–

za Irsku, M. Browne, A. Joyce i J. Quaney, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Gráinne, BL,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i R. Kissné Berta, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll, C. Leeb i A. Posch, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Grünheid i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. UEU‑a, članka 21. stavka 1. i članka 67. stavka 1. UFEU‑a, članka 6. i članka 45. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 1. stavaka 2. i 3. Sporazuma između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške (SL 2006., L 292, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 101.), koji je u ime Europske unije odobren Odlukom Vijeća 2014/835/EU od 27. studenoga 2014. o sklapanju Sporazuma između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške (SL 2014., L 343, str. 1.) i koji je stupio na snagu 1. studenoga 2019. (u daljnjem tekstu: Sporazum o postupku predaje) kao i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka izvršenja uhidbenog naloga u Bugarskoj koji je izdalo regionalno državno odvjetništvo u Hordalandu (Norveška) protiv osobe KT.

3

Preambula Sporazuma o postupku predaje glasi:

„Europska unija,

s jedne strane, i

Republika Island

i

Kraljevina Norveška,

s druge strane,

dalje u tekstu ‚ugovorne stranke’,

U želji za poboljšanjem suradnje pravosudnih tijela u kaznenim stvarima između država članica Europske unije i [Republike] Islanda i [Kraljevine] Norveške, ne dovodeći u pitanje pravila kojima se štiti osobna sloboda,

Smatrajući da sadašnji odnosi među ugovornim strankama zahtijevaju usku suradnju u borbi protiv kriminala,

Izražavajući uzajamno povjerenje u ustroj i funkcioniranje svojih pravnih sustava te u sposobnost svih ugovornih stranaka da zajamče pravedno suđenje,

Smatrajući da su [Republika] Island i [Kraljevina] Norveška izrazili želju za sklapanjem sporazuma s državama članicama Europske unije koji bi im omogućio ubrzavanje mjera izručenja osumnjičenika i osuđenika te za primjenom postupka predaje s državama članicama Europske unije,

[…]”

4

Članak 1. stavci 1. do 3. tog sporazuma glasi kako slijedi:

„1.   Ugovorne stranke obvezuju se da će, u skladu s odredbama ovog Sporazuma, poboljšati postupak predaje u svrhu kaznenog progona ili izvršavanja kazne između država članica Europske unije, s jedne strane, i Kraljevine Norveške i Republike Islanda, s druge strane, uzimajući u obzir, kao minimalne standarde, odredbe Konvencije od 27. rujna 1996. o izručenju između država članica Europske unije.

2.   Ugovorne stranke obvezuju se da će, u skladu s odredbama ovog Sporazuma, osigurati da se sustav izručenja između država članica Europske unije, s jedne strane, i Kraljevine Norveške i Republike Islanda, s druge strane, temelji na mehanizmu predaje na temelju uhidbenog naloga u skladu s odredbama ovog Sporazuma.

3.   Ovim se Sporazumom ne mijenjaju obveze poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela kako su ugrađeni u [EKLJP] ili, u slučaju izvršenja od strane pravosudnih tijela države članice, obveze poštovanja načela iz članka 6. [UEU‑a].”

5

U skladu s člankom 2. stavkom 5. navedenog sporazuma:

„,uhidbeni nalog’ znači sudska odluka koju izdaje država s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države, u smislu vođenja kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode.”

6

Članci 4. do 8. istog sporazuma predviđaju razloge za neizvršenje uhidbenog naloga kao i uvjete kojima može biti podvrgnuto izvršenje uhidbenog naloga.

7

Članak 4. točka 2. Sporazuma o postupku predaje glasi:

„Države uvode obvezu pravosudnog tijela koje izvršava uhidbeni nalog da odbije izvršiti uhidbeni nalog u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

8

Članak 34. stavak 1. tog sporazuma glasi kako slijedi:

„Ne dovodeći u pitanje njihovu primjenu u odnosima između država i trećih država, ovaj Sporazum, od njegovog stupanja na snagu, zamjenjuje sve odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija, primjenjivih na područje izručenja u odnosima između [Kraljevine] Norveške i [Republike] Islanda, s jedne strane, te država članica, s druge strane:

[…]”

9

Članak 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.), glasi:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

10

Članci 3. do 5. Okvirne odluke 2002/584 predviđaju razloge za neizvršenje uhidbenog naloga kao i uvjete kojima može biti podvrgnuto izvršenje uhidbenog naloga.

11

Člankom 3. točkom 2. te okvirne odluke određuje se:

„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: ‚pravosudno tijelo izvršenja’) odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

12

Članak 31. stavak 1. navedene okvirne odluke određuje:

„Ne dovodeći u pitanje njihovu primjenu u odnosima između država članica i trećih zemalja, ova Okvirna odluka, počevši od 1. siječnja 2004., zamjenjuje sve odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija, primjenjivih na područje izručenja u odnosima između država članica:

[…]”

13

Protiv osobe KT, koja sa svojom djecom boravi u Bugarskoj, provodi se kazneni progon u Norveškoj za djela koja su počinjena na njezinu državnom području, a koja su tijela koja provode progon kvalificirala kao prijevaru koja je prouzročila štetu norveškom sustavu socijalnog osiguranja.

14

U okviru tog kaznenog progona nadležno norveško tijelo izdalo je 26. srpnja 2018. uhidbeni nalog protiv osobe KT, koji je distribuiran putem Šengenskog informacijskog sustava (SIS).

15

Osoba KT uhićena je 25. studenoga 2019. prilikom ulaska u Poljsku, na temelju upozorenja u SIS‑u koje se odnosilo na nju i koje je izdano u svrhu njezina uhićenja.

16

Nadležno norveško tijelo izdalo je 27. studenoga 2019. uhidbeni nalog na temelju Sporazuma o postupku predaje.

17

Dana 15. siječnja 2020. Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) odbio je izvršenje tog uhidbenog naloga na temelju članka 1. stavka 3. tog sporazuma, smatrajući da bi predaja osobe KT norveškim tijelima dovela do povrede članka 8. EKLJP‑a. Taj sud je smatrao da bi ta predaja dovela do toga da se djeca te osobe smjeste u udomiteljsku obitelj i do konačnog prekida veze s njihovim ocem. Navedeni sud također je smatrao da se norveška tijela mogu koristiti drugim oblicima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s Republikom Bugarskom u okviru predmetnog kaznenog progona.

18

Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska) 24. veljače 2020. odbio je žalbu koju je protiv te odluke podnijelo nadležno državno odvjetništvo.

19

Dana 10. ožujka 2020. osoba KT uhićena je prilikom ulaska na bugarsko državno područje na temelju upozorenja u SIS‑u koje se i dalje odnosilo na nju i koje je izdano u svrhu njezina uhićenja.

20

Dana 12. ožujka 2020. regionalno državno odvjetništvo u Hordalandu, Sogn og Fjordane (Norveška) izdalo je novi uhidbeni nalog protiv osobe KT u okviru istog kaznenog progona i na temelju istih razloga kao što su oni na temelju kojih je izdan uhidbeni nalog od 27. studenoga 2019.

21

Sofijska gradska prokuratura (Državno odvjetništvo grada Sofije, Bugarska) 16. ožujka 2020. podnijela je Sofijskom gradskom sadu (Gradski sud u Sofiji, Bugarska), sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev za izvršenje uhidbenog naloga izdanog 12. ožujka 2020.

22

U tom kontekstu, s jedne strane, taj se sud pita je li moguće izdati više uhidbenih naloga protiv iste osobe u okviru istog kaznenog progona.

23

U tom pogledu navodi da bi se, s obzirom na sličnosti koje postoje između odredbi Sporazuma o postupku predaje i odgovarajućih odredbi Okvirne odluke 2002/584, po analogiji, mogla primijeniti presuda od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – svjedok) (C‑268/17, EU:C:2018:602) u kojoj je Sud na to pitanje odgovorio potvrdno. Međutim, ističe da su za razliku od predmeta u kojem je donesena ta presuda, dva uhidbena naloga o kojima je riječ u glavnom postupku izdana u okviru iste faze predmetnog kaznenog postupka. Usto, taj sporazum ne sadržava odredbu istovjetnu članku 1. stavku 2. te okvirne odluke koji se odnosi na obvezu izvršenja europskih uhidbenih naloga.

24

S druge strane, taj se sud pita o eventualnom utjecaju prethodnog odbijanja suda jedne države članice da izvrši uhidbeni nalog koji je izdala Kraljevina Norveška protiv iste tražene osobe u okviru istog kaznenog progona.

25

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je zdravstveno stanje osobe KT nestabilno i da je hospitalizirana u više navrata.

26

U tim je okolnostima Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku iz članka 107. Poslovnika Suda.

28

Odlukom od 22. veljače 2021., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, Sud je odlučio da se ne može prihvatiti taj zahtjev jer nisu ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 107. Poslovnika.

29

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 3. Sporazuma o postupku predaje tumačiti na način da mu se protivi izdavanje više uzastopnih uhidbenih naloga protiv tražene osobe kako bi je država stranka tog sporazuma predala nakon što je druga država stranka navedenog sporazuma odbila izvršiti prvi uhidbeni nalog izdan protiv te osobe.

30

Uvodno valja podsjetiti na to da su odredbe Sporazuma o postupku predaje vrlo slične odgovarajućim odredbama Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 2. travnja 2020., Ruska Federacija, C‑897/19 PPU, EU:C:2020:262, t. 74.).

31

U tom kontekstu valja istaknuti da nijedna odredba tog sporazuma ne isključuje izdavanje više uzastopnih uhidbenih naloga protiv iste osobe, uključujući i situaciju u kojoj je odbijeno izvršenje prvog uhidbenog naloga izdanog protiv te osobe.

32

Usto, iz članka 1. stavaka 1. i 2. navedenog sporazuma, u vezi s njegovom preambulom, proizlazi da se njime nastoji poboljšati i ubrzati pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između, s jedne strane, država članica i, s druge strane, Kraljevine Norveške i Republike Islanda, putem mehanizma predaje koji se temelji na bliskoj suradnji između tih država i na uzajamnom povjerenju koje su navedene države izrazile u vezi sa strukturom i funkcioniranjem njihovih pravnih sustava kao i sposobnošću da zajamče pošteno suđenje.

33

Osim toga, članak 34. stavak 1. Sporazuma o postupku predaje određuje, poput članka 31. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, da taj sporazum zamjenjuje odgovarajuće odredbe konvencija koje navodi – među kojima je osobito Europska konvencija o izručenju, potpisana u Parizu 13. prosinca 1957. – u odnosima između, s jedne strane, država članica i, s druge strane, Kraljevine Norveške i Republike Islanda.

34

Sustav predaje predviđen navedenim sporazumom nastoji, poput te okvirne odluke, uspostavljanjem pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju između država stranaka tog sporazuma kao i boriti se protiv nekažnjavanja tražene osobe koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila kazneno djelo.

35

Međutim, sustavna zabrana tijelu države koja je stranka Sporazuma o postupku predaje da izda novi uhidbeni nalog u slučaju da druga država stranka tog sporazuma odbije izvršiti prvi uhidbeni nalog ugrozila bi učinkovitost sustava predaje koji je uspostavljen navedenim sporazumom i dovela do opasnosti od nekažnjavanja osoba koje pokušavaju pobjeći pravdi.

36

Stoga, takvo novo izdavanje naloga može se pokazati nužnim, osobito nakon što su otklonjeni elementi koji su onemogućavali izvršenje prethodno izdanog uhidbenog naloga odnosno kada odluka o odbijanju izvršenja tog naloga nije bila u skladu sa Sporazumom o postupku predaje, kako bi se dovršio postupak predaje tražene osobe i na taj način lakše ostvario cilj borbe protiv nekažnjavanja koji se nastoji postići tim sporazumom (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 141.).

37

Suprotno tomu, valja istaknuti, kao prvo, da članak 1. stavak 3. navedenog sporazuma predviđa da on ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u EKLJP‑u ili, u slučaju izvršenja pravosudnog tijela države članice, načela navedenih u članku 6. UEU‑a, koji se osobito odnosi na temeljna prava sadržana u Povelji.

38

Iz toga slijedi da postojanje opasnosti od povrede temeljnih prava propisanih Poveljom može omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da – na temelju članka 1. stavka 3. Sporazuma o postupku predaje i nakon odgovarajuće provjere – iznimno ne postupi po uhidbenom nalogu (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 72.).

39

Stoga, izdavanje uhidbenog naloga čije bi izvršenje dovelo do povrede Povelje i koji, u okolnostima navedenima u prethodnoj točki, pravosudno tijelo izvršenja mora odbiti, nije u skladu s načelima uzajamnog povjerenja i lojalne suradnje u borbi protiv kriminala navedenima u točki 32. ove presude (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 142.).

40

Prema tome, pravosudno tijelo izdavanja ne može, ako nisu nastupile promijenjene okolnosti, izdati novi europski uhidbeni nalog protiv neke osobe nakon što je pravosudno tijelo izvršenja odbilo postupiti po prethodno izdanom europskom uhidbenom nalogu protiv te osobe, u skladu s onim što mu nalaže članak 1. stavak 3. Sporazuma o postupku predaje (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 143.).

41

Kao drugo, kada izdavanje uhidbenog naloga može dovesti do uhićenja osobe protiv koje je izdan i, prema tome, ugroziti njezinu osobnu slobodu, na pravosudnom je tijelu koje namjerava izdati uhidbeni nalog da ispita proporcionalnost tog izdavanja s obzirom na posebnosti slučaja (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 144.).

42

U okviru spomenutog razmatranja na tom je pravosudnom tijelu da osobito uzme u obzir prirodu i težinu kaznenog djela zbog kojeg se tražena osoba goni, posljedice prethodno izdanog uhidbenog naloga protiv nje ili više njih odnosno izglede za izvršenje eventualnog novog uhidbenog naloga (vidjeti po analogiji presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 145.).

43

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 3. Sporazuma o postupku predaje treba tumačiti na način da mu se ne protivi izdavanje više uzastopnih uhidbenih naloga protiv tražene osobe kako bi je država stranka tog sporazuma predala nakon što je druga država stranka navedenog sporazuma odbila izvršenje prvog uhidbenog naloga izdanog protiv te osobe, pod uvjetom da izvršenje novog uhidbenog naloga ne dovede do povrede te odredbe i da je izdavanje tog naloga proporcionalno.

44

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Sporazum o postupku predaje, članak 21. stavak 1. i članak 67. stavak 1. UFEU‑a te članak 6. i članak 45. stavak 1. Povelje tumačiti na način da im se protivi to da jedna država članica odbije izvršiti uhidbeni nalog samo zbog toga što je druga država članica odbila izvršiti prvi uhidbeni nalog koji je izdala Republika Island ili Kraljevina Norveška protiv iste osobe i za ista djela.

45

U tom pogledu valja istaknuti da, doduše, Sporazum o postupku predaje ne sadržava odredbu istovjetnu članku 1. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584, koji se odnosi na obvezu izvršenja europskih uhidbenih naloga.

46

S obzirom na navedeno, kao što je to istaknuto u točkama 32. do 34. ove presude, sustav predaje predviđen tim sporazumom nastoji, poput te okvirne odluke, uspostavljanjem pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju između, s jedne strane, država članica i, s druge strane, Republike Islanda i Kraljevine Norveške, kao i boriti se protiv nekažnjavanja tražene osobe koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila kazneno djelo.

47

Usto, navedeni sporazum strukturiran je na isti način kao i navedena okvirna odluka i u svojim člancima 4. do 8. navodi razloge za neizvršenje uhidbenog naloga kao i uvjete kojima može podlijegati izvršenje uhidbenog naloga, kao što je to predviđeno člancima 3. do 5. iste okvirne odluke.

48

Iz toga slijedi da su, unatoč nepostojanju izričite odredbe u tom smislu u Sporazumu o postupku predaje, države stranke tog sporazuma u načelu obvezne izvršiti uhidbeni nalog koji je izdala druga država stranka navedenog sporazuma i mogu odbiti izvršenje takvog naloga samo zbog razloga koji proizlaze iz tog sporazuma.

49

Konkretno, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, postojanje opasnosti od povrede temeljnih prava propisanih Poveljom može pravosudnom tijelu izvršenja omogućiti da nakon odgovarajuće provjere iznimno ne postupi po uhidbenom nalogu na temelju članka 1. stavka 3. Sporazuma o postupku predaje.

50

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da kada postoje ozbiljni i čvrsti razlozi za vjerovanje da bi predaja tražene osobe državi izdavanja naloga tu osobu izložila stvarnoj opasnosti od znatnog smanjenja njezina očekivanog životnog vijeka ili od brzog, znatnog i ireverzibilnog pogoršanja njezina zdravstvenog stanja, valja također uzeti u obzir tu odredbu (vidjeti po analogiji presudu od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 42., 50. i 52.).

51

Nasuprot tomu, nijednom odredbom Sporazuma o postupku predaje nije predviđena mogućnost odbijanja izvršenja uhidbenog naloga kada je država stranka tog sporazuma odbila izvršenje prvog uhidbenog naloga koji se odnosi na istu osobu i ista djela.

52

Stoga valja utvrditi da se odluka tijela izvršenja o odbijanju izvršenja uhidbenog naloga ne može izjednačiti s „pravomoćnom presudom” u smislu članka 4. točke 2. navedenog sporazuma, koja jedina može biti prepreka za vođenje kaznenog progona, za ista djela, protiv te osobe u državi izdavanja naloga ili u bilo kojoj drugoj državi.

53

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se smatra da je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna presuda za isto djelo, u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke 2002/584, koji u biti odgovara članku 4. točki 2. istog sporazuma, ako je, nakon kaznenog postupka, progon pravomoćno okončan ili ako su pravosudna tijela države članice donijela odluku u skladu s kojom se okrivljenik pravomoćno oslobađa za djela koja su mu stavljena na teret (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2010., Mantello, C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 45.).

54

Međutim, razmatranje zahtjeva za predaju ne podrazumijeva da će država izvršenja pokrenuti kazneni progon protiv osobe čija se predaja zahtijeva i ne sadržava ocjenu o meritumu predmeta.

55

U tim okolnostima, iako postojanje odluke tijela izvršenja države članice o odbijanju izvršenja uhidbenog naloga koji je izdala Republika Island ili Kraljevina Norveška na temelju članka 1. stavka 3. Sporazuma o postupku predaje mora, svakako, potaknuti na oprez tijelo izvršenja druge države članice koje odlučuje o novom uhidbenom nalogu koji je ta država izdala protiv iste osobe za ista djela, ta okolnost ne može osloboditi tijelo izvršenja druge države članice od obveze da razmotri zahtjev za predaju i donese odluku o izvršenju uhidbenog naloga.

56

Drukčiji zaključak ne može se izvesti iz članka 21. stavka 1., članka 67. stavka 1. UFEU‑a, članka 6. ili članka 45. stavka 1. Povelje.

57

Naime, iz članka 2. stavka 5. Sporazuma o postupku predaje proizlazi da je „uhidbeni nalog” u smislu tog sporazuma definiran tako da obuhvaća sudsku odluku koju je izdala država stranka navedenog sporazuma s ciljem da druga država stranka istog sporazuma uhiti i preda traženu osobu zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

58

Iz toga slijedi da je cilj mehanizma predaje predviđenog Sporazumom o postupku predaje omogućiti uhićenje i predaju tražene osobe kako počinjeno kazneno djelo ne bi ostalo nekažnjeno i kako bi se protiv te osobe mogao voditi kazneni postupak ili kako bi mogla izdržati kaznu zatvora koja joj je izrečena (vidjeti po analogiji presudu od 30. lipnja 2022., Specializirana prokuratura (Informacije o nacionalnoj odluci o uhićenju), C‑105/21, EU:C:2022:511, t. 74.).

59

Uhićenje osobe čija se predaja traži izdavanjem uhidbenog naloga stoga je sastavni dio sustava predaje predviđenog tim sporazumom.

60

Međutim, iako privremeno uhićenje doista predstavlja ograničenje prava tražene osobe na slobodno kretanje kao i njezina prava na slobodu i sigurnost, takvo uhićenje treba se ipak u načelu smatrati opravdanim legitimnim ciljem izbjegavanja opasnosti od nekažnjavanja te osobe, što je cilj koji je dio konteksta područja slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba, propisano člankom 3. stavkom 2. UEU‑a (vidjeti po analogiji presudu od 12. svibnja 2021., Bundesrepublik Deutschland (Interpolova crvena tjeralica), C‑505/19, EU:C:2021:376, t. 86.).

61

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da Sporazum o postupku predaje treba tumačiti na način da mu se protivi to da jedna država članica odbije izvršiti uhidbeni nalog samo zbog toga što je druga država članica odbila izvršiti prvi uhidbeni nalog koji je izdala Republika Island ili Kraljevina Norveška protiv iste osobe i za ista djela.

62

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: