1

Tužitelj, Antrax It Srl, nositelj je dvaju dizajna Zajednice br. 000593959‑0001 i br. 000593959‑0002, koji su Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) bili podneseni 25. rujna 2006. na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.) i objavljeni 21. studenoga 2006. u Službenom glasniku dizajna Zajednice.

2

Dizajni su prikazani kako slijedi:

3

Osporavani dizajni bili su u skladu sa samim tekstom prijave za registraciju namijenjeni primjeni u termosifonima (modelli di termosifoni) koji su namijenjeni primjeni u radijatorima za grijanje iz razreda 23.03 u smislu Sporazuma iz Locarna kojim se ustanovljuje Međunarodna klasifikacija za industrijski dizajn od 8. listopada 1968., kako je izmijenjen.

4

Društvo čiji je Vasco Group NV pravni sljednik, intervenijent, podnijelo je 16. travnja 2008. EUIPO‑u zahtjeve za proglašavanje ništavosti osporavanih dizajna na temelju članka 52. Uredbe br. 6/2002. U prilog svojim zahtjevima intervenijent je naveo njemačke dizajne broj 4 i 5 koji se nalaze u objedinjenoj registraciji broj 40110481.8, koja je objavljena 10. rujna 2002. i proširena na Francusku, Italiju i Beneluks kao i na međunarodni dizajn koji nosi referentni broj DM/060899.

5

Raniji dizajni prikazani su kako slijedi:

6

Razlog istaknut u prilog navedenim zahtjevima za proglašavanje ništavosti bio je onaj na koji se odnosi članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe Vijeća br. 6/2002, koji se temelji na tome da osporavani dizajni nisu ispunjavali uvjete za zaštitu utvrđene u člancima 4. do 9. navedene uredbe.

7

Odlukama od 30. rujna 2009. odjel za poništaje proglasio je ništavima osporavane dizajne zbog nepostojanja novosti u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002.

8

Dana 27. studenoga 2009. tužitelj je na temelju članaka 55. do 60. Uredbe 6/2002 podnio EUIPO‑u žalbe protiv odluka odjela za poništaje.

9

Odlukama od 2. studenoga 2010. (predmeti R 1451/2009‑3 i R 1452/2009‑3) treće žalbeno vijeće EUIPO‑a poništilo je odluke odjela za poništaje, vodeći računa o nepostojanju prikladnog obrazloženja s obzirom na uzrok ništavosti koji se odnosi na nepostojanje novosti, ali je ništavima proglasio osporavane dizajne zbog nedostatka njihova individualnog karaktera u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002.

10

Dana 11. veljače 2011. tužitelj je protiv ovih odluka podnio tužbe Općem sudu.

11

Presudom od 13. studenoga 2012., Antrax It/OHIM – THC (Radijatori za grijanje) (T‑83/11 i T‑84/11, u daljnjem tekstu presuda od 13. studenoga 2012., EU:T:2012:592), Opći sud je poništio odluke od 2. studenoga 2010. zato što žalbeno vijeće nije ispitalo argument koji je tužitelj istaknuo u vezi sa stanjem zasićenosti referentnog sektora. U tom pogledu Opći sud je istaknuo da je moguća zasićenost stanja tehnike, koja proizlazi iz navodnog postojanja drugih dizajna termosifona ili radijatora koji imaju sve opće karakteristike kao i predmetni, bila relevantna za ocjenu individualnog karaktera osporavanih dizajna jer je upućenog korisnika mogla učiniti osjetljivijim na razlike u unutarnjim proporcijama između tih različitih dizajna. Slijedom navedenog, Opći sud poništio je odluke od 2. studenoga 2010. zbog nedostatka u obrazloženju u vezi sa zasićenjem stanja tehnike.

12

Nakon presude od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) predmeti su vraćeni EUIPO‑u na ponovni postupak te su dobili nove referentne brojeve R 1272/2013‑3 i R 1273/2013‑3. Dodijeljeni su trećem žalbenom vijeću EUIPO‑a.

13

Dana 13. veljače 2014. izvjestitelj trećeg žalbenog vijeća u dvama predmetima navedenima u točki 12. ove presude pozvao je stranke da u roku od mjesec dana podnesu svoje podneske i dokaze o tome postoji li zasićenje referentnog sektora i o općem dojmu koji iz toga proizlazi za upućenog korisnika u vezi s predmetnim dizajnima.

14

Tužitelj je 12. ožujka 2014. podnio očitovanja i dokaze. Istog dana intervenijent je podnio očitovanja.

15

Odlukama od 10. listopada 2014. (u daljnjem tekstu: pobijane odluke) treće žalbeno vijeće odbilo je žalbe i ništavima proglasilo osporavane dizajne.

16

Žalbeno je vijeće zaključilo da, u skladu s člankom 61. stavkom 6. Uredbe br. 6/2002, mora odlučiti o pitanju zasićenosti referentnog sektora ili referentnog tržišta jer je u presudi od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) Opći sud zaključio da ovo pitanje zasićenja stanja tehnike, koje je upućenog korisnika moglo učiniti osjetljivijim na razlike u unutarnjim proporcijama koje postoje između različitih dizajna, nije bilo pravilno ispitano u odlukama koje su prethodno bile poništene. Žalbeno je vijeće smatralo da treba utvrditi je li na temelju dokaza i argumenata koje su stranke podnijele u referentnom sektoru postojala situacija zasićenja koja proizlazi iz postojanja mnoštva drugih dizajna koji imaju iste opće karakteristike kao i predmetni dizajni (točke 14., 17. do 19. i 25. pobijanih odluka). Žalbeno je vijeće istaknulo da u ovom slučaju sektor, koji treba biti predmet ove ocjene, jest sektor termosifona, a ne sektor opreme za grijanje (točka 29. pobijanih odluka).

17

U tom je pogledu žalbeno vijeće zaključilo da je za stranku koja se poziva na zasićenje stanja tehnike potrebno da podnese jasan, precizan, dosljedan i aktualan niz dokaza (točke 36., 41. i 50. pobijanih odluka). Ono je u bitnom utvrdilo da dokazi koje je tužitelj podnio u svrhu dokazivanja zasićenja referentnog sektora nisu bili iscrpni ni dovoljne kvalitete i da su morali biti dosljedniji i precizniji. Nadalje, ono je istaknulo da katalozi koji su dostavljeni u prilogu tužiteljevim očitovanjima od 12. ožujka 2014. nisu bili datirani, a da, kada su bili datirani, odgovaraju godinama 2004. i 2006. (točke 41. do 46. pobijanih odluka).

18

U vezi s usporedbom dizajna koji su u sukobu, žalbeno je vijeće u bitnome zaključilo da njihove sličnosti, koje se odnose na oblik i raspored termosifona i radijatorskih cijevi, prevladavaju nad njihovim minimalnim razlikama u pogledu dubine ili unutarnjih proporcija, odnosnoj razlici između cijevi i broja cijevi, za što je potrebno podrobno ispitivanje (točke 52. do 62. pobijanih odluka). Iz toga je žalbeno vijeće zaključilo da osporavani dizajni nemaju poseban individualni karakter u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002 jer se ukupan dojam koji ostavljaju na upućenog korisnika ne razlikuje od dojma koji ostavlja oblik i izgled ranijih dizajna (točka 64. pobijanih odluka).

19

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

20

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

21

Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

22

U prilog svojim tužbama za poništenje tužitelj ističe, u biti, četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se u biti na povredi obveze nepristranosti žalbenog vijeća s obzirom na članak 41. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i na povredi Uredbe Komisije (EZ) br. 216/96 od 5. veljače 1996. o utvrđivanju pravila postupka žalbenih vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 1996., L 28, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 116.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2082/2004 od 6. prosinca 2004. (SL 2004., L 360, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 82.); drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 6. i članka 61. stavka 6. Uredbe br. 6/2002; treći, podredni, tužbeni razlog temelji se na povredi članka 6. i članka 63. stavka 1. navedene uredbe kao i načela zaštite legitimnih očekivanja, dobre uprave i jednakosti postupanja; a četvrti, još podredniji, tužbeni razlog temelji se na povredi članka 6. i članka 62. prve rečenice iste uredbe u vezi s obvezom obrazlaganja.

23

Na raspravi je tužitelj istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na povredi razumnog roka od strane EUIPO‑a.

24

U skladu s člankom 84. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, tužbeni razlog koji predstavlja proširenje ranije navedenog tužbenog razloga, izravno ili neizravno, u tužbi kojom se započinje postupak i koji predstavlja usku vezu s tim tužbenim razlogom treba proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu od 30. svibnja 2013., Moselland/OHIM – Renta Siete (DIVINUS), T‑214/10, neobjavljena, EU:T:2013:280, t. 69. i navedenu sudsku praksu). U ovom je slučaju tužitelj priznao pred Općim sudom da njegov tužbeni razlog koji se temelji na povredi razumnog roka nije sadržan u njegovoj tužbi koja se na članak 41. Povelje poziva samo kako bi se istaknula povreda obveze nepristranosti žalbenog vijeća.

25

Stoga tužbeni razlog, koji se temelji na povredi razumnog roka od strane EUIPO‑a, valja odbaciti kao nedopušten, a kako je to EUIPO istaknuo.

26

Tužitelj u bitnome ističe povredu svojeg prava da se njegovi predmeti obrađuju nepristrano u smislu članka 41. stavka 1. Povelje kao i povredu Uredbe br. 216/96. U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj također ističe prigovor nezakonitosti protiv članka 1.d Uredbe br. 216/96.

27

Opći sud smatra da valja početi ispitivanjem ovog prigovora nezakonitosti.

28

Uvodno, tužitelj zahtijeva od Općeg suda da ocijeni i utvrdi postojanje sukoba između članka 1.d Uredbe br. 216/96 i članka 41. Povelje. Taj zahtjev, iznesen u točkama 19. i 20. tužbi, također je sadržan u trećem dijelu tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

29

EUIPO ističe u bitnome da je taj tužiteljev zahtjev nedopušten jer na tom području ne može biti nadležan Opći sud, nego samo Sud.

30

Valja uvodno podsjetiti da se u skladu s člankom 61. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002 protiv odluka žalbenog vijeća Općem sudu tužbu „može podnijeti zbog nenadležnosti, bitnih povreda odredaba postupka, povrede Ugovora, povrede ove Uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti”. U ovom slučaju, iz tužbi koje je tužitelj podnio proizlazi da on žalbenom vijeću prigovara da je primijenilo propis koji je nezakonit jer nije u skladu s Poveljom koja u skladu s člankom 6. stavkom 1. UEU‑a ima istu pravnu snagu kao Ugovori. Tako je tužitelj, ne upućujući izravno na članak 277. UFEU‑a, istaknuo prigovor nezakonitosti u smislu navedenog članka zahtijevajući da Opći sud proglasi članak 1.d Uredbe br. 216/96 neprimjenjivim na ovaj spor (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. srpnja 2001., Kik/OHIM, neobjavljena, T‑120/99, EU:T:2001:189, t. 20.).

31

U skladu s člankom 277. UFEU‑a, na neprimjenjivost akta opće primjene koji je donijela neka institucija, tijelo, ured ili agencija Europske unije može se pred Sudom Europske unije pozvati iz razloga određenih u članku 263. stavku drugom UFEU‑a, uključujući povredu Ugovora. Prema sudskoj praksi, članak 277. UFEU‑a izraz je općeg načela koje svakoj stranci jamči pravo da u svrhu poništenja odluke koja se na nju odnosi izravno i osobno osporava valjanost ranijih akata institucije koji čine pravni temelj pobijane odluke ako ta stranka nije na temelju članka 263. UFEU‑a imala pravo podnošenja izravne tužbe protiv tih akata, čije štetne posljedice trpi a da nije imala mogućnost zahtijevati njihovo poništenje (presuda od 6. ožujka 1979., Simmenthal/Komisija, 92/78, EU:C:1979:53, t. 39.). Slijedom navedenog, činjenica, da u Uredbi br. 6/2002 nije izričito naveden prigovor nezakonitosti kao uzgredni pravni put kojim se pojedinci mogu poslužiti pred Općim sudom kada zahtijevaju poništenje ili preinaku odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a, ne sprječava te pojedince da takav prigovor istaknu u okviru takve tužbe. Ovo pravo proizlazi iz gore navedenog općeg načela (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. srpnja 2001., Kik/OHIM, T‑120/99, EU:T:2001:189, t. 21.).

32

Valja primijetiti da EUIPO‑ova argumentacija prema kojoj je samo Sud nadležan za proglašavanje akata suprotnima pravu Unije proizlazi zapravo iz miješanja s isključivom nadležnošću Suda u pogledu prethodnih pitanja radi ocjene valjanosti u smislu članka 267. drugog stavka UFEU‑a. Međutim, u ovom se slučaju ne radi o pitanju koje je postavio sud države članice povodom nacionalnog spora.

33

Stoga valja odbiti EUIPO‑ov argument prema kojem je ovaj tužiteljev zahtjev nedopušten.

34

U pogledu merituma, tužitelj ističe da, zato što ne predviđa obvezu izmjene sastava žalbenog vijeća kada je nakon poništenja odluke tužba vraćena vijeću koje je prethodno odlučivalo, članak 1.d Uredbe br. 216/96 proturječi obvezi nepristranosti u smislu članka 41. stavka 1. Povelje.

35

U pogledu prava na dobru upravu, članak 41. stavak 1. Povelje predviđa da „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku”.

36

Članak 1.d Uredbe br. 216/96, kako je izmijenjena, glasi kako slijedi:

„1.   Ako, […] mjere potrebne za izvršavanje presude Suda [Europske unije] koja u cijelosti ili djelomično poništava odluku žalbenih vijeća ili [v]elikog vijeća, uključuju ponovno razmatranje predmeta koji je bio predmet te odluke, predsjedništvo odlučuje upućuje li se predmet vijeću koje je donijelo tu odluku, drugom vijeću ili [v]elikom vijeću.

2.   Ako se predmet uputi drugom vijeću, u njemu ne smije biti članova koji su sudjelovali u donošenju pobijane odluke. Ova se odredba ne primjenjuje ako se predmet upućuje [v]elikom vijeću.”

37

Iz ovog teksta ne proizlazi da, kada je predmet vraćen žalbenom vijeću koje je prethodno donijelo poništenu odluku, postoji obveza predsjedništva da žalbeno vijeće sastavi na način da ne uključi nijednog od članova koji su sudjelovali u donošenju prethodne odluke.

38

Valja podsjetiti da postupak pred žalbenim vijećima EUIPO‑a nije sudske naravi, nego upravne (vidjeti presudu od 20. travnja 2005., Krüger/OHIM – Calpis (CALPICO), T‑273/02, EU:T:2005:134, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

39

Opći sud je već presudio da se ni jednom pravnom pravilu ni načelu ne protivi to da uprava istim službenicima povjeri ispitivanje predmeta radi izvršenja presude kojom je poništena odluka i da se ne može pod opće načelo, koje proizlazi iz dužnosti nepristranosti, podvesti to da upravno ili sudsko tijelo ima obvezu vraćanja predmeta drugom tijelu ili organizaciji koja je drukčije sastavljena od tog tijela (vidjeti u tom smislu, u pogledu ispitivanja situacije od strane upravnog tijela, presudu od 11. srpnja 2007., Schneider Electric/Komisija, T‑351/03, EU:T:2007:212, t. 185. do 188. i navedenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), i, u pogledu sastava sudskog vijeća, presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 51. do 60. i navedenu sudsku praksu ESLJP‑a).

40

Stoga valja zaključiti da time što je nakon poništenja predsjedništvo vratilo predmet, u skladu s člankom 1.d Uredbe br. 216/96, istom žalbenom vijeću koje je prethodno odlučivalo, bez obveze da to vijeće ima različit sastav, nije prekršena obveza nepristranosti uprave u smislu članka 41. stavka 1. Povelje.

41

Stoga valja odbiti prigovor nezakonitosti te slijedom toga i treći dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva.

42

Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj također ističe povredu svojeg prava da se njegovi predmeti obrađuju nepristrano u smislu članka 41. stavka 1. Povelje i, implicitno, povredu Uredbe br. 216/96. On ističe, prvo, da su predmeti vraćeni istom žalbenom vijeću u kojem se nalazi, među ostalim, jedan od članova žalbenog vijeća koje je donijelo odluke poništene od strane Općeg suda, drugo, da su ovi predmeti morali biti vraćeni proširenom vijeću kao što to dopuštaju pravila EUIPO‑a i, treće, da žalbeno vijeće u svakom slučaju nije bilo subjektivno nepristrano.

43

EUIPO i intervenijent osporavaju ovu argumentaciju. U pogledu vraćanja predmetâ žalbenom vijeću koje je donijelo poništene odluke i koje ima djelomično isti sastav, EUIPO ističe, najprije, da je takvo vraćanje mogućnost predviđena člankom 1.d Uredbe br. 216/96, zatim da tužitelj nije pred EUIPO‑om osporio ponovnu dodjelu žalbe istom žalbenom vijeću i, naposljetku, da je samo u slučaju vraćanja predmeta drugom žalbenom vijeću isto sastavljeno tako da ne uključuje nijednog od članova koji su sudjelovali u donošenju poništene odluke. Glede mogućnosti određivanja velikog vijeća nakon poništenja koje je proglasio Opći sud, EUIPO ističe da uvjeti predviđeni u tom pogledu u članku 1.b stavcima 1. i 2. Uredbe br. 216/96 nisu bili ispunjeni u ovom slučaju.

44

Kao prvo, valja odbiti prigovore u vezi s činjenicom da je predsjedništvo vratilo predmete istom žalbenom vijeću u kojem se nalazi jedan od članova žalbenog vijeća koje je donijelo odluke poništene od strane Općeg suda. Naime, kao što je istaknuto u točkama 36. i 37. ove presude, zato što je odlučilo vratiti predmete istom žalbenom vijeću, predsjedništvo nije imalo nikakvu obvezu u skladu s Uredbom br. 216/96 da to žalbeno vijeće drukčije sastavi. Nadalje, iz točaka 38. do 40. ove presude proizlazi da nikakva povreda obveze nepristranosti u smislu članka 41. stavka 1. Povelje ne može proizlaziti iz jednostavne činjenice da su predmeti vraćeni tijelu koje je djelomično sastavljeno od službenika koji su ih već ispitivali.

45

Kao drugo, što se tiče argumenta prema kojem je predsjedništvo moralo predmete uputiti velikom vijeću, valja podsjetiti na razloge koji s obzirom na Uredbu br. 216/96 opravdavaju upućivanje velikom vijeću od strane predsjedništva.

46

U skladu s člankom 1.b stavkom 3. Uredbe br. 216/96, „[p]redsjedništvo može, na prijedlog predsjednika žalbenih vijeća na njegovu ili njezinu vlastitu inicijativu ili na zahtjev člana predsjedništva, uputiti [v]elikom vijeću predmet koji je dodijeljen pojedinom vijeću ako smatra da je to opravdano pravnom težinom, važnošću predmeta ili posebnim okolnostima, na primjer, ako su Žalbena vijeća donijela različite odluke o pravnom pitanju koje se pojavljuje u tom predmetu”. Stavak 1. istog članka predviđa da žalbeno vijeće kojem je pojedini predmet dodijeljen može isti uputiti na veliko vijeće na temelju istih kriterija.

47

U ovom slučaju valja istaknuti da s obzirom na objedinjeni tekst članka 1.b stavka 3. i članka 1.d stavka 1. Uredbe br. 216/96, upućivanje velikom vijeću predstavlja mogućnost prepuštenu slobodnoj ocjeni predsjedništva i da, u svakom slučaju, tužitelj ne iznosi nikakav element kojim bi se u ovom slučaju moglo utvrditi da su bili ispunjeni uvjeti predviđeni kako člankom 1.b stavkom 3. tako i člankom 1.b stavkom 1. navedene uredbe, koji opravdavaju upućivanje velikom vijeću. On samo ističe „važnost odluke s obzirom na razmatranja Općeg suda” i „broj sporova na tom području”, ne objašnjavajući pobliže navodnu važnost predmeta. Činjenica da su odluke od 2. studenoga 2010. poništene presudom od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) zbog nedostatka u obrazloženju u vezi sa zasićenjem stanja tehnike ne otkriva pravnu težinu, važnost predmeta ili posebnu okolnost koja opravdava upućivanje velikom vijeću. Slijedom navedenog, i bez potrebe za ispitivanjem bi li navodna nepravilnost opravdala poništenje pobijanih odluka, u ovom slučaju nije bilo nijednog razloga koji opravdava upućivanje predmeta velikom vijeću.

48

Kao treće, što se tiče argumenta koji se temelji na navodnom izostanku subjektivne nepristranosti žalbenog vijeća, valja utvrditi da tužitelj ne ističe nikakav argument u vezi s ikakvom osobnom pristranošću jednog ili više članova žalbenog vijeća.

49

Prema tome, valjda odbiti prvi tužbeni razlog.

50

Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj nastoji dokazati da je žalbeno vijeće počinilo povrede u ocjeni dokaza o zasićenosti stanja tehnike, a time i ocjeni individualnog karaktera osporavanih dizajna u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002. Time je žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu da „poduz[me] potrebne mjere kako bi postupi[l]o u skladu s” presudom od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592), u skladu s člankom 61. stavkom 6. navedene uredbe.

51

EUIPO i intervenijent osporavaju ovu argumentaciju.

52

Iz teksta članka 6. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002 proizlazi da u slučaju registriranog dizajna Zajednice individualni karakter treba ocijeniti s obzirom na ukupan dojam koji on ostavlja na upućenog korisnika. Ukupni dojam koji se ostavlja na upućenog korisnika treba biti različit od takvog dojma koji ostavlja svaki dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva. Članak 6. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 propisuje da se pri ocjeni individualnog karaktera dizajna mora uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.

53

Kao što to proizlazi iz sudske prakse, individualni karakter dizajna proizlazi iz ukupnog dojma o razlici ili izostanka „već viđenog” sa stajališta upućenog korisnika, u odnosu na skupnost postojećih dizajna, a da se ne vodi računa o razlikama koje su i dalje nedovoljno izražene da bi utjecale na ukupan dojam, iako nadilaze beznačajne pojedinosti, no uzimajući u obzir dovoljno izražene razlike kako bi se stvorilo nejednake ukupne dojmove (vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Budziewska/OHIM – Puma SE (Puma u skoku), T‑666/11, neobjavljena, EU:T:2013:584, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

54

Kod procjene toga ima li određeni dizajn individualni karakter u odnosu na skupnost postojećih dizajna, valja uzeti u obzir prirodu proizvoda na koji je dizajn primijenjen ili u kojem je on sadržan, a posebno industrijski sektor kojemu on pripada (uvodna izjava 14. Uredbe br. 6/2002), stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna, moguće zasićenje stanja tehnike koje može biti takvo da upućenog korisnika učini osjetljivijim na razlike između uspoređenih dizajna kao i o načinu na koji se predmetni proizvod koristi, osobito s obzirom na rukovanje kojemu je uobičajeno podvrgnut tom prilikom (vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Puma u skoku, T‑666/11, neobjavljena, EU:T:2013:584, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

55

Iako se za zasićenje stanja tehnike ne može smatrati da ograničava slobodu dizajnera, ono može biti takvo da, kada je dokazano, upućenog korisnika učini osjetljivijim na razlike u pojedinostima dizajna koji su u sukobu. Slijedom navedenog, uslijed zasićenja stanja tehnike dizajn može imati individualan karakter zbog karakteristika koje, u izostanku takvog zasićenja, ne mogu kod upućenog korisnika izazvati razliku u ukupnom dojmu (vidjeti u tom smislu presude od 12. ožujka 2014., Tubes Radiatori/OHIM – Antrax It (Radijator), T‑315/12, neobjavljena, EU:T:2014:115, t. 87. i navedenu sudsku praksu, i od 29. listopada 2015., Roca Sanitario/OHIM – Villeroy & Boch (Slavine s jednom ručkom), T‑334/14, neobjavljena, EU:T:2015:817, t. 83.).

56

Kod ocjene individualnog karaktera dizajna, valja također voditi računa o stajalištu upućenog korisnika. Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, upućeni korisnik je osoba s posebnom pažnjom koja donekle poznaje ranije stanje tehnike, to jest skupnost postojećih dizajna u vezi s predmetnim proizvodom koji su bili učinjeni dostupnima javnosti do podnošenja prijave za osporavani dizajn ili, ovisno o slučaju, do datuma na koji je zatraženo pravo prvenstva (presude od 18. ožujka 2010., Grupo Promer Mon Graphic/OHIM – PepsiCo (Prikaz okruglog promotivnog predmeta), T‑9/07, EU:T:2010:96, t. 62., od 9. rujna 2011., Kwang Yang Motor/OHIM – Honda Giken Kogyo (Motor s unutarnjim sagorijevanjem), T‑11/08, neobjavljena, EU:T:2011:447, t. 23., i od 6. lipnja 2013., Kastenholz/OHIM – Qwatchme (Brojčanici sata), T‑68/11, EU:T:2013:298, t. 57.).

57

U ovom je slučaju žalbeno vijeće definiralo upućenog korisnika kao nekoga tko je kupio radijatore za grijanje kako bi ih ugradio u svoj dom i koji je bez stručnog znanja u industrijskom dizajnu, kao što bi to bio arhitekt ili dizajner interijera, svjestan onoga što nudi tržište, modnih trendova i osnovnih karakteristika proizvoda. Žalbeno je vijeće pravilno zaključilo da je ta definicija bila potvrđena u točkama 41. i 42. presude od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592). Osim toga, stranke nisu osporile tu definiciju.

58

Nadalje, žalbeno je vijeće zaključilo da je dizajner mogao birati, zato što ne postoji posebno tehničko ili regulatorno ograničenje, između široke palete različitih oblika za dio cijevi i dizajn odvoda. Žalbeno je vijeće također pravilno zaključilo da je ocjena prema kojoj stupanj slobode dizajnera nije u ovom slučaju bio ograničen bila potvrđena u točkama 46. i 52. presude od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592).

59

U prilog svojem drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogreškama koje je žalbeno vijeće počinilo kod ocjene dokaza o zasićenju stanja tehnike, tužitelj u bitnome ističe dva prigovora. Svojim prvim prigovorom tužitelj ističe da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku u odnosu na trenutak ocjene zasićenja stanja tehnike jer je uzelo u obzir okolnosti na datum proglašenja pobijanih odluka kao točan datum, to jest listopad 2014., dok je isto trebalo ocijeniti s obzirom na trenutak prijave za registraciju dizajna, to jest rujan 2006. Žalbeno vijeće je tako pogrešno zaključilo da dokazi o zasićenju stanja tehnike, koje je tužitelj dostavio u prilogu svojim očitovanjima od 12. ožujka 2014. i koji upućuju na razdoblje registracije (između 2004. i 2006.), nisu „aktualni”. Ova je pogreška također vidljiva iz korištenja prezenta u pobijanim odlukama kao i raznih aluzija na „trenutnu” situaciju u referentnom sektoru.

60

EUIPO osporava činjenicu da je analiza zasićenosti sektora napravljena na datum donošenja pobijanih odluka. Osim toga, on smatra da, čak i ako bi to bilo točno, predloženi dokazi, zato što su nedostatni za dokazivanje zasićenosti sektora na datum donošenja pobijanih odluka, a fortiori također nisu dostatni ni za dokazivanje zasićenosti stanja tehnike u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporenih dizajna, vodeći računa o činjenici da bi bilo nelogično zaključiti da je prethodno zasićeni sektor naknadno prestao to biti.

61

Žalbeno vijeće je zaključilo da se, vodeći računa osobito o presudi od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592), za koncept zasićenosti tržišta u referentnom sektoru nije u ovom slučaju moglo na prvi pogled a priori tvrditi ni dokazivati da postoji, kao što je to katkad bio slučaj u prošlosti. Ono je smatralo da je, vodeći računa o važnosti i relevantnosti pravnog načela zasićenja stanja tehnike i u svrhu utvrđivanja individualnog karaktera konkretnog dizajna, bilo potrebno za stranku koja ga ističe, to jest tužitelja, da podnese dokaze koji su dovoljno jasni, precizni i dosljedni. U točki 41. pobijanih odluka ono je dodalo da su ovi dokazi trebali također biti „aktualni”. Podsjetilo je da je u tu svrhu strankama odredilo novi rok za podnošenje argumenta i dokaza o tom pitanju. Ono je zaključilo da osobito dokumenti koje je tužitelj podnio u prilogu svojim očitovanjima od 12. ožujka 2014., to jest izvaci iz jednog od njegovih kataloga, izvaci iz jednog intervenijentovog kataloga, izvaci koji se temelje na pet kataloga drugih poduzetnika u sektoru (Tubes, Tubor, The Radiator Company, Metalform i Rondra) te slika koja uspoređuje radijator proizveden prema jednom od osporavanih dizajna i jednom od ranijih dizajna, nisu iscrpni jer izvaci iz kataloga pokazuju samo neke dizajne radijatora za grijanje koje nudi samo pet proizvođača a ne prikazuju cijelu paletu proizvoda koje nude ovi ili drugi proizvođači. Nadalje, žalbeno vijeće je uočilo vrlo lošu kvalitetu određenih prikaza radijatora, tako da nije moglo ispravno ocijeniti njihove linije i obrise, te je žalilo što su slike bili izvaci iz kataloga a ne registracije dizajna. Naposljetku, žalbeno vijeće je naglasilo u točki 46. pobijanih odluka da predmetni katalozi nisu bili datirani, a da su, kada su i bili datirani, odgovarali godinama 2004. i 2006. Žalbeno vijeće je dodalo da se dokaz o stupnju gustoće referentnog sektora morao sastojati od dosljednijih i preciznijih dokaznih sredstava kao što su, na primjer, drugi katalozi i dokumentirani dokazi vezani uz proizvode koje nudi velik broj konkurentskih poduzetnika, izjave stručnjaka u sektoru, izjave koje potječu od udruga proizvođača i potrošača, katalozi i cjenici velikih distributera koji djeluju u referentnom sektoru te, naposljetku, istraživanja i studije u sektoru koje su izradila treća društva. Žalbeno vijeće je zaključilo da je cjelokupna podnesena dokumentacija nedostatna za utvrđivanje stupnja zasićenosti stanja tehnike i povrh toga za provjeru istinitosti tužiteljeve tvrdnje prema kojoj je referentni sektor zasićen. Žalbeno vijeće je dodalo da se određeni dizajni prikazani u dostavljenim dokazima razlikuju čak i vizualno od drugih primjera koje je tužitelj dostavio.

62

U vezi s ranijim relevantnim odlukama EUIPO‑a glede postojanja zasićenja predmetnog sektora, među kojima se nalazi osobito odluka od 17. travnja 2008. (predmet R 976/2007‑3) u kojoj je isto žalbeno vijeće spomenulo činjenicu da je zasićenje sektora radijatora za grijanje (radiatori per riscaldamento) „općepoznato”, žalbeno je vijeće zaključilo u bitnome da je njegova ranija praksa u odlučivanju dovoljan pokazatelj samo ako je potkrijepljena dokumentacijom iz koje nedvojbeno proizlazi „trenutno stanje”, a što ovdje nije slučaj.

63

Na prvom mjestu, iz sudske prakse proizlazi da individualni karakter osporavanog dizajna treba u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 ispitati i moguće postojanje zasićenja stanja tehnike utvrditi na datum podnošenja prijave za registraciju (vidjeti u tom smislu presudu od 29. listopada 2015., Slavine s jednom ručkom, T‑334/14, neobjavljena, EU:T:2015:817, t. 87.). Osim toga, EUIPO to ne osporava.

64

U ovom slučaju valja utvrditi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku u odnosu na datum ocjene mogućeg postojanja zasićenja stanja tehnike, kao što je to tužitelj istaknuo. Žalbeno vijeće je ocijenilo u točki 46. pobijanih odluka da su, kada su bili datirani, katalozi koje je dostavio tužitelj, „odgovarali godinama 2004. i 2006.” (talijanska verzija pobijanih odluka glasi: „Infine, occorre anche sottolineare che i cataloghi in questione sono non datati, o che quando presentano data, essi corrispondono agli anni 2004 e 2006”), upozorivši time na to da te godine nisu relevantne za njegovu ocjenu postojanja zasićenja stanja tehnike. No katalog iz 2006. barem odgovara godini registracije osporavanih dizajna i stoga je bio relevantan za ocjenu zasićenja stanja tehnike. Osim toga, valja istaknuti da je u točki 41. pobijanih odluka žalbeno vijeće potvrdilo da „uzimajući u obzir ključan karakter ovog čimbenika [to jest zasićenje stanja tehnike], on ne može biti predmet nikakve predmnjeve i treba ga ocijeniti s obzirom na sve jasne, precizne, dosljedne i aktualne dokaze”, ukazujući time na to da je analiziralo zasićenje stanja tehnike u trenutku pobijanih odluka. Ovo potvrđuje točka 49. pobijanih odluka u kojima je žalbeno vijeće navelo sljedeće:

„[o]dluke [iz 2007. i 2008.] koje je [EUIPO] ranije donio u vezi sa zasićenjem referentnog sektora i na koje se nositelj poziva nisu dovoljan pokazatelj ako nisu potkrijepljene dokumentacijom iz koje nedvojbeno proizlazi trenutno stanje […]”.

65

Izraz „trenutno stanje” ne može u ovom kontekstu upućivati na 2006.

66

Imajući u vidu prethodno izneseno valja dakle utvrditi da je zasićenje stanja tehnike žalbeno vijeće ocijenilo s obzirom na pogrešan datum. Nasuprot onome što EUIPO tvrdi, razna upućivanja na trenutno stanje u pogledu činjenica navedenih u točki 64. ove presude, činjenica da se za kataloge iz 2004. i 2006. nije smatralo kao takve da upućuju na ispravno razdoblje, kao i uporaba sadašnjeg vremena u relevantnim točkama pobijanih odluka, čine dokaze koji su, razmatrani zajedno, u ovom slučaju dostatni za dokazivanje postojanja takve povrede.

67

Nadalje, valja odbiti EUIPO‑ovu argumentaciju prema kojoj, u bitnome, zato što je žalbeno vijeće zaključilo da sektor nije zasićen na datum donošenja pobijanih odluka, on nije mogao biti zasićen osam godina prije jer je nelogično zaključiti da je takav prethodno zasićen sektor naknadno to prestao biti. Kao prvo, pogrešno je tvrditi da je žalbeno vijeće zaključilo u pobijanim odlukama da referentni sektor nije bio zasićen u trenutku donošenja pobijanih odluka. Ono je samo zaključilo da zasićenje stanja tehnike na datum donošenja pobijanih odluka nije bilo u dovoljnoj mjeri dokazano. Kao drugo, ova se argumentacija oslanja tek na nepotkrijepljenu tvrdnju jer EUIPO nije dokazao zašto zasićenje stanja tehnike ne bi moglo varirati tijekom dugog razdoblja od osam godina.

68

Međutim, valja utvrditi da pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće ne može dovesti do poništenja pobijanih odluka.

69

Naime, iako je ono pogrešno smatralo da katalozi iz 2004. i 2006. ne upućuju na godine relevantne za njegovu ocjenu, žalbeno se vijeće ipak potrudilo ispitati ih i zaključilo je da su bili nedostatni da se utvrdi postojanje zasićenja stanja tehnike na temelju drugih supstancijalnih elemenata. Tako je ono u točki 40. pobijanih odluka primijetilo da su izvaci iz kataloga iz 2004. (Tubor) i 2006. (The Radiator Company) bili nedostatni u pogledu broja prikazanih dizajna i da nisu prikazivali cijelu paletu proizvoda koje su nudili ti proizvođači (dva dizajna u katalogu Tubora, tri dizajna u katalogu The Radiator Company) te da su slike iz kataloga iz 2006. The Radiator Company (dizajni „Volcano” i „Volcano Verticale”) bile loše kvalitete. Osim toga, njegovo činjenično utvrđenje da su se predloženi izvaci iz kataloga odnosili na tek pet proizvođača u obzir je samo uzelo kataloge iz 2004. i 2006. Žalbeno vijeće ocijenilo je da su se dokazi trebali sastojati od dosljednijih i preciznijih dokaznih sredstava kao što su, na primjer, drugi katalozi i dokumentirani dokazi vezani uz proizvode koje nudi veći broj konkurentskih poduzetnika, izjave stručnjaka u sektoru, izjave koje potječu od udruga proizvođača i potrošača, katalozi i cjenici velikih distributera koji djeluju u referentnom sektoru te, naposljetku, istraživanja i studije u sektoru koje su napravila treća društva, ali da je tužitelj podnio tek nekoliko slika koje se temelje na katalozima poduzetnika koji proizvode radijatore. Nadalje, u točki 44. pobijanih odluka žalbeno je vijeće istaknulo da se određeni dizajni iz kataloga vizualno razlikuju od drugih dostavljenih primjeraka, osobito određeni dizajni koji se nalaze u katalogu iz 2006. The Radiator Company, upozorivši time na to da ti primjerci nisu bili relevantni za dokazivanje postojanja dizajna vrlo sličnih predmetnim dizajnima, a time ni postojanja zasićenosti stanja tehnike. Ova su razmatranja, koja se odnose na brojčanu nedostatnost i irelevantnost dokaza, valjana također i u pogledu ocjene zasićenja stanja tehnike na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanih dizajna.

70

Slijedom navedenog, konačno valja utvrditi da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da su dokazi u vezi s razdobljem relevantnim za ocjenu zasićenosti stanja tehnike (osobito dokazi iz 2006.) bili nedostatni u pogledu broja, kvalitete i relevantnosti.

71

Stoga se prvi prigovor ne može prihvatiti.

72

Svojim drugim prigovorom tužitelj ističe da je žalbeno vijeće propustilo uzeti u obzir dokaze u vezi sa zasićenjem tržišta koje je on već podnio u okviru prethodnih postupaka pred EUIPO‑om, a koji su doveli do odluka od 2. studenoga 2010.

73

Kao prvo, valja podsjetiti da je nakon presude od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) izvjestitelj pozvao stranke da podnesu sve dokaze i očitovanja koje su željele u vezi s pitanjem zasićenja stanja tehnike. Tužitelj je očitovanja i dokaze u vezi s tim pitanjem podnio 12. ožujka 2014. Ti dokazi, priloženi tužiteljevim očitovanjima od 12. ožujka 2014., bili su pravilno navedeni u točki 39. pobijanih odluka. Žalbeno vijeće također je u točkama 48. do 51. pobijanih odluka navelo raniju praksu EUIPO‑a u odlučivanju o tom pitanju.

74

Valja primijetiti da dokumenti, koji su izričito navedeni u pobijanim odlukama, nisu jedini koje je žalbeno vijeće ispitalo zato što točka 39. pobijanih odluka počinje izrazom „[o]sobito”, što je izraz kojim se ističe da popis dokumenata koji slijedi koji se odnose na zasićenje stanja tehnike i koji je tužitelj dostavio nije iscrpan te da je analiza žalbenog vijeća bila napravljena na temelju veće skupine dokumenata. Valja primijetiti u tom pogledu da žalbeno vijeće nije dužno iznijeti obrazloženje koje bi iscrpno popratilo, jedan po jedan, sve razloge koje su stranke iznijele pred njega jer obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih je odluka žalbenog vijeća donesena, a nadležnom sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora (vidjeti po analogiji presudu od 9. srpnja 2008., Reber/OHIM – Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (Mozart), T‑304/06, EU:T:2008:268, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

75

Kao drugo, valja utvrditi da se sve dokaze o zasićenju stanja tehnike, koje je tužitelj dostavio, smatralo nedostatnima za utvrđivanje postoji li zasićenje stanja tehnike u dotičnom sektoru, kao što to proizlazi iz točke 41. pobijanih odluka.

76

Kao treće, u vezi s dokumentima priloženima tužiteljevim očitovanjima od 3. rujna 2008., to jest fotografijama radijatora „E.CO.TERM” (Cordivari) i Runtal, valja utvrditi da se njima ne može izmijeniti utvrđenje o nedostatnosti dokaza izneseno pobijanim odlukama. Radi se o nekoliko fotografija radijatora na svega tri stranice. Jedina fotografija, koja prikazuje šest radijatora Cordivari koji se prekrivaju (i osim toga su slabo vidljivi), datira iz 1997., to jest devet godina prije trenutka u odnosu na koji treba ocijeniti zasićenje stanja tehnike, i prikazuje radijatore od kojih četiri nemaju iste opće karakteristike kao i predmetni dizajni. Ovo utvrđenje je isto u pogledu šest fotografija radijatora „Runtal”, pri čemu su dvije vrlo različite od onih o kojima je riječ. Nadalje, ove fotografije nisu datirane ili, ako upućivanje na cjenik treba protumačiti kao datum, u svakom slučaju potječu iz 2000. Što se tiče očitovanja tuženika od 6. kolovoza 2009., valja utvrditi da on ne iznosi nijedan argument koji bi dopustio zaključak da su mogući dokazi koji su u njemu sadržani, takvi da upućuju na postojanje zasićenja stanja tehnike. Stoga valja utvrditi da tužitelj nije dokazao koji su to dokazi o zasićenju stanja tehnike bili izostavljeni kod ispitivanja i koji su bili dovoljno relevantni i odlučujući za izmjenu stajališta žalbenog vijeća.

77

Stoga valja odbiti drugi prigovor, a time i drugi tužbeni razlog u cijelosti.

78

Svojim trećim i četvrtim tužbenim razlogom, koji su izneseni podredno, tužitelj u bitnome prigovara žalbenom vijeću da je odstupilo od svoje vlastite ranije odluke od 17. travnja 2008. (predmet R 976/2007‑3), koju je tužitelj podnio kao dokaz i u kojoj je žalbeno vijeće zaključilo da je zasićenost tržišta radijatora za grijanje „općepoznata”. Svojim četvrtim tužbenim razlogom, koji je iznesen još podrednije, tužitelj prigovara pretjerano sažetom obrazloženju koje je za takvu promjenu prakse navedeno u točki 51. pobijanih odluka.

79

EUIPO i intervenijent osporavaju ovu argumentaciju.

80

U ovom slučaju, u točkama 48. i 49. pobijanih odluka žalbeno vijeće je ocijenilo da se unatoč zaključcima odjela za poništaje u odluci od 12. travnja 2007., kao i zaključcima žalbenog vijeća u odluci od 17. travnja 2008. (predmet R 976/2007‑3), koje je tužitelj naveo, dokumentacija koju je tužitelj podnio ne može prihvatiti kao dostatna s ciljem dokazivanja da je u danim okolnostima referentni sektor bio toliko zasićen da bi upućeni korisnik posvetio popriličnu pažnju razlikama između uspoređenih dizajna. Žalbeno vijeće je zaključilo da odluke koje je EUIPO prije donio u vezi sa zasićenjem referentnog sektora nisu dovoljan pokazatelj, ako nisu bile potkrijepljene dokumentacijom koja nedvojbeno predstavlja trenutno stanje, jer te činjenice ne mogu biti predmet nikakve predmnjeve zato što se zasićenje stanja tehnike ne može zasnivati samo na općepoznatoj činjenici. U točki 50. pobijanih odluka žalbeno vijeće istaknulo je da je, vodeći računa o važnosti pojma zasićenja stanja tehnike, osobito u kontekstu ovih predmeta, svakako potrebno da nositelj predoči dovoljno jasan, precizan i dosljedan skup dokaza, a ne nekoliko slika iz kataloga ili da, kao u ovom slučaju, samo uputi na ranije odluke EUIPO‑a ili žalbenih vijeća. U točki 51. pobijanih odluka žalbeno je vijeće podsjetilo da zakonitost odluka koje je EUIPO donio treba ocijeniti samo na temelju Uredbe br. 6/2002 kako je tumači sud Unije, a ne na temelju ranije prakse EUIPO‑a u odlučivanju. Žalbeno vijeće potom je podsjetilo da, s obzirom na načela jednakosti u postupanju i dobre uprave, EUIPO mora doduše u obzir uzeti odluke koje su donesene o sličnim prijavama i pažljivo preispitati treba li ili ne odlučiti na isti način, ali i da primjena tih načela mora, međutim, biti u skladu s načelom zakonitosti. Tako se nositelj osporavanog dizajna ne bi mogao u svoju korist pozivati na svaku nezakonitu radnju počinjenu u korist drugih kako bi ishodio istovjetnu odluku jer u svakom konkretnom slučaju treba provesti strogo ispitivanje.

81

Opći sud je zaključio da valja na prvom mjestu ispitati četvrti tužbeni razlog koji se temelji u bitnome na povredi obveze obrazlaganja.

82

Treba podsjetiti da se na temelju članka 62. prve rečenice Uredbe br. 6/2002 u odlukama EUIPO‑a navode razlozi na kojima se te odluke temelje. Ta obveza obrazlaganja ima isti doseg kao i ona koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, prema kojoj obrazloženje autora akta mora biti jasno i nedvosmisleno. Dvostruki je cilj te obveze, s jedne strane, omogućiti osobama na koje se odnose da se upoznaju s razlozima poduzete mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da izvršava nadzor nad zakonitošću odluke (vidjeti, po analogiji, presudu od 12. srpnja 2012., Gucci/OHIM – Chang Qing Qing (GUDDY), T‑389/11, neobjavljena, EU:T:2012:378, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

83

U presudi od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) Opći sud utvrdio je da žalbeno vijeće nije iznijelo nikakvo obrazloženje u vezi s tužiteljevim argumentima u pogledu zasićenja stanja tehnike, pa bilo to samo zato da ih se odbije kao nedokazane (presuda od 13. studenoga 2012., T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592, t. 79., 87. i 97. do 99.).

84

Nakon te presude tužitelj je pred žalbenim vijećem, a osobito u svojim očitovanjima od 12. ožujka 2014., istaknuo prethodne odluke odjela za poništaje od 12. travnja 2007. i trećeg žalbenog vijeća od 17. travnja 2008. u kojima je utvrđeno da zasićenje postoji, odnosno da je zasićenje sektora radijatora općepoznato.

85

Valja utvrditi da su, imajući u vidu točke 48. do 51. pobijanih odluka navedenih u točki 80. ove presude, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, pobijane odluke dostatno obrazložene u pogledu razloga zbog kojih je žalbeno vijeće odlučilo da ne zaključi da je postojala općepoznata zasićenost dotičnog tržišta, suprotno od onog što proizlazi iz prethodnih odluka EUIPO‑a. Naime, u točkama 48. i 49. pobijanih odluka žalbeno je vijeće navelo da su ranije odluke EUIPO‑a, na koje se poziva, mogle predstavljati dovoljan pokazatelj samo ako su bile potkrijepljene dokumentacijom koja nedvojbeno predstavlja „trenutno” stanje jer te činjenice ne mogu biti predmet nikakve predmnjeve zato što se zasićenje stanja tehnike ne može zasnivati samo na općepoznatoj činjenici. Iako je upućivanje na trenutno stanje pogreška u ocjeni koju treba uzeti u obzir, obrazloženje omogućuje da se jasno shvati da je žalbeno vijeće odlučilo da njegova ranija praksa u odlučivanju mora biti potkrijepljena relevantnim dokazima na datum u odnosu na koji treba ocijeniti zasićenje stanja tehnike. Štoviše, u točkama 51. i 52. pobijanih odluka žalbeno vijeće je podsjetilo na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj EUIPO nije obvezan svojom praksom u odlučivanju, a prema kojoj primjenu načela jednakosti postupanja i dobre uprave treba usklađivati s načelom zakonitosti, pri čemu svaki konkretan slučaj treba strogo ispitati. Iz tog obrazloženja proizlazi da je žalbeno vijeće smatralo da treba odstupiti od utvrđenja do kojeg je došlo u svojim ranijim odlukama jer nije bilo dovoljno potkrijepljeno ili je moglo biti zahvaćeno nezakonitošću. Pitanje je li ovo obrazloženje relevantno obuhvaćeno je analizom merituma pobijanih odluka.

86

Navod tužitelja, prema kojem se u pobijanim odlukama ne navodi koje bi bile posljedice na temelju kojih bi se moglo zaključiti da tržište nije ili više nije zasićeno jest bespredmetan zato što je u pobijanim odlukama žalbeno vijeće iznijelo druge razloge kojima objašnjava zašto nije došlo do istog utvrđenja kao što je ono koje proizlazi iz ranijih odluka EUIPO‑a.

87

Iz prethodno iznesenog proizlazi da tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, treba odbiti.

88

Tužitelj prigovara žalbenom vijeću da u ovom slučaju nije primijenilo utvrđenje do kojeg je došlo u svojoj ranijoj odluci od 17. travnja 2008. (predmet R 976/2007‑3), prema kojem postoji općepoznato zasićenje radijatora za grijanje. Tužitelj ističe da činjenica da je žalbeno vijeće odstupilo od takvog ranijeg činjeničnog utvrđenja predstavlja povredu članka 63. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, načela zaštita legitimnih očekivanja i načela jednakosti postupanja i dobre uprave. Tužitelj osobito navodi sudsku praksu prema kojoj, s obzirom na posljednja dva gore navedena načela, EUIPO mora u okviru ispitivanja prijave za registraciju uzeti u obzir već donesene odluke o sličnim prijavama i s osobitom pažnjom preispitati treba li ili ne odlučiti na isti način. Tužitelj smatra da s obzirom na ove obveze žalbeno vijeće nije moglo izmijeniti mišljenje o činjeničnom pitanju kao što je stanje zasićenosti tržišta, osim ako su nastale okolnosti koje objašnjavaju takvu promjenu i koju ono u svakom slučaju nije objasnilo.

89

EUIPO i intervenijent osporavaju ovu argumentaciju. EUIPO osobito ističe da je presudom od 12. ožujka 2014., Radijator (T‑315/12, neobjavljena, EU:T:2014:115, t. 87.), bila naložena obveza dokumentiranja zasićenja stanja tehnike uz pomoć dokaza i zabranjena predmnjeva zasićenja referentnog sektora ili to da ga se smatra općepoznatom činjenicom, kao što je to učinjeno u ranijim odlukama.

90

Uvodno, Opći sud primjećuje da nasuprot onome što navodi EUIPO, presuda od 12. ožujka 2014., Radijator (T‑315/12, neobjavljena EU:T:2014:115), nije utvrdila obvezu dokumentiranja stanja zasićenja uz pomoć dokaza te nije zabranila da ga se, ovisno o okolnostima, smatra općepoznatom činjenicom. Aluzija u točki 87. te presude na činjenicu da zasićenje stanja tehnike može biti takvo da kada je dokazano učini upućenog korisnika osjetljivijim na razlike u pojedinostima predmetnih dizajna nije spriječilo žalbeno vijeće da zaključi da je zasićenje stanja tehnike bilo općepoznato. „Dokazana” činjenica samo znači činjenicu priznatu kao istinitu, točnu. Općepoznata činjenica je redovito činjenica koju „može znati svaka osoba ili se moguće s [njom] upoznati iz opće dostupnih izvora” (presude od 22. lipnja 2004., Ruiz‑Picasso i dr./OHIM – DaimlerChrysler (PICARO), T‑185/02, EU:T:2004:189, t. 29.). Općepoznata činjenica je dakle činjenica koju svaka osoba priznaje kao istinitu do te mjere da je nije potrebno dokazivati.

91

Potom valja podsjetiti da članak 63. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 predviđa da „u postupcima koji se pred njim vode, [EUIPO] ispituje činjenice po službenoj dužnosti”, ali da je „međutim, u postupcima koji se odnose na proglašavanje ništavosti, [EUIPO] […] u tom ispitivanju ograničen na činjenice, dokaze i argumente koje su pribavile stranke i na zahtjeve koji su izneseni”. Ta je odredba izraz dužne pažnje prema kojoj je nadležna institucija dužna pažljivo i nepristrano ispitati sve činjenične i pravne elemente relevantne za predmetni slučaj (vidjeti po analogiji presudu od 15. srpnja 2011., Zino Davidoff/OHIM – Kleinakis kai SIA (GOOD LIFE), T‑108/08, EU:T:2011:391, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

92

U ovom slučaju tužitelj nije dokazao po čemu to činjenica neprimjene utvrđenja da je zasićenost referentnog sektora općepoznata čini povredu navedene odredbe zato što je ta odredba ograničena na to da predvidi elemente koje EUIPO mora ispitati i ne određuje unaprijed ishod tog ispitivanja. Činjenica da njegov konačan položaj ne odgovara položaju koji tužitelj zastupa ni po čemu ne čini povredu članka 63. stavka 1. Uredbe br. 6/2002.

93

Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, jednakosti postupanja i dobre uprave, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odluke koje donose žalbena vijeća EUIPO‑a primjenjujući Uredbu (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) u pogledu registracije ili zaštite znaka kao žiga Europske unije (u daljnjem tekstu: žig EU) pripadaju izvršavanju povezane nadležnosti, a ne izvršavanju diskrecijske ovlasti. Stoga se zakonitost navedenih odluka mora ocjenjivati samo na temelju te uredbe, a ne na temelju njihove ranije prakse u odlučivanju (presude od 26. travnja 2007., Alcon/OHIM, C‑412/05 P, EU:C:2007:252, t. 65., i od 24. studenoga 2005., Sadas/OHIM – LTJ Diffusion (ARTHUR I FELICIE), T‑346/04, EU:T:2005:420, t. 71.). Sud je presudio da, s obzirom na načela jednakosti postupanja i dobre uprave, EUIPO mora u okviru ispitivanja prijave za registraciju žiga EU‑a uzeti u obzir već donesene odluke o sličnim prijavama i s osobitom pažnjom preispitati treba li ili ne odlučiti na isti način. Međutim, dodao je da načela jednakog postupanja i dobre uprave moraju biti usklađena s poštovanjem zakonitosti. Slijedom toga se osoba koja podnosi prijavu za registraciju nekog znaka kao žiga ne može pozvati u svoju korist na možebitnu nezakonitost koja je počinjena u korist drugoga kako bi ishodila istovjetnu odluku. Uostalom, zbog razloga pravne sigurnosti i, točnije, dobre uprave, ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti potpuno i cjelovito kako bi se izbjegla nevaljana registracija žigova. Takvo ispitivanje treba provoditi u svakom konkretnom slučaju. Naime, registracija znaka kao žiga ovisi o specifičnim kriterijima primjenjivima u okviru činjeničnih okolnosti predmetnog slučaja koji služe tomu da se provjeri sadržava li predmetni znak razlog za odbijanje (presuda od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 74. do 77.). Ova sudska praksa, navedena u točki 51. pobijanih odluka, primjenjiva je po analogiji na ispitivanje zahtjeva za proglašavanje ništavosti dizajna.

94

Što se konkretno tiče prigovora žalbenom vijeću da je u točki 35. pobijanih odluka odjednom podiglo razinu dokaza o potrebnoj zasićenosti tržišta u odnosu na ono što je zahtijevalo u prošlosti, iako nije više bilo moguće za tužitelja da podnese nove dokaze, bit će dostatno primijetiti da je tužitelj, nasuprot onome što je naveo, imao dovoljno mogućnosti da podnese dokaze i očitovanja o zasićenosti stanja tehnike nakon presude od 13. studenoga 2012. (T‑83/11 i T‑84/11, EU:T:2012:592) jer je izvjestitelj pozvao stranke da postupe u tom smislu nakon presude Općeg suda, a što je tužitelj uostalom učinio 12. ožujka 2014. Žalbeno vijeće nije dakle ni u kojem slučaju ugrozilo načelo zaštite legitimnih očekivanja.

95

Zato valja odbiti treći i četvrti tužbeni razlog, a slijedom toga i tužbu u cijelosti.

96

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

97

Budući da u ovom slučaju tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi troškove EUIPO‑a i intervenijenta, sukladno njihovim zahtjevima.

98

Osim toga, intervenijent je zatražio da tužitelj snosi troškove koje je intervenijent imao u upravnom postupku pred EUIPO‑om. U tom pogledu treba napomenuti da se, u skladu s člankom 190. stavkom 2. Poslovnika, nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Isto međutim ne vrijedi za troškove nastale u svrhu postupka pred odjelom za poništaje. Stoga se intervenijentov zahtjev da se tužitelju, koji nije uspio u svojem zahtjevu, naloži snošenje troškova upravnog postupka pred EUIPO‑om može prihvatiti samo u pogledu nužnih troškova nastalih intervenijentu u postupku pred žalbenim vijećem (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2006., Devinlec/OHIM TIME ART (QUANTUM), T‑147/03., EU:T:2006:10, t. 115.). Valja pojasniti da se ovaj nalog primjenjuje samo na postupke R 1272/2013‑3 i R 1273/2013‑3 pred žalbenim vijećem.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: