1

Dana 12. studenoga 2008. Komisija Europskih Zajednica donijela je Odluku C (2008) 6815 final o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u odnosu na više proizvođača automobilskog stakla, među kojima su i tužitelji, društva AGC Glass Europe SA, AGC Automotive Europe SA, AGC France SAS, AGC Flat Glass Italia Srl, AGC Glass UK Ltd i AGC Glass Germany GmbH, (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: Odluka koja se odnosi na automobilsko staklo).

2

Komisija je, među ostalim, utvrdila da su adresati Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo prekršili članak 81. UEZ‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) sudjelujući, tijekom različitih razdoblja između ožujka 1998. i ožujka 2003. u protutržišnim sporazumima i usklađenim djelovanjima u sektoru automobilskog stakla u EGP‑u.

3

U skladu s Odlukom koja se odnosi na automobilsko staklo, riječ je o jedinstvenoj i trajnoj povredi koja uključuje usklađenu podjelu ugovorâ o opskrbi automobilskim staklom ili setovima stakala koji uobičajeno sadržavaju vjetrobransko staklo, stražnje staklo i bočna stakla, glavnim proizvođačima automobila u EGP‑u. To usklađivanje je, prema mišljenju Komisije, imalo oblik usklađivanja cjenovne politike i strategija opskrbe stranaka, s ciljem održavanja opće stabilnosti položaja sudionika zabranjenog sporazuma na tržištu o kojem je riječ. Tu se stabilnost pokušalo postići osobito korekcijskim mehanizmima uspostavljanima kad usklađivanja nisu davala željene rezultate.

4

Dopisom od 25. ožujka 2009. Glavna uprava (GU) Komisije za tržišno natjecanje obavijestila je tužitelje, među ostalim, o svojoj namjeri objavljivanja, u skladu s člankom 30. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. [UEZ‑a] i 82. [UEZ‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), verzije Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo, u kojoj su uklonjeni povjerljivi podaci, na svojoj internetskoj stranici, na jezicima koji su vjerodostojni u ovom slučaju, odnosno engleskom, francuskom i nizozemskom. Usto je GU za tržišno natjecanje pozvala tužitelje da ukažu na moguće podatke koji su povjerljivi ili koji čine poslovnu tajnu te da obrazlože svoju ocjenu u vezi s tim.

5

Nastavno na razmjenu dopisa s tužiteljima, GU za tržišno natjecanje donijela je u prosincu 2011. verziju Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo, u kojoj su uklonjeni povjerljivi podaci, s ciljem objavljivanja na internetskoj stranici Komisije. Iz te razmjene dopisa proizlazi da GU za tržišno natjecanje nije prihvatila zahtjeve tužiteljâ za prikrivanje podataka iz 246 uvodnih izjava i 122 bilješke Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo.

6

Prema mišljenju GU za tržišno natjecanje ti se podaci mogu podijeliti u tri kategorije. Prvu kategoriju čine imena stranaka i opis proizvoda o kojima je riječ kao i svi podaci s pomoću kojih je moguće identificirati stranku (u daljnjem tekstu: podaci kategorije I). Drugu kategoriju čine količine dobavljenih dijelova, dodjela kvota svakom proizvođaču automobila, sporazumi o cijenama, izračun i razlike u cijenama te, naposljetku, brojke i postoci koji se odnose na dodjelu stranaka između članova zabranjenog sporazuma (u daljnjem tekstu: podaci kategorije II). Treću kategoriju čine samo administrativni podaci koji upućuju na dokumente iz spisa (u daljnjem tekstu: podaci kategorije III).

7

Tužitelji su, u skladu s člankom 9. Odluke Komisije 2001/432/EZ, EZUČ od 23. svibnja 2001. o opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima vezanima uz tržišno natjecanje (SL L 162, str. 21.), predmet uputili službeniku za usmene rasprave, protiveći se objavi podataka kategorije I i II kao i objavi dijela rečenice iz uvodne izjave 726. Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo. Dopisom od 21. svibnja 2012. tužitelji su povukli svoj zahtjev u dijelu u kojem se on odnosio na podatke kategorije II.

8

Službenik za usmene rasprave je o zahtjevima tužiteljâ odlučio Odlukom Komisije C (2012) 5719 final od 6. kolovoza 2012. kojom se odbija zahtjev za povjerljivo postupanje koji su podnijeli tužitelji, na temelju članka 8. Odluke predsjednika Europske komisije od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

9

Kao prvo, službenik za usmene rasprave uvodno je naveo da Obavijest Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.) kod tužiteljâ ne stvara legitimna očekivanja koja bi sprječavala Komisiju da objavi podatke koji nisu poslovna tajna. Usto, interes tužiteljâ da podaci o njihovu postupanju koji nisu poslovna tajna ne budu objavljeni ne zaslužuje nikakvu posebnu zaštitu. Službenik za usmene rasprave nije nadležan za odlučivanje o prikladnosti objave podataka koji nisu povjerljivi niti o očekivanjima koja proizlaze iz opće politike Komisije u tom pogledu (uvodne izjave 12. do 14. i 19. pobijane odluke).

10

Kao drugo, službenik za usmene rasprave odbio je tvrdnju prema kojoj je Komisija vezana svojom ranijom praksom koja se odnosi na opseg objave. Službenik za usmene rasprave podsjetio je i na to da namjeravana objava ne uključuje izvore izjava za oslobađanje odnosno smanjenje kazni kao ni drugih dokumenata predanih u tom okviru, ističući da on nije nadležan odlučiti o opsegu namjeravane objave s obzirom na načelo jednakog postupanja, vodeći računa o tome da tužitelji imaju status podnositelja zahtjeva za oslobođenje odnosno smanjenje kazne (uvodne izjave 16. do 18. pobijane odluke).

11

Iz uvodne izjave 21. pobijane odluke proizlazi da se ona u bitnome odnosi na razmatranje dviju tvrdnji koje su istaknuli tužitelji. Prva tvrdnja, razmotrena u uvodnim izjavama 22. do 35. pobijane odluke odnosi se na povjerljivost spornih podataka kao takvih, a druga tvrdnja, razmotrena u uvodnim izjavama 36. do 45. pobijane odluke odnosi se na zaštitu identiteta fizičkih osoba.

12

Kad je riječ o prvoj tvrdnji, službenik za usmene rasprave zaključio je, kao prvo, da su podaci iz kategorije I, koji se odnose na imena stranaka i na opis proizvoda o kojima je riječ, po njihovoj prirodi i uzimajući u obzir posebnosti tržišta automobilskog stakla poznati i drugim osobama osim tužiteljâ, kao drugo da su zastarjele i, kao treće, da se odnose na samu bit povrede te da je njihovo otkrivanje u interesu oštećenih osoba (uvodne izjave 24. do 29. pobijane odluke). Usto, s obzirom na to da su tužitelji istaknuli posebne tvrdnje kako bi se utvrdila povjerljivost tih podataka unatoč njihovim općim značajkama poput onih gore opisanih, službenik za usmene rasprave je nakon ispitivanja koje uzima u obzir tri kumulativna uvjeta zaključio da podaci iz kategorije I nisu poslovna tajna (zadnja rečenica uvodne izjave 30. i uvodna izjava 35. pobijane odluke).

13

Kad je riječ o drugoj tvrdnji, službenik za usmene rasprave pozvao se na članak 5. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.) i prihvatio zahtjev za povjerljivo postupanje s podacima iz uvodnih izjava 115., 128., 132., 252. i 562. kao i iz bilješke 282. Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo (uvodne izjave 36. do 45. i članak 2. pobijane odluke).

14

Službenik za usmene rasprave prihvatio je i zahtjev za povjerljivo postupanje s dijelom rečenice iz uvodne izjave 726. Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo (uvodna izjava 8. i članak 1. pobijane odluke).

15

Službenik za usmene rasprave odbio je zahtjev tužiteljâ u preostalom dijelu (članak 3. pobijane odluke).

16

Podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda 19. listopada 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

17

Rješenjem od 27. studenoga 2013. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odbio je zahtjeve za intervenciju koje je podnijelo četvero osiguravatelja iz sektora automobilskog stakla u potporu zahtjevima Komisije.

18

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

19

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

20

Tužitelji u prilog svojoj tužbi ističu šest tužbenih razloga koji se odnose na, redom:

21

Najprije valja razmotriti šesti tužbeni razlog.

55

Tužitelji ističu da službenik za usmene rasprave, odbivši, u uvodnim izjavama 14., 17. i 19. pobijane odluke, ispitati je li namjeravana objava u skladu s načelom zaštite legitimnih očekivanja i načelom jednakog postupanja, nije izvršio svoju nadležnost koja mu je dodijeljena člankom 8. Odluke 2011/695. U svakom slučaju, s obzirom na to da je službenik za usmene rasprave izričito odbio svoju nadležnost, u pobijanoj odluci nedostaju obrazloženja u pogledu tih načela.

56

U vezi s time, treba prije svega istaknuti da, kao što to proizlazi iz ispitivanja izvršenog u okviru šestog tužbenog razloga, pobijana odluka nije nezakonita u pogledu ocjene povjerljivosti spornih podataka.

57

Nadalje, iz uvodnih izjava 14., 17. i 19. pobijane odluke proizlazi da je službenik za usmene rasprave razlikovao, s jedne strane, tvrdnje tužiteljâ utemeljene na povjerljivosti spornih podataka i, s druge strane, tvrdnje o povredi načela koja nisu povezana s poslovnom tajnom, poput načela jednakog postupanja i načela zaštite legitimnih očekivanja.

58

U tom pogledu, službenik za usmene rasprave ispravno je, u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke, zaključio da se tvrdnje o kojima je riječ po definiciji odnose na podatke koji su se mogli objaviti s obzirom na ograničenja za djelovanje Komisije postavljena člankom 30. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 i člankom 8. Odluke 2011/695, odnosno da je riječ o podacima koji sami po sebi nisu poslovna tajna. Valja podsjetiti da se, kao što to proizlazi iz članka 8. stavka 1. Odluke 2011/695, postupak koji može dovesti do intervencije službenika za usmene rasprave pokreće „[a]ko Komisija namjerava objaviti informacije koje mogu predstavljati poslovnu tajnu, odnosno druge povjerljive informacije“. U tom kontekstu, službenik za usmene rasprave također je ispravno naglasio marginu prosudbe koju je Komisija imala pri identificiranju podataka koji nisu povjerljivi, a koji će biti objavljeni.

59

Usto, važno je istaknuti da, kao što to proizlazi iz članka 8. stavka 2. Odluke 2011/695, službenik za usmene rasprave mora u svojoj odluci točno navesti rok nakon čijeg isteka će se sporni podatak za koji je ustanovljeno da nije povjerljiv objaviti, pri čemu rok o kojem je riječ ne može biti kraći od jednog tjedna. Iz te odredbe proizlazi da se intervencija službenika za usmene rasprave sastoji od primjene pravila kojima se štite poduzetnici zbog povjerljivosti podatka o kojem je riječ. Naime, objava od strane GU za tržišno natjecanje podatka koji predstavlja poslovnu tajnu konačno poništava posebnu zaštitu dodijeljenu takvoj vrsti podatka. Cilj intervencije službenika za usmene rasprave je stoga dodavanje stadija dodatne kontrole od strane tijela neovisnog od GU za tržišno natjecanje. Taj je organ usto dužan odgoditi početak važenja svoje odluke, čime se poduzetniku o kojem je riječ daje mogućnost da od suca privremene pravne zaštite zatraži odgodu izvršenja ako su ispunjeni potrebni uvjeti. Slijedom toga, treba razlikovati, s jedne strane, primjenu pravnih pravila o povjerljivosti podatka kao takvog i, s druge strane, pravna pravila navedena s ciljem odobrenja povjerljivog postupanja s podatkom neovisno o pitanju je li on po svojoj naravi povjerljiv. U vezi s time, kao što to ističe Komisija, pod pretpostavkom da objava podatka koji nije poslovna tajna predstavlja povredu pravila koje pripada u drugu od dviju gore spomenutih kategorija, ta okolnost ne čini prividnom zaštitu pruženu pravilima koja se odnose na spomenutu tajnu. Takva povreda, kad bi se utvrdilo da je počinjena, može biti osnova za određivanje primjerenih korektivnih mjera, poput naknade štete, ako su ispunjeni uvjeti za izvanugovornu odgovornost Unije. Posljedično, ispitivanje biti tvrdnji koje pripadaju u tu kategoriju pravila izvan je okvira ciljeva opisa posla dodijeljenog službeniku za usmene rasprave na temelju članka 8. Odluke 2011/695 (presuda od 28. siječnja 2015., Evonik Degussa/Komisija, T‑341/12, Zb., EU:T:2015:51, t. 43. ), slijedom čega ocjene iz uvodnih izjava 14., 17. i 19. nisu nezakonite.

60

U svakom slučaju, naposljetku, u uvodnim izjavama 12., 13. i 16. pobijane odluke, službenik za usmene rasprave naglasio je da se tužitelji nisu mogli pozvati na očekivanje ili drugi legitimni interes koji sprečava Komisiju da objavi podatke koji nisu povjerljivi, čak i ako ti podaci nisu dio bitnog sadržaja odluke kojom se utvrđuje povreda. Usto, službenik za usmene rasprave je, u uvodnoj izjavi 18. pobijane odluke, podsjetio da je Komisija prihvatila ukloniti svako pozivanje s pomoću kojeg bi bilo moguće identificirati izvor izjava podnesenih u postupku oslobođenja odnosno smanjenja kazni ili dokumente podnesene u okviru spomenutog postupka, kako bi se vodilo računa o statusu tužiteljâ kao poduzeća koja su surađivala. Slijedom navedenog, valja utvrditi da je službenik za usmene rasprave iznio svoju ocjenu o tvrdnjama o povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i načela jednakog postupanja, slijedom čega nije točno da pobijanoj odluci nedostaju obrazloženja.

61

Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog valja odbiti.

62

Tužitelji ističu da obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. sadržavaju odredbe koje stvaraju legitimna očekivanja za sve poduzetnike na koje se primjenjuju kad je riječ o činjenici da će dobrovoljno pruženi podaci ostati povjerljivi, u mjeri u kojoj je to moguće, čak i u stadiju objave Komisijine odluke. Usto, tim se obavijestima pružaju precizna jamstva glede činjenice da će objavljeni elementi poduzetnicima koji su surađivali, poput tužiteljâ, zajamčiti manju izloženost rizicima građanskih tužbi u odnosu na poduzetnike koji nisu surađivali. To očekivanje, također utemeljeno na članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001, ne odnosi se samo na dokumente predane u okviru postupka oslobođenja odnosno smanjenja kazni, nego i na podatke sadržane u tim dokumentima. Na temelju pobijane odluke dopuštena je objava identiteta stranaka tužiteljâ, odnosno elemenata pruženih Komisiji u okviru programa oslobođenja odnosno smanjenja kazni. Tom objavom, koja nije potrebna za primjenu članka 101. UFEU‑a, stoga se povrjeđuju legitimna očekivanja tužiteljâ i stavlja ih se u nepovoljniji položaj u odnosu na poduzetnike koji nisu surađivali. Posljedica toga je povreda odredaba o zaštiti poslovne tajne.

63

Tužitelji također ističu da se, s obzirom na to da su oni jedini podnositelji zahtjeva za oslobođenje odnosno smanjenje kazni, njihov položaj razlikuje u odnosu na položaj ostalih adresata Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo. Kad je riječ o objavi identiteta stranaka o kojima je riječ, Komisija na temelju pobijane odluke može zauzeti jednak stav prema svim adresatima Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo. Ta okolnost nerazmjerno bi štetila tužiteljima s obzirom na to da se pozivanja na proizvođače automobila obuhvaćene zabranjenim sporazumom u većini slučajeva odnose na njihove stranke. Te okolnosti također bi predstavljale povredu poslovne tajne s obzirom na to da ocjene službenika za usmene rasprave sadržavaju očito pogrešku u ocjeni i nisu obrazložene.

64

Međutim, ti se argumenti ne mogu prihvatiti.

65

Najprije valja istaknuti da ocjene iz točke 59. ove presude ne utječu na nadležnost suda Unije da se izjasni o tužbenim razlozima koji se odnose na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja ili načela jednakog postupanja.

66

U vezi s time, kao prvo, obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. ne sadržavaju nikakvu odredbu koja potvrđuje argumentaciju tužiteljâ. Preciznije, iz točaka 3. do 7. Obavijesti o suradnji iz 2002. kao i iz točaka 3. do 5. Obavijesti o suradnji iz 2006. proizlazi da je jedini cilj tih obavijesti utvrditi uvjete pod kojima poduzetnik može ostvariti oslobođenje odnosno smanjenje novčane kazne. Kao što to ističe Komisija, obavijesti o kojima je riječ ne predviđaju nikakvu drugu prednost koju poduzetnik može zahtijevati u zamjenu za svoju suradnju. Pravila iz točaka 8. do 27. Obavijesti o suradnji iz 2002. i iz točaka 8. do 30. Obavijesti o suradnji iz 2006. odnose se isključivo na iznose novčanih kazni.

67

Ta je ocjena izričito potvrđena u točki 31. Obavijesti o suradnji iz 2002. i u točki 39. iste Obavijesti iz 2006. U skladu s istovjetnom formulacijom tih točaka, činjenica da je dodijeljeno oslobađanje ili smanjenje novčane kazne ne može zaštititi poduzetnika od građanskopravnih posljedica njegova sudjelovanja u povredi članka 101. UFEU‑a.

68

Točno je da, u skladu s točkom 6. Obavijesti o suradnji iz 2006., „[a]ko bi njihov položaj bio oslabljen u građanskom postupku, u usporedbi s poduzetnicima koji ne surađuju, to bi moglo odvratiti potencijalne tražitelje oslobađanja odnosno smanjenja kazni od suradnje s Komisijom prema ovoj Obavijesti“.

69

Međutim, tu rečenicu treba promatrati u njezinu kontekstu i osobito s obzirom na rečenice koje joj prethode, u skladu s kojima:

„Osim dostavljanja već postojećih dokumenta, poduzetnik može dobrovoljno predočiti Komisiji svoja saznanja o kartelu i svoju ulogu u njemu, s time da je to posebno pripremio kao očitovanje prema programu oslobađanja odnosno smanjenja kazni. Takvi su se poticaji pokazali korisnima za učinkovitu istragu i okončanje povreda u obliku kartela te ih nije potrebno oslabiti nalozima za dostavljanje dokaza koji se izdaju u građanskom postupku“.

70

Slijedom toga, rečenica iz točke 68. ove presude znači da poduzetnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj u okviru eventualnih građanskih tužbi pokrenutih protiv njega samo zbog činjenice da je samoinicijativno Komisiji pisanim putem predao izjavu za oslobođenje odnosno smanjenje od kazni, koja može biti predmet naloga o podnošenju dokumenata. U okviru te posebne želje za zaštitu izjava za oslobođenje odnosno smanjenje kazni Komisija je, u točkama 31. do 35. Obavijesti o suradnji iz 2006., propisala posebna pravila koja uređuju načine podnošenja tih izjava, pristup tim izjavama i njihovo korištenje. Ta se pravila odnose isključivo na dokumente i izjave, pisane ili snimljene, zaprimljene na temelju obavijesti o suradnji iz 2002. ili 2006. za koje Komisija načelno smatra da bi njihova objava ugrozila svrhe nadzora i istrage u smislu članka 4. Uredbe br. 1049/2001, kao što je navedeno u točkama 32. i 40. spomenutih obavijesti. Slijedom toga, ni predmet niti cilj tih pravila nije sprečavanje Komisije da u svojoj odluci o okončanju upravnog postupka objavi podatke o opisu povrede koji su joj pruženi u okviru programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni i ti podaci u tom pogledu ne stvaraju legitimna očekivanja.

71

Slijedom navedenog, takva objava, učinjena na temelju članka 30. Uredbe br. 1/2003 i, kao što proizlazi iz razmatranja šestog tužbenog razloga, uz poštovanje poslovne tajne, ne ugrožava legitimna očekivanja koja tužitelji mogu imati na temelju obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2002. i 2006., koja se odnose na izračun iznosa novčane kazne i postupanje s posebno navedenim dokumentima i izjavama.

72

Posljedično, iz razloga navedenih u točki 29. ove presude, članak 4. Uredbe br. 1049/2001 odnosi se na pristup dokumentima koji su dio istražnog spisa, osim odluke koju Komisija donosi po okončanju upravnog postupka, čiji je sadržaj definiran člankom 30. Uredbe br. 1/2003. Slijedom toga, na temelju članka 4. Uredbe br. 1049/2001 kod tužiteljâ se nisu mogla stvoriti legitimna očekivanja glede sadržaja javne verzije Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo.

73

Kao drugo, kao što tvrdi Komisija, predmet obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. je provedba politike razlikovanja između adresata odluke kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a ovisno o stupnju suradnje svakog od njih, samo u odnosu na iznos novčane kazne. S obzirom na to da, u skladu s gornjim razmatranjima, svrha obavijesti o kojima je riječ nije utjecanje na građanskopravne posljedice sudjelovanja podnositelja zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazni u povredi, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja prema kojoj se, kad je riječ o posljedicama, njihov položaj razlikuje od položaja drugih adresata Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo zbog njihova svojstva podnositeljâ zahtjeva za oslobađanje ili smanjenje kazni (vidjeti točku 63. ove presude). Slijedom toga, tvrdnja prema kojoj je Komisija trebala prilagoditi objavljena pozivanja na stranke svakog adresata Odluke koja se odnosi na automobilsko staklo prema stupnju suradnje svakog od njih, osim što je neizvediva, utemeljena je na pogrešnoj pretpostavci. Vodeći računa o činjenici da je, kao što je službenik za usmene rasprave podsjetio u uvodnoj izjavi 18. pobijane odluke, Komisija prihvatila ukloniti svako pozivanje s pomoću kojeg bi bilo moguće identificirati izvor podatka koji se odnosi na svaki činjenični element na kojem se temelji Odluka koja se odnosi na automobilsko staklo, ni u kojem slučaju ne može biti riječ o povredi načela jednakog postupanja ili obveze obrazlaganja.

74

Stoga valja odbiti drugi i treći tužbeni razlog.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje: