1

Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 27. ožujka 2013. José Manuel López Cejudo pokrenuo je ovaj postupak kojem je cilj, prvenstveno, poništenje obavijesti od 6. srpnja 2012. kojom je tijelo Europske komisije nadležno za imenovanje (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje) obavijestilo tužitelja o svojoj odluci o provođenju povrata dnevnica, zajedno s kamatama, koje je tužitelj primio u 1997. i 1998., te poništenje odluke od 17. prosinca 2012. kojom je tijelo za imenovanje u vezi s tim dnevnicama odbilo žalbu tužitelja (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

2

Sukladno članku 20. Pravilnika o osoblju Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), „[d]užnosnik boravi u mjestu zaposlenja ili na takvoj udaljenosti od njega koja mu omogućuje nesmetano obavljanje poslova“.

3

Članak 5. stavak 4. Priloga VII. Pravilniku određuje:

„Dužnosnik koji ima pravo na naknadu za kućanstvo a ne nastani se sa svojom obitelji u mjestu rada, prima samo polovinu naknade na koju bi inače imao pravo; druga mu se polovina isplaćuje nakon što se njegova obitelj nastani u njegovu mjestu rada, pod uvjetom da se to dogodi unutar rokova utvrđenih člankom 9. stavkom 3. [Priloga VII.] […]“

4

Sukladno članku 9. stavku 1. Priloga VII. Pravilniku:

„Troškovi nastali zbog preseljenja namještaja i osobnih stvari […] nadoknađuju se dužnosniku koji mora promijeniti mjesto boravišta kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika o osoblju, a kojemu ti troškovi nisu nadoknađeni iz nekog drugog izvora. Iznos naknade ne smije biti veći od unaprijed odobrene ponude. […]“

5

Članak 10. Priloga VII. Pravilniku, u verziji primjenjivoj na spor, određuje:

„1.   Ako dužnosnik dostavi dokaz da mora promijeniti mjesto boravišta kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika o osoblju, tijekom razdoblja predviđenog stavkom 2. ovog članka ima pravo na […] dnevnic[u] […]

2.   Isplata dnevnica odobrava se za sljedeća razdoblja:

[…]

[…]

Isplata dnevnica ni u kojem slučaju ne odobrava se nakon datuma preseljenja koje dužnosnik obavlja kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika o osoblju.“

6

Članak 85. Pravilnika, u verziji primjenjivoj u trenutku u kojem je tužitelj primao sporne dnevnice, određivao je:

„Mora se osigurati povrat svakog preplaćenog iznosa ako je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan.“

7

U verziji primjenjivoj u trenutku donošenja obavijesti od 6. srpnja 2012., navedeni članak 85. sadržava drugi stavak koji glasi:

„Zahtjev za povrat mora se podnijeti najkasnije pet godina od datuma isplate iznosa. Ako tijelo za imenovanje utvrdi da je primatelj namjerno doveo u zabludu administrativno tijelo radi stjecanja predmetnog iznosa, zahtjev za povrat vrijedi i nakon isteka tog roka.“

8

Nakon ulaska u službu 1986. Komisije tužitelj je obavljao svoje dužnosti u službi Europskih zajednica pri Revizorskom sudu u Luxembourgu (Luksemburg) počevši od 1. rujna 1990. Zatim je, s učinkom od 1. rujna 1997., bio premješten u Odjel za upravljanje prihodima u Komisijinoj Glavnoj upravi (GU) za proračun u Bruxellesu (Belgija). Tužitelj je potom 2002. premješten u Odsjek za financije i ugovore u Delegaciji Komisije u Saveznoj Republici Brazilu te je od 2007. ponovno obavljao dužnosti administratora (AD) u razredu AD 13 pri GU Proračun u Bruxellesu.

9

Tužitelj je 9. srpnja 1997. potpisao ugovor o najmu nenamještenog stana koji se sastojao od pet soba i smještenog u Etterbeeku (Belgija) (u daljnjem tekstu: stan u Bruxellesu). Taj je ugovor o najmu sklopljen na razdoblje od devet godina i imao je učinak od 1. kolovoza 1997. Iz teksta tog ugovora, a osobito članka 13. koji se odnosi na „svrhu korištenja“ i članka 14. koji se odnosi na „izbor stalne adrese i bračno stanje“, proizlazi da je najmoprimac, odnosno u ovom slučaju tužitelj, prijavio da iznajmljuje taj stan samo za privatno stanovanje kao mjesto svog stalnog boravišta te da je prijavio stalnu adresu u iznajmljenom stanu za cjelokupno trajanje najma.

10

Tužitelj je s druge strane, počevši od 1. kolovoza 1997., dao u najam kuću koju je imao u vlasništvu u Schuttrangeu (Luksemburg), a u kojoj je prethodno stanovao sa svojom obitelji (u daljnjem tekstu: kuća u Luksemburgu), u ovom slučaju na temelju ugovora sklopljenog 11. srpnja 1997. s parom najmoprimaca.

11

Dana 1. rujna 1997. tužitelj je u općem obrascu za utvrđivanje njegovih statutarnih prava izjavio da se njegova nova adresa u mjestu zaposlenja nalazi u njegovom stanu u Bruxellesu. U tom je obrascu također svojem administrativnom tijelu izjavio da njegova supruga i četvero djece još uvijek borave u Luksemburgu, odnosno na adresi njihove kuće u Luksemburgu.

12

Međutim, u obrascu za naknadu za nastanjenje iz članka 5. Priloga VII. Pravilniku, a koji je u to vrijeme administrativno tijelo također koristilo za utvrđivanje prava na dnevnice, tužitelj je 9. rujna 1997. izjavio da je njegovo boravište zajedno s obitelji u Bruxellesu. Također je u tom kontekstu izjavio da je upoznat s propisom u pitanju, odnosno s člankom 5. Priloga VII. Pravilniku.

13

U prilog osnovanosti tom zahtjevu tužitelj je priložio kopiju ugovora o najmu stana u Bruxellesu, ali nije priložio zahtjev za boravišnu dozvolu za članove njegove obitelji. Stoga mu je tijelo za imenovanje, sukladno članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku, isplatilo samo polovinu naknade za nastanjenje, točnije jedan mjesečni iznos plaće.

14

Slijedom zahtjeva podnesenog 16. ožujka 1998., kojem je priložio kopiju zahtjeva za boravišnu dozvolu podnesenog u Belgiji u korist svoje supruge i njihove djece, a koja potvrđuje nastanjenje njegove obitelji u njegovom novom mjestu zaposlenja, druga polovina naknade za nastanjenje mu je tako isplaćena sukladno članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku.

15

Pored toga, tog istog 16. ožujka 1998. tužitelj je zatražio i dobio naknadu troškova selidbe tako što je predočio račun koji je 15. ožujka 1998. izdalo jedno luksemburško poduzeće za selidbu. Prema onome što je navelo luksemburško poduzeće, selidba tužitelja iz Luksemburga u Bruxelles dogodila se 2. ožujka 1998. U tom pogledu tužitelj je u obrascu koji se odnosi na „isplatu troškova selidbe“ izjavio da je „zajedno s članovima obitelji premjestio boravište iz Luksemburga u svoje mjesto zaposlenja […] dana 2. ožujka 1998.“.

16

Osim dvomjesečnog iznosa osnovne plaće na temelju naknade za nastanjenje isplaćenog u dva navrata i naknade troškova selidbe, tužitelju su također isplaćene dnevnice na temelju članka 10. Priloga VII. Pravilniku, i to za maksimalno razdoblje od 180 nakon novog stupanja u službu u Komisiji (u daljnjem tekstu: sporne dnevnice), odnosno od 1. rujna 1997. do 1. ožujka 1998., jer je administrativno tijelo u tom pogledu smatralo da mu se njegova obitelj pridružila tek od 2. ožujka 1998., što je datum koji je naveo u obrascu koji se odnosi na „isplatu troškova selidbe“.

17

Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) primio je 19. srpnja 2007. posredstvom GU Vanjski odnosi dopis koji je toj glavnoj upravi uputio jedan član Europskog parlamenta. Uz taj su dopis bile priložene izjave i brojni dokumenti koje je, među ostalim, dala bivša supruga tužitelja. OLAF je stoga pokrenuo istragu posebice što se tiče spornih dnevnica, kao i određenih troškova liječenja za koje je zajednički sustav zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: ZSZO) isplatio naknadu.

18

OLAF‑ova istraga obuhvaćala je također optužbe bivše supruge protiv tužitelja, ali one nisu u pitanju u ovom predmetu.

19

OLAF je obavijestio tužitelja o otvaranju unutarnje istrage te je u sklopu toga saslušao tužitelja 28. ožujka 2008. i 6. svibnja 2010., među ostalim u vezi s datumom njegove stvarne selidbe iz Luksemburga u Bruxelles, školovanjem njegove djece u Bruxellesu od početka školske godine 1997., računom od 15. ožujka 1998. u vezi s njegovom selidbom. Tom je prilikom tužitelj posebice izjavio da se selidba njegovog namještaja koji je navodno ostao u Luksemburgu odvila tek u ožujku 1998. „kako bi tako mogao u dobroj vjeri biti primatelj […] dnevnica“.

20

Dana 30. ožujka 2012. OLAF je obavijestio tužitelja o zatvaranju svoje istrage. Pored toga je istog dana priopćio Komisiji preporuke i završno izvješće svoje unutarnje istrage (u daljnjem tekstu: OLAF‑ovo izvješće). U dijelu naslovljenom „Zaključci i preporuke“ tog izvješća OLAF je zaključio da je tužitelj povrijedio obveze koje je imao kao dužnosnik u tome što je utvrđeno da je, kako bi primao dnevnice iz članka 10. Priloga VII. Pravilniku, netočno dao do znanja da se njegova selidba iz Luksemburga u Bruxelles odvila u ožujku 1998., dok se zapravo dogodila u kolovozu 1997.

21

OLAF je u tom pogledu naveo da je također vjerojatno da je tužitelj, kako bi učinio svoju prijavu što uvjerljivijom, zatražio i ishodio kasnije datirani račun od poduzeća za selidbu. OLAF je na temelju toga preporučio tijelu za imenovanje da provede povrat iznosa od 7.902 eura koji odgovara, s jedne strane, dnevnicama nepropisno primljenima između 1. rujna 1997. i 1. ožujka 1998., odnosno u to vrijeme 223.080 belgijskih franaka (5.530 eura), i, s druge strane, povrat 2.372 eura, iznosu koji odgovara naknadama za okvire naočala bez korektivnih leća. Ta preporuka je također zagovarala provođenje revizije zahtjeva za naknadu troškova liječenja koje je tužitelj podnio tijekom razdoblja 2002.‑2007. dok je bio u službi delegacije Komisije u Brazilu.

22

Obaviješću od 6. srpnja 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je obavijestila tužitelja da, uzevši u obzir preporuku OLAF‑a, mora provesti povrat iznosa od 7.902 eura. Prvi iznos od 5.530 eura bi se oduzeo od njegove plaće za lipanj 2012., kao i iznos od 3822,80 eura na ime kamata na taj iznos, koje su trebale biti oduzete od plaće za srpanj 2012., ali na kraju su obračunate tek sljedećeg listopada. Drugi iznos od 2.372 eura koji odgovara nepropisnim naknadama troškova liječenja oduzeo bi mu se od plaće za kolovoz 2012., kao i 699,20 eura na ime kamata na taj iznos.

23

Dana 12. rujna 2012. tužitelj je sukladno članku 90. stavku 2. Pravilnika podnio žalbu kojom je od tijela za imenovanje zatražio da poništi obavijest od 6. srpnja 2012. te odbitke provedene na njegovoj plaći od lipnja do rujna 2012., kao i obavijest Ureda za vođenje i isplatu pojedinačnih potraživanja (PMO) od 10. srpnja 2012. kojom se traži oduzimanje 3071,20 eura od njegove plaće za kolovoz 2012. te obavijest PMO‑a od 20. srpnja 2012. koja predviđa oduzimanje kamata u iznosu od 3822,80 eura od plaće za listopad 2012. Što se tiče posebice spornih dnevnica, tužitelj je istaknuo da je postupao u dobroj vjeri misleći da pravo na te dnevnice postoji dok selidba njegovog namještaja još nije stvarno i u potpunosti izvršena. Nadalje, prema tužitelju, „ne može [mu] se pripisati nikakva zla namjera“jer je „propis po tom pitanju – koji [mu] je bio objašnjen na način na koji [nije] razumio – bio vrlo tehnički i teško razumljiv“. Pored toga je tužitelj istaknuo da se, zato što nije namjerno doveo administrativno tijelo u zabludu, zastarni rok od pet godina predviđen člankom 85. Pravilnika može primijeniti protiv tijela za imenovanje.

24

Odlukom od 17. prosinca 2012. tijelo za imenovanje je, glede aspekta povrata naknada troškova liječenja, zaključilo da nije u stanju utvrditi je li ga tužitelj namjerno doveo u zabludu kako bi mogao primiti naknadu za okvire bez korektivnih leća. Stoga je tijelo za imenovanje u tom pogledu odlučilo da se, sukladno članku 85. stavku 2. prvoj rečenici Pravilnika, odriče povrata preplaćenih troškova liječenja. S druge strane, što se tiče spornih dnevnica, tijelo za imenovanje smatralo je da ga je tužitelj namjerno doveo u zabludu tako da se, sukladno članku 85. stavku 2. drugoj rečenici Pravilnika, zastarni rok od pet godina ne može protiv tog tijela primijeniti. Uzimajući pored toga u obzir da se tužitelj preselio s obitelji u Bruxelles od kolovoza 1997. pa stoga više nije ispunjavao uvjete za primanje dnevnica, tijelo za imenovanje odbilo je žalbu u tom pogledu.

25

Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:

26

Komisija od Službeničkog suda zahtijeva da:

27

Službenički sud najprije utvrđuje da, u mjeri u kojoj je tijelo za imenovanje djelomično usvojilo tužiteljevu žalbu što se tiče naknade troškova liječenja i u kojoj je tužitelju u siječnju 2013. isplaćena naknada odbitaka provedenih na njegovoj plaći za kolovoz i rujan 2012. u vezi s tim troškovima liječenja, tužbeni zahtjevi koji se odnose na navedene troškove liječenja su bespredmetni, kao što je to osim toga potvrdio i tužitelj tijekom rasprave.

28

Što se tiče zahtjeva za poništenje, valja navesti da se oni u biti, u pogledu spornih dnevnica, odnose na obavijest od 6. srpnja 2012., odbitke na plaćama koji su po toj osnovi provedeni u lipnju, kolovozu, rujnu i listopadu 2012., kao i na odluku o odbijanju žalbe.

29

U tom pogledu, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, sudac može odlučiti da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevima usmjerenima protiv odluke koja se odnosi na odbijanje žalbe, ako zaključi da ti zahtjevi nemaju samostalan sadržaj, već su zapravo isti kao oni upućeni protiv odluke protiv koje je uložena žalba. To osobito može biti slučaj ako utvrdi da odluka o odbijanju žalbe, u nekim slučajevima implicitno, samo potvrđuje odluku koja je predmet žalbe i da stoga poništenje prve odluke ne bi proizvelo učinak na pravnu situaciju osobe u pitanju koji bi se razlikovao od učinka poništenja druge odluke (presuda Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 33. i navedena sudska praksa).

30

Međutim, u ovom predmetu, u mjeri u kojoj su, s jedne strane, odbici od plaća učinjeni prilikom provedbe obavijesti od 6. srpnja 2012. i u kojoj, s druge strane, odluka o odbijanju žalbe sadrži preispitivanje situacije tužitelja s obzirom na nove pravne elemente, valja smatrati da se zahtjevi za poništenje odnose na obavijest od 6. srpnja 2012. i odluku o odbijanju žalbe.

31

Službenički sud smatra da tužitelj u prilog osnovanosti svojih zahtjeva za poništenje naposljetku ističe četiri tužbena razloga koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja, kako je predviđena člankom 25. stavkom 2. Pravilnika, odnosno povredi članka 10. Priloga VII. Pravilniku, odnosno povredi članka 85. Pravilnika i načela razumnog roka u povratu preplaćenih iznosa, odnosno povredi načelâ legitimnih očekivanja i dobre uprave.

32

Tužitelj prigovara Komisiji da ga nije obavijestila o sadržaju OLAF‑ovog izvješća, ni u trenutku donošenja obavijesti od 6. srpnja 2012. ni u stadiju žalbe. Komisija se ograničila na upućivanje na sadržaj tog izvješća u obavijesti od 6. srpnja 2012. i u odluci o odbijanju žalbe, a da pritom tužitelja nije informirala o bitnim dokazima protiv njega. Stoga, budući da, prema tužiteljevom mišljenju, on nije bio u mogućnosti učinkovito se upoznati sa sadržajem tog izvješća koje je poslužilo kao osnova za donošenje odluka o povratu spornih dnevnica, obavijest od 6. srpnja 2012. i odluka o odbijanju žalbe sadrže nedostatak u obrazloženju.

33

Iako priznaje da je OLAF‑ovo izvješće priopćeno tužitelju tek 1. veljače 2013., Komisija ističe da je obavijest od 6. srpnja 2012. bila dio konteksta dobro poznatog tužitelju, osobito nakon dva saslušanja pred OLAF‑om. Pravni elementi koje je tužitelj iznio u svojoj žalbi, osobito okolnost da je postupao u dobroj vjeri i da je imao pravo na naknadu sve dok selidba njegovog namještaja nije u potpunosti i stvarno izvršena, svjedoče da je on u potpunosti razumio dokaze koje je tijelo za imenovanje imalo protiv njega. U svakom slučaju Komisija je pružila dostatno obrazloženje u stadiju odgovora na žalbu, a koje se sada smatra istim kao obrazloženje obavijesti od 6. srpnja 2012. protiv koje je žalba bila podnesena

34

U tom pogledu Službenički sud podsjeća da je cilj zahtjeva iz članka 296. stavka 2. UFEU‑a, također prisutnog u članku 25. stavku 2. Pravilnika, omogućiti Službeničkom sudu da provede nadzor nad zakonitošću spornih odluka te dati pojedincima u pitanju dovoljno naznaku o tome jesu li te odluke osnovane ili sadrže pogreške zbog kojih im se može osporavati zakonitost. Iz toga proizlazi da obrazloženje načelno mora biti priopćeno pojedincu u isto vrijeme kad i sporna odluka (vidjeti presude Michel/Parlament, 195/80, EU:C:1981:284, t. 22.; Neirinck/Komisija, C‑17/07 P, EU:C:2008:134, t. 50. i Tzirani/Komisija, F‑46/11, EU:F:2013:115, t. 138. do 140.).

35

Uistinu, Službenički sud zaključuje da obavijest od 6. srpnja 2012. pruža tek nekoliko elemenata obrazloženja jer upućuje na preporuke OLAF‑a od 30. ožujka 2012. kako bi opravdala povrat spornih dnevnica te da, u nedostatku prethodnog priopćenja sadržaja OLAF‑ovog izvješća tužitelju, navedena obavijest stoga sadrži relativno šturo obrazloženje.

36

Međutim, s jedne strane, tijelo za imenovanje pružilo je dostatno obrazloženje u odluci o odbijanju žalbe. Ta odluka potvrđuje obavijest od 6. srpnja 2012., precizirajući razloge koji joj idu u prilog. U takvoj situaciji zakonitost prvotne sporne mjere mora biti ispitana uzimajući u obzir obrazloženje koje se nalazi u odluci o odbijanju žalbe, s obzirom na to da se ti razlozi smatraju i razlozima te mjere (presuda Infante Garcia‑Consuegra/Komisija, F‑10/12, EU:F:2013:38, t. 14. i navedena sudska praksa).

37

S druge strane i u svakom slučaju, odluka je dostatno obrazložena ako je, kao što je to u ovom predmetu, mjera na koju se odnosi tužba dio konteksta koji je poznat dužnosniku u pitanju, poput ovoga koji proizlazi iz različitih saslušanja tužitelja pred OLAF‑om, te mu omogućava razumjeti opseg mjere poduzete u vezi s njim (presuda Hecq/Komisija, C‑116/88 i C‑149/88, EU:C:1990:98, t. 26.; rješenje Marcuccio/Komisija, F‑118/11, EU:F:2014:23, t. 73.).

38

Službenički sud nadalje smatra da razrađenost žalbe tužitelja pokazuje njegovo razumijevanje razloga iz kojih je Komisija u obavijesti od 6. srpnja 2012. odlučila provesti povrat spornih dnevnica. Stoga tužitelj ne može tvrditi da nije razumio razloge koji podupiru tu odluku tijela za imenovanje. Nadalje, okolnost da je OLAF‑ovo izvješće primio tek 1. veljače 2013. nije takve prirode da bi dovelo u pitanje činjenicu da je tužitelj, kad se upoznao s obaviješću od 6. srpnja 2012., razumio razloge iz kojih je njegova institucija poduzimala povrate u pitanju u ovom predmetu.

39

Stoga prvi tužbeni razlog, koji se temlji na povredi obveze obrazlagnja, valja odbiti kao neosnovan.

40

U prilog osnovanosti ovog tužbenog razloga tužitelj u biti smatra da je imao pravo na sporne dnevnice sve dok selidba njegovog namještaja iz Luksemburga u njegovo novo mjesto zaposlenja nije bila stvarno, konačno i u potpunosti izvršena. Stoga okolnost da su se njegova supruga i njihova djeca preselili u stan u Bruxellesu, koji je iznajmljen od kolovoza 1997., te činjenica da su njegova djeca pohađala školu u Bruxellesu od početka školske godine 1997./1998. nisu dovoljne da mu se uskrate prava na dnevnice predviđene člankom 10. Priloga VII. Pravilniku.

41

Naime, budući da selidba nije bila u potpunosti izvršena, tužitelj smatra da mu tijelo za imenovanje ne može pripisati preuranjenu volju da smatra svoje nastanjenje u stanu u Bruxellesu konačnim, jer je naprotiv taj stan do 2. ožujka 1998. bio privremeno mjesto stanovanja upitne udobnosti jer je bio opremljen samo nužnim pokućstvom poput madraca, stolova i stolica te jer je tijekom razdoblja obuhvaćenog dnevnicama iskorištavao povratna putovanja prema Luksembourgu, na koja je išao kako bi rješavao probleme u vezi s iznajmljivanjem svoje kuće u Luksemburgu, za postupno prenošenje određenog broja kutija u svojem vozilu u svoje novo mjesto zaposlenja. S druge strane, iako je dojam da sudska praksa koja se razvila na osnovi članka 10. Priloga VII. Pravilnika uvjetuje dodjelu dnevnica time da primatelj mora privremeno održavati dva mjesta boravišta, tužitelj ističe da okolnost da nije zadržao prethodno mjesto boravišta u Luksemburgu ne predstavlja prepreku za dodjelu spornih dnevnica u njegovom slučaju. Konačno, tijelo za imenovanje počinilo je očite pogreške u ocjeni.

42

U tom pogledu Službenički sud podsjeća da, sukladno članku 71. Pravilnika koji među ostalim predviđa da dužnosnik ima pravo na naknadu troškova koji su za njega nastali zbog prihvaćanja imenovanja, premještaja ili odlaska iz službe, članak 10. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku predviđa dodjelu takve dnevnice „dužnosnik[u] [koji] dostavi dokaz da mora promijeniti mjesto boravišta kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika“. Potonji članak obvezuje dužnosnika da boravi u mjestu zaposlenja ili na takvoj udaljenosti od njega koja mu omogućuje nesmetano obavljanje poslova (presuda Benzler/Komisija, T‑63/91, EU:T:1992:88, t. 19.).

43

U situaciji u kakvoj je tužitelj, dnevnica u biti služi kompenzaciji troškova i poteškoća nastalih zbog potrebe preseljenja i privremenog nastanjenja u mjestu novog zaposlenja. Sudska praksa iz tog razdoblja dosljedno je naglašavala ovaj cilj (vidjeti osobito presudu Mouzourakis/Parlament, 280/85, EU:C:1987:66, t. 9.; presudu Benzler/Commission, EU:T:1992:88, t. 20.; presudu Baniel‑Kubinova i dr./Parlament, F‑131/07, EU:F:2008:159, t. 17.).

44

Stoga je dodjela dnevnica podređena dvama uvjetima, odnosno, s jedne strane, uvjetu da je osoba u pitanju promijenila mjesto boravišta kako bi ispunila zahtjeve iz članka 20. Pravilnika i, s druge strane, uvjetu da je snosila troškove ili imala poteškoće koje su nastale zbog potrebe preseljenja i privremenog nastanjenja u mjestu zaposlenja. Budući da su ova dva uvjeta kumulativno postavljena, dnevnica se pogotovo ne može dodijeliti dužnosniku koji ne dostavi dokaz da je imao takve troškove ili takve poteškoće (vidjeti presudu Infante Garcia‑Consuegra/Komisija, EU:F:2013:38, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

45

Pored toga, također je već presuđeno da je cilj dodjele dnevnica ponajprije da omogući primateljima da pronađu smještaj koji odgovara njihovim potrebama u mjestu zaposlenja i da riješe situaciju glede svojeg prethodnog mjesta boravišta, primjerice njegovim davanjem u najam ili podnajam (rješenje Collins/Odbor regija, T‑132/97, EU:T:1998:193, t. 43.).

46

Iako pravo na dnevnicu uistinu nastaje čak prije nego što osoba preseli svoje mjesto boravišta u svoje (novo) mjesto zaposlenja (presuda Baniel‑Kubinova i dr./Parlament, EU:F:2008:159, t. 24)., članak 10. stavak 2. podstavak 3. Priloga VII. Pravilniku ipak predviđa da se isplata dnevnica ni u kojem slučaju ne odobrava nakon datuma preseljenja koje dužnosnik obavlja kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika.

47

Stoga je datum selidbe onaj dan na koji automatski prestaje dodjela dnevnica. Međutim, ovaj razlog prestanka prava na dnevnice ne mijenja činjenicu da, kako bi mogla primati te dnevnice, osoba mora ispuniti barem dva uvjeta na koje upućuje točka 44. ove presude. Drugim riječima, iako je zakonodavac smatrao da počevši od datuma selidbe osoba više ne snosi troškove niti ima poteškoće koje su nastale zbog potrebe preseljenja i privremenog nastanjenja u mjestu zaposlenja, može se smatrati da drugi uvjet na koji upućuje točka 44. nije ili više nije ispunjen, čak i ako je izostala stvarna selidba cjelokupnog namještaja osobe u pitanju.

48

U ovom predmetu Službenički sud utvrđuje da je tužitelj iznajmio svoju kuću u Luksemburgu od 1. kolovoza 1997. te da nije dostavio dokaz o ikakvom drugom smještaju koji je imao u Luksemburgu. Nadalje, tužitelj ne tvrdi ni da je nastavio boraviti u toj državi članici jer suprotno tome navodi, osobito u svojoj tužbi i tijekom rasprave, da se u Bruxellesu nastanio 1. rujna 1997. i da nije zadržao svoje prethodno mjesto boravišta. Jedina nijansa koju dodaje ovdje jest, s jedne strane, da se nije „sam“i„konačno“ nastanio tog datuma. S druge strane, bio je ostavio osobne stvari i namještaj u garaži svoje kuće u Luksemburgu, koje je postupno selio tijekom svojih putovanja u Luksemburg, na koja je išao kako bi rješavao probleme u vezi s iznajmljivanjem te kuće, poput problema s grijanjem.

49

Pored toga, što se tiče članova njegove obitelji, tužitelj priznaje da su se oni nastanili u stanu u Bruxellesu koji je iznajmljen od kolovoza 1997. te da su njegova djeca pohađala školu u Bruxellesu od početka školske godine 1997./1998. Tijekom rasprave tužitelj je u vezi s tim istaknuo da je potrebno razlikovati činjenicu odabira stalne adrese ili mjesta boravišta u Bruxellesu od činjenice prijenosa mjesta njegova boravišta u to novo mjesto zaposlenja. On je zapravo imao zajedno sa svojom obitelji stalnu adresu u Bruxellesu od kolovoza 1997. Međutim, ističe da se treba smatrati da još nije bio prenio svoje mjesto boravišta jer selidba cjelokupnog namještaja još nije bila izvršena.

50

U tom pogledu Službenički sud smatra da, uzimajući u obzir sudsku praksu (presuda Ineichen/Komisija, T‑293/01, EU:T:2003:55, t. 64. i navedena sudska praksa), svi navedeni elementi upućuju na suprotno, odnosno na to da je tužitelj od 1. rujna 1997. premjestio središte svojih interesa u svoje novo mjesto zaposlenja te ga je namjeravao učiniti stalnim i trajnim.

51

Stoga tužitelj nije zadržao svoje prethodno mjesto boravišta niti je pokazao da je imao druge troškove povezane s navodno privremenom situacijom. Posljedično, uzimajući u obzir tekst članka 10. Priloga VII. Pravilnika u verziji primjenjivoj ratione temporis kako je tumači sudska praksa, već iz toga razloga nije bilo opravdanja za dodjelu dnevnica tužitelju (vidjeti presudu Lozano Palacios/Komisija, T‑33/95, EU:T:1996:196, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

52

Jedini argument na koji se tužitelj poziva kako bi pokazao da prijenos njegovih osobnih i obiteljski stvari u Bruxelles nije bio završen na dan njegovog stupanja u službu, odnosno 1. rujna 1997., jest okolnost da, prema njegovim rječima, sav njegov namještaj još nije bio preseljen u to novo mjesto zaposlenja, tako da se ne može smatrati da je on prenio svoje mjesto boravišta.

53

Međutim, tužitelj priznaje da je stan u Bruxellesu s pet soba bio opremljen samo nužnim pokućstvom, poput stolova, madracâ i krevetnine. On je stoga prenio svoje mjesto boravišta u svoje novo mjesto zaposlenja počevši od 1. rujna 1997. Pored toga, tužitelj uopće ne navodi koja je druga oprema, koja je navodno ostala u Luksemburgu, bila potrebna njemu i njegovoj obitelji kako bi smatrao da se konačno nastanio u svoje novo mjesto zaposlenja.

54

Službenički sud smatra da jedini dokaz koji pokazuje vjerojatnost selidbe dijela namještaja tužitelja iz Luksemburga u Bruxelles jest u konačnici potvrda o primitku namještaja i osobnih stvari u dobrom stanju, uz račun, pri čemu su oba dokumenta formalno datirana na 15. ožujka 1998.; prvi navodi da je selidba organizirana 2. ožujka 1988. iz kuće u Luksemburgu, čija je adresa bila posebno navedena, u Bruxelles, bez napominjanja točne adrese.

55

Međutim, na temelju svih dokaza u spisu, neovisno o tome je li se selidba određenog namještaja, koji je navodno ostao u Luksemburgu, stvarno dogodila 2. ožujka 1998., Komisija je mogla valjano zaključiti da je na dan 1. rujna 1997. tužitelj svakako već bio prenio središte svojih interesa na stalan i trajan način u svoje novo mjesto zaposlenja te se stoga tamo konačno nastanio u smislu članka 10. Priloga VII. Pravilniku. Iz tog razloga tužitelj više nije ispunjavao drugi uvjet na koji upućuje točka 44. ove presude.

56

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

57

Treći žalbeni razlog se prema podnescima tužitelja u biti sastoji od dva dijela, koji se odnose na izostanak namjere tužitelja da dovede administrativno tijelo u zabludu u smislu članka 85. Pravilnika odnosno na povredu načela razumnog roka u povratu preplaćenih iznosa.

58

Tužitelj smatra da je tijelo za imenovanje, time što je odlučilo provesti povrat spornih dnevnica, povrijedilo članak 85. Pravilnika. Naime, smatra da nije namjerno doveo administrativno tijelo u zabludu niti je imao tu namjeru. Stoga je, sukladno članku 85. stavku 2. prvoj rečenici Pravilnika, tijelo za imenovanje moglo provesti povrat spornih dnevnica samo tijekom razdoblja od pet godina nakon njihove isplate. Tužitelj snažno naglašava da sama činjenica da je slučajno doveo administrativno tijelo u zabludu nije dovoljna jer mora postojati stvarna namjera prijevare, koja je u ovom slučaju izostala.

59

Komisija sa svoje strane smatra da ju je tužitelj namjerno doveo u zabludu u vezi s danom svojeg nastanjenja u svom novom mjestu zaposlenja. Naime, umjetno podijelivši svoj zahtjev za naknadu za nastanjenje u dva različita zahtjeva, tužitelj je stvorio dojam da se njegova obitelj još nije bila nastanila u stanu u Bruxellesu, kako bi sukladno članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku mogao primiti polovinu te naknade. Zatim, prilikom podnošenja zahtjeva za isplatu druge polovine te naknade, nakon navodne selidbe njegovog namještaja iz Luksemburga u Bruxelles 2. ožujka 1998., tužitelj je naveo, priloživši tome u prilog zahtjev za boravišne dozvole za svoju obitelj, da mu se obitelj tek od tog datuma pridružila u novom mjestu zaposlenja, što je tvrdnja koju je sam tužitelj opovrgnuo. Komisija dalje naglašava da je tužitelj podnio kasnije datirani račun od 15. ožujka 1998. kako bi naizgled uredio isplatu dnevnica za maksimalno trajanje od 180 dana, kako predviđa članak 10. Priloga VII. Pravilniku.

60

Službenički sud najprije navodi da je drugi stavak članka 85. Pravilnika, koji je uveden nakon odvijanja činjenica ovog predmeta, primjenjiv u ovom predmetu zato što je procesuiranje nepravilnosti u pitanju bilo započeto nakon stupanja te nove odredbe na snagu (vidjeti po analogiji, što se tiče procesuiranja nepravilnosti koje su štetile financijskim interesima Unije, presudu Josef Vosding Schlacht‑, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 29. i 34.). Osim toga, u ovom je predmetu Komisija primijenila tu novu odredbu jer je odlučila da neće potraživati preplaćene naknade za troškove liječenja iz razloga što, suprotno onome što ta odredba zahtijeva, nije bila u stanju utvrditi da ju je tužitelj namjerno doveo u zabludu radi tih troškova.

61

Službenički sud nadalje podsjeća da je, sukladno članku 85. stavku 1. Pravilnika, kako bi preplaćeni iznos mogao biti vraćen potrebno podnijeti dokaz da je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno da je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan (presuda Berghmans/Komisija, 142/78, EU:C:1979:233, t. 9.; presuda Ritto/Komisija, F‑18/08, EU:F:2008:110, t. 29.).

62

U tom pogledu iz prethodnih razmatranja, prema kojima se tužitelj konačno nastanio u svom novom mjestu zaposlenja od 1. rujna 1997., proizlazi da mu u takvoj situaciji, sukladno članku 10. Priloga VII. Pravilniku, nikakva dnevnica nije bila dugovana, što on nije mogao ne znati jer prema sudskoj praksi svaki dužnosnik primjenom obične pažnje mora poznavati Pravilnik (presuda Connolly/Komisija, T‑34/96 i T‑163/96, EU:T:1999:102, t. 168.; presuda CR/Parlament, F‑128/12, EU:F:2014:38, t. 45.; osim toga vidjeti u vezi s naknadom za život u inozemstvu presudu Gouvras/Komisija, T‑180/02 i T‑113/03, EU:T:2004:238, t. 111.).

63

Što se tiče argumentacije tužitelja kojom želi dokazati da su odredbe članka 10. Priloga VII. Pravilniku „očito“ vrlo zamršene, da nepravilnost nije bila toliko očita jer je administrativno tijelo nije primijetilo i da on sam nije stručnjak za statutarno pravo, Službenički sud može samo smatrati da, uzimajući u obzir funkcijsku skupinu kojoj pripada, visoki razred, dugi staž i znatno iskustvo, kako u području proračuna tako i u području promjene mjesta zaposlenja, tužitelj, koji je vrlo iskusan u tom području, razumno ne može se hiniti da mu se takav propis činio vrlo zamršenim i da nije bio u stanju učiniti potrebne provjere. Pored toga, situacija administrativnog tijela kojemu je zadaća osigurati isplatu na tisuće plaća i naknada svih vrsta ne može se se usporediti sa situacijom dužnosnika, koji ima osobni interes za provjeru iznosa koji mu se mjesečno isplaćuju (vidjeti u tom smislu presudu F/Komisija, T‑324/04, EU:T:2007:140, t. 144. i 145. kao i navedenu sudsku praksu).

64

Uvjeti iz članka 85. stavka 1. Pravilnika koji dopuštaju povrat preplaćenih iznosa bili su stoga ispunjeni u ovom predmetu.

65

Što se tiče uvjeta za provođenje povrata preplaćenih iznosa, članak 85. stavak 2. prva rečenica Pravilnika određuje da se zahtjev za povrat mora podnijeti najkasnije pet godina od datuma isplate iznosa. Stoga se, što se tiče spornih dnevnica koje su mjesečno isplaćivane, njihov povrat načelno morao provesti sljedećih pet godina nakon isplata u pitanju. Međutim, iz druge rečenice članka 85. stavka 2., na koju se poziva Komisija, proizlazi da se taj rok od pet godina ne može primijeniti protiv tijela za imenovanje ako ono može utvrditi da ga je osoba u pitanju namjerno dovela u zabludu kako bi dobila iznose u pitanju.

66

U tom pogledu valja podsjetiti da je cilj članka 85. Pravilnika općenito zaštita financijskih interesa Europske unije u posebnom kontekstu odnosa između institucija Unije i njihovog osoblja, tj. osoba koje su s tim institucijama povezane posebnom dužnom odanošću, koja je sada formalno uobličena u članak 11. Pravilnika, koji posebice nalaže da se dužnosnik ponaša „imajući u vidu isključivo interese Unije“ i da dodijeljene poslove obavlja „u skladu s dužnom odanošću Uniji“ (presuda CR/Parlament, EU:F:2014:38, t. 61.).

67

Što se tiče drugog stavka članka 85. Pravilnika, njegove dvije rečenice razlikuju dvije situacije. Naime, prva rečenica se odnosi na situaciju u kojoj je član osoblja nepropisno primao plaćanje iako je eventualno svom administrativnom tijelu pružio dokaze koji su tom tijelu omogućili da primijeti nepropisnost tog plaćanja. U takvoj situaciji, u kojoj je tijelo za imenovanje možda samo slučajno dovedeno u zabludu, zakonodavac Unije je smatrao da nakon isteka roka od pet godina nakon plaćanja tijelo za imenovanje ne može više tražiti povrat preplaćnih iznosa. S druge strane, druga rečenica odnosi se na sitaciju u kojoj član osoblja, postupajući s ciljem nepropisnog primanja plaćanja, namjerno dovodi tijelo za imenovanje u zabludu, među ostalim nedavanjem svih informacija koje se odnose na njegovu osobnu situaciju, ili neupoznavanjem s promjenama koje su se dogodile u vezi s njegovom osobnom situacijom, ili poduzimanjem koraka kojima se tijelu za imenovanje otežava uočavanje nepropisnosti plaćanja koja je primio, uključujući i davanje pogrešnih ili netočnih informacija.

68

Upravo je s obzirom na ova razmatranja potrebno ispitati je li u ovom predmetu Komisija mogla utvrditi da ju je tužitelj namjerno doveo u zabludu u smislu članka 85. stavka 2. druge rečenice Pravilnika kako bi dobio sporne dnevnice.

69

U tom pogledu valja navesti da dnevnica predstavlja plaćanje koje se ponavlja u vremenu. Stoga osoba u pitanju mora ispunjavati uvjete za njezinu dodjelu ne samo prilikom podnošenja početnog zahtjeva, već i kroz cijelo razdoblje obuhvaćeno tim dnevnicama. Stoga je na toj osobi, osobito na temelju dužne odanosti, da obavijesti administrativno tijelo o svakoj promjeni koja bi mogla utjecati na njezino pravo na predmetno plaćanje.

70

U ovom predmetu tužitelj je, nakon što je dao kuću u Luksemburgu u najam i iznajmio stan u Bruxellesu, najprije 1. rujna 1997. u općem obrascu za utvrđivanje statutarnih prava izjavio da mu se obitelj još nije pridružila u njegovom novom mjestu zaposlenja, iako je konačno, uključujući u svojoj tužbi i tijekom rasprave, potvrdio da su se njegova djeca zapravo školovala u Bruxellesu od početka školske godine 1997./1998. i da se već tada zajedno sa suprugom i njihovom djecom nastanio u tom stanu, premda je taj stan, prema njegovim riječima, bio spartanski opremljen. Službenički sud osim toga navodi da je prilikom ispunjavanja obrasca tužitelj najprije naveo Bruxelles kao mjesto boravišta svoje djece, ali onda se predomislio i na isto mjesto upisao Luksemburg.

71

Istina je da je tužitelj zatim 9. rujna 1997. u obrascu za naknadu za nastanjenje, koji administrativno tijelo također koristi za utvrđivanje prava na dnevnice, izjavio da je zajedno s obitelji uspostavio stalnu adresu u Bruxellesu. Međutim, Službenički sud navodi da je u tom istom obrascu izjavio da je „upoznat s propisima u pitanju“, odnosno s člankom 20. Pravilnika kao i člankom 5. Priloga VII. istom pravilniku.

72

Članak 5. stavak 4. Priloga VII. Pravilniku određuje da „[d]užnosnik koji ima pravo na naknadu za kućanstvo a ne nastani se sa svojom obitelji u mjestu rada prima samo polovinu naknade na koju bi inače imao pravo“. Stoga je time što je podnio dva različita zahtjeva u vezi s naknadom za nastanjenje – prvi 9. rujna 1997. kojim je dobio iznos mjesečne plaće nakon što je priložio svoj ugovor u najmu, a drugi u ožujku 1998. kojim je dobio isplatu druge polovine naknade nakon što je priložio i zahtjev za boravišne dozvole za članove svoje obitelji – tužitelj želio uvjeriti administrativno tijelo, u skladu s onim što je prvotno izjavio 1. rujna 1997., da mu se obitelj još nije bila pridružila u njegovom novom mjestu zaposlenja, a što je bilo netočno, te da mu se pridružila tek 2. ožujka 1998, što je također netočno. On je dakle namjerno doveo administrativno tijelo u zabludu tako što je održavao dojam da je nastavio ispunjavati uvjete za dobivanje spornih dnevnica.

73

Budući da je tužitelj u tužbi i tijekom rasprave potvrdio da mu se obitelj bila pridružila u Bruxellesu od 1. rujna 1997., njegova situacija nije obuhvaćena onom predviđenom u članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku. On je stoga trebao podnijeti jedinstveni zahtjev za naknadu za nastanjenje uz prilaganje svog ugovora o najmu i zahtjeva za boravišne dozvole od rujna. U takvom bi mu slučaju administrativno tijelo isplatilo naknadu samo jednom isplatom, ali mu ne bi isplatilo dnevnice. Prema tome, time što je zatražio i ishodio samo polovinu naknade za nastanjenje sukladno članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku, tužitelj je namjerno doveo svoje administrativno tijelo u zabludu kako bi sebi osigurao isplatu spornih dnevnica na dan kada mu se obitelj stvarno pridružila u njegovom novom mjestu zaposlenja.

74

Tijekom rasprave tužitelj je doista naveo da je svojem administrativnom tijelu 9. rujna 1997. izjavio da mu se obitelj pridružila u njegovom novom mjestu zaposlenja, tako da mu se ne može pripisati da je prikrio to činjenično stanje. Međutim, kad je bio ispitan u vezi s tim, odgovorio je da nije osporavao isplatu iznosa samo jedne mjesečne plaće od strane tijela za imenovanje u rujnu 1997., sukladno članku 5. stavku 4. Priloga VII. Pravilniku, što potvrđuje da je tužitelj vodio brigu o tome da, podjelom na dva dijela svojeg zahtjeva za naknadu za nastanjenje, prema svojem administrativnom tijelu ostavi dojam da su njegove izjave o tome da se njegova obitelj nastanila tek počevši od 2. ožujka 1998., dakle idućeg dana nakon prestanka isplate dnevnica predviđenih u njegovom slučaju, istinite.

75

Pored toga, kao što ispravno navodi Komisija, time što je 16. ožujka 1998. u obrascu za naknadu troškova selidbe izjavio da je „s članovima svoje obitelji prenio svoje mjesto boravišta iz Luksemburga u svoje mjesto zaposlenja […] dana 2. ožujka 1998.“, tužitelj je ponovno naveo svoje administrativno tijelo da povjeruje da mu se obitelj pridružila tek tog datuma, što ne odgovara stvarnosti kako je izložena i tijekom rasprave. Tužitelj je osim toga, kako bi „u dobroj vjeri primao dnevnice“, kao što i sam priznaje, podnio račun koji se odnosio na selidbu koja se navodno dogodila 2. ožujka 1998., a čiju su autentičnost doveli u pitanje i OLAF i Komisija.

76

Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj, kako u sklopu svojih dvaju zahtjeva za naknadu za nastanjenje tako i u svojem zahtjevu za naknadu troškova selidbe, namjerno svojem administrativnom tijelu priopćio pogrešne informacije glede dana nastanjenja svoje obitelji u novom mjestu zaposlenja te je nastavio poduzimati korake koji su to tijelo doveli u zabludu, a koje stoga nije moglo samo primijetiti da su sporne dnevnice bile preplaćene.

77

Što se tiče navodne dobre vjere tužitelja, koju je htio pokazati time što se stvarno preselio tek 2. ožujka 1998., odnosno idućeg dana nakon isteka razdoblja obuhvaćenog spornim dnevnicama koje je, prema njegovim riječima, želio primati „u dobroj vjeri“, treba podsjetiti da je tužitelj u takvoj situaciji u svakom slučaju trebao posumnjati u osnovanost plaćanja u pitanju. Stoga je nužno imao obvezu obratiti se svom administrativnom tijelu kako bi ono moglo učiniti potrebne provjere (vidjeti presudu Tsirimiagos/Odbor regija, F‑100/07, EU:F:2009:21, t. 75.).

78

Osim toga, u nedoumici se mogao obratiti administrativnom tijelu u vezi s tumačenjem teksta u pitanju do kojeg je samostalno došao, kako bi si unatoč sudskoj praksi suprotnog značenja osigurao isplatu osnovnih naknada predviđenih u članku 71. Pravilnika. Međutim, koraci koje je tužitelj poduzeo naprotiv pokazuju da je savršeno dobro razumio značenje odredaba koje uređuju pravo na naknadu za nastanjenje i da je u potpunosti bio svjestan obveze koju je imao da navede, i to potkrijepi, na koji se dan njegova obitelj nastanila u Bruxellesu (vidjeti u tom smislu presudu Thommes/Komisija, T‑195/03, EU:T:2005:344, t. 126.).

79

Naposljetku također treba kao neosnovan odbiti argument tužitelja prema kojem je administrativno tijelo trebalo, kako bi se pozvalo na članak 85. stavak 2. drugu rečenicu Pravilnika, biti u mogućnosti utvrditi, u roku od pet godina nakon što je nepravilnost učinjena, da je namjerno bilo dovedeno u zabludu od strane predmetne osobe pa da, u izostanku takvog dokaza, treba smatrati da je nastupila zastara. Naime, takav argument ne uzima u obzir sam tekst navedene odredbe te bi njegovo prihvaćanje oduzelo toj odredbi svaki korisni učinak.

80

Iz navedenog slijedi da prvi dio tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

81

Tužitelj ističe da je, time što je pristupila povratu spornih dnevnica četrnaest godina nakon njihove isplate, Komisija povrijedila obvezu postupanja u razumnom roku, također nauštrb načela pravne sigurnosti. Tužitelj osobito prigovara OLAF‑u što je otvorio istragu tek 2007., tj. deset godina nakon činjeničnog stanja koje mu se stavlja na teret.

82

Komisija smatra da ovaj dio tužbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten. Naime, kao što to sada proizlazi iz presude Općeg suda, Komisija/Moschonaki (T‑476/11 P, EU:T:2013:557), budući da tužitelj nije iznio takav argument u svojoj žalbi [tijelu za imenovanje], on nema mogućnost to po prvi puta učiniti u stadiju sudskog postupka.

83

Službenički sud međutim smatra da ovaj prigovor nedopuštenosti treba odmah odbiti. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi, u tužbama dužnosnika, očitovanja podnesena Sudu Unije mogu dakako sadržavati samo one prigovore koji imaju iste pravne temelje kao i prigovori iz žalbe. Međutim, ti se prigovori pred Sudom Unije mogu razviti, podnošenjem razloga i argumenata koji se nužno ne nalaze u žalbi, ali su s njom usko povezani. Nadalje, s jedne strane, budući da predsudski postupak ima neformalan karakter i da stranke općenito u tom stadiju postupaju bez pomoći odvjetnika, administrativno tijelo ne smije strogo tumačiti žalbe, već ih treba ispitati otvorenog uma. S druge strane, cilj članka 91. Pravilnika nije rigorozno i definitivno vezati eventualni predsudski postupak, s obzirom na to da sudska tužba ne mijenja ni pravni temelj žalbenog razloga ni predmet žalbe (presuda Komisija/Moschonaki, EU:T:2013:557, t. 73. i 76.).

84

U ovom slučaju, tužitelj se u svojoj žalbi pozvao na zastaru koja je, prema njemu, nastupila temeljem članka 85. Pravilnika i onemogućila povrat preplaćenih spornih dnevnica te na trenutak u kojem je navodna nepravilnost učinjena. Stoga je tijelo za imenovanje bilo u mogućnosti biti na dostatno precizan način upoznato s kritikom koju je tužitelj iznio protiv pobijane odluke i prema kojoj je ta odluka donesena sa zakašnjenjem i uz nepoštovanje primjenjivih zastarnih rokova.

85

Službenički sud najprije smatra da, uzimajući u obzir primjenu članka 84. stavka 2. druge rečenice Pravilnika u ovom slučaju, rok od pet godina predviđen prvom rečenicom te odredbe nije primjenjiv. Stoga je ovaj predmet uređen na isti način kao i analogni predmeti koji su bili uređeni člankom 85. Pravilnika u verziji prije 1. svibnja 2004., odnosno nikakav prethodno određen zastarni rok nije primjenjiv na provedbu povrata preplaćenih iznosa od strane tijela za imenovanje.

86

U tom pogledu valja podsjetiti da nije na sudu Unije da određuje rokove, opseg ili način primjene zastare u odnosu na protupravno ponašanje, bilo općenito ili s obzirom na pojedinačni slučaj koji mu je podnesen. Neovisno o tome, izostanak zakonske zastare ne isključuje mogućnost ocjene postupanja Komisije u konkretnom slučaju u odnosu na načelo pravne sigurnosti. Naime, u nedostatku teksta koji predviđa zastarni rok, temeljni zahtjev pravne sigurnosti protivi se tome da Komisija može unedogled odgađati korištenje svojih ovlasti (presuda Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T‑22/02 i T‑23/02, EU:T:2005:349, t. 87. i navedena sudska praksa).

87

Stoga se tijekom ispitivanja prigovora koji se temelji na zakašnjelom postupanju Komisije sud Unije ne smije ograničiti na utvrđenje da ne postoji nikakav zastarni rok, već mora provjeriti da Komisija nije postupala na pretjerano zakašnjeli način (presuda Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, EU:T:2005:349, t. 88.; kao i po analogiji presuda François/Komisija, T‑307/01, EU:T:2004:180, t. 46.).

88

Općenito gledajući, ako trajanje postupka nije određeno odredbom prava Unije, „razuman“ karakter roka koji je uzela institucija za donošenje mjere u pitanju treba ocjeniti s obzirom na važnost spora za dotičnu osobu, kompleksnost predmeta i ponašanje stranaka u pitanju (presuda Réexamen Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 28. i navedena sudska praksa).

89

U posebnom području povrata preplaćenih iznosa predviđenog člankom 85. Pravilnika, (ne)razuman karakter roka ocjenjuje se osobito s obzirom na stupanj dokazanosti nepravilnosti spornih isplata i povremenog ili stalnog karaktera tih preplaćenih iznosa. Stoga je vrijeme tek jedan od elemenata ocjene osnovanosti korištenja prava na povrat, osobito uzimajući u obzir, s jedne strane, dokazanost nepravilnosti koju je učinilo upravno tijelo i, s druge strane, svih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir, poput visine traženih iznosa, pogrešnog ponašanja administrativnog tijela, dobre vjere dužnosnika i dužne pažnje koja se uobičajeno može od njega očekivati, s obzirom na njegovo obrazovanje, razinu i profesionalno iskustvo (vidjeti u tom smislu presude Acton i dr./Komisija, 44/74, 46/74 i 49/74, EU:C:1975:42, t. 29.; White/Komisija, T‑107/92, EU:T:1994:17, t. 47. i Ronsse/Komisija, T‑205/01, EU:T:2002:269, t. 52.).

90

Međutim, navodno zakašnjeli karakter postupanja Komisije ne smije se ocjenjivati isključivo s obzirom na vrijeme koje je proteklo između spornih činjenica i početka tog postupanja. Naprotiv, postupanje Komisije ne može se kvalificirati kao pretjerano zakašnjelo ako ne postoji kašnjenje ili druga nepažnja pripisiva instituciji, te u tom pogledu treba posebice uzeti u obzir trenutak u kojem je institucija saznala za postojanje protupravnih činjenica i razumni karakter trajanja upravnog postupka (presude Ronsse/Komisija, EU:T:2002:269, t. 53. i Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, EU:T:2005:349, t. 89., kao i u tom smislu presuda Nencini/Parlament, T‑431/10 i T‑560/10, EU:T:2013:290, t. 48. do 50., koja je predmet žalbe u tijeku pred Sudom, predmet C‑447/13 P). Posebice, u području započinanja postupka istrage, poštovanje razumnog roka ocjenjuje se u slučaju i počevši od trenutka u kojem je administrativno tijelo saznalo za činjenice i postupanja koja mogu predstavljati povrede statutarnih obveza dužnosnika (vidjeti presudu François/Komisija, EU:T:2004:180, t. 48.).

91

U situaciji u kojoj je učinjena nepravilnost dužnosniku u pitanju bila očita ili je morala biti očita, već je presuđeno da rok od gotovo sedam godina, između početka preplaćenih isplata i dana na koji je upravno tijelo započelo s postupkom povrata preplaćenih iznosa, nije nerazuman (vidjeti presudu Ronsse/Komisija, EU:T:2002:269, t. 53.; vidjeti također što se tiče pogreške otkrivene sedam godina nakon preplaćenih isplata Ritto/Komisija, EU:F:2008:110).

92

Pored toga, kao što je ispravno navela Komisija, u slučaju da je ponašanje dužnosnika bilo samo nepažljivo i nije, za razliku od ovog slučaja, uključivalo namjerno dovođenje administrativnog tijela u zabludu, Opći sud je već presudio da je započinjanje postupka za povrat preplaćenih davanja dužnosniku više od deset godina nakon spornih isplata doista nastupilo nakon vrlo dugog roka, ali da taj rok nije bio prekomjeran, s obzirom na okolnosti slučaja, do te mjere da je mogao utjecati na ostvarivanje prava na povrat preplaćenih iznosa (vidjeti presudu White/Komisija, EU:T:1994:17, t. 48.).

93

Službenički sud smatra da se rješenje iz točke 48. presude White/Komisija (EU:T:1994:17) nameće u ovom slučaju tim više uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, a osobito namjeru tužitelja da dovede administrativno tijelo u zabludu. Stoga iako je tijelo za imenovanje pokrenulo postupak provjere pravilnosti isplata spornih dnevnica gotovo deset godina nakon tih isplata te je bilo u mogućnosti utvrditi nepravilnost tih isplata pa onda tražiti njihov povrat tek četrnaest godina nakon njihove isplate, ti rokovi, iako su vrlo dugi, nisu prekomjerni do te mjere da bi mogli utjecati na samo ostvarivanje prava na povrat preplaćenih iznosa.

94

Naime, u ovom predmetu, dok su tužitelju sporne dnevnice bile isplaćivane za razdoblje od 180 dana između 1. rujna 1997. i 1. ožujka 1998., OLAF je, nakon što mu je pristigla dojava od 19. srpnja 2007., započeo istragu u svrhu utvrđivanja istinitosti tužiteljevih navoda s kojima je on smjerao dobiti te dnevnica, kao i druga novčana davanja. Tužitelj je bio obaviješten o otvaranju te istrage 13. ožujka 2008. te je OLAF, nakon što ga je saslušao u dva navrata, Komisiji preporučio 30. ožujka 2012. da započne s povratom, što je ona i učinila 6. srpnja 2012.

95

U tom pogledu Službenički sud drži da je samo zahvaljujući dojavi administrativno tijelo, u ovom slučaju posredstvom OLAF‑a, moglo saznati za nepravilnost u pitanju u ovom predmetu. Čim je saznao za tu informaciju, OLAF ju je hitno proslijedio tijelu za imenovanje te započeo postupak kako bi tom tijelu omogućio da procesuira tu nepravilnost, time zadovoljavajući zahtjev na koji upućuje točka 90. ove presude.

96

Nadalje, Službenički sud navodi da je, kako bi razotkrilo prividnu zakonitost dokumenata i zahtjeva koje je podnio tužitelj, administrativno tijelo nužno trebalo nešto vremena za obavljanje potrebnih istraživanja. Ta su istraživanja bila osobito složena uzimajući u obzir velik broj dokumenata i optužbi za koje je administrativno tijelo saznalo od bivše supruge tužitelja. Također je bilo nužno da OLAF sasluša više osoba i ispita više službi PMO‑a uključenih u isplate tužitelju, ne samo u 1997./1998. već i kasnije.

97

Uzimajući u obzir te okolnosti, pojavljivljanje OLAF‑ovog izvješća četiri godine nakon otvaranja istrage nije nerazumno. Također treba naglasiti da se, s jedne strane, ne može prigovoriti tijelu za imenovanje što je čekalo rezultate OLAF‑ove istrage i što je, s druge strane, kad je to izvješće bilo završeno i priopćeno tijelu za imenovanje, ono započelo s povratom spornih dnevnica u iduća tri mjeseca.

98

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, drugi dio tužbenog razloga, koji se temelji na povredi razumnog roka, pa stoga i treći tužbeni razlog, treba odbiti kao neosnovane.

99

U okviru ovog tužbenog razloga tužitelj ističe da je tijelo za imenovanje, time što je pokrenulo povrat spornih dnevnica, povrijedilo načelo legitimnih očekivanja jer je tužitelj, s obzirom na to da je pružio sve informacije koje su od njega u to vrijeme bile tražene, mogao razumno očekivati da se plaćanja između 1997. i 1998. više ne mogu potraživati od njega. Iz tih je istih razloga, tako postupivši, na zakašnjeo i neumjestan način, tijelo za imenovanje povrijedilo načelo dobre uprave kao i načelo pravne sigurnosti.

100

U tom pogledu Službenički sud posjeća da, budući da je članak 85. Pravilnika sam po sebi izraz načela legitimnih očekivanja, nepostojanje povrede tog članka, kao što je ranije utvrđeno, samim time podrazumijeva odbijanje i prigovora koji se temelji na povredi tog načela (presuda F/Komisija, EU:T:2007:140, t. 167.).

101

Nadalje, nužno je podsjetiti da članak 85. stavak 2. druga rečenica Pravilnika obvezuje administrativno tijelo da provede povrat svih preplaćenih iznosa u posebnoj situaciji u kojoj je u mogućnosti utvrditi da ga je član osoblja u pitanju namjerno doveo u zabludu, i to uz nepoštovanje posebne dužne odanosti koju on mora imati (vidjeti presudu CR/Parlament, EU:F:2014:38, t. 62.).

102

Što se tiče argumenata na koje se pozvao tužitelj kako bi pokazao povredu načela dobre uprave, oni su u velikoj mjeri istovjetni onima na koje se pozvao u prilog utvrđivanju povrede načela pravne sigurnosti, a koji su već ispitani i odbijeni kao neosnovani u sklopu ispitivanja trećeg žalbenog razloga

103

Što se tiče tvrdnje tužitelja prema kojoj se prema njemu postupalo na diskriminirajući način, osim činjenice da to ni na koji način nije potkrijepio, valja naglasiti da, čak i da je to utvrđeno, činjenica da je upravno tijelo moglo nepropisno isplaćivati davanja drugim dužnosnicima ne može omogućiti tužitelju da dobije naknadu za čiju dodjelu ne ispunjava uvjete. Isto tako, uzimajući u obzir njegovu namjeru da ga dovede u zabludu, tužitelj ne može prigovoriti tijelu za imenovanje nepoštovanje njegove dužnosti skrbi za dužnosnike upravo u onom području u kojem je dužnosnik sam povrijedio svoju dužnost odanosti, kako je sada formalno uobličena u članku 11. Pravilnika.

104

Prema tome, četvrti tužbeni razlog treba također odbiti kao neosnovan.

105

Što se tiče odštetnih zahtjeva, dovoljno je podsjetiti da zahtjeve za naknadu materijalne ili nematerijalne štete treba odbiti ako su, kao u ovom slučaju, u uskoj vezi sa zahtjevima za poništenje koji su sami odbijeni kao neosnovani (presuda A/Komisija, F‑12/09, EU:F:2011:136, t. 232. i navedena sudska praksa).

106

Budući da su svi tužbeni razlozi za poništenje odbijeni, potrebno je na isti način odbiti odštetne zahtjeve kao neosnovane.

107

Sukladno odredbama članka 87. stavka 1. Poslovnika, osim drugih odredaba Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Sukladno stavku 2. istog članka Opći sud može odlučiti da, kada je to pravično, stranka koja ne uspije u postupku ne snosi troškove, odnosno da ih snosi djelomično.

108

Iz razloga navedenih u predmetnoj presudi proizlazi da tužitelj nije uspio u svojoj tužbi. Osim toga, Komisija je u svom tužbenom zahtjevu izričito zatražila da tužitelju bude naloženo snošenje troškova. Budući da predmetne okolnosti ne opravdavaju primjenu odredaba članka 87. stavka 2. Poslovnika, tužitelju valja naložiti snošenja troškova Komisije.

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: