Stranke
Osnova
Operativni dio

Stranke

U predmetu T‑151/11,

Telefónica de España, SA, sa sjedištem u Madridu (Španjolska),

Telefónica Móviles España, SA, sa sjedištem u Madridu (Španjolska),

koje zastupaju F. González Díaz i F. Salerno, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Valero Jordana i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata,

tuženik,

kojeg podupiru

Kraljevina Španjolska, koju je zastupao M. Muñoz Pérez, a zatim S. Centeno Huerta i N. Díaz Abad, potom N. Díaz Abad i konačno M. Sampol Pucurull, abogados del Estado ,

i

Corporación de Radio y Televisión Española, SA (RTVE), sa sjedištem u Madridu, koju zastupaju A. Martínez Sánchez, A. Vázquez‑Guillén Fernández de la Riva i J. Rodríguez Ordóñez, odvjetnici,

intervenijenti,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 2011/1/EU od 20. srpnja 2010. o programu potpora C 38/09 (bivši NN 58/09) koji Španjolska namjerava provesti u korist španjolskog javnog radijskog i televizijskog nakladnika (RTVE) (SL 2011, L 1, str. 9.),

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i D. Gratsias, suci,

tajnik: T. Weiler, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. listopada 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

Osnova

1. Predmetnom tužbom tužitelji Telefónica de España, SA i Telefónica Móviles España, SA zahtijevaju poništenje Odluke Komisije 2011/1/EU od 20. srpnja 2010. o programu potpore C 38/09 (bivši NN 58/09) koji Španjolska namjerava provesti u korist španjolskog javnog radijskog i televizijskog nakladnika (RTVE) (SL 2011, L 1, str. 9., u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj odluci Komisija je utvrdila da je sustav financiranja Corporación de Radio y Televisión Española, SA (RTVE), koji je Kraljevina Španjolska izmijenila putem Ley 8/2009, de 28 de agosto, de financiación de la Corporación de Radio y Televisión Española (Zakon br. 8/2009 od 28. kolovoza 2009. o financiranju RTVE‑a, BOE br. 210 od 31. kolovoza 2009., str. 74003., u daljnjem tekstu: Zakon br. 8/2009), kojim je izmijenjen Ley 17/2006, de 5 de junio, de la radio y la televisión de titularidad estatal (Zakon br. 17/2006 od 5. lipnja 2006. o javnom radiju i televiziji, BOE br. 134 od 6. lipnja 2006., str. 21270., u daljnjem tekstu: Zakon br. 17/2006), bio spojiv s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

Okolnosti spora i pobijana odluka

2. Telefónica de España je dugogodišnji operator u telekomunikacijskom sektoru u Španjolskoj osobito za usluge fiksne telefonije, koje mogu obuhvatiti pružanje usluge naplatne televizije putem kabela, međupovezivanje i iznajmljene vodove. Telefónica Móviles España je operator mobilne telefonije u Španjolskoj. Ta dva društva su u 100 %-tnom vlasništvu Telefónica de España, SA. Telefónica de España posluje na tržištu audiovizualnih sadržaja putem svoje mreže „Internet Protocol Television“, kroz ponudu svoje usluge „Imagenio“.

3. RTVE je španjolski javni radijski i televizijski nakladnik, kojem je na temelju Zakona br. 17/2006 povjerena funkcija javne radiodifuzijske usluge u tim područjima.

4. Zakon br. 17/2006 predviđao je dvojni sustav financiranja RTVE‑a. Na temelju tog zakona RTVE je s jedne strane raspolagao prihodima koji su potjecali od njegovih komercijalnih djelatnosti, osobito od prodaje oglasnih prostora. S druge je strane primao naknadu od španjolske države. Taj sustav financiranja (u daljnjem tekstu: zatečeni sustav financiranja RTVE‑a) odobrila je Komisija Europskih zajednica u svojim odlukama C (2005) 1163 final , od 20. travnja 2005., koja se odnosi na državnu potporu u korist RTVE‑a (E8/05) (sažetak u SL 2006, C 239, str. 17.) i C (2007) 641 final , od 7. ožujka 2007., koja se odnosi na financiranje mjera smanjenja broja zaposlenih u RTVE‑u (NN8/07) (sažetak u SL 2007, C 109, str. 2.).

5. Komisiji je 22. lipnja 2009. podnesena pritužba koja se odnosila na prijedlog zakona na temelju kojega je donesen Zakon br. 8/2009. Komisija je 5. kolovoza 2009. zatražila od Kraljevine Španjolske da joj dostavi podatke o tom prijedlogu zakona.

6. Zakon br. 8/2009, koji je stupio na snagu 1. rujna 2009., izmijenio je zatečeni sustav financiranja RTVE‑a.

7. Kao prvo, Zakon br. 8/2009 predviđao je da, počevši od kraja 2009., oglašavanje, televizijska prodaja, sponzorstva i usluge pristupa neće više biti izvori financiranja za RTVE. Jedini komercijalni prihodi kojima je RTVE mogao i dalje raspolagati nakon toga datuma bili su oni koji su potjecali od pružanja usluga trećima i od prodaje vlastite produkcije [članak 2. stavak 1. točka (e) Zakona br. 8/2009]. Ti su prihodi bili ograničeni na iznos od oko 25 milijuna eura (vidjeti točku 9. pobijane odluke).

8. Zatim je, kako bi se nadoknadio gubitak ostalih komercijalnih prihoda, Zakon br. 8/2009, svojim člankom 2. stavkom 1. točkama (b) do (d) i svojim člancima 4. do 6., uveo ili izmijenio sljedeće fiskalne mjere:

– novi porez od 3 % na prihode operatora besplatne televizije i od 1,5 % na prihode operatora naplatne televizije sa sjedištem u Španjolskoj; doprinos tog poreza u proračun RTVE‑a nije mogao prijeći 15 % (za televizije sa slobodnim pristupom) i 20 % (za naplatne televizije) od ukupne potpore namijenjene RTVE‑u svake godine, a sav veći fiskalni prihod uplaćivao se u opći proračun španjolske države [članak 2. stavak 1. točka (d) i članak 6. Zakona br. 8/2009];

– novi porez od 0,9 % na bruto poslovne prihode (bez prihoda ostvarenih na tržištu veleprodaje u pitanju) operatora telekomunikacijskih usluga sa sjedištem u Španjolskoj, upisanih u registar operatora komisije za telekomunikacijsko tržište, koji imaju geografsku pokrivenost koja odgovara španjolskom državnom području ili pokrivenost veću od područja autonomne zajednice i koji pružaju audiovizualne usluge ili bilo koju drugu vrstu usluge s oglašavanjem, za jednu od sljedećih usluga: usluga fiksne telefonije, usluga mobilne telefonije i pružanje pristupa internetu; doprinos ukupnoj potpori namijenjenoj svake godine RTVE‑u nije mogao biti veći od 25 %, a sav fiskalni prihod veći od tog postotka uplaćivao se u opći proračun španjolske države [članak 2. stavak 1. točka (c) i članak 5. Zakona br. 8/2009];

– postotak od 80 %, do maksimalnog iznosa od 330 milijuna eura prihoda zatečenog poreza na korištenje radiofrekvencijskog spektra, ostatak se uplaćuje u opći proračun španjolske države i taj je postotak moguće izmijeniti u skladu sa zakonima koji se odnose na opći proračun španjolske države [članak 2. stavak 1. točka (b) i članak 4. Zakona br. 8/2009].

9. Osim toga, zadržana je naknada za ispunjavanje obveza javne usluge, predviđena Zakonom br. 17/2006 [članak 2. stavak 1. točka (a) Zakona br. 8/2009]. Stoga je, ako gore navedeni izvori financiranja [i neki drugi izvori bez veće važnosti predviđeni člankom 2. stavkom 1. točkama (f) do (i) Zakona 8/2009] ne bi bili dovoljni za pokrivanje svih troškova RTVE‑a predviđenih za ispunjavanje njezinih obveza javne usluge, španjolska država bila dužna, na temelju članka 2. stavka 2. Zakona br. 8/2009 i članka 33. Zakona br. 17/2006, nadoknaditi tu razliku. Slijedom navedenog, dvojni sustav financiranja RTVE‑a pretvoren je u gotovo isključivo javni sustav financiranja (u daljnjem tekstu: gotovo isključivo javni sustav financiranja).

10. Konačno, članak 3. stavak 2. Zakona br. 8/2009 predviđao je gornju granicu za prihode RTVE‑a. Tijekom dviju godina, 2010. i 2011., ukupni iznos navedenih prihoda nije mogao prelaziti 1 200 milijuna eura godišnje, što je također odgovaralo gornjoj granici njegovih troškova za svaku financijsku godinu. Tijekom 2012. do 2014. godine maksimalno povećanje tog iznosa bilo je utvrđeno na 1 %, a za nadolazeće godine povećanje je bilo određeno godišnjom promjenom indeksa potrošačkih cijena.

11. Zakon br. 8/2009 također je izmijenio definiciju zadaće javne radiodifuzijske usluge koja je bila povjerena RTVE‑u. Tim su zakonom osobito određene dodatne obveze RTVE‑a u pogledu programa za djecu. Pored toga, njime su predviđena i ograničenja za stjecanje prava retransmisije sportskih događaja kao i za emitiranje filmova velikih međunarodnih društava za filmsku proizvodnju u vrijeme najveće gledanosti.

12. Komisija je 2. prosinca 2009. priopćila Kraljevini Španjolskoj svoju odluku o pokretanju postupka predviđenog člankom 108. UFEU‑a u pogledu izmjene sustava financiranja RTVE‑a (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka) (sažetak u SL 2010, C 8, str. 31.). Pozvala je zainteresirane treće osobe da iznesu svoja očitovanja o mjeri u pitanju.

13. Komisija je 18. ožujka 2010. pokrenula postupak zbog povrede obveze države članice predviđen člankom 258. UFEU‑a smatrajući da je porez nametnut na elektroničke komunikacije protivan članku 12. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL L 108, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.). Komisija je 30. rujna 2010., u obrazloženom mišljenju, zatražila od Kraljevine Španjolske da ukine taj porez zbog njegove neusklađenosti s navedenom direktivom.

14. Komisija je 20. srpnja 2010. usvojila pobijanu odluku, u kojoj je utvrdila da je izmjena sustava financiranja RTVE‑a predviđena Zakonom br. 8/2009 spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Osobito se oslonila na utvrđenje da tri fiskalne mjere koje su bile uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu činile sastavni dio novih elemenata potpore predviđenih tim zakonom i da eventualna neusklađenost tih fiskalnih mjera s Direktivom o ovlaštenju nije stoga utjecala na ocjenu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem. Pored toga, smatrala je da je izmijenjeni financijski sustav RTVE‑a u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a jer je proporcionalan.

Postupak pred Općim sudom

15. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. ožujka 2011. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

16. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 25. svibnja 2011. Kraljevina Španjolska zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu Komisiji.

17. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. lipnja 2011. RTVE je zatražio intervenciju u ovom predmetu u potporu Komisiji.

18. Rješenjima od 30. lipnja odnosno 22. rujna 2011. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda dopustio je te intervencije.

19. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. srpnja 2011. tužitelji su zatražili povjerljivo postupanje s određenim podacima i informacijama sadržanim u prilozima tužbe u odnosu na RTVE.

20. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. listopada 2011. RTVE je izjavio da se protivi zahtjevu tužitelja za povjerljivo postupanje u cijelosti.

21. Rješenjem od 7. prosinca 2011. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odbio je zahtjev za povjerljivo postupanje koji su podnijeli tužitelji.

22. Intervenijenti su podnijeli svoje podneske, a tužitelji svoja očitovanja na te podneske, u rokovima koji su im bili određeni.

23. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. ožujka 2012. tužitelji su zatražili povjerljivo postupanje s određenim podacima i informacijama sadržanim u njihovim očitovanjima na intervencijski podnesak RTVE‑a u odnosu na Kraljevinu Španjolsku i RTVE.

24. Dopisima podnesenim tajništvu Općeg suda 10. odnosno 11. travnja 2012. Kraljevina Španjolska i RTVE osporili su zahtjeve za povjerljivo postupanje koje su podnijeli tužitelji.

25. Rješenjem od 4. srpnja 2013. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odbio je taj zahtjev za povjerljivo postupanje.

26. Dopisima od 9. srpnja 2013. Opći sud je zatražio od stranaka da odgovore na pitanja u okviru mjere upravljanja postupkom u skladu s člankom 64. njegovog Poslovnika. Stranke su udovoljile tom zahtjevu u za to određenom roku.

27. Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (treće vijeće) je odlučio otvoriti usmeni postupak. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi 15. listopada 2013.

28. Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

– poništi pobijanu odluku na temelju članka 263. UFEU‑a;

– u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova;

– naloži Kraljevini Španjolskoj snošenje svih troškova povezanih s njezinom intervencijom, uključujući troškove tužitelja;

– naloži RTVE‑u snošenje svih troškova povezanih s njegovom intervencijom, uključujući troškove tužitelja.

29. Komisija, Kraljevina Španjolska i RTVE od Općeg suda zahtijevaju da:

– proglasi tužbu djelomično nedopušte nom;

– u svakom slučaju, odbije tužbu kao neosnovanu;

– naloži tužiteljima snošenje troškova.

Pravo

30. Tužba se temelji na pet tužbenih razloga koji se temelje na, kao prvo, povredi postupovnih prava zajamčenih člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, kao drugo, povredi članka 108. UFEU‑a i članka 1. točke (c) Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), kao treće, povredi obveze obrazlaganja s tim u vezi, kao četvrto, pogrešci koja se odnosi na pojam potpore u smislu članka 107. UFEU‑a i, kao peto, povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a i obveze obrazlaganja.

1. Dopuštenost tužbe i tužbenih razloga

31. Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, navodi da je tužba djelomično nedopuštena. Smatra da tužitelji imaju samo pravni interes zahtijevati poništenje u pogledu elemenata pobijane odluke koji su povezani s doprinosima koje oni moraju uplatiti. Stoga oni nemaju pravni interes zahtijevati poništenje navedene oduke u dijelu u kojem se odnosi bilo na doprinose koje moraju u svakom slučaju platiti, neovisno o raspodjeli iznosa, bilo na doprinose koje ne moraju platiti. Komisija još navodi da je svaki od doprinosa predviđenih u člancima 4. do 6. Zakona br. 8/2009 odvojiv od ostalih. Stoga poništenje jednog od njih ne utječe na ostale.

32. Kraljevina Španjolska ističe da su drugi, treći, četvrti i peti tužbeni razlog nedopušteni zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja. Smatra da se ti tužbeni razlozi odnose na osnovanost pobijane odluke. Stoga nije dovoljno tužitelje smatrati zainteresiranim osobama u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, već se navedena odluka mora na njih osobno odnositi. Međutim, Zakon br. 8/2009 nema bitan utjecaj na položaj tužitelja na tržištu.

33. Tužitelji osporavaju te argumente.

34. U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti da je sudac Europske unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li pravilno sudovanje odbijanje kao neosnovane tužbe ili tužbenog razloga, bez prethodnog odlučivanja o njegovoj dopuštenosti (presuda Suda od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, Zb ., str. I‑1873., t. 51. i 52., te presuda Općeg suda od 15. lipnja 2005., Regione autonoma della Sardegna/Komisija, T‑171/02, Zb . , str. II‑2123., t. 155.).

35. U okolnostima ovog slučaja Opći sud smatra da je, vodeći računa o procesnoj ekonomiji, potrebno najprije razmotriti zahtjev tužitelja za poništenje i osnovanost tužbenih razloga koje su istaknuli podupirući taj zahtjev bez prethodnog odlučivanja o dopuštenosti tužbe kao cjeline ili dopuštenosti drugog, trećeg, četvrtog i petog tužbenog razloga, s obzirom na to da je tužba, u svakom slučaju i zbog razloga navedenih u nastavku, neosnovana.

2. Meritum

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi postupovnih prava zajamčenih člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a

36. U okviru svog prvog tužbenog razloga tužitelji ističu da je Komisija povrijedila njihova postupovna prava zajamčena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a. Navode da je u točki 29. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka utvrdila kako su tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 odvojive od zatečenog sustava financiranja RTVE‑a, iako su postojale sumnje u tom pogledu. Smatraju da je na taj način ograničila predmet formalnog istražnog postupka. To je ograničenje imalo za posljedicu ograničavanje njihovih postupovnih prava jer je Komisija samo dužna uzeti u obzir očitovanja zainteresiranih trećih osoba koja se odnose na predmet postupka. Stoga, u pogledu pitanja jesu li fiskalne mjere odvojive, tužitelji ističu da nisu imali zaštitu usporedivu s onom koju bi imali da je to pitanje bilo predmet formalnog istražnog postupka. Smatraju da je situacija stoga ekvivalentna onoj u kojoj Komisija usvaja konačnu odluku o nekoj mjeri bez pokretanja formalnog istražnog postupka, unatoč činjenici da postoje ozbiljne sumnje u pogledu mjere u pitanju.

37. Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, osporava te argumente.

38. S tim u vezi, valja podsjetiti da formalni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a ima za cilj osobito zaštititi prava trećih potencijalno zainteresiranih osoba i da je neophodan kada Komisija ima ozbiljne teškoće u ocjeni je li neka mjera spojiva sa zajedničkim tržištem (presuda Suda od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, Zb . , str. I‑10707., t. 70., i presuda Općeg suda od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T‑388/03, Zb . , str. II‑199., t. 87.).

39. Također valja istaknuti kako, u predmetnom slučaju, tužitelji ne prigovaraju da Komisija nije pokrenula formalni istražni postupak u pogledu Zakona br. 8/2009. Tvrde da je Komisija, iako je odlučila pokrenuti formalni istražni postupak u odnosu na taj Zakon, povrijedila njihova postupovna prava zajamčena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a time što je u svojoj odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka utvrdila da su tri fiskalne mjere uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 odvojive od zatečenog sustava financiranja RTVE‑a.

40. Taj se argument mora odbiti.

41. Naime, utvrđenja koja je u pogledu triju fiskalnih mjera uvedenih ili izmijenjenih Zakonom br. 8/2009 Komisija navela u točki 29. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka ne mogu povrijediti postupovna prava tužitelja zajamčena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

42. Protivno navodima tužitelja, predmetna situacija ne može se usporediti sa situacijom u kojoj bi Komisija odlučila ne pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu Zakona br. 8/2009.

43. Naime, u slučaju da je Komisija odlučila ne pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu Zakona br. 8/2009, tužitelji ne bi bili u mogućnosti koristiti se postupovnim pravima koja im jamči članak 108. stavak 2. UFEU‑a kao trećim zainteresiranim osobama.

44. Pored toga, u predmetnom slučaju, Komisija je odlučila pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu Zakona br. 8/2009. Tužitelji su stoga bili u mogućnosti podnijeti očitovanja kao treće zainteresirane osobe i Komisija je bila u mogućnosti uzeti u obzir ta očitovanja.

45. Kao prvo, utvrđenja Komisije navedena u točki 29. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka nisu se protivila tome da tužitelji budu u mogućnosti izraziti sumnje u pogledu odvojivosti fiskalnih mjera uvedenih ili izmijenjenih Zakonom br. 8/2009. Naime, kada Komisija odluči formalno istražiti neku mjeru, ona poziva treće zainteresirane osobe da podnesu svoja očitovanja u pogledu te mjere. Međutim, ništa se ne protivi tome da treće zainteresirane osobe daju očitovanja, ne samo u odnosu na sumnje koje je Komisija navela u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka, već također i u odnosu na druge elemente razmatrane mjere.

46. Zatim, čak i pod pretpostavkom da Komisija nije izrazila sumnje u pogledu odvojivosti fiskalnih mjera u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka, to je ne sprječava da uzme u obzir sumnje koje su istaknule treće zainteresirane osobe tijekom formalnog istražnog postupka. Ništa se ne protivi tome da, na temelju sumnji istaknutih u očitovanjima trećih zainteresiranih osoba, Komisija pristupi pomnijem ispitivanju, prikupi dodatne informacije i, kada je to potrebno, izmijeni svoje stajalište. Naime, iz članka 4. stavka 4. i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 proizlazi da odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka obuhvaća prethodnu ocjenu koja omogućuje Komisiji stvaranje prima facie mišljenja o pitanju jesu li mjere koje su predmet ispitivanja po svojoj naravi potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i jesu li spojive s unutarnjim tržištem. Takva je odluka stoga pripremne naravi (vidjeti, u tom smislu, rješenje Općeg suda od 25. studenoga 2009., Andersen/Komisija T‑87/09, neobjavljena u Zborniku, t. 53.). Nužno privremena narav ocjena sadržanih u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka potvrđena je člankom 7. Uredbe br. 659/1999, koji predviđa da Komisija može odlučiti u svojoj konačnoj odluci da mjera koja je predmet ispitivanja ne predstavlja potporu, da je prijavljena mjera spojiva sa zajedničkim tržištem, da se prijavljena potpora može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem ako određeni uvjeti budu poštovani ili da je prijavljena potpora nespojiva sa zajedničkim tržištem (presuda Općeg suda od 27. studenoga 2003., Regione Siciliana/Komisija, T‑190/00, Zb., str. II‑5015., t. 48.).

47. Stoga tužitelji ne mogu s uspjehom isticati da su utvrđenja Komisije iz točke 29. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka utjecala na njihova postupovna prava zaštićena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

48. Nijedan argument koji su iznijeli tužitelji ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

49. S jedne strane, tužitelji ističu da se iz točaka 90. do 99. presude Suda od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C‑290/07 P, Zb., str. I‑7763.), može izvesti zaključak da Komisija nije dužna uzeti u obzir sumnje koje se odnose na elemente mjere koja je predmet ispitivanja istaknute od strane trećih zainteresiranih osoba ako ih sama nije izrazila u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka. Međutim, to tumačenje gore navedene presude je pogrešno. Naime, u navedenoj presudi Sud je samo utvrdio da Komisija nije dužna uzeti u obzir isprave koje joj, s jedne strane, nisu bile podnesene tijekom upravnog postupka već naknadno i koje, s druge strane, sadrže samo neodređene tvrdnje.

50. S druge strane, pozivajući se na točke 124. do 137. presude Općeg suda od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija (T‑25/04, Zb . , str. II‑3121.), tužitelji tvrde da je Komisija trebala voditi računa o legitimnom očekivanju do kojeg su mogli dovesti podaci sadržani u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka.

51. Taj se argument također mora odbiti.

52. Naime, presuda navedena gore u točki 50. odnosi se na slučaj kada Opći sud ispituje je li Komisija u svojoj odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka dala dovoljno podataka omogućujući na taj način korisniku mjere da shvati kako ona ima sumnje u pogledu nekog elementa mjere koja je predmet ispitivanja, da iznese svoje argumente i pruži dokaze koje smatra potrebnim glede tog pitanja na temelju iscrpnog poznavanja predmeta. Međutim, zbog nedovoljnih podataka korisnik mjere ne može očekivati da će morati otklanjati sumnje koje Komisija ima u pogledu te mjere. Stoga se on može pozvati na načelo legitimnih očekivanja kada se Komisija oslanja na tu sumnju u svojoj konačnoj odluci.

53. To obrazloženje nije primjenjivo na ovaj predmet, u kojem su, u slučaju neslaganja, tužitelji mogli podnijeti svoja očitovanja u pogledu utvrđenja Komisije iznesenog u točki 29. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, prema kojoj su tri fiskalne mjere koje su bile uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 bile odvojive od zatečenog sustava financiranja RTVE‑a. S obzirom na nužno privremenu narav ocjene Komisije u takvoj odluci, tužitelji se nisu mogli pouzdati da, tijekom postupka, osobito na temelju njihovih očitovanja, Komisija neće mijenjati mišljenje.

54. Stoga prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u pogledu pojma nove potpore u smislu članka 108. UFEU‑a i članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999

55. Drugi žalbeni razlog odnosi se na dio obrazloženja pobijane odluke naslovljen „Analiza o tome predstavlja li mjera zatečenu potporu“, koji se sastoji od točaka 48. do 55. Komisija je odgovorila na argument istaknut od strane Kraljevine Španjolske prema kojemu Zakon br. 8/2009 ne predstavlja bitnu izmjenu zatečenog sustava potpora, izmijenjen u skladu s odlukom Komisije u predmetu E 8/05, i da ona stoga ne predstavlja novu potporu koju treba prijaviti (vidjeti t. 48. pobijane odluke).

56. Tužitelji navode da je Komisija, u točkama 48. do 55. pobijane odluke, povrijedila pojam nove potpore u smislu članka 109. UFEU‑a i članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999 utvrdivši da je izmjena sustava financiranja RTVE‑a provedena Zakonom br. 8/2009 bila odvojiva od zatečenog programa. Mišljenja su da se taj se zakon ne može smatrati običnim dodatkom zatečenom sustavu. On se ne ograničava na izmjenu financiranja RTVE‑a, već također mijenja i funkciju javne usluge koja je povjerena tom tijelu. Međutim, postoji veza između financiranja i razvoja funkcije javne usluge. Stoga Komisija nije mogla smatrati da je izmjena sustava financiranja RTVE‑a, uvedena navedenim zakonom, bila odvojiva od zatečenog sustava i nije je smjela samostalno razmatrati.

57. Tužitelji također smatraju da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti. Navode da je razlika između analize izmjene financiranja i izmjene funkcije javne usluge, koju je napravila u pobijanoj odluci, protivna njezinoj praksi donošenja odluka.

58. Nasuprot tome, Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, smatra da taj tužbeni razlog treba odbiti. Navodi da su izmjene učinjene Zakonom br. 8/2009 odvojive od zatečenog sustava. Samo izmjene koje utječu na bit, odnosno unutarnje funkcioniranje zatečenog sustava, neodvojive su od tog sustava. Međutim, izmjene učinjene Zakonom br. 8/2009 nisu utjecale na funkcioniranje zatečenog sustava financiranja. Kao prvo, tri fiskalne mjere uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu utjecale ni na ocjenu ostalih elemenata potpore odobrene RTVE‑u ni na utjecaj koji je državna potpora mogla imati na tržište. Zatim, činjenica da su fiskalne mjere osnažile neovisnost javne usluge nije utjecala na unutarnje funkcioniranje zatečenog sustava ni na učinak koji je potpora mogla imati na tržište. Konačno, prilagodba funkcije javne usluge uvela je novu restriktivniju definiciju funkcije javne usluge, što nije utjecalo na ispitivanje njezine spojivosti i nije promijenilo kvalifikaciju zatečenog sustava financiranja RTVE‑a kao zatečene potpore.

59. Komisija dodaje da argument koji se temelji na njezinoj praksi donošenja odluka bespredmetan jer postojanje takve prakse ne može utjecati na zakonitost pobijane odluke. Smatra kako je u svakom slučaju njezina praksa nije nedosljedna.

60. U tim okolnostima, prije razmatranja pitanja je li Komisija u točkama 48. do 55. pobijane odluke poštovala pravila koja uređuju izmjene zatečenog programa državnih potpora, valja najprije podsjetiti na ta pravila.

Pravila koja uređuju izmjene zatečenog programa potpora

61. Što se tiče pravila koja uređuju izmjene zatečenog programa potpora, valja najprije podsjetiti da, na temelju članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999, nova potpora znači svaki program potpora ili pojedinačnu potporu koji ne predstavlja zatečenu potporu, uključujući svaku izmjenu postojeće potpore.

62. Međutim, na temelju članka 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 794/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 (SL L 140, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 2., str. 9.), svaka izmjena zatečene potpore ne predstavlja nužno novu potporu. Naime, kako slijedi iz navedene odredbe, promjene čisto formalne ili administrativne naravi koja ne mogu utjecati na ocjenu mjere potpore ne smatraju se izmjenom zatečene potpore. Da bi predstavljala novu potporu, izmjena zatečene potpore mora biti bitna.

63. U slučaju kad izmjena zatečenog programa potpora predstavlja novu potporu, Komisija mora ispitati u kojoj mjeri ona utječe na zatečeni program. Načelno samo izmjena kao takva predstavlja novu potporu. Samo u slučaju kad izmjena utječe na samu bit početnog programa potpora, isti se pretvara u novi program potpora. Izmjena ne utječe na samu bit početnog programa kad je novi element jasno odvojiv od početnog programa (presuda Općeg suda od 30. travnja 2002., Government of Gibraltar/Komisija, T‑195/01 i T‑207/01, Zb . , str. p. II‑2309., t. 109. do 111.).

64. Stoga izmjena programa potpora koja predviđa proširivanje zatečenog programa potpora na novu kategoriju korisnika jest izmjena koja je jasno odvojiva od zatečenog programa, jer primjena zatečenog programa potpora na novu kategoriju korisnika ne utječe na ocjenu spojivosti zatečenog programa (presuda Općeg suda od 11. lipnja 2009., ASM Brescia/Komisija, T‑189/03, Zb., str. II‑1831., t. 106.).

65. U tom smislu, valja također napomenuti da izmjenu zatečenog programa potpora treba smatrati novom mjerom u smislu članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999 samo ako utječe na njegovu bit. Stoga se Komisija može ograničiti na to da samo procijeni elemente zatečenog programa na čiju je bit utjecala promjena. Glede tih elementa, ništa ne priječi da se Komisija osloni na rezultate svoje početne ocjene i ograniči na ispitivanje je li izmjena dovela u pitanje tu ocjenu. U pogledu obveze prijave koju ima država članica, slijedi da, čak i u slučaju kada nova mjera potpore izmijeni zatečeni program potpora u njegovoj biti, država članica nije nužno dužna ponovno prijaviti cijeli program potpore, već se može ograničiti na prijavu promjene, pod uvjetom da ta prijava sadrži sve podatke koji su potrebni da se Komisiji omogući ocjena nove mjere potpore.

Pristup Komisije u ovom predmetu

66. U svjetlu prethodnih razmatranja valja ispitati je li u točkama 48. do 55. pobijane odluke Komisija poštovala pravila koja uređuju izmjene zatečenog programa potpora.

67. U točkama 49. i 50. pobijane odluke Komisija je navela da je, na temelju članka 4. Uredbe br. 794/2004, najprije morala ispitati je li izmjena sustava financiranja RTVE‑a uvedena Zakonom br. 8/2009 bila bitna. Zatim je utvrdila da je prijelaz s dvojnog sustava financi ranja na gotovo isključivo javni sustav financiranja RTVE‑a koji je Kraljevina Španjolska provela donošenjem navedenog zakona predstavljao bitnu izmjenu pa da stoga predstavlja novu potporu. U tom smislu, zaključila je da je iznos potpore znatno povećan i da je financiranje vezano uz oglašavanje, koje nije predstavljalo potporu, bilo zamijenjeno financiranjem od strane španjolske države.

68. U tom dijelu obrazloženja, koji stranke ne dovode u pitanje, Komisija se isključivo izjasnila o pitanju predstavljaju li izmjene koje su u zatečenom sustavu financiranja RTVE‑a učinjene Zakonom br. 8/2009 novu potporu (vidjeti točku 62. gore). Ta se razmatranja stoga ne odnose na pitanje odvojivosti izmjena koje su u zatečenom sustavu financiranja RTVE‑a učinjene Zakonom br. 8/2009.

69. U točkama 51. i 52. pobijane odluke Komisija je iznijela metodu koju je namjeravala slijediti u postupanju s izmjenom zatečenog programa potpore. Nakon što se pozvala na članak 1. točku (c) Uredbe br. 659/1999 i sudsku praksu navedenu gore u točki 63. Komisija je zaključila, u prvoj rečenici točke 52. pobijane odluke, da prilagodbe koje ne utječu na ocjenu Komisije o spojivosti mjere ne utječu ni na bit potpore i ne mijenjaju stoga kvalifikaciju mjere kao zatečene potpore. U drugoj i trećoj rečenici točke 52. pobijane odluke Komisija je utvrdila da, kada izmjena utječe na bit programa, ali u mjeri koja ne zahtijeva novu ocjenu ostalih elemenata tog programa, ta izmjena može biti samostalan predmet ocjene, bez upućivanja na ostale elemente programa, i da se, u takvom slučaju, obveza prijave koju ima država članica i obveza ispitivanja koju ima Komisija primjenjuju samo na izmjenu.

70. Ti zaključci nisu zahvaćeni pogreškama. Naime, kako je to navedeno gore u točkama 63. i 64., izmjena koja ne može imati utjecaja na ocjenu zatečenog programa potpore jer ne utječe na njegovu bit mora se smatrati odvojivom od tog programa. Osim toga, kako je navedeno gore u točki 65., u slučaju kada mjera koja se mora smatrati novom potporom može utjecati na ocjenu zatečenog programa potpora, samo se elementi potonjeg koji su zahvaćeni u svojoj biti pretvaraju u novu potporu.

71. U točkama 53. do 55. pobijane odluke Komisija je primijenila metodu navedenu gore u točki 69.

72. Stoga se, u točkama 54. i 55. pobijane odluke, Komisija izjasnila o pitanju jesu li izmjene koje su Zakonom br. 8/2009 učinjene zatečenom sustavu financiranja RTVE‑a odvojive od zatečenog programa potpora.

73. U točki 54. pobijane odluke ispitala je odnos između novih sredstava za RTVE i elemenata potpore predviđenih njegovim zatečenim sustavom financiranja. Nakon što je potvrdila da su ta nova sredstva bitna i stoga predstavljaju novu potporu, utvrdila je da su mogla imati utjecaj na „spojivost potpore kao cjeline“ pa također i na elemente potpore već predviđene zatečenim programom potpora u korist RTVE‑a.

74. U točki 55. pobijane odluke Komisija je zaključila da su joj te izmjene trebale biti formalno prijavljene zbog svojeg utjecaja na spojivost sustava financiranja RTVE‑a kao cjeline. Pojasnila je da se kvalifikacija nove potpore odnosi isključivo na izmjenu kao takvu, pa je ona stoga bila dužna samo ocijeniti kvalitetu promjena i njihovih posljedica u pogledu spojivosti potpore.

75. U točkama 54. i 55. pobijane odluke Komisija nije dakle utvrdila da su novi elementi potpore uvedeni Zakonom br. 8/2009 bili odvojivi od zatečenog programa potpora. Naprotiv, iz navedenih točaka jasno proizlazi da je smatrala kako je navedeni zakon izmijenio određene elemente zatečenog programa potpore u njihovoj biti.

76. To tumačenje potvrđuje struktura pobijane odluke. Naime, u okviru ispitivanja spojivosti potpore Komisija je ispitala sustav financiranja RTVE‑a kako je bio izmijenjen Zakonom br. 8/2009, dakle program potpora u korist RTVE‑a koji se sastojao ne samo od novih elemenata potpore uvedenih navedenim zakonom, već također i od elemenata zatečenog programa koji su njima bili izmijenjeni u svojoj biti. Tako je, s jedne strane, u točkama 56. do 60. pobijane odluke Komisija analizirala izmijenjenu definiciju funkcije javne usluge RTVE‑a. S druge strane, u točkama 67. do 76. pobijane odluke, provjerila je, s obzirom na tu funkciju i na sve elemente potpora koje je RTVE dobivao, to jest javna sredstva uvedena tim zakonom i ona koja su već bila predviđena zatečenim sustavom financiranja RTVE‑a, postoji li rizik prekomjerne naknade.

77. Stoga iz točaka 54. i 55. kao i iz strukture pobijane odluke jasno slijedi da Komisija nije utvrdila da elementi potpore predviđeni Zakonom br. 8/2009 predstavljaju novu potporu odvojivu od zatečenog programa potpora RTVE‑a.

78. Ovaj zaključak nije doveden u pitanje razmatranjima Komisije u točki 53. pobijane odluke. Doduše, Komisija je utvrdila da su fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 bile odvojive od sadašnjeg sustava financiranja RTVE‑a. U tom je smislu smatrala da su novi izvori financiranja mogli utjecati na zakonitost sustava kao takvog, ali da isti ne utječu na ocjenu ostalih elemenata potpore odobrene RTVE‑u ni na učinak koji bi ona mogla imati na tržište.

79. Međutim, protivno onome što tvrdi tužitelj, iz točke 53. pobijane odluke ne može se zaključiti da je Komisija smatrala da su elementi potpore predviđeni Zakonom br. 8/2009 bili odvojivi od zatečenog programa potpora u korist RTVE‑a.

80. Kao prvo, ništa ne upućuje na takvo tumačenje. Naime, čini se također mogućim da se razmatranja koja je Komisija razvila u točki 53. pobijane odluke odnose samo na fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009, i stoga na fiskalni dio navedenog zakona. U tom bi se slučaju razmatranja Komisije iznesena u navedenoj točki odnosila samo na elemente tog zakona koji, prema njezinom mišljenju, nisu bili sastavni dio potpore i stoga nisu mogli imati utjecaja na njezinu spojivost sa zajedničkim tržištem (vidjeti točke 61. do 66. pobijane odluke, čija će osnovanost biti razmatrana u okviru ispitivanja četvrtog tužbenog razloga). Jednako se mogućim čini i da se u toj točki Komisija željela ograničiti na utvrđivanje da je Kraljevina Španjolska bila dužna prijaviti joj zakon o kojemu je riječ, ali ne i ponovno joj prijaviti sve elemente zatečenog sustava financiranja RTVE‑a (vidjeti, u tom smislu, gore t. 65.).

81. Kao drugo, iako treba napomenuti da točan doseg očitovanja Komisije u točki 53. pobijane odluke nije u potpunosti jasan, u svakom slučaju tužiteljevo tumačenje te točke valja odbiti jer bi isto bilo u potpunosti protivno ostatku obrazloženja i strukturi te odluke (vidjeti gore t. 72. do 77.).

82. Valja dakle zaključiti da, u točki 53. pobijane odluke, Komisija nije utvrdila da izmjene učinjene u zatečenom sustavu RTVE‑a predstavljaju novu potporu koja je od njega u potpunosti odvojiva i koja može biti samostalni predmet ispitivanja. Stoga, protivno navodima tužitelja, Komisija nije povrijedila članak 108. UFEU‑a i članak 1. točku (c) Uredbe br. 659/1999.

83. Stoga drugi tužbeni razlog valja u cijelosti odbiti.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja u pogledu odvojivosti izmjene zatečenog sustava

84. U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelji navode da je, u točki 53. pobijane odluke, Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja. Smatraju da nije obrazložila kako je došla do zaključka da su tri fiskalne mjere koje su bile uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 odvojive od sadašnjeg sustava financiranja RTVE‑a.

85. Suprotno tomu, Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, smatra da je obrazloženje pobijane odluke dostatno.

86. U tom smislu valja podsjetiti da obrazloženje koje se zahtijeva u članku 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno naravi akta u pitanju i da iz njega mora na jasan i nedvojben način biti vidljiva argumentacija institucije koja je donijela akt, tako da omogući zainteresiranim osobama upoznavanje s opravdanjima za donošenje mjere, a nadležnom sudu provođenje nadzora. Zahtjev obrazloženosti mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmeta, osobito sadržaja akta, naravi razlogâ na koje se poziva i interesa koji mogu imati osobe kojima je taj akt upućen ili drugih osoba na koje se izravno i osobno odnosi da dobiju pojašnjenja. U obrazloženju nije potrebno točno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje udovoljava li obrazloženje nekog akta zahtjevima iz članka 296. UFEU‑a mora ocijeniti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst, već također i njegov kontekst i ukupnost pravnih pravila koja uređuju pitanje o kojemu je riječ (vidjeti presudu Općeg suda od 1. srpnja 2009., KG Holding i dr./Komisija, T‑81/07 do T‑83/07, Zb., str. II‑2411., t. 61. i 62. i navedenu sudsku praksu).

87. Kao prvo, predmetni tužbeni razlog valja odbiti jer se odnosi na utvrđenje Komisije prema kojem su nova javna sredstva uvedena Zakonom br. 8/2009 i izmjena definicije funkcije javne usluge bili odvojivi od zatečenog programa potpora. Kako je navedeno gore u točkama 71. do 83., pobijana odluka ne sadrži takva utvrđenja Komisije.

88. Kao drugo, glede sumnji o točnom dosegu razmatranja Komisije iz točke 53. pobijane odluke (vidjeti gore t. 80. i 81.), valja podsjetiti da eventualna proturječnost u obrazloženju neke odluke predstavlja povredu obveze obrazlaganja samo ako se utvrdi da, zbog te proturječnosti, osoba kojoj je akt bio upućen nije mogla saznati stvarne razloge odluke, u cijelosti ili djelomično, i da je stoga izreka akta, u cijelosti ili djelomično, lišena svake pravne podloge (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 12. rujna 2013., Njemačka/Komisija, T‑347/09, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

89. Međutim, taj uvjet nije ispunjen u ovom predmetu. Naime, kako je navedeno gore u točkama 72. do 76., kao prvo, iz točaka 54. i 55. pobijane odluke, kao i iz strukture te odluke, jasno proizlazi da Komisija nije smatrala da su izmjene uvedene Zakonom br. 8/2009 bile odvojive od zatečenog programa potpora. U tom smislu valja također istaknuti da razlozi zbog kojih je Komisija smatrala da je sustav financiranja RTVE‑a, kako je izmijenjen Zakonom br. 8/2009, bio spojiv sa zajedničkim tržištem proizlaze iz točaka 56. do 76. pobijane odluke, u kojima se nije ograničila na ispitivanje spojivosti novih elemenata potpore uvedenih Zakonom br. 8/2009, već je također ispitala i spojivost elemenata potpore izmijenjenih Zakonom br. 17/2006.

90. Kao treće, čak i pod pretpostavkom da se u točki 53. pobijane odluke Komisija dovela u proturječje s ostalim razmatranjima pobijane odluke, što nije utvrđeno, takvo proturječje ne bi moglo utjecati na zakonitost pobijane odluke. Naime, pristup i stvarni razlozi Komisije vidljivi su iz točaka 54. i 55. obrazloženja i strukture pobijane odluke (vidjeti u tom smislu gore u točki 88. navedenu presudu Njemačka/Komisija, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

91. Stoga se treći tužbeni razlog mora odbiti.

Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na utvrđenje Komisije prema kojemu tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu bile sastavni dio potpore

92. Četvrti tužbeni razlog odnosi se na razloge iz točaka 61. do 66. pobijane odluke, u kojima je Komisija utvrdila da tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu bile sastavni dio mjere potpore uvedene tim zakonom.

93. Tužitelji tvrde da su, protivno onome što je smatrala Komisija, tri nove fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 bile sastavni dio novih elemenata potpore koji su uvedeni tim zakonom. Stoga smatraju da je Komisija u okviru ispitivanja spojivosti potpore također trebala ispitati i spojivost triju novih fiskalnih mjera s pravom Unije, osobito s Direktivom o ovlaštenju.

94. Taj tužbeni razlog sastoji se od dva dijela. S jedne strane tužitelji tvrde da je Komisija zanemarila kriterije koji uređuju odnose između mjere potpore i njezinog financiranja. S druge strane, ističu da je, primjenjujući pravilne kriterije, Komisija trebala utvrdili da su tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 bile sastavni dio elemenata potpore uvedenih tim zakonom.

Prvi dio, koji se odnosi na uvjete pod kojima se način financiranja potpore mora smatrati njezinim sastavnim dijelom

95. Prvi dio odnosi se na točke 61. do 63. pobijane odluke. U točki 61. Komisija je navela da je, sukladno Zakonu br. 8/2009, prijelaz s dvojnog sustava financiranja RTVE‑a na gotovo isključivo javni sustav financiranja bio popraćen uvođenjem ili izmjenom triju fiskalnih mjera, čiji je cilj bio prikupiti potrebne prihode. U točki 62. podsjetila je da u slučaju kad je porez sastavni dio potpore ona mora uzeti u obzir način financiranja potpore i da program potpore može proglasiti spojivim s unutarnjim tržištem samo ako je program potpore u skladu s pravom Unije. U točki 63. navela je kako, da bi se porez mogao smatrati sastavnim dijelom mjere potpore, mora postojati obvezna namjenska veza između poreza i potpore o kojima je riječ, u smislu da je porezni prihod nužno namijenjen za financiranje potpore i izravno utječe na njezinu visinu.

96. Tužitelji tvrde kako je, protivno onome što je Komisija utvrdila u točki 63. pobijane odluke, da bi fiskalne mjere koje imaju za cilj financirati neku mjeru potpore bile sastavni dio te mjere, dovoljno da su one namijenjene korisniku potpore. S druge strane, navode kako nije nužno da neka fiskalna mjera ima izravan utjecaj na visinu iznosa potpore. Smatraju da je riječ samo o jednoj od više indicija.

97. Suprotno tome, Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, smatra kako kriteriji navedeni u točki 63. pobijane odluke nisu pogrešni. Jedan se porez može smatrati sastavnim dijelom mjere potpore samo kad su ispunjene dvije pretpostavke, i to, kao prvo, da je prihod od tog poreza nužno namijenjen financiranju potpore i, kao drugo, da prihod od poreza izravno utječe na njezinu visinu.

98. U tom pogledu valja podsjetiti kako UFEU uspostavlja precizno razgraničenje između, s jedne strane, pravila koja se odnose na državne potpore, predviđena u člancima 107. do 109. UFEU‑a, i, s druge strane, pravila o poremećajima koji su posljedica razlika između odredaba zakona i drugih propisa država članica, te osobito njihovih fiskalnih odredbi koje su predviđene u člancima 116. i 117. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 13. siječnja 2005., Streekgewest, C‑174/02, Zb., str. I‑85., t. 24.).

99. Iz navedenog slijedi da, načelno, fiskalne mjere koje služe financiranju jedne mjere potpore ne ulaze u područje primjene odredaba UFEU‑a o državnim potporama (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 13. siječnja 2005., Pape, C‑175/02, Zb., str. I‑127., t. 14., i gore u točki 98. navedenu presudu Streekgewest, t. 25.).

100. Međutim, kada fiskalne mjere predstavljaju način financiranja jedne mjere potpore tako što su sastavni dio te mjere, Komisija ne može odvojiti ispitivanje potpore od učinaka njezinog načina financiranja jer, u takvoj situaciji, nespojivost načina financiranja s pravom Unije može utjecati na spojivost programa potpore sa zajedničkim tržištem (gore u točki 99. navedena presuda Pape, t. 14. i gore u točki 98. navedena presuda Streekgewest, t. 25.).

101. Kada je riječ o kriterijima koji uređuju pitanje je li način financiranja potpore njezin sastavni dio, iz sudske prakse proizlazi da na temelju mjerodavnih nacionalnih propisa mora postojati obvezna namjenska veza između poreza i potpore o kojima je riječ, u smislu da je porezni prihod nužno namijenjen za financiranje potpore i izravno utječe na njezinu visinu, i posljedično na ocjenu spojivosti te potpore sa zajedničkim tržištem (presude Suda od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium, C‑393/04 i C‑41/05, Zb., str. I‑5293., t. 46. i od 22. prosinca 2008., Regie Networks, C‑333/07, Zb., str. I‑10807., t. 99.).

102. Iz navedene sudske prakse stoga proizlazi da, s jedne strane, kako bi se moglo smatrati da je porez sastavni dio mjere potpore, mora nužno postojati obvezna odredba nacionalnog prava koja nalaže namjenu poreza za financiranje potpore. Slijedi da se, zbog nepostojanja takve odredbe, ne može smatrati da je porez namijenjen mjeri potpore pa on stoga ne predstavlja jedan od njezinih oblika. S druge strane, sama okolnost postojanja takve odredbe ne može predstavljati dovoljan uvjet za utvrđenje da je porez sastavni dio mjere potpore. Kada takva odredba nacionalnog prava postoji, potrebno je pored toga ispitati ima li porezni prihod izravan utjecaj na visinu potpore.

103. Protivno navodima tužitelja, da bi porez bio sastavni dio mjere potpore, nije dovoljno da prihod od tog poreza bude nužno namijenjen njezinom financiranju.

104. U svezi sa sudskom praksom na koju se tužitelji pozivaju u prilog svojim argumentima, potrebno je utvrditi da nijedna od presuda koje oni spominju ne može poduprijeti njihovu tezu prema kojoj je, za dokazivanje da je način financiranja sastavni dio mjere potpore, dovoljno dokazati da su sredstva prikupljena na temelju porezne mjere namijenjena korisniku potpore.

105. U tom smislu, tužitelji se pozivaju na činjenicu da je Sud u određenim presudama utvrdio da mora postojati obvezna namjenska veza između poreza i potpore i da, ako takva veza postoji, prihod od porezne mjere izravno utječe na visinu potpore.

106. Međutim, protivno onome što tvrde tužitelji, iz presuda koje su naveli (gore u točki 98. navedena presuda Suda Streekgewest, t. 26.; gore u točki 99. navedena presuda Suda Pape, t. 15.; presuda Suda od 14. travnja 2005., AEM i AEM Torino, C‑128/03 i C‑129/03, Zb., str. I‑2861., t. 46. i 47., i presuda Suda od 27. listopada 2005., Distribution Casino France i dr., C‑266/04 do C‑270/04, C‑276/04 i C‑321/04 do C‑325/04, Zb., str. I‑9481., t. 40.) ne može se zaključiti da izravni učinak fiskalne mjere na visinu potpore nije nužan uvjet, već samo jedna od više indicija. Nasuprot tome, u presudi Streekgewest, gore u točki 98.(t. 28.), Sud se nije ograničio na ispitivanje postojanja obvezne namjenske veze između fiskalne mjere i mjere potpore, već je također ispitao je li prihod od navedene porezne mjere izravno utjecao na visinu navedene mjere potpore.

107. Također valja podsjetiti da su, u presudama u kojima je Sud utvrdio nerazdvojivu vezu između mjere potpore i njezinog financiranja bez izričitog spominjanja nužnosti izravnog utjecaja fiskalne mjere na iznos potpore (presude Suda od 21. listopada 2003., van Calster i dr., C‑261/01 i C‑262/01, Zb., str. I‑12249., t. 55., i od 27. studenoga 2003., Enirisorse, C‑34/01 do C‑38/01, Zb., str. I‑14243., t. 47.) u pitanju bile situacije u kojima je taj uvjet bio ispunjen.

108. Stoga Komisija nije počinila povredu koja se tiče prava utvrdivši da je, kako bi način financiranja bio sastavni dio mjere potpore, morala postojati obvezna namjenska veza između poreza i potpore o kojima je riječ, u smislu da je porezni prihod nužno bio namijenjen za financiranje potpore i izravno utjecao na njezinu visinu.

109. Stoga se prvi dio mora odbiti.

Drugi dio, koji se odnosi na primjenu tih uvjeta

110. Drugi dio odnosi se na točke 64. do 66. pobijane odluke, u kojima je Komisija utvrdila da uvjeti koji su potrebni da bi se utvrdilo da je način financiranja bio sastavni dio mjere potpore u predmetnom slučaju nisu bili ispunjeni.

111. U točki 64. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je iznos potpore namijenjene RTVE‑u bio određen uzimajući u obzir samo potrebe financiranja RTVE‑a i neto procijenjene troškove pružanja javne radiodifuzijske usluge. U praksi i sukladno zakonu financiranje koje prima RTVE neovisno je o prihodima koji potječu od poreza jer ovisi isključivo o neto troškovima obveze pružanja javne usluge. Ukupno financiranje predviđeno za RTVE‑ovu funkciju javne usluge ne ovisi o iznosu posebnih poreznih prihoda već potječe, u svakom slučaju, iz općeg proračuna španjolske države. U tom smislu Komisija je utvrdila, s jedne strane, da porezni prihod koji je bio namijenjen financiranju RTVE‑a nije mogao premašiti neto troškove obveze pružanja javne usluge, a sav višak prihoda morao se vratiti u navedeni opći proračun. S druge strane, navela je da se razlika, ako su neto troškovi obveze pružanja javne usluge bili veći od poreznih prihoda, nadoknađivala sredstvima iz tog općeg proračuna. Viši ili niži iznos tih prihoda nije imao za posljedicu promjene u pogledu predviđenih iznosa. Ako bi se prihodi koji potječu od novih poreznih osnovica pokazali nedostatnim za popunjavanje financijskog deficita prouzročenog ukidanjem oglašavanja, potrebna sredstva osigurala bi se iz istog općeg proračuna, sukladno članku 33. Zakona br. 17/2006.

112. Osim toga, u točki 65. pobijane odluke Komisija je smatrala kako činjenica da je veza između poreza i cilja njihovog uvođenja navedena u obrazloženju i u samom Zakonu br. 8/2009 nije utjecala na taj zaključak. Kvaliteta veze između poreza i potpore nije definirana u tekstu navedenog zakona.

113. Konačno, u točki 66. pobijane odluke Komisija je zaključila da tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu bile sastavni dio potpore i da njihova neusklađenost s Direktivom o ovlaštenju stoga ne utječe na odluku o spojivosti mjere potpore s unutarnjim tržištem.

114. Tužitelji smatraju da su ta utvrđenja zahvaćena pogreškom koja se tiče prava. Prema njihovom mišljenju, Komisija je trebala utvrditi da je porez nametnut na temelju članka 5. Zakona br. 8/2009 bio sastavni dio elemenata potpore uvedenih navedenim zakonom.

115. Kao prvo, navode kako iz članka 5. stavaka 1. i 7. Zakona br. 8/2009 proizlazi da prihodi koji potječu iz tih uplata pridonose financiranju RTVE‑a i da stoga nisu, u biti, namijenjeni u druge svrhe. Postoci primjenjivi na obveznike triju novih fiskalnim mjera uvedenih ili izmijenjenih navedenim zakonom bili su određeni na način da španjolska država može prikupiti iznos koji će joj omogućiti pokrivanje deficita prouzročenog ukidanjem oglašavanja.

116. Zatim, smatraju da, protivno navodima Komisije, veza između novih fiskalnih mjera i potpora namijenjenih RTVE‑u nije prekinuta. Kao prvo, obveza španjolske države da osigura sredstva potrebna RTVE‑u ne može se izvesti iz članka 33. Zakona br. 17/2006. Kao drugo, jamstvo španjolske države samo je dodatno i hipotetsko, što potvrđuju s jedne strane pritužbe RTVE‑a, prema kojima mu izostanci plaćanja privatnih operatora ili pogrešan izračun njihovih doprinosa uzrokuju financijske poteškoće i, s druge strane, činjenica da u praksi španjolska država nije spremna ispuniti takvo jamstvo. Kao treće, Komisija se ne može s uspjehom pozivati na to da bi se viškovi vratili u opći proračun španjolske države. S jedne strane, ukupnost poreznih prihoda je obvezno namijenjena financiranju RTVE‑a do predviđenog najvišeg iznosa. S druge strane, namijenjenost proračunu španjolske države je samo teorijska mogućnost i u svakom slučaju rezidualna s obzirom na to da Zakon br. 8/2009 predviđa stvaranje rezervnog fonda koji bi činili prihodi koji premašuju stvarne neto troškove obveze pružanja javne usluge.

117. Navode kako je u svakom slučaju, radi dokazivanja da fiskalna mjera predviđena člankom 5. Zakona br. 8/2009 nije bila sastavni dio potpore, Komisija morala dokazati da, čak i pod pretpostavkom da je porez nezakonit, postoji obveza španjolske države da financira cjelokupni proračun RTVE‑a. Međutim, iz navedenog zakona proizlazi da privatni operatori moraju snositi ekonomski teret financiranja RTVE‑a.

118. Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, osporava te argumente.

119. Na samom početku valja podsjetiti da, radi dokazivanja da je porez nametnut člankom 5. Zakona br. 8/2009 bio sastavni dio elemenata potpore uvedenih navedenim zakonom, tužitelji navode u prvom redu argumente koji imaju za cilj dokazati da je postojala nužna namjenska veza između te fiskalne mjere i financiranja RTVE‑a.

120. Međutim, kako je to izneseno gore u točkama 101. do 108., da bi fiskalna mjera bila sastavni dio potpore nije dovoljno da postoji nužna namjenska veza između mjere i potpore. Potrebno je također utvrditi izravni utjecaj fiskalne mjere na visinu potpore.

121. Opći sud međutim smatra da se neki od argumenata koje su iznijeli tužitelji mogu shvatiti da način da se odnose ne samo na uvjet povezan s postojanjem obvezne namjenske veze između fiskalne mjere i financiranja RTVE‑a, već također na onaj povezan s dokazom izravnog utjecaja fiskalne mjere na visinu potpore.

122. Stoga valja najprije ispitati mogu li argumenti koje su iznijeli tužitelji dovesti u pitanje zaključak Komisije prema kojem prihod od triju fiskalnih mjera uvedenih ili izmijenjenih Zakonom br. 8/2009 ne utječe izravno na visinu potpore za RTVE.

123. U tom pogledu valja navesti da je, na temelju Zakona br. 8/2009, iznos potpore za RTVE određen uzimajući u obzir neto troškove za ispunjavanje funkcije javne radiodifuzijske usluge koja mu je povjerena. Iznos potpore koju RTVE prima na ovisi stoga o iznosu sredstava prikupljenih na temelju fiskalnih mjera koje su uvedene ili izmijenjene navedenim zakonom.

124. Naime, s jedne strane, na temelju članka 33. Zakona br. 17/2006, kako je izmijenjen Zakonom br. 8/2009, u slučaju da prihodi kojima raspolaže RTVE premaše troškove ispunjavanja funkcije javne radiodifuzijske usluge višak će biti vraćen. Ako taj višak ne prelazi 10 % godišnjih proračunskih troškova RTVE‑a, uplatit će se u rezervne fondove, a ako prelazi tu granicu, bit će prenesen u državni proračun.

125. U vezi s kapitalom uplaćenim u pričuvne fondove, iz članka 8. Zakona br. 8/2009 proizlazi da će se isti moći upotrijebiti samo uz izričito odobrenje španjolskog ministra gospodarstva i financija i da, ako se ne upotrijebi tijekom četiri godine, mora služiti smanjenju naknada na teret općeg proračuna španjolske države. Stoga se ne može smatrati da kapital koji je uplaćen u rezervne fondove izravno utječe na visinu potpore za RTVE.

126. Pored toga, članak 3. stavak 2. Zakona br. 8/2009 predviđa apsolutnu granicu za prihode RTVE‑a koja je određena na 1 200 milijuna eura za 2010. i 2011. Iznos koji prekorači tu granicu izravno će se vratiti u opći proračun španjolske države.

127. S druge strane, na temelju članka 2. stavka 2. Zakona br. 8/2009, u slučaju da prihodi kojima raspolaže RTVE ne budu dovoljni za pokrivanje troškova ispunjavanja funkcije javne radiodifuzijske usluge razlika će se nadoknaditi doprinosima iz općeg proračuna španjolske države.

128. Komisija je stoga pravilno utvrdila da iznos sredstava prikupljenih na temelju triju fiskalnih mjera uvedenih ili izmijenjenih Zakonom br. 8/2009 nije mogao izravno utjecati na iznos potpore koju je primala RTVE i koji je bio određen na temelju neto troškova pružanja javne radiodifuzijske usluge.

129. Nijedan argument tužitelja ne može dovesti u pitanje to utvrđenje.

130. Kao prvo, protivno tvrdnjama tužitelja, sama činjenica da su tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 bile osmišljene kako bi nadoknadile gubitak komercijalnih prihoda RTVE‑a (vidjeti točku 13. pobijane odluke) nije dovoljna za dokazivanje da je način financiranja sastavni dio mjere potpore. Naime, Sud je već utvrdio da ta činjenica nije sama po sebi dovoljna za dokazivanje postojanja obvezne veze između poreza i fiskalne pogodnosti (presuda Streekgewest, t. 98. supra , t. 26. i 27.).

131. Kao drugo, valja odbiti argument tužitelja prema kojem je Komisija počinila pogrešku utvrdivši, u točki 64. pobijane odluke, da se obveza španjolske države da nadoknadi razliku između troškova nastalih ispunjavanjem funkcije javne usluge, s jedne strane, i financijskih sredstava kojima raspolaže RTVE, s druge strane, može izvesti iz članka 33. Zakona br. 17/2006. U tom pogledu dovoljno je navesti da članak 2. stavak 2. Zakona br. 8/2009 izričito predviđa takvu obvezu i da ta odredba upućuje na članak 33. stavak 1. Zakona br. 17/2006, koji također predviđa takvu obvezu.

132. Kao treće, tužitelji navode da, čak i kada bi takva obveza postojala u teoriji, u praksi španjolska država nije spremna dopuniti proračun RTVE‑a sredstvima iz svog općeg proračuna.

133. Taj se argument također mora odbiti.

134. Naime, u tim okolnostima valja podsjetiti da se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru tužbe radi poništenja podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a, zakonitost akta Unije mora ocjenjivati na temelju činjeničnog i pravnog stanja koje je postojalo u vrijeme kada je akt donesen. Stoga se ocjene koje je dala Komisija mogu ispitivati samo na temelju informacija kojima je ona raspolagala u trenutku kad ih je donijela (presuda Suda od 7. veljače 1979., Francuska/Komisija, 15/76 i 16/76, Zb., str. 321., t. 7.).

135. Međutim, potrebno je utvrditi da tužitelji nisu podnijeli nijedan dokaz za to da je u trenutku donošenja pobijane odluke Komisija raspolagala informacijama o tome da španjolska država nije bila spremna dopuniti proračun RTVE‑a na temelju članka 2. stavka 2. Zakona br. 8/2009. Naime, svi dokumenti koje su tužitelji podnijeli u vezi s tim kasnijeg su datuma u odnosu na dan donošenja pobijane odluke, odnosno potječu nakon 20. srpnja 2010.

136. Kao četvrto, tužitelji navode da se može smatrati kako fiskalna mjera za financiranje mjere potpore nije sastavni dio te potpore samo kada Komisija dokaže da se, u slučaju da je fiskalna mjera nespojiva s pravom Unije, država članica o kojoj je riječ obvezala financirati cjelokupnu mjeru potpore.

137. Taj se argument također mora odbiti.

138. Dakako, u slučaju kada se, na temelju primjene dvaju gore navedenih kriterija, i to uvjeta u vezi s postojanjem obvezne namjenske veze između fiskalne mjere i financiranja RTVE‑a, te onog u vezi s dokazom o izravnom utjecaju fiskalne mjere na visinu potpore, fiskalna mjera mora smatrati sastavnim dijelom potpore, kao u slučaju parafiskalne mjere kod koje se cjelokupni fiskalni prihod ili jedan njegov dio dodjeljuje korisniku potpore na izravan i bezuvjetan način, ako nespojivost fiskalnog dijela ima izravan utjecaj na mjeru potpore. Naime, u takvom slučaju, potpuna ili djelomična nespojivost fiskalnog dijela parafiskalne mjere ima za posljedicu ukidanje mjere potpore ili smanjenje njezinog iznosa.

139. U predmetnom slučaju članak 2. stavak 2. Zakona br. 8/2009 i članak 33. Zakona br. 17/2006 predviđaju da je, ako financijska sredstva nisu dostatna za pokrivanje svih troškova RTVE‑a za ispunjavanje obveze pružanja javne usluge, španjolska država dužna nadoknaditi razliku. Stoga u predmetnom slučaju iznos potpore ne ovisi izravno o fiskalnoj mjeri.

140. Sukladno tome, Komisija je pravilno utvrdila da iznos potpore za RTVE nije izravno ovisio o iznosu sredstava prikupljenih na temelju fiskalnih mjera koje su uvedene ili izmijenjene na temelju Zakona br. 8/2009.

141. Kao što je navedeno gore u točki 120., da bi se tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 mogle smatrati sastavnim dijelom elementa potpore uvedenog navedenim zakonom, uvjet povezan s postojanjem nužne namjenske veze između fiskalne mjere i mjere potpore te uvjet povezan s dokazom o izravnom utjecaju navedene fiskalne mjere na visinu navedene mjere potpore moraju biti kumulativno ispunjeni.

142. Budući da drugi uvjet nije ispunjen, nije potrebno ispitivati argumente koje tužitelji navode radi dokazivanja da postoji nužna namjenska veza između fiskalne mjere predviđene u članku 5. Zakona br. 8/2009 i financiranja RTVE‑a jer su ti su argumenti bespredmetni.

143. Stoga četvrti tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a i povredi obveze obrazlaganja

144. Peti tužbeni razlog odnosi se na razloge iz točaka 67. do 73. pobijane odluke, u kojima je Komisija ispitala postoji li rizik prekomjerne naknade i zaključila da ništa ne ukazuje na to da procijenjena godišnja naknada za obvezu pružanja javne usluge koju ima RTVE premašuje razumno predvidive troškove te usluge ili da u konačnici prelazi neto troškove javne usluge. U točki 71. Komisija je osobito istaknula:

„Španjolska je dokazala da je predviđeni proračun uvijek bio u skladu s godišnjim proračunskim troškovima iz prijašnjih godina i da ništa ne ukazuje na to da bi, sada ili u skoroj budućnosti, jednostavno ukidanje oglašavanja moglo dovesti do značajnog smanjenja troškova. RTVE će morati nastaviti privlačiti velik broj televizijskih gledatelja, a ukidanje oglašavanja učinit će nužnim financiranje i emitiranje dodatnih produkcija. U odnosu na brojke iz prijašnjih godina (1,177 milijardi EUR u 2007., 1,222 milijardi EUR u 2008. i 1,146 milijardi EUR u 2009.) i uzimajući u obzir dodatni produkcijski trošak (104 milijuna EUR) nužan za popunjavanje vremena emitiranja koje je ranije bilo rezervirano za oglašavanje i preostale komercijalne prihode (procijenjene na samo oko 25 milijuna EUR), gornja granica od 1,2 milijarde EUR za troškove predviđene u proračunu čini se razumnom; ona bi predstavljala iznos godišnjih proračunskih troškova koji se razumno mogu predvidjeti za naknadu dodijeljenu za ispunjenje funkcije javne usluge. Osim toga, načelo naknade neto troškova javnog radijskog i televizijskog nakladnika nužno obuhvaća zaštitu potonjeg u odnosu na promjene u prihodima na oglašivačkom tržištu.“

145. Peti tužbeni razlog sastoji se od dva dijela koji se temelje, s jedne strane, na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a i, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja.

Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a

146. Tužitelji navode da je Komisija povrijedila članak 106. stavak 2. UFEU‑a odobrivši financijski sustav RTVE‑a, a da nije zajamčila da on ne obuhvaća rizik prekomjerne naknade.

147. Kao prvo, tužitelji tvrde da u točki 71. pobijane odluke Komisija nije provela dovoljno iscrpan prethodni nadzor, već se oslonila na obične indicije. Kao drugo, navode da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da je ekonomska kriza prouzročila smanjenje komercijalnih prihoda u 2010. i stoga ukupno smanjenje prihoda RTVE‑a.

– Prigovor koji se temelji na nepostojanju dovoljno detaljnog nadzora

148. Tužitelji navode da Komisija mora, kako bi se zajamčilo nepostojanje rizika prekomjerne naknade, pribaviti detaljne podatke i jasno iznijeti svoje obrazloženje o nepostojanju prekomjerne naknade. U tom smislu ona se nije mogla osloniti na obične indicije. Međutim, u predmetnom slučaju Komisija se ograničila na usporedbu proračuna s kojim je RTVE raspolagao prema dvojnom sustavu financiranja s onim kojim raspolaže prema gotovo isključivo javnom sustavu financiranja koji je uveden Zakonom br. 8/2009. Tužitelji smatraju da je taj pristup pogrešan jer su stvarni troškovi koje RTVE ima pri pružanju javne usluge na temelju Zakona br. 8/2009 smanjeni. Budući da je RTVE postao operator koji nije više podvrgnut komercijalnom pritisku povezanom sa sudjelovanjem na tržištu oglašavanja, on može ponuditi drugačiji program i ne mora uložiti toliko sredstava za stjecanje prava. Stoga se Komisija nije mogla ograničiti na utvrđivanje, u točki 71. pobijane odluke, toga da RTVE i dalje mora privlačiti velik broj gledatelja i da ima dodatne produkcijske troškove u visini od 104 milijuna eura zbog popunjavanja vremena emitiranja koje se oslobodilo ukidanjem oglašavanja. Pored toga, samo postojanje mehanizma naknadnog nadzora nije dostatno da bi se isključio rizik prekomjerne naknade.

149. Komisija, koju podržavaju Kraljevina Španjolska i RTVE, osporava te argumente.

150. U tom smislu valja najprije podsjetiti na sadržaj članka 106. stavka 2. UFEU‑a i pravnog konteksta u koji je smješten.

151. Sukladno članku 106. stavku 2. UFEU‑a, poduzeća kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa podliježu pravilima iz Ugovorâ, a osobito pravilima o tržišnom natjecanju, u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure ili de facto , obavljanje posebnih funkcija koje su im povjerene. Pored toga, ta odredba propisuje da se na razvoj trgovine ne smije utjecati u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije.

152. Da bi se državna potpora u smislu članka 107. UFEU‑a mogla proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a, moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: s jedne strane, operatoru o kojem je riječ mora biti povjerena funkcija usluge od općeg gospodarskog interesa aktom tijela javne vlasti, kojim su jasno definirane obveze iz usluga od općeg gospodarskog interesa u pitanju; s druge strane, navedeni operator ne smije primati prekomjernu naknadu i državno financiranje ne smije neproporcionalno utjecati na tržišno natjecanje na vanjskom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, Zb., str. II‑81., t. 181. i 222.).

153. U predmetnom slučaju, tužitelji ne dovode u pitanje utvrđenja Komisije prema kojima je RTVE‑u povjerena funkcija usluge od općega gospodarskog interesa na temelju akta tijela javne vlasti koji jasno definira obveze iz usluga od općega gospodarskog interesa.

154. Međutim, tužitelji smatraju da je utvrđenje Komisije iz točke 73. pobijane odluke, prema kojemu ništa ne ukazuje na to da procijenjena godišnja naknada za obavljanje javne obveze RTVE‑a premašuje razumno predvidljive troškove te usluge ili u konačnici prelazi neto troškove javne usluge, zahvaćeno pogreškom jer Komisija nije dostatno ispitala rizik prekomjerne naknade.

155. Prije ispitivanja ovog prigovora valja podsjetiti na načela koja uređuju nadzor Općeg suda nad odlukama Komisije u području javnih usluga i, preciznije, u području radiodifuzijskih usluga.

156. Na temelju članka 14. UFEU‑a Unija i države članice, svatko u okviru svojih ovlasti i u okviru područja primjene Ugovorâ, vode računa o tome da se usluge od općega gospodarskog interesa odvijaju na temelju načela i uvjeta, osobito gospodarskih i financijskih, koji im omogućuju ispunjavanje njihovih funkcija. Taj članak također propisuje da se ta načela i uvjeti utvrđuju ne dovodeći pritom u pitanje nadležnost država članica da, u skladu s Ugovorima, pružaju, naručuju i financiraju takve usluge.

157. Iz Protokola 26. o uslugama od općeg interesa koji dopunjuje UEU i UFEU proizlazi da je jedna od zajedničkih vrijednosti Unije u pogledu tih usluga ključna uloga i široko diskrecijsko pravo nacionalnih, regionalnih i lokalnih tijela u pružanju, naručivanju i organiziranju usluga od općeg gospodarskog interesa.

158. Na temelju Protokola br. 29 o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama koji dopunjuje UEU i UFEU, javna radiodifuzija u državama članicama neposredno je povezana s demokratskim, društvenim i kulturnim potrebama svakog društva i s potrebom očuvanja pluralizma medija. Iz tog protokola također proizlazi da se odredbama UFUE‑a ne dovodi u pitanje nadležnost država članica da osiguraju financiranje javne radiodifuzije ako je to financiranje radiodifuzijskim organizacijama odobreno radi ispunjavanja funkcije iz područja javne usluge, kako je dodijeljena, utvrđena i ustrojena u svakoj državi članici i ako to financiranje ne utječe na trgovinske uvjete i tržišno natjecanje u Uniji u mjeri u kojoj bi bilo u suprotnosti s općim interesom, pri čemu se uzima u obzir ostvarenje odgovornosti i ovlasti iz područja te javne usluge.

159. Iz navedenog slijedi da države članice raspolažu širokim diskrecijskim pravom u pogledu određivanja naknade za izvršavanje javne radiodifuzijske usluge (vidjeti po analogiji gore u t. 152. presudu BUPA i dr./Komisija, t. 220.).

160. Stoga je nadzor Komisije nad proporcionalnošću naknade ograničen (vidjeti po analogiji gore u t. 152. presudu BUPA i dr./Komisija, t. 220.).

161. Glede nadzora Općeg suda nad odlukom Komisije u tom području, potrebno je navesti da se ocjena Komisije odnosi na složene gospodarske činjenice. Stoga je nadzor Općeg suda nad odlukom Komisije još ograničeniji od nadzora Komisije nad mjerom države članice o kojoj je riječ. Taj je nadzor ograničen na provjeru je li predviđena naknada nužna za ispunjavanje funkcije usluge od općeg gospodarskog interesa o kojoj je riječ u gospodarski prihvatljivim uvjetima, ili, obrnuto, je li mjera u pitanju očito neprikladna za postizanje željenog cilja (vidjeti po analogiji gore u t. 152. presudu BUPA i dr./Komisija, t. 221. i 222.).

162. Glede prigovora koji su istaknuli tužitelji, potrebno je utvrditi da oni samo navode da Komisija nije na primjeren način ispitala rizik prekomjerne naknade jer nije dovoljno isrcpno ispitala odgovara li iznos od 1 200 milijuna eura koji je predviđen u članku 3. stavku 2. Zakona br. 8/2009 troškovima koje je RTVE imao zbog ispunjavanja svojih obveza javne usluge.

163. S tim u vezi, kao prvo valja utvrditi da se tužitelji ograničavaju na osporavanje samo jednog od mehanizama nadzora koji su predviđeni sustavom financiranja RTVE‑a, iako taj sustav predviđa čitav niz mehanizama nadzora s ciljem jamčenja da RTVE primi samo ona sredstva koja su nužna za ispunjavanje njegove funkcije.

164. U tom smislu, najprije je potrebno istaknuti da je gospodarska dimenzija RTVE‑ove djelatnosti određena s obzirom na obveze javne usluge koje su mu povjerene. Stoga iz članka 3. stavka 2. Zakona 8/2009 proizlazi da je djelatnost RTVE‑a određena okvirnom funkcijom, koju odobrava zakonodavna vlast i koja traje devet godina (vidjeti članak 4. stavak 1. Zakona br. 17/2006), i programskim ugovorima kojima se konkretizira okvirna funkcija, koje odobrava vlada i koji traju tri godine (vidjeti članak 4. stavak 2. Zakona br. 17/2006). Ti akti moraju sadržavati podatke o gospodarskoj dimenziji djelatnosti RTVE‑a kao i o granicama njegova godišnjeg rasta, pri čemu se navedena gospodarska dimenzija mora odrediti uzimajući u obzir obveze javne usluge koje su mu povjerene.

165. Zatim valja podsjetiti da su izvori financiranja RTVE‑a osmišljeni na način da se isključi prekomjerna naknada. Kako je navedeno gore u točkama 6. do 9., RTVE se financira iz različitih izvora, koji su navedeni u članku 2. stavku 1. Zakona br. 8/2009. Glavni izvori su, s jedne strane, prihodi koji potječu od triju fiskalnih mjera koje su uvedene ili izmijenjene člancima 4. do 6. navedenog zakona i, s druge strane, godišnje naknade iz općeg proračuna španjolske države, koji je naveden u njegovom članku 2. stavku 1. točki (a). Određivanje iznosa godišnje naknade omogućuje stoga prilagođavanje procijenjenog iznosa prihoda kojima će RTVE raspolagati u danoj financijskoj godini. U pogledu iznosa godišnje naknade, članak 33. stavak 1. Zakona br. 17/2006 predviđa da se ona mora odrediti tako da zbroj te naknade i ostalih prihoda RTVE‑a ne bude viši od troškova obveza javne službe koje mora ispuniti tijekom predmetne financijske godine.

166. Pored toga, članak 33. stavak 2. Zakona br. 17/2006, kako je izmijenjen Zakonom br. 8/2009, predviđa da će, ako se pri zatvaranju financijske godine utvrdi da je naknada koju je RTVE primio viša od neto troškova nastalih pri ispunjavanju obveze javne radiodifuzijske usluge tijekom predmetne financijske godine, višak koji se ne uplati u pričuvne fondove biti oduzet od iznosa dodijeljenih u općem proračunu španjolske države za iduću financijsku godinu.

167. Konačno, sustav financiranja RTVE‑a predviđa također elemente naknadnog nadzora. Kako je to Komisija navela u točki 72. pobijane odluke, sustav financiranja RTVE‑a predviđa, kao prvo, mehanizme za proračunski nadzor, koji se sastoje od unutarnje revizije, provjere koju obavlja opći nadzor španjolske državne uprave te vanjske revizije, koju obavlja specijalizirano privatno poduzeće, kao drugo, nadzor ispunjavanja funkcije javne usluge i godišnjih financijskih izvješća RTVE‑a od strane španjolskog parlamenta i španjolske audiovizualne vlasti i, kao treće, nadzor španjolskog revizorskog suda.

168. Mehanizmi nadzora navedeni gore u točkama 164. do 167. apstraktne su naravi. Međutim, valja imati na umu da je u pobijanoj odluci Komisija ocijenila spojivost programa potpora. Stoga se mogla ograničiti na provjeru postoje li dostatni mehanizmi nadzora da bi se zajamčilo da ukupan iznos potpore koji RTVE primi za određenu financijsku godinu na temelju primjene tog sustava ne prelazi neto troškove ispunjavanja funkcije radiodifuzijske usluge koja mu je povjerena.

169. Očito je da tužitelji ne iznose argumente koji su posebno usmjereni na osporavanje učinkovitosti mehanizama nadzora navedenih gore u točkama 164. do 167. Glede njihovih tvrdnji da se Komisija u pobijanoj odluci nije mogla pozvati na svoje ranije odluke o financiranju RTVE‑a, valja podsjetiti da je ona morala obaviti nadzor spojivosti elemenata zatečenog sustava financiranja RTVE‑a samo utoliko što su bili zahvaćeni Zakonom br. 8/2009 (vidjeti gore t. 65.). Sukladno tome, budući da učinkovitost nadzornih mehanizama predviđenih u starom sustavu financiranja RTVE‑a nije bila dovedena u pitanje izmjenama učinjenim Zakonom br. 8/2009, ništa se nije protivilo tome da se Komisija pozove na svoju raniju analizu tih mehanizama.

170. Kao drugo, u pogledu, konkretno, prigovorâ tužitelja koji se odnose na ocjenu Komisije u točki 71. pobijane odluke, prije analiziranja je li nadzor koji je Komisija provela bio nedostatan valja ispitati ulogu iznosa od 1 200 milijuna eura predviđenog u članku 3. stavku 2. Zakona br. 8/2009.

171. Glede uloge iznosa od 1 200 milijuna eura, treba najprije podsjetiti da Komisija nije odobrila sustav financiranja prema kojemu RTVE raspolaže za određenu financijsku godinu proračunom u toj visini. Naime, kao što je navedeno gore u točkama 164. do 167., Zakon broj 8/2009 predviđa mehanizme koji trebaju osigurati da potpore za RTVE odgovaraju neto troškovima u vezi s ispunjavanjem njegovih obveza javne službe. Članak 3. stavak 2. Zakona br. 8/2009 dakle predviđa apsolutnu granicu od 1 200 milijuna eura za proračun RTVE‑a, odnosno granicu koja se ne može prekoračiti čak i kad bi proračun RTVE‑a mogao biti veći, ako bi jedini relevantan kriterij bili troškovi ispunjavanja njegovih obveza javne usluge. Na temelju primjene ove granice proračun RTVE‑a ne može premašiti najviši iznos od 1 200 milijuna eura, ali može biti manji kad su troškovi ispunjavanja funkcije javne usluge za određenu financijsku godinu niži.

172. Iz toga slijedi, najprije, da treba odbiti prigovor tužiteljâ koji se temelji na tome da bi troškovi RTVE‑a za ispunjavanje obveza javne usluge mogli eventualno biti manji od 1 200 milijuna eura. Naime, mehanizmi nadzora navedeni gore u točkama 164. do 167. osiguravaju da se u takvom slučaju iznos potpore za određenu financijsku godinu ograniči na neto troškove koji su nastali pri ispunjavanju obveza javne radiodifuzijske usluge.

173. Zatim, što se tiče prigovora tužitelja glede nedostatnog intenziteta nadzora Komisije u vezi s gornjom granicom od 1 200 milijuna eura, potrebno je podsjetiti da države članice imaju široka diskrecijska prava u određivanju naknada za obavljanje javne radiodifuzijske usluge i da je, što se tiče nadzora proporcionalnosti naknade za obvezu javne radiodifuzijske usluge, nadzor Komisije ograničen te da je nadzor Općeg suda nad odlukom Komisije još ograničeniji (vidjeti gore t. 159. do 161.). Nadzor Općeg suda je dakle ograničen na utvrđivanje je li Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni.

174. Međutim, u ovom predmetu, tužitelji nisu iznijeli nijedan argument kojim bi dokazali da su razmatranja navedena u točki 71. pobijane odluke, prema kojoj je gornja granica u visini od 1 200 milijuna eura opravdana i razumna, zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni.

175. Kao prvo, kako je to Komisija navela u točki 71. pobijane odluke, iznos od 1 200 milijuna eura odgovarao je prosječnom proračunu kojim je RTVE raspolagao u dvojnom sustavu financiranja.

176. Kao drugo, iz točke 71. pobijane odluke proizlazi da je Komisija, s jedne strane, uzela u obzir postojanje dodatnih troškova u visini od 104 milijuna eura za popunjavanje vremena emitiranja koje je ranije bilo rezervirano za oglašavanja i troškove u vezi s ispunjavanjem dodatnih programskih obveza javne usluge nametnutih RTVE‑u Zakonom br. 8/2009 i, s druge strane, smatrala da ništa nije ukazivalo na to da bi ukidanje oglašavanja moglo dovesti do značajnog smanjenja stvarnih troškova RTVE‑a.

177. Protivno tvrdnjama tužitelja, ta razmatranja nisu bila očito pogrešna. Naime, nije utvrđeno da će troškovi ispunjavanja funkcije javne usluge RTVE‑a biti znatno manji od troškova koje je on imao pod sustavom Zakona br. 17/2006. Točno je da je Komisija u točki 59. pobijane odluke utvrdila kako je činjenica povlačenja RTVE‑a s tržišta oglašavanja mogla pridonijeti snaženju funkcije javne usluge čineći programe manje ovisnima o komercijalnim zahtjevima i kolebljivosti komercijalnih prihoda. Međutim, suprotno navodima tužitelja, sama činjenica da je RTVE postao operator koji više nije bio podvrgnut komercijalnom pritisku povezanom sa sudjelovanjem na tržištu oglašavanja ne dopušta zaključivanje da će RTVE moći ponuditi drugačije programe koji bi mu omogućili djelovanje uz znatno niže troškove. Članak 106. stavak 2. UFEU‑a ne priječi da država članica široko definira funkciju javne radiodifuzijske usluge, što javnom radijskom i televizijskom nakladniku omogućuje da pruži uravnotežen i raznovrstan program uz održavanje određene razine gledanosti (presuda Općeg suda od 26. lipnja 2008., SIC/Komisija, T‑442/03, Zb., str. II‑1161., t. 201.).

178. Kao treće, protivno navodima tužitelja, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što dalje nije ispitala jesu li prijelaz na gotovo isključivo javni sustav financiranja i izmjena obveza javne usluge mogli imati učinka na troškove RTVE‑a. Naime, s obzirom na činjenicu da iznos od 1 200 milijuna eura predviđen u članku 3. stavku 2. Zakona 8/2009 predstavlja samo gornju granicu proračuna RTVE‑a i da mehanizmi navedeni gore u točkama 164. do 167. jamče da iznos potpore za RTVE ne prelazi neto troškove ispunjavanja njegovih obveza javne usluge, Komisija nije bila dužna provesti detaljnije ispitivanje.

179. Kao četvrto, što se tiče navoda tužitelja o tome da je Komisija trebala reagirati na očitovanja određenih nacionalnih tijela, valja utvrditi da je u točki 69. pobijane odluke Komisija sama istaknula sumnje u pogledu proporcionalnosti mjere, ali je nakon razmatranja zaključila da ne postoji rizik prekomjerne naknade. U svakom slučaju, činjenica da nije detaljno ispitala sva kritička očitovanja nacionalnih upravnih tijela glede prijedloga zakona ne može sama po sebi dokazati očitu pogrešku u njezinoj ocjeni, osobito kada je riječ o području u kojem države članice raspolažu širokim diskrecijskim pravom i nadzor Komisije je ograničen.

180. Stoga tužitelji nisu dokazali da je utvrđenje iz točke 71. pobijane odluke, da se gornja granica od 1 200 milijuna eura činila razumnom, bilo zahvaćeno očitom pogreškom u ocjeni.

181. S obzirom na prethodna razmatranja, prigovor koji se temelji na nepostojanju dostatno detaljnog prethodnog nadzora valja odbiti.

– Prigovor koji se temelji na propuštanju uzimanja u obzir smanjenja komercijalnih prihoda

182. Tužitelji navode da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da je ekonomska kriza prouzročila smanjenje komercijalnih prihoda u 2010. godini i stoga smanjenje ukupnih prihoda RTVE‑a.

183. Komisija, koju podupiru Kraljevina Španjolska i RTVE, osporava taj argument.

184. U tom pogledu, valja navesti da, već prema dvojnom sustavu financiranja uvedenom Zakonom br. 17/2006, kriterij za određivanje proračuna RTVE‑a nije bio iznos komercijalnih prihoda nego troškovi za obvezu javne usluge. Naime, kako proizlazi iz točke 7. pobijane odluke, prema dvojnom sustavu financiranja proračunska naknada španjolske države za 2009. bila je već povećana s obzirom na činjenicu da se smanjenje RTVE‑ovih prihoda od oglašavanja osjetilo tijekom te godine.

185. Stoga sama činjenica da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da su u dvojnom sustavu financiranja komercijalni prihodi RTVE‑a koji potječu od prodaje oglasnog prostora bili smanjeni ne može dokazati da je počinila očitu pogrešku u ocjeni.

186. Slijedom navedenog treba taj prigovor, i posljedično, prvi dio tužbenog razloga u cijelosti odbiti.

Drugi dio, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

187. Tužitelji navode da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja u smislu odredbe članka 296. UFEU‑a. S jedne strane, nije dostatno obrazložila utvrđenje prema kojem nije postojao rizik prekomjerne naknade. S druge strane, nije se dostatno izjasnila o poremećajima tržišnog natjecanja koji su uvedeni na temelju obveze uplate priloga uvedene Zakonom br. 8/2009.

– Prvi prigovor, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju nepostojanja rizika prekomjerne naknade

188. Tužitelji navode da Komisija nije dostatno obrazložila pobijanu odluku u pogledu razloga nepostojanja rizika prekomjerne naknade. Kao prvo, trebala je dodatno reagirati na očitovanja nekih nacionalnih tijela o sumnjama glede prekomjerne naknade. Zatim navode da nije pružila posebne informacije o poslovnom planu RTVE‑a za nadolazeće godine, ni o neto troškovima pružanja javne usluge. Osim kratkog obrazloženja iznesenog u točki 71. pobijane odluke nijedan drugi navod ne omogućuje utvrđivanje elemenata na kojima se temeljilo obrazloženje Komisije. Zato nisu u mogućnosti iznijeti, na temelju odluke, druga očitovanja osim onih koja su naveli u tužbi. Pored toga, smatraju da se Komisija ne može pozivati na obrazloženje iz ranije odluke koja se odnosi na RTVE.

189. Komisija, koju podupire RTVE, smatra da je u točkama 67. do 69. i 71. do 73. pobijane odluke dostatno obrazložila svoj zaključak prema kojem ne postoje indicije o prekomjernoj naknadi.

190. S obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz obveze obrazlaganja, navedene gore u točki 86., potrebno je utvrditi da je obrazloženje pobijane odluke bilo dostatno.

191. Najprije, protivno onome što tvrde tužitelji, obrazloženje pobijane odluke na kojemu je Komisija temeljila svoj zaključak da nije postojao rizik prekomjerne naknade nije bilo ograničeno na točku 71. pobijane odluke. Naime, u točkama 67. do 73. navedene odluke Komisija se također pozvala na mehanizme nadzora navedene gore u točkama 164. do 167. U tom smislu valja također imati na umu da se u točkama 14., 16. i 17. te odluke Komisija također pozvala na te mehanizme.

192. Zatim, kada je riječ o prigovoru tužitelja koji se temelji na apstraktnom karakteru nekih od tih utvrđenja, dovoljno je podsjetiti da iz pobijane odluke jasno proizlazi da se Komisija ograničila na odobravanje programa potpore koji RTVE‑u omogućuje korištenje potpore koja odgovara neto troškovima ispunjavanja njegovih obveza javne usluge i da se nije izjasnila o spojivosti potpore u visini od 1 200 milijuna eura.

193. Osim toga, glede tvrdnji tužitelja o tome da je Komisija morala reagirati na očitovanja nekih nacionalnih tijela, valja utvrditi da je ona dostatno obrazložila odluku kad se iz nje može jasno i nedvojbeno vidjeti njezina argumentacija, tako da omogući zainteresiranim stranama da saznaju razloge donesene mjere a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor, ali da se od nje ne zahtijeva da u obrazloženju iscrpno navede sva mjerodavna činjenična i pravna pitanja. Nakon što je u točkama 67. do 76. pobijane odluke navela razloge zbog kojih je mjera bila proporcionalna, Komisija nije dakle bila dužna iscrpno odgovoriti na sva kritička očitovanja nacionalnih upravnih tijela o nacrtu zakona. To još više vrijedi kad je riječ o području u kojem države članice raspolažu širokim diskrecijskim pravom i u kojem je nadzor Komisije stoga ograničen.

194. Osim toga, protivno tvrdnjama tužitelja, ništa se ne protivi tome da se Komisija pozove na svoje ranije odluke koje su se odnosile na financiranje RTVE‑a i koje su stoga bile dio konteksta pobijane odluke u smislu sudske prakse navedene gore u točki 86. U predmetnom slučaju Komisija je tim više opravdano uputila na svoje prethodne odluke jer je veći dio mehanizama nadzora već bio uveden Zakonom br. 17/2006 te se mogla ograničiti na ispitivanje je li njena početna ocjena tih mehanizama bila dovedena u pitanje izmjenama koje je uveo Zakon br. 8/2009 (vidjeti gore t. 65.).

195. Konačno, kada je riječ o argumentima tužitelja prema kojima oni nisu mogli iznijeti, na temelju pobijane odluke, druga očitovanja osim onih navedenih u tužbi, Opći sud utvrđuje da se ništa nije protivilo tome da iznesu argumente kojima bi doveli u pitanje učinkovitost mehanizama nadzora u sustavu financiranja RTVE‑a. Međutim, oni nisu iznijeli nijedan argument u tom pogledu.

196. Slijedom navedenog, prvi prigovor drugog dijela petog tužbenog razloga treba odbiti.

– Drugi prigovor, koji se odnosi na poremećaje uvedene na temelju obveze uplate priloga

197. Tužitelji navode da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja jer se nije dostatno izjasnila o poremećajima tržišnog natjecanja koji su nastali zbog obveze plaćanja priloga, osobito o smanjenju njihove konkurentske sposobnosti u odnosu na RTVE. Smatraju da utvrđenje iz točke 53. pobijane odluke, prema kojem su tri fiskalne mjere koje su uvedene ili izmijenjene člancima 4. do 6. Zakona br. 8/2009 bile odvojive od sadašnjeg sustava financiranja RTVE‑a, nije dostatno. U svojoj replici tužitelji također navode da Zakon br. 8/2009 sadrži diskriminatorni element zbog toga što samo operatori čije geografsko područje djelovanja odgovara španjolskom državnom području ili je veće od autonomne zajednice podliježu porezu, dok su ostali oslobođeni troška financiranja RTVE‑a.

198. Komisija i RTVE osporavaju te argumente, a RTVE dovodi u pitanje dopustivost argumenata tužitelja koji su istaknuti u stadiju replike.

199. Drugi prigovor drugog dijela petog tužbenog razloga također treba odbiti, bez potrebe da se ispita dopustivost argumenta tužitelja istaknutog u stadiju replike. Naime, dovoljno je podsjetiti da je u točkama 61. do 66. pobijane odluke Komisija iznijela razloge zbog kojih tri fiskalne mjere uvedene ili izmijenjene Zakonom br. 8/2009 nisu sastavni dio elemenata potpore uvedenih tim zakonom te nije trebalo ispitati njihovu spojivost sa zajedničkim tržištem u okviru postupka koji je doveo do pobijane odluke.

200. Slijedom navedenog, drugi dio tužbenog razloga i peti tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

201. Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti.

Troškovi

202. Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelji nisu uspjeli niti s jednim svojim zahtjevom, istima valja naložiti snošenje vlastitih troškova kao i solidarno plaćanje troškova Komisije i RTVE‑a, sukladno zahtjevu potonjih.

203. U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Kraljevina Španjolska snositi vlastite troškove.

Operativni dio

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1. Tužba se odbija.

2. Telefónica de España, SA i Telefónica Móviles España, SA snosit će vlastite troškove, kao i solidarno troškove Europske komisije i Corporación de Radio y Televisión Española, SA (RTVE).

3. Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove.