1

Prvi tužitelj, Hitachi Chemical Europe GmbH, i drugi tužitelj, Polynt SpA, proizvođači su i uvoznici heksahidrometilftalnog anhidrida (CE br. 247‑094-1), heksahidro-4-metilftalnog anhidrida (CE br. 243‑072-0), heksahidro-1-metilftalnog anhidrida (CE br. 256‑356-4) i heksahidro-3-metilftalnog anhidrida (CE br. 260‑566-1) (u daljnjem tekstu zajedno: MHHPA) za industrijsku uporabu kao posrednici ili monomeri u kemijskoj sintezi kemijskih proizvoda i polimera kao i za proizvodnju predmeta, kao komonomeri ili posrednici u proizvodnji polimernih smola.

2

Treći tužitelj, Sitre Srl, koristi MHHPA kao učvršćivač za epoksidne smole, kao posrednik ili komonomer u proizvodnji električnih izolatora na epoksi osnovi za transformatore za distribuciju električne energije srednjeg napona.

3

MHHPA je anhidrid cikličke kiseline. Uključen je u tablicu 3.1. u dijelu 3. Priloga VI. Uredbi (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa, o izmjeni i stavljanju izvan snage Direktive 67/548/EEZ i Direktive 1999/45/EZ i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1907/2006 (SL L 353, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 20., str. 3.). Na taj je način MHHPA klasificiran kao tvar koja izaziva preosjetljivost dišnih putova 1. kategorije, koja može izazvati simptome alergije ili astme ili poteškoće s disanjem, ako se udiše.

4

Dana 6. kolovoza 2012. Kraljevina Nizozemska je Europskoj agenciji za kemikalije (ECHA) proslijedila dokumentaciju koju je sastavila povodom identifikacije MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari sukladno postupku iz članka 59. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1.), koja je potom izmijenjena Uredbom br. 1272/2008. U toj je dokumentaciji Kraljevna Nizozemska predlagala da se MHHPA identificira kao tvar za koju postoje znanstveni dokazi o vjerojatnim ozbiljnim učincima na zdravlje ljudi ili okoliš koji su jednako zabrinjavajući kao učinci drugih tvari iz točaka (a) do (e) članka 57. Uredbe br. 1907/2006, u skladu s njezinim člankom 57. točkom (f).

5

Dana 3. rujna 2012. ECHA je pozvao zainteresirane osobe da podnesu svoja očitovanja o dokumentaciji koja se odnosi na MHHPA. U okviru toga konzultativnog postupka, prvi i drugi tužitelj podnijeli su svoja očitovanja posredstvom jedne strukovne udruge kojoj su pripadali.

6

Potom je ECHA uputio tu dokumentaciju svojem Odboru država članica iz članka 76. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 1907/2006, koji je 13. prosinca 2012. postigao jednoglasan dogovor o identifikaciji MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari koja odgovara kriterijima iz članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006.

7

ECHA je svojom odlukom ED/169/2012 od 18. prosinca 2012. o uvrštavanju posebno zabrinjavajućih tvari na popis predloženih tvari (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) identificirao MHHPA kao tvar koja odgovara kriterijima iz članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006, u skladu s njezinim člankom 59.

8

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. veljače 2013. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak radi djelomičnog poništenja pobijane odluke, u dijelu u kojem se odnosi na MHHPA.

9

Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. lipnja 2013. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu ECHA‑a. Tom je zahtjevu udovoljeno – nakon što su saslušane stranke – rješenjem od 9. rujna 2013.

10

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. lipnja 2013. Kraljevina Nizozemska zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu ECHA‑a. Tom je zahtjevu udovoljeno – nakon što su saslušane stranke – rješenjem od 9. rujna 2013. Budući da je zahtjev za intervenciju podnesen nakon isteka roka iz članka 115. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, odlučeno je da Kraljevina Nizozemska svoje očitovanje može podnijeti tek za vrijeme usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 116. stavkom 6. Poslovnika.

11

Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 21. i 24. lipnja 2013. REACh ChemAdvice GmbH i New Japan Chemical zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu tužitelja. Tom je zahtjevu udovoljeno – nakon što su saslušane stranke – rješenjem od 10. prosinca 2013., Hitachi Chemical Europe i dr./ECHA (T‑135/13, EU:T:2013:716 i EU:T:2013:734).

12

Komisija je svoj intervencijski podnesak podnijela 28. listopada 2013. ECHA i tužitelji su aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 10. prosinca 2013. i 6. siječnja 2014. podnijeli svoja očitovanja na taj intervencijski podnesak.

13

REACh ChemAdvice i New Japan Chemical su 30. siječnja 2014. podnijeli svoje intervencijske podneske. ECHA i tužitelji su aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 17. i 18. ožujka 2014. podnijeli svoja očitovanja na te intervencijske podneske.

14

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći je sud (peto vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka.

15

Rješenjem od 15. listopada 2014., nakon saslušanja stranaka, ovaj je predmet spojen s predmetom Polynt i Sitre/ECHA, posl.br. T‑134/13, u svrhu usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 50. Poslovnika.

16

U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika, Opći je sud pozvao ECHA da podnese jedan dokument. ECHA je u dodijeljenom roku udovoljio tom zahtjevu. Usto, u okviru tih mjera Opći je sud pozvao stranke da u svojim izlaganjima pobliže obrade određena pitanja.

17

Tužitelji su dopisom od 31. listopada 2014. podnijeli svoja očitovanja o izvještaju za raspravu.

18

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi održanoj 20. studenoga 2014.

19

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

20

ECHA od Općeg suda zahtijeva da:

21

REACh ChemAdvice i New Japan Chemical od Općeg suda zahtijevaju da:

22

Kraljevina Nizozemska i Komisija od Općeg suda zahtijevaju da utvrdi da je tužba nedopuštena ili barem neosnovana i naloži tužiteljima snošenje troškova postupka.

23

Iako formalno nije istaknuo prigovor nedopuštenosti, ECHA – uz potporu Kraljevine Nizozemske i Komisije – osporava dopuštenost tužbe. Stoga prije meritornog ispitivanja predmeta treba odgovoriti na pitanja u vezi s dopuštenošću tužbe koju je istaknuo ECHA.

24

ECHA, koji podupiru Kraljevina Nizozemska i Komisija, ističe da tužitelji nemaju aktivnu procesnu legitimaciju zbog toga što se pobijana odluka na njih izravno ne odnosi.

25

Sukladno članku 263. stavku 4. UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom tog članka pokrenuti postupke protiv akta koji joj je upućen ili koji se izravno i osobno na nju odnosi te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.

26

U ovom je predmetu nesporno da pobijana odluka nije upućena tužiteljima, koji dakle nisu adresati tog akta. U toj situaciji, sukladno članku 263. stavku 4. UFEU‑a, tužitelji mogu podnijeti tužbu za poništenje protiv tog akta samo ako se on na njih izravno odnosi.

27

Ustaljena je sudska praksa zahtijevati u pogledu izravnog utjecaja osporavane mjere da ona, kao prvo, izravno proizvodi učinke na pravni položaj pojedinca i da, kao drugo, onima kojima je upućena, a zaduženi su za njenu provedbu, ne ostavlja nikakvo diskrecijsko pravo s obzirom na to da je ta provedba u potpunosti automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije bez primjene drugih posrednih pravila (presuda od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, Zb., EU:C:1998:193, t. 43.; presuda od 29. lipnja 2004., Front national/Parlament, C‑486/01 P, Zb., EU:C:2004:394, t. 34. i presuda od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville vesuviane i Ente per le Ville vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, Zb., EU:C:2009:529, t. 45.).

28

Tužitelji ističu da se pobijana odluka na njih izravno odnosi jer na pravni položaj prvog i drugog tužitelja utječe članak 31. stavak 9. Uredbe br. 1907/2006, a na pravni položaj trećeg tužitelja utječu članak 7. stavak 2. i članak 33. navedene uredbe.

29

Kada je riječ o izravnom utjecaju na prvog i drugog tužitelja, tužitelji, uz potporu REACh ChemAdvicea i New Japan Chemicala, ističu da su – zbog identifikacije MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari – morali ažurirati sigurnosno‑tehnički list za MHHPA, u skladu s člankom 31. stavkom 9. Uredbe br. 1907/2006.

30

Treba istaknuti da je u skladu s člankom 31. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1907/2006 dobavljač tvari dužan primatelju te tvari dostaviti sigurnosno‑tehnički list ako ta tvar ispunjava kriterije prema kojima se tvari i pripravci razvrstavaju kao opasni u skladu s Uredbom br. 1272/2008. U tom pogledu članak 31. stavak 9. Uredbe br. 1907/2006 određuje da dobavljači bez odgađanja ažuriraju sigurnosno‑tehnički list čim budu raspoložive nove informacije koje mogu utjecati na mjere upravljanja rizikom ili nove informacije o opasnostima.

31

U ovom predmetu se ne osporava da su prvi i drugi tužitelj morali primateljima MHHPA‑a dostaviti sigurnosno‑tehnički list s obzirom na to da je MHHPA odgovarao kriterijima klasifikacije kao opasne tvari, u skladu s Uredbom br. 1272/2008. Naime, MHHPA je bio klasificiran među tvari koje izazivaju preosjetljivost dišnih putova 1. kategorije, koje mogu izazvati simptome alergije ili astme ili poteškoće s disanjem, ako se udišu (vidjeti točku 3. ove presude).

32

Naprotiv, sporno je, kako ističu tužitelji, pitanje predstavlja li identifikacija MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari, koja proizlazi iz postupka predviđenog člankom 59. Uredbe br. 1907/2006, sukladno njezinu članku 57. točki (f), novu informaciju u smislu članka 31. stavka 9. točke (a) navedene uredbe, koja stvara obvezu na koju se ta odredba odnosi, odnosno obvezu dostaviti sigurnosno‑tehnički list, tako da pobijana odluka proizvodi izravne učinke na pravni položaj prvog i drugog tužitelja. Tvari koje ispunjavaju kriterije iz članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 jesu one kod kojih postoje znanstveni dokazi o vjerojatnim ozbiljnim učincima na zdravlje ljudi ili okoliš koji su jednako zabrinjavajući kao učinci drugih tvari nabrojenih u točkama (a) do (e) njezina članka 57., odnosno karcinogene tvari 1. kategorije, mutagene tvari 1. kategorije, reproduktivno toksične tvari 1. kategorije, postojane, bioakumulativne i toksične tvari (u daljnjem tekstu: PBT) ili vrlo postojane i vrlo bioakumulativne tvari (u daljnjem tekstu: vPvB).

33

Što se tiče sigurnosno‑tehničkog lista, članak 31. stavak 1. Uredbe br. 1907/2006 određuje da ga se mora sastaviti u skladu s Prilogom II. navedenoj uredbi. Taj prilog definira zahtjeve kojih se mora pridržavati dobavljač prilikom sastavljanja sigurnosno‑tehničkog lista koji se u skladu s člankom 31. Uredbe br. 1907/2006 podnosi za određenu tvar. Sigurnosno‑tehnički list mora korisnicima omogućiti da poduzmu nužne mjere u području zaštite zdravlja ljudi i sigurnosti na radu i zaštite okoliša.

34

Prema mišljenju tužitelja, identifikacija MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari, sukladno postupku iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006, uz obrazloženje da MHHPA ispunjava kriterije iz članka 57. točke (f) navedene uredbe, predstavlja novu informaciju koja se odnosi na članak 31. stavak 6. točku 15. navedene uredbe, koji se odnosi na informacije o propisima.

35

Što se tiče članka 31. stavka 6. točke 15. Uredbe br. 1907/2006, navedeni dio sigurnosno‑tehničkog lista se – prema točki 15. dijela A Priloga II. navedenoj uredbi – odnosi na druge informacije o propisima koje se odnose na tvar, a koje se prije nisu nalazile na tom listu. Prema točki 15.1. dijela A Priloga II. navedenoj uredbi, s jedne strane, valja navesti informacije o propisima Unije relevantnim za područje sigurnosti, zdravlja i okoliša, na primjer kategorija Seveso i naznačene tvari koje se nalaze u Prilogu I. Direktivi Vijeća 96/82/EZ od 9. prosinca 1996. o kontroli opasnosti od teških nesreća koje uključuju opasne tvari (SL 1997., L 10, p. 13), ili dostaviti nacionalne informacije o pravnom statusu tvari ili smjese, uključujući tvari koje se nalaze u smjesi, dajući pritom savjete glede mjera koje primatelj mora poštovati. S druge strane, ako je tvar ili smjesa na koju se odnosi sigurnosno‑tehnički list predmet posebnih odredaba o zaštiti zdravlja ljudi ili okoliša na razini Unije, na primjer predmet autorizacija dodijeljenih temeljem glave VII. Uredbe br. 1907/2006 ili ograničenja temeljem glave VIII. navedene uredbe, takve odredbe treba navesti.

36

Valja istaknuti da pobijana odluka predstavlja odredbu Unije u području sigurnosti, zdravlja i okoliša o pravnom statusu MHHPA‑a. Naime, tom je odlukom MHHPA identificiran kao posebno zabrinjavajuća tvar temeljem postupka iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006, koji se može uključiti u Prilog XIV. navedenoj uredbi, koji sadrži popis tvari koje podliježu autorizaciji. Stoga prvi i drugi tužitelj – koji su dobavljači MHHPA‑a – u sigurnosno‑tehničkom listu moraju navesti tu identifikaciju te dati savjete u pogledu obveza koje imaju primatelji zbog te identifikacije, a osobito u pogledu obveza dostave informacija u skladu s člancima 7. i 33. Uredbe br. 1907/2006. Stoga identifikacija MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari temeljem postupka iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006, zato što ispunjava kriterije iz članka 57. točke (f) navedene uredbe, predstavlja novu informaciju koja obvezuje prvog i drugog tužitelja da ažuriraju predmetne sigurnosno‑tehničke listove.

37

Iz navedenoga slijedi da pobijana odluka proizvodi izravne učinke na pravni položaj prvog i drugog tužitelja, zbog obveze koju predviđa.

38

Stoga se na prvog i drugog tužitelja pobijana odluka izravno odnosi.

39

Kada je riječ o izravnom utjecaju na trećeg tužitelja, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi koja se temelji na procesnoj ekonomičnosti, ako više tužitelja pobija istu odluku te se utvrdi da jedan od njih ima aktivnu procesnu legitimaciju, nije potrebno ispitivati aktivnu procesnu legitimaciju ostalih tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija, C‑313/90, Zb., EU:C:1993:111, t. 31. i presudu od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, Zb., EU:C:2011:368, t. 36. i 37.).

40

Slijedom navedenoga, s obzirom na to da pobijana odluka predstavlja regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 7. ožujka 2013., Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, T‑93/10, Zb., EU:T:2013:106, t. 52. do 65.), tužba je dopuštena.

41

U potporu ovoj tužbi tužitelji ističu četiri tužbena razloga, koji se temelje, kao prvo, na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni, kao drugo, na povredi prava na obranu, kao treće, na povredi načela proporcionalnosti i kao četvrto, na bitnoj povredi postupka.

42

Ovaj se tužbeni razlog sastoji od dva dijela. Prvi se temelji na tvrdnji da članak 57. točka (f) Uredbe br. 1907/2006 nije primjenjiv na tvari koje mogu izazvati preosjetljivost dišnih putova, dok se drugi temelji na činjenici da je ECHA pogrešno smatrao da MHHPA izaziva jednaku zabrinutost kao i kancerogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari 1. kategorije.

43

Tužitelji, koje podupiru REACh ChemAdvice i New Japan Chemical, ističu da članak 57. točka (f) Uredbe br. 1907/2006 nije primjenjiv na tvari koje mogu izazvati preosjetljivost dišnih putova, kao što je MHHPA, zbog toga što se u navedenoj odredbi ne spominje ta kategorija tvari. Prema njihovu mišljenju, zakonodavac je u navedenu odredbu želio uključiti samo tvari koje su u njoj izrijekom navedene kao i tvari čiji učinci u trenutku pisanja Uredbe br. 1907/2006 još nisu bili poznati.

44

Treba istaknuti da se članak 57. točka (f) Uredbe br. 1907/2006 odnosi na tvari – kao što su tvari koje imaju svojstva endokrine disrupcije ili tvari koje imaju postojana, bioakumulativna i toksična svojstva ili vrlo postojana i vrlo bioakumulativna svojstva, a ne ispunjavaju kriterije iz točaka (d) i (e) navedenog članka – kod kojih postoje znanstveni dokazi o vjerojatnim ozbiljnim učincima na zdravlje ljudi ili okoliš koji su jednako zabrinjavajući kao učinci drugih tvari iz točaka (a) do (e) navedenog članka i koje se određuju od slučaja do slučaja u skladu s postupkom iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006.

45

Kao prvo, treba istaknuti da tekst članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 ne isključuje mogućnost da tvari koje mogu izazvati preosjetljivost dišnih putova, kao što je MHHPA, potpadaju pod područje primjene navedene odredbe. Naime, iako je točno – kako navode tužitelji – da članak 57. točka (f) Uredbe br. 1907/2006 ne spominje navedenu kategoriju tvari, činjenica je da su tvari koje su spomenute u toj odredbi navedene samo kao primjer, kako proizlazi iz uporabe izraza „kao što su“, koji je upotrijebio zakonodavac.

46

Kao drugo, iz stavka 1. članka 1. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da je njezina svrha osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za evaluaciju opasnosti tvari kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu istodobno povećavajući konkurentnost i inovativnost. S obzirom na uvodnu izjavu 6. navedene uredbe, treba utvrditi da je zakonodavac kao glavni cilj utvrdio prvi od tri navedena cilja, naime cilj osiguravanja visoke razine zaštite zdravlja ljudi i okoliša (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2009., S. P. C. M. i dr., C‑558/07, Zb., EU:C:2009:430, t. 45. i Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 116.). Kako navodi ECHA, restriktivno je tumačenje članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 od strane tužitelja protivno tom cilju jer velik broj opasnih tvari koje imaju ozbiljne učinke na zdravlje ljudi i okoliš ne bi potpadao pod područje primjene postupka autorizacije iz glave VII. navedene uredbe.

47

U tom pogledu također treba utvrditi i da je zakonodavac – navodeći u uvodnoj izjavi 115. Uredbe br. 1907/2006 da bi resurse trebalo usmjeriti na tvari koje izazivaju najveću zabrinutost – izrijekom spomenuo tvari koje mogu izazvati preosjetljivost dišnih putova.

48

Kao treće, treba istaknuti da se za tvrdnju tužitelja prema kojoj je zakonodavac namjeravao uključiti samo tvari čiji učinci još nisu bili poznati prilikom pisanja Uredbe br. 1907/2006 ne nalazi nikakva potvrda u pripremnim aktima za tu uredbu. Naprotiv, iz prvotnog prijedloga Komisije koji se odnosio na Uredbu br. 1907/2006 [COM (2003) 644 final], predanog 29. listopada 2003., proizlazi da se odredba članka 57. točke (f) te uredbe trebala odnositi na tvari koje izazivaju jednaku zabrinutost kao i tvari iz točaka (a) do (e) njezina članka 57., za čiju su identifikaciju postojali jasni i objektivni kriteriji. Prema tom prijedlogu, te je tvari trebalo identificirati od slučaja do slučaja, na osnovi drugih znanstvenih ili tehničkih elemenata.

49

Nadalje, kada je riječ o argumentu tužitelja prema kojem dokument ECHA‑a naslovljen „Vodič za sastavljanje dokumentacije iz priloga XV. za identifikaciju posebno zabrinjavajućih tvari“ (u daljnjem tekstu: Vodič za identifikaciju posebno zabrinjavajućih tvari) potvrđuje njihovo tumačenje članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006, dovoljno je istaknuti da je taj dokument radni materijal koji je ECHA sastavio u svrhu olakšavanja primjene Uredbe br. 1907/2006. Kako je ispravno naznačeno u tom vodiču, tekst Uredbe br. 1907/2006 jedini je autentični pravni izvor te informacije iz tog vodiča ne predstavljaju pravne savjete.

50

Stoga prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.

51

Tužitelji ističu da je ECHA pogrešno smatrao da MHHPA izaziva jednaku zabrinutost kao i kancerogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari 1. kategorije. U okviru tog dijela tužbenog razloga tužitelji navode, kao prvo, da učinci preosjetljivosti dišnih putova nisu ireverzibilni, kao drugo, da nijedan potrošač ni radnik nije izložen MHHPA‑u, kao treće, da se ocjena ECHA‑a temelji na starim i zastarjelim podacima, kao četvrto, da ECHA nije uzeo u obzir sve relevantne podatke te, kao peto, da je ECHA pogrešno svoju ocjenu temeljio na analogiji između cikloheksan-1,2-dikarboksilnog anhidrida (CE br. 201‑604-9), cis‑cikloheksan-1,2-dikarboksilnog anhidrida (CE br. 236‑086-3) i trans‑cikloheksan-1,2-dikarboksilnog anhidrida (CE br. 238‑009-9) (u daljnjem tekstu zajedno: HHPA), s jedne strane, i MHHPA‑a, s druge strane.

52

Uvodno valja naglasiti da – u skladu s ustaljenom sudskom praksom – s obzirom na to da tijela Unije raspolažu širokim diskrecijskim ovlastima, osobito u procjeni vrlo složenih znanstvenih ili tehničkih činjenica, kako bi utvrdila prirodu i doseg mjera koje usvajaju, nadzor suca Unije mora se ograničiti na provjeru toga sadrži li izvršavanje takvih ovlasti neku očitu pogrešku ili zloporabu ovlasti ili prekoračuju li ta tijela vlasti očito granice svojih diskrecijskih ovlasti. U takvom kontekstu sud Unije doista ne može zamijeniti ocjenu tijela Unije glede znanstvenih ili tehničkih činjenica svojom ocjenom jer UFEU tu zadaću povjerava isključivo prethodnima (presuda od 21. srpnja 2011., Etimine, C‑15/10, Zb., EU:C:2011:504, t. 60. i Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40 supra, EU:T:2013:106, t. 76.).

53

Međutim, valja precizirati da se široka diskrecijska ovlast tijela Unije, koja podrazumijeva ograničenu sudsku kontrolu njezina izvršavanja, ne primjenjuje isključivo na narav i doseg mjera koje treba donijeti, već se u određenoj mjeri također primjenjuje na utvrđivanje osnovnih podataka. Međutim, takva sudska kontrola, iako ograničenog dosega, zahtijeva da tijela Unije – autori predmetnog akta – budu u stanju pred sudom Unije dokazati da su pri donošenju akta stvarno izvršavala svoje diskrecijske ovlasti, što podrazumijeva uzimanje u obzir svih relevantnih elemenata i okolnosti slučaja koji taj akt namjerava regulirati (presude od 8. srpnja 2010., Afton Chemical, C‑343/09, Zb., EU:C:2010:419, t. 33. i 34, i Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 77.).

54

Tužitelji navode da učinci preosjetljivosti dišnih putova nisu ireverzibilni. Prema njihovim navodima proces nastanka preosjetljivosti sastoji se od dvije faze, od kojih prvu čini indukcija bez simptoma. a drugu, nakon novog izlaganja, aktiviranje koje može prouzročiti simptome. Biološki markeri kao što su imunoglobulini tipova E i G (IgE i IgG) omogućuju da se izlaganje brzo otkrije već tijekom prve faze nastanka preosjetljivosti. U takvom bi slučaju bilo moguće učinkovito izbjeći novo izlaganje i potencijalno ozbiljne kliničke simptome koji bi zbog njega mogli nastati, uklanjanjem radnika iz izložene radne sredine. U skladu sa zakonodavstvom o zaštiti radnika, tužitelji provode redovite zdravstvene preglede. Usto, prema mišljenju tužitelja, novije su studije pokazale da se razina bioloških markera smanjuje nakon prestanka izloženosti radnika. Dakle, čak bi i indukcija mogla biti reverzibilna.

55

Treba istaknuti, kako proizlazi iz točke 6.3. pomoćnog dokumenta za identifikaciju MHHPA kao posebno zabrinjavajuće tvari zbog izazivanja preosjetljivosti dišnih putova na osnovi članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006, koji je 13. prosinca 2012. usvojio Odbor država članica ECHA‑a (u daljnjem tekstu: pomoćni dokument), da je ECHA ispitao izaziva li MHHPA jednaku zabrinutost kao i kancerogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari 1. kategorije, uzimajući u obzir osobito ozbiljnost učinaka, ireverzibilnost učinaka na zdravlje, posljedice za društvo kao i poteškoće pri provođenju procjene rizika povezanih s koncentracijom MHHPA. Kako se navodi u tim razmatranjima, ti kriteriji proizlaze iz Vodiča za identifikaciju posebno zabrinjavajućih tvari koji je izradio ECHA.

56

Kada je riječ o kriteriju ireverzibilnosti učinaka na zdravlje ljudi, iz točke 6.3.1.2. pomoćnog dokumenta proizlazi da izlaganje MHHPA‑u može dovesti do nastanka ireverzibilne preosjetljivosti na tu tvar. Takva bi preosjetljivost bila ireverzibilna, ali sama po sebi ne bi imala negativnih učinaka, osim u slučaju ponovnog izlaganja preosjetljive osobe MHHPA‑u. Preosjetljiva bi osoba mogla reagirati i na ostale anhidride kiselina u slučaju unakrsne reakcije. Prema navedenim dokumentima, osoba je preosjetljiva doživotno. Usto, dulje bi izlaganje moglo uzrokovati trajno oštećenje pluća.

57

Argumentacija koju iznose tužitelji ne pokazuje da ocjena ECHA‑a glede ireverzibilnoga karaktera učinaka na zdravlje sadrži očitu pogrešku.

58

Naime, nesporno je da se proces nastanka preosjetljivosti sastoji od dvije faze, odnosno faze indukcije i faze aktiviranja preosjetljivosti. Tijekom faze indukcije imunološki sustav razvija povećanu osjetljivost kao reakciju na MHHPA. Tijekom faze aktiviranja preosjetljivosti izlaganje MHHPA‑u izaziva klasičnu upalnu reakciju preosjetljivosti, koja uzrokuje, na primjer, trajno oštećenje pluća.

59

Što se tiče prve faze, tužitelji osporavaju ireverzibilnost indukcije, referirajući se na dvije znanstvene studije prema kojima se razina bioloških markera smanjuje nakon prestanka izloženosti radnika. U tom pogledu valja istaknuti da tužitelji nisu dostavili nijednu od tih studija u prilog svojoj argumentaciji. ECHA je pak podnio jednu od tih studija. U njoj se samo navodi činjenica da se – kada osoba koja je prošla fazu indukcije više nije izložena – njezini biološki markeri postupno smanjuju, što pokazuje da simptomi povezani s aktivacijom pomalo nestaju. Međutim, to ne znači da su ti markeri nestali i da se navedene razine prilikom ponovnog izlaganja, čak i drugim cikličkim anhidridima – zbog unakrsne reaktivnosti te kategorije tvari – neće povećati, kao što tvrdi ECHA. Argumentacija tužitelja dakle ne dokazuje da je faza indukcije reverzibilna.

60

Kada je riječ o drugoj fazi, nesporno je da su učinci na zdravlje u načelu reverzibilni. Međutim, nijedan element koji su istaknuli tužitelji ne omogućuje zaključiti da je tvrdnja iz točke 6.3.1.2. pomoćnog dokumenta – prema kojoj produljeno izlaganje MHHP‑u može dovesti do ireverzibilnih učinaka, odnosno trajnog oštećenja pluća – pogrešna. Čak i pod pretpostavkom da biološki markeri omogućuju da se u ranom stadiju tijekom prve faze utvrdi izloženost i da tužitelji provode redovne zdravstvene preglede, kao što navode, razmatranja Odbora država članica ECHA‑a iz točaka 6.3.1.1. i 6.3.1.2. pomoćnog dokumenta – prema kojima se ireverzibilni učinci mogu pojaviti prije identificiranja zdravstvenog problema, osobito zato što učinci na zdravlje u početku mogu biti maleni – očito nisu pogrešna.

61

Tužitelji ističu da činjenica da je druga faza reverzibilna isključuje postojanje jednake zabrinutosti kao kod kancerogenih, mutagenih i reproduktivno toksičnih tvari 1. kategorije jer, u slučaju potonjih, ne postoje rani markeri te bi bilo nemoguće ukloniti učinke sprječavajući izlaganje osobe kada se simptomi pojave. Tu argumentaciju treba odbiti. Naime, iz članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da činjenica da se negativne učinke neke tvari koji su povezani s njezinom uporabom može kontrolirati na primjeren način ne sprečava njezinu identifikaciju kao posebno zabrinjavajuće tvari. U suprotnome bi mogućnost davanja autorizacije za tvar čije se rizike može valjano kontrolirati, temeljem predmetne odredbe, bila lišena svrhe, kako navodi ECHA. Usto, treba podsjetiti da pojava ireverzibilnih učinaka nije isključena (vidjeti točku 60. ove presude). Nadalje, važno je precizirati da je postojanje ireverzibilnih učinaka samo jedan od razloga zbog kojih je ECHA zaključio o postojanju takve razine zabrinutosti. Naime, kako proizlazi iz točke 6.3. pomoćnog dokumenta, Odbor država članica ECHA‑a uzeo je u obzir među ostalim i ozbiljnost učinaka, posljedice za društvo kao i poteškoće pri provođenju procjene rizika povezanih s koncentracijom predmetnih tvari (vidjeti točku 55. ove presude).

62

Nadalje, valja istaknuti da kod MHHPA ne postoji prag učinaka ispod kojega je nastanak osjetljivosti isključen, kako proizlazi iz točaka 6.3.1.4. i 6.3.2. pomoćnog dokumenta. Isto tako, kako navodi ECHA i kako proizlazi iz točke 6.3.3. pomoćnog dokumenta, izlaganje MHHPA‑u uzrokuje dišne zdravstvene probleme radnika već i kod relativno malih razina izlaganja.

63

Naposljetku, u dijelu u kojem REACh ChemAdvice i New Japan Chemical ističu nekoherentnost u odlukama ECHA‑a, referirajući se na izvještaj o evaluaciji tvari diizocijanat m‑toliden od 23. studenoga 2013., njihovu argumentaciju treba odbiti. Naime, s jedne strane, postupak evaluacije neke tvari iz članaka 44. do 48. Uredbe br. 1907/2006 jest različit od postupka identifikacije neke tvari kao posebno zabrinjavajuće tvari. S druge je strane autor tog izvješća Republika Poljska, a ne ECHA.

64

Stoga prvi prigovor treba odbiti.

65

Tužitelji ističu da MHHPA‑u nije izložen nijedan potrošač ili radnik. Prema njihovim tvrdnjama, ta se tvar koristi samo u industrijskim postupcima te gotovi proizvodi ne sadrže slobodni MHHPA. Čak iako male količine nereagiranog MHHPA‑a mogu biti prisutne u konačnom proizvodu, njih se ne može kvantificirati. Sukladno programima kontrole proizvoda i primjenjivim zakonskim odredbama, MHHPA se koristi u zatvorenim sustavima koji sprečavaju izlaganje i osiguravaju da rizik izlaganja bude vrlo ograničen, blizu nuli. Usto, u slučaju potencijalnog izlaganja tijekom miješanja tvari u postupku skupne obrade ili pretakanja, primjenjuje se usisna ventilacija te su radnici obvezni nositi zaštitnu opremu, što jamči sigurnost manipulacije tvarima i sprečava izlaganje. U tom pogledu tužitelji se pozivaju na izvještaj liječnika zaposlenoga kod drugog tužitelja, prema kojem od 1992. godine nijedan slučaj bolesti dišnih putova nije izazvan preosjetljivošću. Usto, ECHA je priznao da – kako bi se ocijenilo izaziva li neka tvar jednaku zabrinutost – treba ispitati je li moguće na odgovarajući način djelovati protiv rizika nastanka ozbiljnih učinaka utvrđenih uobičajenom procjenom rizika.

66

Ta argumentacija ne omogućava donošenje zaključka da ocjena ECHA‑a – prema kojoj MHHPA izaziva jednaku razinu zabrinutosti kao tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006 – sadrži očitu pogrešku.

67

Naime, kao prvo, treba istaknuti da se – čak i prema argumentaciji tužitelja – izlaganje potrošača i radnika MHHPA‑u ne može isključiti. Tužitelji priznaju da male količine nereagiranog MHHPA još uvijek mogu postojati u konačnim proizvodima, čak iako se ne mogu kvantificirati. U tom pogledu treba podsjetiti da iz točaka 6.3.1.4., 6.3.2. i 6.3.3. pomoćnog dokumenta proizlazi da za MHHPA ne postoji razina izloženosti ispod koje bi bio isključen nastanak preosjetljivosti i da je izlaganje MHHPA‑u već prouzrokovalo dišne zdravstvene probleme za radnike, i to uz relativno malu razinu izloženosti (vidjeti točku 62. ove presude).

68

Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da svi korisnici MHHPA‑a primjene učinkovite mjere za upravljanje rizicima, što tužitelji nisu dokazali, mora se utvrditi da to ne omogućuje da se zaključi da ocjena ECHA‑a sadrži očitu pogrešku. Kako je već utvrđeno (vidjeti točku 61. ove presude), iz članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da činjenica da se negativne učinke neke tvari koji su povezani s njezinom uporabom može kontrolirati na primjeren način ne sprečava njezinu identifikaciju kao posebno zabrinjavajuće tvari. U suprotnome bi mogućnost davanja autorizacije za tvar čije se rizike može valjano kontrolirati, temeljem predmetne odredbe, bila lišena svrhe. To potvrđuje i članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006, prema kojem se od zahtjeva za autorizaciju mogu izuzeti uporabe odnosno kategorije uporabe pod uvjetom da je rizik podvrgnut odgovarajućoj kontroli na temelju postojećega posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari.

69

U tom pogledu treba istaknuti da je već presuđeno da treba činiti razliku između opasnosti i rizika. Procjena opasnosti prva je faza postupka procjene rizika, koja predstavlja precizniji koncept. Stoga se procjena opasnosti povezanih s inherentnim osobinama neke tvari ne treba ograničavati s obzirom na specifične okolnosti korištenja, kao što je slučaj kod procjene rizika, te se valjano može provesti bez obzira na mjesto korištenja tvari, način na koji bi moglo doći do kontakta s tom tvari i eventualnu razinu izloženosti tvari (presuda Etimine, t. 52. supra, EU:C:2011:504, t. 74. i 75.).

70

Razvrstavanje i označivanje tvari utvrđeni Direktivom Vijeća 67/548/EEZ od 27. lipnja 1967. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih tvari (SL 196, str. 1.) temelje se na prenošenju informacija o opasnosti povezanih s inherentnim osobinama tvari (presuda Etimine, t. 52. supra, EU:C:2011:504, t. 74.). To je razvrstavanje preuzeto u Uredbu br. 1272/2008.

71

Budući da je za identifikaciju neke tvari kao posebno zabrinjavajuće tvari temeljem članka 57. točaka (a) do (c) Uredbe br. 1907/2006 dovoljna njezina klasifikacija među kancerogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari 1. kategorije, ne može se zaključiti da za identifikaciju tvari temeljem članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 ECHA mora uzeti u obzir procjenu rizika.

72

Nadalje, sukladno članku 57. točkama (d) i (e) Uredbe br. 1907/2006, tvari koje su postojane, bioakumulativne i toksične ili tvari koje su vrlo postojane i vrlo bioakumulativne mogu se identificirati kao posebno zabrinjavajuće tvari ako su ispunjeni kriteriji iz Priloga XIII. toj uredbi. Taj prilog ne predviđa uzimanje u obzir procjene rizika, već sadrži kriterije koji omogućuju utvrđivanje osobina PBT i vPvB neke tvari (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 46.).

73

Usto, kada je riječ o tome da se u točki 6.3. pomoćnog dokumenta, koji se u tom pogledu referira na Vodič za identifikaciju posebno zabrinjavajućih tvari, spominje uobičajena procjena rizika, treba istaknuti da, sukladno toj točki, mogućnost sprečavanja učinaka neke tvari u okviru uobičajene procjene rizika predstavlja samo jedan od elemenata koje ECHA mora uzeti u obzir u okviru postupka identifikacije neke tvari kao posebno zabrinjavajuće temeljem članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 (u daljnjem tekstu: postupak identifikacije). Sukladno točki 6.3. pomoćnog dokumenta, ako se uobičajena procjena rizika smatra nedovoljnom i ako postoji dovoljno znanstvenih dokaza da bi se zaključilo da je vjerojatan nastanak ozbiljnih učinaka i da se izlaganje ljudi predmetnoj tvari vjerojatno odvija u uobičajenim uvjetima korištenja, predmetnu tvar treba smatrati jednako zabrinjavajućom. U konkretnom slučaju, iz točke 6.3. pomoćnog dokumenta proizlazi da ta identifikacija proizlazi iz ocjene većeg broja kriterija, koji uključuju, među ostalim, ocjenu ozbiljnosti učinaka, ireverzibilnoga karaktera učinaka na zdravlje, posljedica za društvo i poteškoća pri provođenju evaluacije rizika povezanih s koncentracijom MHHPA‑a (vidjeti točku 55. ove presude). U okviru posljednje navedenoga kriterija utvrđeno je da se, za većinu tvari, mogla provesti procjena rizika. U okviru tih procjena moguće je utvrditi „razinu bez učinka“. Međutim, prema točki 6.3.1.4. pomoćnog dokumenta, preosjetljivost na MHHPA mora se smatrati učinkom za koji se ne može utvrditi nikakav prag povezan s izloženošću te posljedično nije moguće odrediti „razinu bez učinka“. Iz tih razmatranja proizlazi da nije bilo dovoljno provesti uobičajenu procjenu rizika jer nije bilo moguće utvrditi „razinu bez učinka“.

74

Kao treće, u dijelu u kojem tužitelji navode da – prema izvještaju liječnika zaposlenoga kod drugog tužitelja – od 1992. godine nijedan slučaj bolesti dišnih putova nije izazvan preosjetljivošću, dovoljno je utvrditi, s jedne strane, da taj izvještaj pokazuje samo stanje u postrojenju tog tužitelja i ne sadrži nikakva utvrđenja u pogledu ostalih postrojenja u Uniji. S druge strane, taj izvještaj – čak ni u pogledu postrojenja tog tužitelja – nema nikakvu dokaznu vrijednost, s obzirom na to da je navedeni liječnik ispitivao respiratornu funkciju samo svake dvije godine a da nije precizno naveo mjere kontrole dotičnih osoba tijekom tog razdoblja niti naveo kako su kontrolirane osobe koje su napustile to postrojenje.

75

Kao četvrto, tužitelji se pozivaju na druge studije kako bi dokazali nepostojanje izloženosti MHHPA‑u putem potrošnih proizvoda.

76

S jedne se strane pozivaju na studiju provedenu nad krajnjim korisnicima, koja obuhvaća otprilike 20 krajnjih korisnika u Europi i izvan nje i prema kojoj tijekom deset godina prije 2012. nije zapažen nijedan klinički simptom preosjetljivosti dišnih putova. U tom pogledu treba utvrditi da ta argumentacija – s obzirom na to da ta studija nije podnesena Općem sudu i da ona, prema mišljenju ECHA‑e, sadrži metodološke poteškoće – ne omogućuje dokazivanje nepostojanja izloženosti MHHPA‑u.

77

S druge strane, tužitelji se pozivaju na studiju iz 2007. koju je provelo dansko Ministarstvo za zaštitu okoliša i prema kojoj u proizvodima koji potencijalno sadrže MHHPA nije opažena nikakva emisija derivata ftaličnog anhidrida, uključujući MHHPA. U tom pogledu valja istaknuti da – čak i pod pretpostavkom da prema toj studiji ne postoji nikakav rizik nastanka preosjetljivosti za potrošače zbog toga što bi proizvodi potencijalno sadržavali MHHPA – to ne omogućuje donošenje zaključka da nema nikakvog rizika niti za radnike. Usto, takav bi zaključak bio suprotan argumentaciji tužitelja, prema kojoj u konačnom proizvodu još mogu biti prisutne male količine nereagiranog MHHPA‑a, čak i ako ih se ne može kvantificirati (vidjeti točku 67. ove presude).

78

U skladu s navedenim, drugi prigovor treba odbiti.

79

Tužitelji ističu da se ocjena ECHA‑a temelji na starim i zastarjelim podacima. Prema njihovim navodima ECHA nije uzeo u obzir ni trenutačne uvjete rada ni zdravstvene kontrole koje zahtijeva zakonodavstvo o zaštiti radnika ni mjere upravljanja rizicima ili primijenjene programe kontrole. ECHA se pozivao na slučajeve starije od deset godina, iako su se u tom razdoblju uvjeti rada značajno izmijenili. Prema jednoj novijoj studiji izrađenoj među konačnim korisnicima, tijekom zadnjih deset godina nije zapažen nijedan klinički simptom preosjetljivosti dišnih putova. Usto, iako je Kraljevina Nizozemska u svojoj evaluaciji MHHPA primijenila referentnu vrijednost povezanu s nultom razinom izloženosti, ona nije navela nijedan slučaj ozbiljnih učinaka na zdravlje tijekom posljednjih deset godina.

80

Ta argumentacija ne pokazuje da je ECHA počinio očitu pogrešku u ocjeni identificirajući MHHPA kao posebno zabrinjavajuću tvar na osnovi članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006.

81

Naime, kao prvo, kada je riječ o argumentaciji tužitelja prema kojoj su se uvjeti rada, zdravstvene kontrole koje zahtijeva zakonodavstvo o zaštiti radnika, mjere upravljanja rizicima i primijenjeni programi kontrole promijenili tijekom proteklih deset godina, dostaje istaknuti, s jedne strane, da se opasnosti koje proizlaze iz inherentnih osobina MHHPA‑a nisu promijenile i, s druge strane, da činjenica da se negativni učinci neke tvari povezani s njezinom uporabom mogu kontrolirati na primjeren način ne sprečava njezinu identifikaciju kao posebno zabrinjavajuće (vidjeti točku 68. ove presude).

82

Kao drugo, u dijelu u kojem tužitelji navode da tijekom proteklih deset godina nije prijavljen nijedan slučaj ozbiljnog učinka za zdravlje, valja istaknuti da ta argumentacija ne pokazuje da je tvrdnja o ozbiljnosti učinaka iz točke 6.3.1.1. pomoćnog dokumenta – prema kojem većina slučajeva koje je Odbor država članica ECHA‑a uzeo u obzir potječe iz razdoblja od 1990. do 2006. i prema kojem noviji slučajevi nisu pronađeni u literaturi – očito pogrešna. Nadalje, u dijelu u kojem se tužitelji pozivaju na studiju provedenu nad krajnjim korisnicima, i to nad otprilike dvadeset krajnjih korisnika u Europi i izvan nje, njihova je argumentacija već odbačena (vidjeti točku 76. ove presude). U dijelu u kojem se tužitelji pozivaju i na bazu podataka Ujedinjene Kraljevine o bolestima na radnom mjestu, treba utvrditi, s jedne strane, da ta baza podataka nije dostavljena i, s druge strane, da se ona – prema navodima ECHA‑a – temelji na uzorku dobrovoljnih izjava liječnika te stoga ne omogućuje potvrdu nepostojanja takvih slučajeva ni u Ujedinjenoj Kraljevini ni u Uniji.

83

Stoga treći prigovor valja odbiti.

84

Tužitelji ističu da je ECHA temeljio svoju odluku na ocjeni koja nije vodila računa o svim relevantnim podacima. Tužitelji i druge zainteresirane strane dostavili su nove podatke koje ECHA nije uzeo u obzir. Tijekom postupka konzultacija iz članka 59. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 više se puta odgovaralo da je u obzir uzeta sva raspoloživa literatura ili da će neka informacija biti uzeta u obzir u fazi utvrđenja prioriteta za Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006. Prema tužiteljima, kako bi se utvrdilo izaziva li neka tvar jednaku zabrinutost kakvu izaziva korištenje tvari nabrojenih u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006, ECHA je morao uzeti u obzir te informacije.

85

Tu argumentaciju treba odbiti.

86

Naime, kao prvo, iz odgovora koji su podneseni na komentare prvog i drugog tužitelja i drugih zainteresiranih osoba proizlazi da su svi predmetni komentari uzeti u obzir tijekom postupka identifikacije. Nadalje, tužitelji ne ističu nijedan specifični komentar na koji nije odgovoreno i koji nije uzet u obzir.

87

Kao drugo, u mjeri u kojoj tužitelji odgovor koji sadrži samo naznaku da je sva raspoloživa literatura uzeta u obzir smatraju nedovoljnim, valja istaknuti da su se komentari na koje se taj odgovor odnosi odnosili na navodno nepostojanje novijih slučajeva ozbiljnih učinaka tijekom posljednjih deset godina. Kako proizlazi iz razmatranja iz točaka 76. do 82. ove presude, iz tog odgovora ne proizlazi da je ECHA počinio očitu pogrešku u ocjeni zato što nije vodio računa o svim relevantnim podacima.

88

Kao treće, u dijelu u kojem tužitelji tvrde da ECHA nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir primjedbe koje su dali u postupku identifikacije te se jednostavno ograničio na upućivanje na fazu utvrđivanja prioriteta za Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006, treba utvrditi da je taj odgovor dan više puta u kontekstu komentara o uporabi, izlaganju, alternativama i rizicima od MHHPA‑a. U tom pogledu dovoljno je podsjetiti da činjenica da se negativni učinci neke tvari povezani s njezinom uporabom mogu kontrolirati na primjeren način ne sprečava njezinu identifikaciju kao posebno zabrinjavajuće tvari (vidjeti točke 68. i 81. ove presude). Usto, treba istaknuti da tužitelji ne navode nijedan određeni podatak koji je predočen u okviru tih komentara a koji – i to pogrešno – ECHA nije uzeo u obzir u postupku identifikacije MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari. Nadalje, već je presuđeno da iz postupka identifikacije iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006 ne proizlazi da su informacije o zamjenskim tvarima relevantne za rezultat tog postupka (presuda od 7. ožujka 2013., Rütgers Germany i dr./ECHA, T‑94/10, Zb., EU:T:2013:107, t. 77.).

89

Kao četvrto, u dijelu u kojem tužitelji ističu da ECHA nije uzeo u obzir komentare o postojanju mjera upravljanja rizikom s obzirom na to da nije ocijenio je li uobičajena procjena rizika bila dovoljna, mora se utvrditi da je ta argumentacija već odbačena prilikom ispitivanja drugog prigovora (vidjeti točku 73. ove presude).

90

Naposljetku, u dijelu u kojem se REACh ChemAdvice i New Japan Chemical referiraju na postojanje zahtjeva za analizu najboljeg načina upravljanja rizicima, sukladno dokumentu naslovljenom „Plan postupanja glede posebno zabrinjavajućih tvari“ koji je tijekom 2012. izradila Komisija, dovoljno je utvrditi da takva analiza nije dio postupka identifikacije iz Uredbe br. 1907/2006.

91

Stoga četvrti prigovor treba odbiti.

92

Tužitelji ističu da se evaluacija MHHPA uglavnom temelji na evaluaciji HHPA, zbog toga što su podaci o MHHPA‑u bili vrlo ograničeni. Referirajući se na jednu znanstvenu studiju tužitelji navode da je analogija između HHPA i MHHPA u pogledu potencijala za izazivanje preosjetljivosti sa znanstvenog stajališta diskutabilna, osobito zbog različitih modela unošenja bioloških markera i različitih odnosa izlaganje – reakcija između tih tvari, ovisno o ukupnoj količini formiranih plazmatskih proteinskih adukata.

93

Ta argumentacija ne pokazuje da identifikacija MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari na osnovi članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 sadrži očitu pogrešku.

94

Naime, kao prvo, kako proizlazi iz pomoćnog dokumenta, MHHPA nije identificiran kao posebno zabrinjavajuća tvar zato što su na njega primijenjeni podaci koji se odnose na HHPA. Kako je potvrdio ECHA na raspravi, MHHPA je osobito klasificiran kao tvar koja izaziva preosjetljivost dišnih putova 1. kategorije koja može izazvati simptome alergije ili astme ili poteškoće s disanjem, ako se udiše (vidjeti točku 3. ove presude) zbog svojih inherentnih osobina, a ne zbog primjene podataka koji se odnose na HHPA.

95

Nadalje, točno je – kako proizlazi iz točke 6.3.3. pomoćnog dokumenta – da se većina studija koje je ECHA uzeo u obzir odnosila na izlaganje HHPA‑u i MHHPA‑u zato što je MHHPA uobičajeno bio korišten u specifičnoj smjesi s HHPA‑om. Međutim, kako proizlazi već iz prijedloga klasifikacije MHHPA‑a temeljem Direktive 67/548, utvrđeno je da postoji unakrsna reaktivnost između HHPA‑a i MHHPA‑a i da se, prema postojećim podacima, pretpostavlja da se HHPA i MHHPA na isti način ponašaju u tijelu s obzirom na to da oboje imaju sposobnost djelovati kao hapteni i reagirati s tjelesnim proteinima. Unakrsna reaktivnost između HHPA‑a i MHHPA‑a potvrđena je u dokumentaciji koju je izradila Kraljevina Nizozemska radi identifikacije MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari i koja se u tom pogledu referira na znanstvene studije te u pomoćnom dokumentu koji sadrži iste reference. Prema točki 4. navedene dokumentacije i točki 4. pomoćnog dokumenta, strukture HHPA‑a i MHHPA‑a blisko su povezane te su opaženi učinci na zdravlje identični, s obzirom na to da te dvije tvari pokazuju slične karakteristike.

96

Kao drugo, kada se radi o znanstvenoj studiji koju spominju tužitelji, valja istaknuti da u njoj autor koristi ukupan broj plazmatskih proteinskih adukata HHPA‑a i MHHPA‑a kao pokazatelje izlaganja. Točno je da su u toj studiji razine proteinskih adukata u stvarnosti bile više za MHHPA nego za HHPA, iako su razine izloženosti u zraku tim dvjema tvarima bile gotovo identične. Međutim, zaključak glede razloga i implikacija eventualnih različitih uzoraka ostao je bez odgovora, te, prema toj studiji, postoji više mogućih scenarija kojima bi se mogli objasniti dobiveni rezultati glede razlike uzorka indukcije bioloških markera HHPA‑a i MHHPA‑a. Ti scenariji obuhvaćaju od razmatranja da HHPA izaziva veću preosjetljivost od MHHPA‑a do toga da je MHHPA toliko moćan da su čak i najniže proučavane razine izloženosti uzrokovale nastanak preosjetljivosti. Na temelju te se studije dakle ne može zaključiti da ocjena ECHA‑a sadrži očitu pogrešku zbog toga što se oslanja na studije o izloženosti HHPA‑u i MHHPA‑u.

97

Stoga peti prigovor treba odbiti.

98

Imajući sve navedeno u vidu, treba odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga te stoga i cijeli prvi tužbeni razlog.

99

Tužitelji ističu da je ECHA povrijedio njihova prava na obranu. Prema njihovim riječima, kao prvo, oni zbog nepostojanja objektivnih kriterija za utvrđivanje izaziva li neka tvar jednaku zabrinutost kao i korištenje tvari nabrojenih u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006, u smislu članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006, a osobito kada je riječ o tvarima koje izazivaju preosjetljivost dišnih putova, nisu imali mogućnost u potpunosti izložiti svoju obranu. Kriteriji koje je razradila Kraljevina Nizozemska ne omogućuju da se u svakom pojedinom slučaju utvrdi ispunjava li neka tvar uvjete iz navedene odredbe zato što su oni preopćeniti, mogu se primijeniti na neograničenu kategoriju tvari koje izazivaju preosjetljivost dišnih putova te su – zbog nepostojanja odobrenja tijela kao i nepostojanja javne rasprave – arbitrarni. Kao drugo, njihova su prava na obranu povrijeđena time što ECHA nije vodio računa o svim dostavljenim podacima. Kao treće, tužitelji ističu povredu svojih prava na obranu zato što ECHA nije MHHPA ocijenio sukladno glavi VI. Uredbe br. 1907/2006, što je bio najprikladniji postupak. Primjena tog postupka omogućila bi im da dostave relevantne znanstvene podatke.

100

Tu argumentaciju treba odbiti.

101

Naime, kao prvo, kada je riječ o argumentaciji prema kojoj su prava na obranu tužitelja povrijeđena zbog nepostojanja objektivnih kriterija za utvrđivanje izaziva li neka tvar jednaku zabrinutost kao i korištenje tvari nabrojenih u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006, u smislu članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006, treba istaknuti da je cilj posljednje navedene odredbe upravo omogućavanje identifikacije neke tvari kao posebno zabrinjavajuće na pojedinačnoj osnovi, u slučaju nepostojanja objektivnih kriterija predviđenih u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006. U tom pogledu, mora se znanstveno dokazati da neka tvar može imati ozbiljne učinke na zdravlje ljudi ili okoliš koji izazivaju jednaku zabrinutost kao i druge tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006. Kako tužitelji nisu podnijeli prigovor nezakonitosti protiv članka 57. točke (f) navedene uredbe, iz njihove argumentacije ne proizlazi u kojoj je mjeri ECHA primjenom navedene odredbe mogao povrijediti njihova prava na obranu.

102

Nadalje, treba istaknuti da su Kraljevina Nizozemska i ECHA – kako bi dokazali da MHHPA može izazvati ozbiljne učinke na zdravlje ljudi ili okoliš koji izazivaju jednaku zabrinutost kao i druge tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006 – primijenili kriterije iz točke 3.3.3.2. Vodiča za identifikaciju posebno zabrinjavajućih tvari, kao što proizlazi iz točke 6.3. dokumentacije koju je pripremila Kraljevina Nizozemska glede identifikacije MHHPA‑a i iz točke 6.3. pomoćnog dokumenta. Ti kriteriji uključuju, među ostalim, ozbiljnost učinaka, ireverzibilni karakter učinaka na zdravlje, posljedice za društvo i poteškoće pri provođenju evaluacije rizika povezanih s koncentracijom predmetne tvari. Nije isključeno ni uzimanje u obzir drugih faktora.

103

Iako jest točno da ti kriteriji imaju opću narav i da se ne primjenjuju samo na tvari koje izazivaju preosjetljivost dišnih putova, oni su svejedno dovoljno precizni da zainteresiranim strankama omoguće da na koristan i djelotvoran način iznesu svoja stajališta glede ocjene pitanja izaziva li neka tvar jednaku zabrinutost kao i druge tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006.

104

U dijelu u kojem tužitelji – u prilog postojanju navodne povrede svojih prava na obranu – navode da navedene kriterije nisu odobrila nadležna tijela niti su o njima raspravile zainteresirane strane, pa da su stoga arbitrarni, treba istaknuti da se na toj činjenici – čak i pod pretpostavkom da bude utvrđena – ne može temeljiti povreda prava tužitelja na obranu, s obzirom na to da su oni zahvaljujući dokumentaciji koju je pripremila Kraljevina Nizozemska glede identifikacije MHHPA bili u potpunosti upoznati s kriterijima i njihovom primjenom u ovom slučaju. Osim toga tužitelji nisu istaknuli da su njihova prava na obranu bila povrijeđena tijekom utvrđivanja kriterija koji su primijenjeni za utvrđivanje izaziva li MHHPA jednaku zabrinutost kao i druge tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006.

105

Nadalje, treba utvrditi da iz očitovanja koja su u okviru postupka konzultacija iz članka 59. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 podnijeli prvi i drugi tužitelj posredstvom jedne strukovne udruge kojoj pripadaju proizlazi da je ocjena koju je provela Kraljevina Nizozemska i prema kojoj MHHPA izaziva jednaku zabrinutost kao i druge tvari nabrojene u članku 57. točkama (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006 bila dovoljno jasna da omogući tužiteljima da na koristan i djelotvoran način iznesu svoja stajališta.

106

Kao drugo, što se tiče argumentacije tužitelja prema kojoj ECHA nije vodio računa o svim dostavljenim podacima, ona je već odbijena u okviru ispitivanja četvrtog prigovora drugog dijela prvog tužbenog razloga (vidjeti točke 84. do 91. ove presude). U okviru ovog tužbenog razloga tužitelji ne iznose dodatne argumente.

107

Kao treće, u dijelu u kojem tužitelji u potporu svojoj argumentaciji glede povrede svojih prava na obranu ističu i da je ECHA bio dužan ocijeniti MHHPA u okviru postupka evaluacije iz glave VI. Uredbe br. 1907/2006, s obzirom na to da bi im taj postupak omogućio da rasprave o predmetnoj ocjeni i dostave relevantne znanstvene podatke, dostaje istaknuti da je postupak identifikacije sukladno članku 59. navedene uredbe – koji je dio postupka autorizacije neke tvari iz njezine glave VII. – različit od postupka iz njezine glave VI. Iz Uredbe br. 1907/2006 nikako ne proizlazi da je zakonodavac namjeravao postupak identifikacije podrediti postupku evaluacije koji se provodi na temelju dokumentacije koju podnosi prijavitelj u okviru registracije neke tvari (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 124.). Stoga ECHA nije – time što je identificirao MHHPA temeljem članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 a da ga nije prije toga ocijenio u okviru postupka evaluacije – povrijedio prava tužitelja na obranu. Nadalje, već je presuđeno da ECHA – ako je dokumentaciju o nekoj tvari izradila neka država članica ili sam ECHA na zahtjev Komisije – mora pristupiti, poštujući pritom uvjete iz članka 59. Uredbe br. 1907/2006, identifikaciji te tvari (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 71.).

108

Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.

109

Tužitelji ističu da je ECHA povrijedio načelo proporcionalnosti jer je MHHPA identificirao kao posebno zabrinjavajuću tvar. Prema njihovu mišljenju, ECHA je – umjesto takve identifikacije – mogao odlučiti ispitati izvještaje o kemijskoj sigurnosti MHHPA‑a i poduzeti predložene mjere upravljanja rizicima. Nadalje, tužitelji ističu da je zahvaljujući primjeni odredaba o zaštiti radnika i sustavima zdravstvene zaštite i zaštite na radu rizik od izlaganja MHHPA‑u sveden gotovo na nulu. Prema njima, s obzirom na to da se MHHPA uglavnom koristi kao posrednik ili monomer, što temeljem članka 2. stavka 8. Uredbe br. 1907/2006 ne potpada pod njezinu glavu VII., s obzirom na to da MHHPA koriste profesionalci i da proizvedeni predmeti ne sadrže MHHPA, pobijanom odlukom nije ostvaren cilj zaštite potrošača. Bilo bi primjerenije da ECHA ocijeni MHHPA u okviru postupka evaluacije iz glave VI. Uredbe br. 1907/2006. Naposljetku, tužitelji navode da bi prilaganje dokumentacije o ograničenjima za potrošne proizvode, kao što je kozmetika, bila manje otegotna mjera nego što je to identifikacija MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari.

110

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti, koje je jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva kojima predmetno zakonodavstvo teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koji se želi postići (vidjeti presudu Etimine, t. 52. supra, EU:C:2011:504, t. 124. i navedenu sudsku praksu).

111

Što se tiče sudske kontrole uvjeta navedenih u prethodnoj točki, ECHA‑u treba priznati široku diskrecijsku ovlast u području u kojem se očekuju njegove odluke političke, ekonomske i socijalne naravi i u kojem je on pozvan provoditi složene ocjene. Samo očita neprikladnost mjere donesene u tom području u odnosu na cilj kojem zakonodavac teži može utjecati na zakonitost takve mjere (vidjeti u tom smislu presudu Etimine, t. 52. supra, EU:C:2011:504, t. 125. i navedenu sudsku praksu).

112

U ovom je predmetu već utvrđeno (vidjeti točku 46. ove presude) da iz članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da se njome želi osigurati visoka razina zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za evaluaciju opasnosti tvari kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu istodobno povećavajući konkurentnost i inovativnost. Imajući u vidu uvodnu izjavu 16. te uredbe, valja utvrditi da je zakonodavac kao njezin glavni cilj utvrdio prvi od tih triju ciljeva, odnosno cilj osiguravanja visoke razine zaštite zdravlja ljudi i okoliša. Kada je još konkretnije riječ o cilju postupka autorizacije, pod koji spada i postupak identifikacije iz članka 59. navedene uredbe, članak 55. te uredbe određuje da je njezin cilj osigurati dobro funkcioniranje unutarnjega tržišta i istodobno osigurati primjerenu kontrolu rizika posebno zabrinjavajućih tvari te njihovu postupnu zamjenu prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama ako su one ekonomski i tehnički održive (presuda Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 116.).

113

Kao prvo, kada je riječ o argumentaciji tužitelja prema kojoj pobijana odluka nije podobna za ostvarenje ciljeva Uredbe br. 1907/2006, treba podsjetiti da se tom odlukom MHHPA identificira kao posebno zabrinjavajuća tvar na temelju postupka iz članka 59. navedene uredbe. Kada se neka tvar identificira kao posebno zabrinjavajuća, predmetni gospodarski subjekti podvrgnuti su obvezi informiranja (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 117.).

114

Kada je riječ o cilju zaštite zdravlja ljudi i okoliša, na početku valja utvrditi da identifikacija neke tvari kao posebno zabrinjavajuće služi poboljšavanju informiranja javnosti i profesionalaca o postojećim rizicima i opasnostima te da, posljedično, takvu identifikaciju treba smatrati instrumentom poboljšanja takve zaštite (vidjeti presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

115

Što se, još preciznije, tiče argumentacije tužitelja prema kojoj je pobijana odluka neprimjerena za ostvarenje tog cilja jer se MHHPA većinom koristi kao posrednik ili kao monomer, što ne potpada pod glavu VII. Uredbe br. 1907/2006 temeljem njezina članka 2. stavka 8., treba istaknuti da iz odgovora danog na komentare prvog i drugog tužitelja podnesene u okviru postupka konzultacija iz članka 54. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da se MHHPA ne koristi isključivo kao posrednik ili monomer, što tužitelji u konačnici niti nisu posebno osporili.

116

Što se tiče argumentacije prema kojoj MHHPA koriste profesionalci te proizvedeni predmeti ne sadrže MHHPA, treba utvrditi, s jedne strane, da tužitelji nisu isključili mogućnost izloženosti radnika MHHPA‑u i, s druge strane, da potvrđuju i da treći tužitelj ne može dokazati nepostojanje nereagiranog MHHPA‑a u svojim proizvodima.

117

Stoga treba odbiti argumentaciju tužitelja glede navodne neprimjerenosti pobijane odluke.

118

Kao drugo, tužitelji ističu da pobijana odluka prelazi granice onog što je nužno za ostvarenje željenih ciljeva zato što bi evaluacija MHHPA‑a i primjena mjera upravljanja rizikom ili prilaganje dokumentacije u skladu s Prilogom XV. Uredbi br. 1907/2006 za ograničenja glede potrošnih proizvoda, kao što je kozmetika, bile manje otegotne mjere.

119

Kao prvo, što se tiče evaluacije MHHPA‑a i primjene mjera upravljanja rizikom, tužitelji se pozivaju, s jedne strane, na članke 44. do 48. Uredbe br. 1907/2006 i, s druge strane, na obveze iz članka 14. iste uredbe. Temeljem članka 14. stavka 1. navedene uredbe oni moraju provesti procjenu kemijske sigurnosti te o tome izraditi izvješće u pogledu MHHPA‑a. Sukladno stavku 3. točki (a) istog članka, procjena kemijske sigurnosti tvari obuhvaća i procjenu osobina MHHPA‑a opasnih za zdravlje ljudi. Ta bi procjena mogla obvezati tužitelje da provedu procjenu izloženosti kao i karakterizaciju rizika u vezi s identificiranim uporabama, u skladu s člankom 4. navedenog članka. Usto, sukladno članku 14. stavku 6. Uredbe br. 1907/2006, tužitelji bi bili obvezni utvrditi i primijeniti odgovarajuće mjere radi primjerene kontrole rizika.

120

Međutim, iz Uredbe br. 1907/2006 nikako ne proizlazi da je zakonodavac namjeravao postupak identifikacije u skladu s člankom 59. navedene uredbe, koji je dio postupka autorizacije iz glave VII. te uredbe, podrediti postupku registracije iz njezine glave II., pod koji potpadaju obveze iz njezina članka 14., ili pak postupku evaluacije iz članaka 44. do 48. spomenute uredbe. Točno je da postupak registracije i postupak evaluacije – koji je prema uvodnoj izjavi 20. Uredbe br. 1907/2006 koncipiran kao nastavak registracije – također služe poboljšanju informiranosti javnosti i profesionalaca o opasnostima i rizicima od neke tvari, kako proizlazi iz uvodnih izjava 19. i 21. navedene uredbe. Međutim, dok bi registrirane tvari trebale moći cirkulirati na unutrašnjem tržištu, kako proizlazi iz uvodne izjave 19. Uredbe br. 1907/2006, cilj je postupka autorizacije, pod koji potpada i postupak identifikacije iz članka 59. te uredbe, osigurati postupnu zamjenu posebno zabrinjavajućih tvari prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama ako su one ekonomski i tehnički održive (vidjeti točke 112. ove presude). Usto, kao što proizlazi iz uvodne izjave 69. Uredbe br. 1907/2006, zakonodavac je želio posebnu pažnju pridati posebno zabrinjavajućim tvarima.

121

U dijelu u kojem tužitelji ističu da prilaganje dokumentacije o registraciji neke tvari koja sadrži procjenu njezine kemijske sigurnosti predstavlja najbolji izvor informacija, dovoljno je podsjetiti da zakonodavac nije zamislio postupak identifikacije podrediti postupku registracije (vidjeti točku 120. ove presude). Nadalje, argumentacija tužitelja prema kojoj je ECHA svoju ocjenu zasnovao na starim i zastarjelim podacima te nije uzeo u obzir sve relevantne podatke već je prije odbijena (vidjeti točke 79. do 91. ove presude).

122

Stoga, suprotno tvrdnjama tužitelja, ni evaluacija tvari iz članaka 44. do 48. Uredbe br. 1907/2006 ni mjere upravljanja rizikom predložene na temelju članka 14. stavka 6. te uredbe ne predstavljaju primjerene mjere za ostvarenje ciljeva te uredbe koji se odnose na posebno zabrinjavajuće tvari te stoga u ovom predmetu nisu manje otegotne (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 123. do 126.).

123

Kao drugo, što se tiče mjera ograničavanja glede potrošačkih proizvoda, kao što je kozmetika, tužitelji ističu da dokumentacija koja se odnosi na prijedlog takvih mjera u skladu s Prilogom XV. Uredbi br. 1907/2006 mora sadržavati raspoložive informacije o alternativnim tvarima, uključujući informacije o rizicima za zdravlje ljudi i okoliš vezanima uz proizvodnju ili korištenje tih alternativa, njihovoj raspoloživosti kao i njihovoj tehničkoj i ekonomskoj izvedivosti. Takav bi prijedlog, koji bi dakle bio zasnovan na sličnim parametrima kao i dokumentacija za identifikaciju neke tvari kao posebno zabrinjavajuće, izbjegao negativne posljedice povezane s navedenom identifikacijom i doveo do istog rezultata u pogledu ciljeva Uredbe br. 1907/2006.

124

U tom pogledu valja istaknuti da jednostavna činjenica da se neka tvar nalazi na popisu iz članka 59. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006 ne sprječava da tvar – ako je sadržana u nekom proizvodu – bude predmet ograničenja, a ne autorizacije. Naime, kako proizlazi iz članka 58. stavka 5. i članka 69. Uredbe br. 1907/2006, Komisija i svaka država članica mogu u svakom trenutku predložiti da se proizvodnja, stavljanje na tržište ili uporaba tvari pojedinačno, u pripravku ili proizvodu kontroliraju ograničenjima, a ne autorizacijom (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 128.).

125

Nadalje, kako proizlazi iz Priloga XVII. Uredbi br. 1907/2006, ograničenja usvojena sukladno postupku iz glave VIII. navedene uredbe, koja se primjenjuju na proizvodnju, stavljanje na tržište ili uporabu određenih opasnih tvari i određenih opasnih pripravaka ili proizvoda, mogu obuhvaćati sve od posebnih uvjeta proizvodnje i stavljanja na tržište neke tvari do potpune zabrane uporabe neke tvari. Čak i pod pretpostavkom da su mjere ograničavanja jednako primjerene za ostvarenje ciljeva navedene uredbe, one dakle same po sebi ne predstavljaju manje otegotne mjere u odnosu na identifikaciju tvari koja stvara samo obveze informiranja (vidjeti u tom smislu presudu Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, t. 40. supra, EU:T:2013:106, t. 129.).

126

Nadalje, u dijelu u kojem tužitelji smatraju da se postojeće zakonodavstvo u području zaštite na radu već primjenjuje, dostaje istaknuti da ono, iako sadrži mjere upravljanja rizicima za radnike, ne može predstavljati primjerenu i manje otegotnu mjeru za realizaciju ciljeva Uredbe br. 1907/2006 glede postupanja s posebno zabrinjavajućim tvarima i, osobito, cilja njihove postupne zamjene prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama ako su one ekonomski i tehnički održive (vidjeti točku 112. ove presude).

127

Što se tiče argumenta REACh ChemAdvice i New Japan Chemical prema kojem bi se u nekom drugom slučaju koji se odnosi na tvar koja izaziva preosjetljivost dišnih putova korištenje mjera upravljanja rizikom smatralo primjerenim za kontroliranje profesionalne izloženosti i eventualnih rizika za radnike, treba ga odbiti. Naime, činjenica da je neka država članica sastavila izvještaj o evaluaciji neke tvari te je potom odlučila da ne pokrene postupak njezine identifikacije ne sprečava drugu državu članicu ili ECHA da, na zahtjev Komisije, preda dokumentaciju s prijedlogom identifikacije neke druge tvari kao posebno zabrinjavajuće.

128

Naposljetku, u dijelu u kojem REACh ChemAdvice i New Japan Chemical navode – referirajući se na situaciju u Švedskoj – da se smanjenje razina izloženosti MHHPA‑u smatra prikladnim sredstvom kontrole rizika, valja utvrditi da je Odbor država članica ECHA‑a, uključujući Kraljevinu Švedsku, postigao jednoglasan sporazum o identifikaciji MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari.

129

Imajući sve navedeno u vidu, ne može se zaključiti da pobijana odluka povređuje načelo proporcionalnosti.

130

Stoga treći tužbeni razlog valja odbiti.

131

Tužitelji u replici ističu da pobijana odluka sadrži bitnu povredu postupka. Prema njihovu mišljenju, odbor država članica ECHA‑a nije postigao jednoglasan sporazum o identifikaciji MHHPA‑a s obzirom na to da se jedna država članica suzdržala od glasanja.

132

Tu argumentaciju valja odbiti kao neosnovanu. Naime, dakako da je točno da Odbor država članica ECHA‑a u skladu s člankom 59. stavkom 8. Uredbe br. 1907/2006 mora postići jednoglasni sporazum o identifikaciji neke tvari da bi je ECHA mogao uvrstiti na popis iz stavka 1. tog članka. Nadalje, iz zapisnika 27. zasjedanja Odbora država članica ECHA‑a od 10. do 13. prosinca 2012. proizlazi da je jedna država članica namjerno izostala s glasovanja o identifikaciji MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari. Međutim, taj izostanak ne znači da u tom slučaju Odbor država članica ECHA‑a nije postigao jednoglasni sporazum. Naime, sukladno članku 238. stavku 4. UFEU‑a, na kojem se na dan glasovanja o identifikaciji MHHPA‑a kao posebno zabrinjavajuće tvari temeljila postupovna praksa tog odbora, suzdržani glasovi nazočnih ili zastupanih članova ne sprečavaju usvajanje odluka za koje je potrebna jednoglasnost. Usto, na temelju članka 19. stavka 1. Poslovnika Odbora država članica ECHA‑a u verziji koja je bila primjenjiva na dan predmetnog glasovanja, svaki član koji na zasjedanju nije ni nazočan ni zastupan po opunomoćeniku smatra se prešutno suglasnim s konsenzusom ili većinskim mišljenjem Odbora kada je neko pitanje predmet glasovanja.

133

U skladu s navedenim valja odbiti četvrti tužbeni razlog te stoga i cijelu tužbu.

134

Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove ako je takav zahtjev postavljen. U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupku snose vlastite troškove, dok Opći sud može odrediti i da, u skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 3. Poslovnika, intervenijent koji nije država stranka Sporazuma o EGP‑u, koji nije država članica kao ni Nadzorno tijelo EFTA‑e također snosi vlastite troškove.

135

Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje – osim vlastitih – i troškova ECHA‑a, sukladno njegovu zahtjevu. Intervenijenti će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje: