnih izjava 1. do 8. pobijane odluke i iz uvodne izjave 2. pobijane uredbe proizlazi da je cilj tih akata povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize. Takav okvirni cilj poklapa se s ciljem očuvanja mira i međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije iz članka 21. UEU‑a (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 115.).

146

Kao treće, u odnosu na načelo proporcionalnosti, valja podsjetiti da ono, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granicu onoga što je prikladno i potrebno za ostvarivanje ciljeva odnosnog propisa. Ako je moguće birati između više prikladnih mjera, mora se odabrati ona koja je manje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima koji se žele ostvariti (vidjeti presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 178. i navedenu sudsku praksu).

147

U odnosu na to, u sudskoj je praksi pojašnjeno da je, u pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija nastoji postići (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 146. i navedenu sudsku praksu).

148

Kao prvo, tužitelj smatra da mjere ograničavanja koje su mu nametnute na temelju pobijanih akata nisu dovoljne za postizanje cilja koji se želi ostvariti tim aktima, a koji se odnosi na izvršavanje pritiska na rusku vladu ograničavanjem pristupa tržištima kapitala ruskim državnim bankama koje je odredilo Vijeće, jer on nema nikakvu ulogu u djelovanjima Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini.

149

Međutim, činjenica da tužitelj nije imao nikakvu ulogu u djelovanjima Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini nije relevantna, s obzirom na to da mjera ograničavanja nije određena zbog tog razloga, već zbog činjenice da je velika kreditna institucija s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojom je država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva ili kontrole.

150

Osim toga, točno je da mjere ograničavanja po definiciji imaju učinke koji utječu na prava vlasništva i slobodno obavljanje profesionalnih djelatnosti, čime se uzrokuje šteta strankama koje nemaju nikakvu odgovornost za situaciju zbog koje su donesene sankcije. A fortiori, takav je učinak ciljanih mjera ograničavanja na subjekte na koje se odnose (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 149. i navedenu sudsku praksu).

151

Međutim, valja istaknuti da važnost ciljeva koji se žele postići pobijanim aktima, odnosno zaštita teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize u toj zemlji, a koji su dio šireg cilja održavanja mira i međunarodne sigurnosti u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije koji su navedeni u članku 21. UEU‑a, može opravdati negativne posljedice, koje mogu biti i znatne, za određene subjekte koji nisu ni na koji način odgovorni za situaciju zbog koje su donesene sankcije (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 149. i 150. i navedenu sudsku praksu).

152

Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, postoji razuman odnos između dotičnih mjera ograničavanja i cilja koji Vijeće njima želi postići. Naime, budući da je taj cilj, među ostalim, povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine, pristup koji se sastoji od usmjerenosti na državne ruske banke dosljedno odgovara navedenom cilju i u svakom se slučaju ne može smatrati očito neprikladnim u odnosu na cilj koji se želi postići (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 147.).

153

Naime, Vijeće je moglo legitimno smatrati da ograničenje tužiteljeva pristupa tržištu kapitala Unije može doprinijeti postizanju cilja pobijanih akata, koji se sastoji od povećavanja troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanja mirnog rješenja krize (vidjeti točku 15. ove presude). U tom pogledu, budući da tužitelj tvrdi da je nakon donošenja dotičnih mjera ograničavanja pretrpio gubitke i štetu, to dokazuje da se dotičnim mjerama ograničavanja može ostvariti cilj jer je u slučaju financijskih poteškoća na njegovim dioničarima i, u konačnici, na Ruskoj Državi da ga spasi.

154

Stoga je Vijeće moglo legitimno procijeniti da, kako bi se postigao taj cilj, valja ciljati velike kreditne institucije ili institucije za financijski razvoj s poslovnim nastanom u Rusiji nad kojima je država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva ili kontrole.

155

Kao treće, valja istaknuti da se mjere koje je u ovom slučaju donijelo Vijeće sastoje od ciljanih gospodarskih sankcija koje se ne mogu smatrati potpunim prekidom gospodarskih i financijskih odnosa s trećim zemljama, iako Vijeće ima takve ovlasti u skladu s člankom 215. UFEU‑a.

156

U tim okolnostima i osobito s obzirom na sve strože mjere ograničavanja koje je Vijeće donijelo kao odgovor na krizu u Ukrajini, zadiranje u tužiteljevu slobodu poduzetništva i pravo vlasništva ne može se smatrati neproporcionalnim (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 150.).

157

Konačno, što se tiče tužiteljeva prava na ugled, valja istaknuti da povreda ugleda osobe na koju se primjenjuju mjere ograničavanja i koja proizlazi iz razloga koji opravdavaju te mjere ne može sama po sebi predstavljati neproporcionalnu povredu prava vlasništva i slobode poduzetništva te osobe. Stoga, zbog nedostatka pojašnjenja o vezi između povrede ugleda koju navodi tužitelj i kršenja temeljnih prava koja su predmet ovog tužbenog razloga, taj je argument bespredmetan. S druge strane i u svakom slučaju, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na zaštitu ugleda, kao i pravo vlasništva i sloboda poduzetništva, nije apsolutno pravo i njegovo izvršavanje može biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevima od općeg interesa. Stoga je važnost ciljeva kojima teže dotične mjere ograničavanja takva da opravdava negativne posljedice, čak i znatne, za ugled dotičnih osoba ili subjekata (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 167. i 168. i navedenu sudsku praksu).

158

Imajući u vidu prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

159

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da na temelju članka 277. UFEU‑a utvrdi nezakonitost članka 1. pobijane odluke i članka 5. pobijane uredbe.

160

Tužitelj ističe da Vijeće može navesti samo kriterije za određivanje koji su primjereni i proporcionalni dotičnim mjerama. Tužitelj smatra da u ovom slučaju Vijeće nije pokazalo na koji bi način zabrane koje se odnose na prenosive vrijednosne papire i instrumente tržišta novca za institucije navedene u pobijanim aktima bile opravdane u odnosu na ciljeve tih akata, a još manje kako bi bile proporcionalne postizanju tih ciljeva.

161

Vijeće, koje podupire Komisija, smatra da prigovor nezakonitosti valja proglasiti nedopuštenim ili u svakom slučaju neosnovanim.

162

Valja primijetiti da su argumenti u potporu tom tužbenom razlogu, a koji se temelje na neprimjerenosti i neproporcionalnosti dotičnih mjera ograničavanja, istovjetni ili se u velikom dijelu podudaraju s onima koji su već ispitani u okviru četvrtog tužbenog razloga.

163

Stoga, a da nije potrebno ispitati dopuštenost tog tužbenog razloga, valja uputiti na razmatranja u točkama 146. do 157. ove presude i zbog istih razloga odbiti prigovor nezakonitosti koji ističe tužitelj.

164

Prema tome, prigovor nezakonitosti valja odbiti, a time i tužbu u cijelosti, bez potrebe za odlučivanjem o dopuštenosti zahtjeva za prilagodbu tužbe.

165

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.

166

Osim toga, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Komisija će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje: