–

za Comité interprofessionnel des huiles essentielles françaises (CIHEF), Florame, Hyteck Aroma‑Zone, Laboratoires Gilbert, Laboratoire Léa Nature, Laboratoires Oméga Pharma France, Pierre Fabre Médicaments, Pranarom France i Puressentiel France, A. Bost, V. Lehmann i M. Ragot, avocats,

–

za francusku vladu, G. Bain i T. Stéhelin, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Palatiella, avvocato dello Stato,

–

za nizozemsku vladu, K. Bulterman i A. M. de Ree, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, R. Lindenthal i F. Thiran, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje odredbi Uredbe (EU) br. 528/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o stavljanju na raspolaganje na tržištu i uporabi biocidnih proizvoda (SL 2012., L 167, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 181. te ispravci SL 2015., L 297, str. 10. i SL 2017., L 280, str. 57.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 334/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2014. (SL 2014., L 103, str. 22.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 528/2012).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Comitéa interprofessionnel des huiles essentielles françaises (CIHEF) i osam društava koja djeluju u sektoru osnovnih ulja, s jedne strane, i ministre de la Transition écologique (ministrica za ekološku tranziciju, Francuska) i Premier ministrea (predsjednik vlade, Francuska), s druge strane, u vezi s tužbom za poništenje, s jedne strane, décreta no 2019‑642 du 26 juin 2019 relatif aux pratiques commerciales prohibées pour certaines catégories de produits biocides (Uredba br. 2019‑642 od 26. lipnja 2019. o zabranjenim poslovnim praksama za određene kategorije biocidnih proizvoda) (JORF od 27. lipnja 2019., str. 10.) i, s druge strane, décreta no 2019‑643 du 26 juin 2019 relatif à la publicité commerciale pour certaines catégories de produits biocides (Uredba br. 2019‑643 od 26. lipnja 2019. o komercijalnom oglašavanju određenih kategorija biocidnih proizvoda) (JORF od 27. lipnja 2019., str. 11.).

3

Uvodne izjave 1. do 3., 6., 28. i 31. Uredbe br. 528/2012 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Člankom 1. te uredbe, naslovljenom „Svrha i predmet”, predviđa se:

„1.   Svrha ove Uredbe je poboljšati funkcioniranje unutarnjeg tržišta kroz usklađivanje pravila o stavljanju na raspolaganje na tržištu i uporabi biocidnih proizvoda istodobno osiguravajući visoki stupanj zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša. Odredbe ove Uredbe temelje se na načelu predostrožnosti s ciljem zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša. Posebna se pozornost treba posvetiti zaštiti ranjivih skupina.

2.   Ovom se Uredbom utvrđuju pravila za:

5

Članak 2. navedene uredbe, naslovljen „Područje primjene”, određuje:

„1.   Ova se Uredba odnosi na biocidne proizvode i tretirane proizvode. Popis vrsta biocidnih proizvoda obuhvaćenih ovom Uredbom i njihovi opisi navedeni su u Prilogu V.

[…]

3.   Osim ako u ovoj Uredbi ili drugom zakonodavstvu Unije nije izričito određeno drukčije, ova Uredba ne dovodi u pitanje sljedeće instrumente:

[…]

[…]

[…]”

6

U skladu s člankom 3. te uredbe, naslovljenim „Definicije”:

„1.   Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

7

U poglavlju IV. Uredbe br. 528/2012, naslovljenom „Opća načela za odobrenje biocidnih proizvoda”, nalazi se članak 17., naslovljen „Stavljanje biocidnih proizvoda na raspolaganje na tržištu i njihova uporaba”, koji glasi:

„1.   Biocidni proizvodi se ne smiju stavljati na raspolaganje na tržištu niti koristiti ako nisu odobreni u skladu s ovom Uredbom.

[…]

5.   Biocidni proizvodi se koriste u skladu s uvjetima odobrenja određenim prema članku 22. stavku 1. i zahtjevima za označivanje i pakiranje iz članka 69.

Ispravna uporaba uključuje primjerenu primjenu kombinacije fizikalnih, bioloških, kemijskih ili prema potrebi drugih mjera, pri čemu se uporaba biocidnih proizvoda ograničava na najmanju potrebnu mjeru i poduzimaju se primjerene mjere predostrožnosti.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se javnosti dostavile prikladne informacije o prednostima i rizicima u vezi s biocidnim proizvodima i načinima njihove što manje uporabe.

[…]”

8

Članak 18. te uredbe, naslovljen „Mjere za održivu uporabu biocidnih proizvoda”, predviđa:

„Do 18. srpnja 2015. Komisija će, na temelju iskustva stečenog u primjeni ove Uredbe, Europskome parlamentu i Vijeću dostaviti izvješće o načinima na koji ova Uredba doprinosi održivoj uporabi biocidnih proizvoda te o eventualnoj potrebi za uvođenjem dodatnih mjera, posebno za profesionalne korisnike, kako bi se smanjili rizici od biocidnih proizvoda za zdravlje ljudi, zdravlje životinja i okoliš. U tom će se izvješću, između ostalog, razmotriti:

Na temelju tog izvješća Komisija podnosi prijedlog na usvajanje u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom.”

9

U skladu s člankom 19. te uredbe, naslovljenim „Uvjeti za davanje odobrenja”:

„1.   ,Biocidni proizvodi, izuzev onih koji u skladu s člankom 25. ispunjavaju uvjete za pojednostavljeni postupak odobrenja, odobravaju se ako zadovoljavaju sljedeće uvjete:

10

Članak 20. te uredbe, naslovljen „Zahtjevi za podnošenje zahtjeva za odobrenje”, u stavku 1. određuje:

„Podnositelj zahtjeva za odobrenje uz zahtjev dostavlja sljedeću dokumentaciju:

11

Poglavlje V. Uredbe br. 528/2012, naslovljeno „Pojednostavljeni postupak odobrenja”, obuhvaća članke 25. do 28., koji predviđaju postupak odobrenja primjenjiv na biocidne proizvode koji ispunjavaju određene uvjete.

12

U poglavlju XIII. te uredbe, naslovljenom „Tretirani proizvodi”, nalazi se članak 58., naslovljen „Stavljanje tretiranih proizvoda na tržište”, koji u stavku 2. propisuje:

„Tretirani se proizvod ne smije stavljati na tržište osim ako sve aktivne tvari sadržane u biocidnim proizvodima kojima je bio tretiran ili koje sadrži, nisu uključene na popis sastavljen u skladu s člankom 9. stavkom 2. za pripadajuću vrstu proizvoda i uporabu ili u Prilogu I. i osim ako nisu zadovoljeni svi tamo navedeni uvjeti ili ograničenja.”

13

Poglavlje XV. navedene uredbe, naslovljeno „Informacije i obavještavanje”, sadržava odjeljak 2., naslovljen „Podaci o biocidnim proizvodima”, koji se sastoji od članaka 69. do 73. te uredbe. Članak 69., naslovljen „Razvrstavanje, pakiranje i označivanje biocidnih proizvoda”, predviđa:

„1.   Nositelji odobrenja osiguravaju da se biocidni proizvodi razvrstavaju, pakiraju i označuju u skladu s odobrenim sažetkom svojstava biocidnog proizvoda, a posebno izjavama o opasnosti i mjerama predostrožnosti, kako je navedeno u članku 22. stavku 2. točki (i) te u skladu s Direktivom 1999/45/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 31. svibnja 1999. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih pripravaka (SL 1999., L 200, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 12., str. 145.)] i, ako se primjenjuje, Uredbom [br. 1272/2008].

Povrh toga, biocidni proizvodi koji se mogu nehotično zamijeniti za hranu, piće ili hranu za životinje moraju se pakirati tako da se mogućnost takve pogreške svede na najmanju moguću mjeru. Ako su oni namijenjeni općoj uporabi, moraju sadržavati sastojke koji odvraćaju od konzumacije i, posebno, ne smiju biti privlačni djeci.

2.   Pored usklađivanja sa stavkom 1. nositelji odobrenja osiguravaju da deklaracije ne budu obmanjujuće u odnosu na rizike koje proizvod predstavlja za zdravlje ljudi, zdravlje životinja ili okoliš, ili u odnosu na njegovu učinkovitost i u svakom slučaju ne smiju navoditi naznake ,biocidni proizvod niskog rizika’, ,neotrovno’, ,bezopasno’, ,prirodno’, ,ekološki prihvatljivo’, ,prihvatljivo za životinje’ ili slične. Osim toga, na deklaraciji moraju biti jasno i neizbrisivo navedene sljedeće informacije:

[…]

[…]

[…]

[…]

3.   Države članice mogu zatražiti:

14

Poglavlje XV. Uredbe br. 528/2012 također sadržava članak 72., naslovljen „Oglašavanje”, koji glasi:

„1.   Kod oglašavanja biocidnoga proizvoda, pored poštovanja Uredbe [br. 1272/2008], svaki oglas mora sadržavati sljedeći tekst: ,Biocidni proizvod rabiti pažljivo. Prije uporabe uvijek pročitati deklaraciju i podatke o proizvodu’. Navedeni tekst mora biti jasno odvojen i vidljiv u cijelom oglasu.

2.   Riječ ‚biocidni proizvod’ u propisanom tekstu oglašivači mogu zamijeniti s jasnom uputom na vrstu proizvoda koji se oglašava.

3.   Oglasi biocidnih proizvoda ne smiju prikazivati proizvod tako da dovode u zabludu u vezi s rizicima za zdravlje ljudi, zdravlje životinja ili okoliš ili u vezi s njegovom učinkovitosti. U svakom slučaju u oglasima za biocidne proizvode se ne smije navoditi sljedeće: ‚biocidni proizvod niskog rizika’, ‚neotrovno’, ‚bezopasno’, ‚prirodno’, ‚ekološki prihvatljivo’, ‚prihvatljivo za životinje’ ili slično.”

15

Prilog V. toj uredbi, naslovljen „Vrste biocidnih proizvoda i njihov opis kao u članku 2. stavku 1.”, određuje:

„Glavna skupina 1: Dezinfekcijska sredstva

[…]

Vrsta proizvoda 2: Dezinfekcijska sredstva i algacidi koji nisu namijenjeni za izravnu upotrebu na ljudima ili životinjama

[…]

Vrsta proizvoda 4: Dezinfekcijska sredstva na području hrane i hrane za životinje

[…]

Osnovna skupina 3: Zaštita od nametnika

Vrsta proizvoda 14: Rodenticidi

[…]

Vrsta proizvoda 18: Insekticidi, akaricidi i proizvodi za suzbijanje drugih člankonožaca

[…]”

16

Članak L. 522‑5-3 codea de l’environnement (Zakonik o okolišu) određuje:

„Zabranjuju se sva komercijalna oglašavanja određenih kategorija biocidnih proizvoda utvrđenih u Uredbi [br. 528/2012].

Neovisno o prvom stavku ovog članka, dopušta se oglašavanje namijenjeno profesionalnim korisnicima na mjestima distribucije proizvoda tim korisnicima i u publikacijama koje su njima namijenjene.

U uredbi koja se donosi nakon savjetovanja s Conseilom d’État (Državno vijeće) utvrđuju se kategorije predmetnih proizvoda ovisno o rizicima za zdravlje ljudi i okoliš, kao i uvjeti umetanja oglasa. U tim se oglasima ističu dobre prakse u uporabi i primjeni proizvoda za zaštitu zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša, kao i potencijalne opasnosti za zdravlje ljudi, zdravlje životinja i okoliš.”

17

Članak L. 522‑18 tog zakonika propisuje:

„U okviru prodaje biocidnih proizvoda utvrđenih u članku L. 522‑1, zabranjuju se popusti, rabati, povrati, razlikovanje općih i posebnih uvjeta prodaje u smislu članka L. 441‑1 codea de commerce (Trgovački zakonik) ili popust na besplatne proizvode i sve druge slične radnje. Zabranjuju se sve poslovne prakse kojima se nastoji izravno ili neizravno zaobići ta zabrana dodjelom popusta, rabata ili povrata za neku drugu skupinu proizvoda koja je povezana s kupnjom tih proizvoda.

U uredbi Conseila d’État (Državno vijeće) pojašnjavaju se kategorije predmetnih proizvoda ovisno o rizicima za zdravlje ljudi i okoliš.”

18

Članak R. 522‑16-1 navedenog zakonika, uveden décretom no 2019‑642 2019‑642 du 26 juin 2019 (Uredba br. 2019‑642 od 26. lipnja 2019.), donesenim na temelju članka L. 522‑18 codea de l’environnement (Zakonik o okolišu), određuje:

„Kategorije proizvoda navedene u članku L. 522‑18, u pogledu kojih se zabranjuju određene poslovne prakse, odnose se na proizvode koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18 koji su utvrđeni Uredbom [br. 528/2012].

Te se odredbe ne primjenjuju na biocidne proizvode koji u skladu s člankom 25. te uredbe ispunjavaju uvjete za pojednostavljeni postupak odobrenja.”

19

U skladu s člankom R. 522‑16-2 tog zakonika, uvedenog décretom no 2019‑643 (Uredba br. 2019‑642 od 26. lipnja 2019.), donesenim na temelju članka L. 522‑5-3 Zakonika o okolišu:

„I. – Kategorije biocidnih proizvoda navedene u članku L. 522‑5-3, u pogledu kojih se zabranjuje komercijalno oglašavanje usmjereno na opću javnost, jesu sljedeće:

1. Proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18 kako su utvrđeni Uredbom [br. 528/2012];

2. Proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4 kako su utvrđeni tom uredbom i razvrstani, u skladu s odredbama Uredbe [br. 1272/2008], kao opasni za vodeni okoliš, uvršteni u 1. kategoriju: akutna toksičnost 1. kategorije (H400) i kronična toksičnost 1. kategorije (H410).

II. – Za proizvode navedene u točki I., sadržaj svih oglasa namijenjenih profesionalnim korisnicima mora biti u skladu s odredbama članka 72. Uredbe [br. 528/2012] navedene u podtočki 1. točke I. Oglas usto mora jasno i vidljivo sadržavati sljedeće elemente:

1. Dvije rečenice koje glase:.Prije uporabe uvjerite se u to da je ona nužna, osobito na mjestima koja posjećuje opća javnost. Kad god je to moguće, dajte prednost alternativnim metodama i proizvodima koji predstavljaju najmanji rizik za zdravlje ljudi, zdravlje životinja i okoliš.’

2. Navođenje vrste biocidnih proizvoda koja je povezana s proizvodom, kako je utvrđeno u Prilogu V. prethodno navedenoj Uredbi [br. 528/2012].

III. – Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na biocidne proizvode koji ispunjavaju uvjete za pojednostavljeni postupak odobrenja u skladu s člankom 25. Uredbe [br. 528/2012].”

20

Tužitelji u glavnom postupku dvjema su tužbama Conseilu d’État (Državno vijeće, Francuska) podnijeli tužbe zbog prekoračenja ovlasti radi poništenja, s jedne strane, décreta no 2019‑642 du 26 juin 2019 (Uredba br. 2019‑642 od 26. lipnja 2019.) i, s druge strane, décreta no 2019‑643 du 26 juin 2019 (Uredba br. 2019‑643 od 26. lipnja 2019.). Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su tim uredbama uvedene odredbe iz članaka R. 522‑16-1 i R. 522‑16-2 codea de l’environnement (Zakonik o okolišu) koje predstavljaju regulatorne odredbe za provedbu članaka L. 522‑18 i L. 522‑5-3.

21

Tužitelji u glavnom postupku osobito su istaknuli da te uredbe nemaju pravnu osnovu jer su donesene protivno Uredbi br. 528/2012.

22

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta uredba ne sadržava ni jednu odredbu kojom bi se državi članici dopustilo da predvidi ograničavajuće mjere poput onih iz članaka L. 522‑18 i L. 522‑5-3 Zakonika o okolišu ili kojom bi joj se to zabranilo. Stoga se postavlja pitanje mogu li se takve mjere, koje nisu predviđene navedenom uredbom, donijeti a da se pritom ne povrijedi potonja uredba. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da zakonske odredbe na temelju kojih su donesene uredbe navedene u točki 20. ove presude imaju za cilj spriječiti nedostatke koji zbog pretjerane uporabe određenih biocidnih proizvoda postoje za javno zdravlje i okoliš. Taj cilj, doduše, nije u suprotnosti s ciljevima Uredbe br. 528/2012. Međutim, zabrane koje su predviđene tim zakonskim odredbama primjenjuju se u okviru stavljanja na tržište biocidnih proizvoda, koje ta uredba ima za cilj uskladiti na europskoj razini, a da pritom ne upućuje na provedbene tekstove koje su donijele države članice i da takvi provedbeni tekstovi nisu nužni za punu učinkovitost navedene uredbe.

23

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se Uredbi [br. 528/2012] to da država članica u interesu javnog zdravlja i zaštite okoliša donese ograničavajuća pravila u pogledu poslovnih praksi i oglašavanja, poput onih koja se predviđaju člancima L. 522‑18 i L. 522‑5-3 Zakonika o okolišu? Ovisno o slučaju, pod kojim uvjetima država članica može donijeti takve mjere?”

24

Najprije valja podsjetiti na to da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a, dužnost Suda da nacionalnom sudu dâ koristan odgovor koji će mu omogućiti odlučivanje o sporu koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati pitanje koje mu je postavljeno, ali i uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (presuda od 16. svibnja 2019., Plessers, C‑509/17, EU:C:2019:424, t. 32. i navedena sudska praksa).

25

U ovom slučaju Sudu je općenito postavljeno pitanje o tumačenju Uredbe br. 528/2012 kako bi se utvrdilo odnosi li se propis o kojem je riječ u glavnom postupku na područje koje je usklađeno odredbama te uredbe i, ako je to slučaj, protivi li se taj propis navedenoj uredbi.

26

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, svaku nacionalnu mjeru, na području koje je iscrpno usklađeno na razini Unije, treba ocijeniti u odnosu na odredbe te mjere usklađivanja, a ne na odredbe primarnog prava (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria, C‑257/20, EU:C:2022:125, t. 45. i navedena sudska praksa).

27

Pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev treba zato razumjeti u dijelu u kojem se, kao prvo, odnosi na tumačenje te uredbe, a zatim, kao drugo, u slučaju da tom uredbom nije provedeno iscrpno usklađivanje, na tumačenje odredbi UFEU‑a o slobodnom kretanju robe, odnosno članaka 34. i 36. UFEU‑a.

28

Stoga, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor u svrhu rješavanja spora koji se pred njim vodi, valja razumjeti da svojim pitanjem taj sud u biti pita treba li Uredbu br. 528/2012 i, prema potrebi, članke 34. i 36. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis:

29

Najprije valja podsjetiti na to da se poslovna praksa zabranjena člankom L. 522‑18 Zakonika o okolišu sastoji od popusta, rabata, povrata, razlikovanja općih i posebnih uvjeta prodaje, davanja besplatnih primjeraka i svih drugih sličnih radnji koje se odnose na biocidne proizvode.

30

Iz navoda koji se nalaze u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se članci L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu ne odnose na uvjete koje moraju ispunjavati biocidni proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18, kako bi dobili odobrenje za stavljanje na tržište, nego da zabranjuju određene poslovne prakse prilikom prodaje tih proizvoda na način da uređuju samo načine stavljanja na tržište navedenih proizvoda.

31

Kao prvo, valja istaknuti da je, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., svrha Uredbe br. 528/2012 poboljšati funkcioniranje unutarnjeg tržišta kroz usklađivanje pravila o stavljanju na raspolaganje na tržištu i uporabi biocidnih proizvoda istodobno osiguravajući visoki stupanj zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša. U tu svrhu članak 1. stavak 2. točka (d) te uredbe navodi da se njome utvrđuju pravila za stavljanje na raspolaganje na tržištu i uporabu biocidnih proizvoda u jednoj ili više država članica Unije.

32

Članak 3. stavak 1. točka (i) Uredbe br. 528/2012 definira stavljanje na raspolaganje na tržištu kao svaku isporuku biocidnog proizvoda ili tretiranog proizvoda za distribuciju ili uporabu u okviru trgovačke djelatnosti, bilo uz plaćanje bilo bez naknade, dok je uporaba definirana člankom 3. stavkom 1. točkom (k) kao sva djelovanja s biocidnim proizvodom, uključujući skladištenje, rukovanje, miješanje i primjena, osim djelovanja koja se izvode radi izvoza biocidnog proizvoda ili tretiranog proizvoda izvan Unije.

33

Iz toga proizlazi da su pravila navedene uredbe o stavljanju na raspolaganje na tržištu i uporabi biocidnih proizvoda dovoljno široka da pokrivaju poslovne prakse povezane s prodajom tih proizvoda. Međutim, valja utvrditi, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 30. svojeg mišljenja, da ta uredba ne sadržava ni jednu odredbu koja bi imala za cilj usklađivanje pravila kojima se uređuju takve prakse. Osim toga, kao što to proizlazi iz zajedničkog tumačenja članaka 17., 19. i 20. Uredbe br. 528/2012, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 2., 3., 28. i 31., svrha te uredbe jest uspostava sustava prethodnog odobrenja koji omogućuje stavljanje na raspolaganje biocidnih proizvoda na tržištu i utvrđivanje jedinstvenih načela ocjene zahtjeva za odobrenje tih proizvoda a da se pritom ne usklađuju svi aspekti stavljanja na tržište navedenih proizvoda.

34

Stoga valja smatrati da Uredba br. 528/2012 nema za cilj usklađivanje pravila o poslovnim praksama povezanima s prodajom biocidnih proizvoda, kao što su ona iz članaka L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu.

35

Iz toga slijedi da se toj uredbi ne protivi nacionalni propis koji zabranjuje određene poslovne prakse prilikom prodaje biocidnih proizvoda, kao što su biocidni proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18.

36

Kao drugo, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, valja, uzimajući u obzir ono što je navedeno u točki 27. ove presude, utvrditi protivi li se takav nacionalni propis članku 34. UFEU‑a.

37

S tim u svezi, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da svaku mjeru države članice koja može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ograničiti trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom koja ima istovrstan učinak kao količinska ograničenja u smislu te odredbe (presude od 11. srpnja 1974., Dassonville, 8/74, EU:C:1974:82, t. 5., i od 3. srpnja 2019., Delfarma, C‑387/18, EU:C:2019:556, t. 20. i navedena sudska praksa).

38

Međutim, u smislu te sudske prakse, trgovinu između država članica ne može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ometati primjena nacionalnih odredbi koje ograničavaju ili zabranjuju određene načine prodaje proizvoda podrijetlom iz drugih država članica, pod uvjetom da se one primjenjuju na sve relevantne gospodarske subjekte koji obavljaju djelatnost na nacionalnom području i da na isti način utječu, pravno ili činjenično, na stavljanje na tržište nacionalnih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica. Naime, čim su navedeni uvjeti ispunjeni, primjena propisa takve vrste na prodaju proizvoda podrijetlom iz drugih država članica koji udovoljavaju zahtjevima koje je postavila ta država članica ne može spriječiti pristup tih proizvoda tržištu ili ga ograničiti više nego što je to slučaj s domaćim proizvodima (presude od 10. veljače 2009., Komisija/Italija, C‑110/05, EU:C:2009:66, t. 36.; od 2. prosinca 2010., Ker‑Optika, C‑108/09, EU:C:2010:725, t. 51., i od 21. rujna 2016., Etablissements Fr. Colruyt, C‑221/15, EU:C:2016:704, t. 35.).

39

U ovom slučaju, kao što je to istaknuto u točki 30. ove presude, članci L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu ne odnose se na uvjete koje moraju ispunjavati biocidni proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18, kako bi dobili odobrenje za stavljanje na tržište. U stvarnosti, oni zabranjuju određene poslovne prakse prilikom prodaje tih proizvoda na način da uređuju samo načine stavljanja na tržište navedenih proizvoda. Iz toga proizlazi kako treba smatrati da te odredbe uređuju načine prodaje u smislu sudske prakse Suda navedene u točki 38. ove presude.

40

Nacionalni propis koji uređuje načine prodaje određenih proizvoda može, međutim, izbjeći zabranu iz članka 34. UFEU‑a samo ako ispunjava dva uvjeta navedena u točki 38.

41

Što se tiče prvog uvjeta, iz elemenata koje je Sudu dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da se članci L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu, navedeni u točki 39. ove presude, jednako primjenjuju na sve relevantne gospodarske subjekte koji obavljaju svoju djelatnost na francuskom državnom području.

42

Što se tiče drugog uvjeta, na tom je sudu da ocijeni utječu li te odredbe na isti način, pravno ili činjenično, na stavljanje na tržište nacionalnih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica.

43

U ovom slučaju, iz elemenata s kojima je Sud upoznat ne proizlazi da propis o kojem je riječ u glavnom postupku pravi razliku prema podrijetlu biocidnih proizvoda o kojima je riječ. Međutim, valja provjeriti je li taj propis zapravo takve naravi da više ometa pristup predmetnih biocidnih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica francuskom tržištu nego što je to slučaj s domaćim proizvodima.

44

U tom pogledu, nacionalni propis koji zabranjuje određene poslovne prakse prilikom prodaje određenih vrsta biocidnih proizvoda načelno može ograničiti ukupni obujam prodaje tih proizvoda u dotičnoj državi članici i stoga može utjecati na obujam prodaje tih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica. Međutim, takvo utvrđenje ne može biti dovoljno kako bi se taj propis smatrao mjerom s istovrsnim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., A‑Punkt Schmuckhandel, C‑441/04, EU:C:2006:141, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

45

Doduše, kao što to ističu Komisija i tužitelji u glavnom postupku, određene poslovne prakse kao što su rabati i povrati, na koje se odnose članci L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu, predstavljaju metode prodaje koje se mogu pokazati učinkovitima za omogućavanje pristupa proizvodima podrijetlom iz drugih država članica nacionalnom tržištu, s obzirom na to da te metode utječu na prodajnu cijenu tih proizvoda.

46

Međutim, činjenica da nacionalni propis zabranjuje navodno učinkovite metode prodaje nije dovoljan element za zaključak da je taj propis obuhvaćen zabranom predviđenom u članku 34. UFEU‑a. Naime, takav propis može predstavljati mjeru s istovrsnim učinkom samo ako zabrana predmetnih metoda prodaje više utječe na proizvode podrijetlom iz drugih država članica nego na domaće proizvode.

47

U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi utječe li zabrana određenih poslovnih praksi, predviđena člancima L. 522‑18 i R. 522‑16-1 Zakonika o okolišu, više na pristup tržištu predmetnih biocidnih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica nego što je to slučaj s proizvodima podrijetlom iz Francuske. Konkretno, na njemu je da ocijeni, kao što je to tvrdila francuska vlada na raspravi, obuhvaćaju li te odredbe usko područje metoda prodaje predmetnih biocidnih proizvoda i, slijedom toga, mogu li metode prodaje koje nisu zabranjene navedenim odredbama osigurati to da proizvodi podrijetlom iz drugih država članica mogu pristupiti nacionalnom tržištu.

48

Ako nakon tog ispitivanja taj sud utvrdi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku više utječe na pristup francuskom tržištu predmetnih biocidnih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica nego što je to slučaj s proizvodima podrijetlom iz Francuske, na njemu je da utvrdi je li taj propis opravdan jednim ili više razloga od općeg interesa navedenih u članku 36. UFEU‑a ili jednim ili više važnih zahtjeva u općem interesu priznatih sudskom praksom Suda.

49

U tom pogledu, kao prvo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je cilj članka L. 522‑18 Zakonika o okolišu spriječiti nedostatke koji zbog pretjerane uporabe određenih biocidnih proizvoda postoje za javno zdravlje i okoliš.

50

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, valja podsjetiti, s jedne strane, na to da su zdravlje i život ljudi na prvom mjestu s obzirom na dobra i interese koje Ugovor štiti i da je na državama članicama da se odluče za razinu zaštite javnog zdravlja koju žele postići kao i za način na koji je žele doseći. Budući da se to može razlikovati od jedne države članice do druge, državama članicama valja priznati marginu prosudbe (presuda od 2. prosinca 2010., Ker‑Optika, C‑108/09, EU:C:2010:725, t. 58.).

51

S druge strane, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da zaštita okoliša predstavlja važan razlog u općem interesu koji može opravdati mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2015., Capoda Import‑Export, C‑354/14, EU:C:2015:658, t. 43.).

52

Iz podataka dostavljenih Sudu tako proizlazi da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku mogu ispunjavati važni razlozi u općem interesu koji mogu opravdati mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

53

Kao drugo, na nacionalnim je tijelima da u svakom pojedinom slučaju dokažu da predmetni nacionalni propis udovoljava načelu proporcionalnosti, odnosno da je nužan za ostvarenje predviđenog cilja i da taj cilj ne bi bilo moguće ostvariti blažim zabranama ili ograničenjima odnosno zabranama ili ograničenjima kojima se manje ugrožava trgovina unutar Unije. S tim u svezi, na tim je tijelima da podnesu potrebne dokaze u tu svrhu. Opravdavajući razlozi na koje se država članica može pozvati moraju dakle biti popraćeni analizom prikladnosti i proporcionalnosti mjere koju je donijela ta država kao i preciznim elementima kojima se potkrjepljuje njezina argumentacija (presuda od 23. prosinca 2015., Scotch Whisky Association i dr., C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 53. i 54.).

54

Iz toga slijedi da je nacionalni sud, prilikom ispitivanja nacionalnog propisa s obzirom na opravdanje povezano sa zaštitom zdravlja i života ljudi u smislu članka 36. UFEU‑a, dužan objektivno ispitati može li se na temelju dokaza koje je podnijela država članica o kojoj je riječ razumno zaključiti da su odabrana sredstva prikladna za ostvarenje predviđenih ciljeva kao i mogu li se ti ciljevi ostvariti mjerama koje su manje ograničavajuće za slobodno kretanje robe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. prosinca 2015., Scotch Whisky Association i dr., C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 59.).

55

U tom pogledu, što se tiče prikladnosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku za postizanje navedenih ciljeva, francuska je vlada istaknula da je cilj tog propisa spriječiti i smanjiti izloženost populacije, životinja i okoliša predmetnim biocidnim proizvodima, ograničavanjem poticaja na prekomjernu i ponekad neprimjerenu uporabu tih proizvoda.

56

Iako se čini da se navedenim propisom ne može otkloniti svaku opasnost od nepotrebnog raspršivanja predmetnih biocidnih proizvoda, ostaje činjenica da isključivanjem mogućnosti da stjecatelj ostvari bilo kakvu financijsku prednost prilikom kupnje tih proizvoda, njime se ipak može spriječiti svaku neprimjerenu kupnju navedenih proizvoda i, prema tome, umanjiti rizik povezan s izloženošću populacije, životinja i okoliša prekomjernoj uporabi tih biocidnih proizvoda. Naime, kao što je to istaknula francuska vlada, taj je propis prikladan za izbjegavanje pojava akumuliranja tih proizvoda u okolišu i onečišćenja voda koji iz toga mogu proizaći. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je propis o kojem je riječ u glavnom postupku prikladan za postizanje ciljeva zaštite zdravlja ljudi i okoliša, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

57

Što se tiče nužnosti i proporcionalnosti zabrane određenih poslovnih praksi prilikom prodaje određenih vrsta biocidnih proizvoda, valja smatrati da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 72. do 75. svojeg mišljenja, ta zabrana ne prekoračuje ono što je nužno jer mjerama navođenja dodatnih informacija koje se zahtijevaju prilikom prodaje tih proizvoda, odnosno one predviđene u okviru članka 17. stavka 5. i članka 72. Uredbe br. 528/2012, nije moguće nadoknaditi privlačnost ponude popusta rabata i povrata ili davanja besplatnih uzoraka biocidnih proizvoda prilikom njihove kupnje.

58

Osim toga, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi, s jedne strane, da je cilj propisa o kojem je riječ u glavnom postupku zabraniti praksu rabata i povrata samo prilikom prodaje biocidnih proizvoda koji pripadaju vrstama 14 i 18 odnosno onih koji predstavljaju najveće rizike za zdravlje ljudi i, s druge strane, da se taj propis ne primjenjuje na biocidne proizvode koji ispunjavaju uvjete za pojednostavnjeni postupak odobrenja na temelju članka 25. Uredbe br. 528/2012.

59

Stoga članke 34. i 36. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji zabranjuje određene poslovne prakse kao što su popusti, rabati, povrati, razlikovanje općih i posebnih uvjeta prodaje, davanje besplatnih primjeraka i sve druge slične radnje koje se odnose na biocidne proizvode koji pripadaju vrstama proizvoda 14 i 18, s obzirom na to da je taj propis opravdan ciljevima zaštite zdravlja i života ljudi, kao i zaštite okoliša, da je prikladan za jamčenje ostvarenja tih ciljeva i da se njime ne prekoračuje ono što je nužno za njihovo ostvarenje, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

60

Najprije, kao što je to navedeno u točki 31. ove presude, svrha Uredbe br. 528/2012, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., jest poboljšati funkcioniranje unutarnjeg tržišta kroz usklađivanje pravila o stavljanju na raspolaganje na tržištu i uporabi biocidnih proizvoda istodobno osiguravajući visoki stupanj zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 86. svojeg mišljenja, članak 72. te uredbe jedina je odredba te uredbe koja se odnosi na oglašavanje biocidnih proizvoda. Stoga upravo s obzirom na tu odredbu valja ocijeniti protivi li se navedenoj uredbi nacionalni propis koji zahtijeva da se doda određeni navod na oglas, namijenjen profesionalnim korisnicima, za određene vrste biocidnih proizvoda.

61

Stoga valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 72. Uredbe br. 528/2012 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji zahtijeva to da se, uz navod predviđen u tom članku, doda određeni navod na oglas, namijenjen profesionalnim korisnicima, za biocidne proizvode koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18.

62

U tom pogledu, članak 72. Uredbe br. 528/2012 u stavku 1. predviđa da, kad je riječ o oglašavanju biocidnoga proizvoda, svaki oglas mora poštovati odredbe Uredbe br. 1272/2008 i sadržavati precizan navod koji mora biti jasno odvojen i vidljiv u cijelom oglasu. Taj navod glasi: „Biocidni proizvod rabiti pažljivo. Prije uporabe uvijek pročitati deklaraciju i podatke o proizvodu”. Stavak 2. navedenog članka samo zahtijeva da oglašivači mogu riječ „biocidni proizvod” u propisanom tekstu zamijeniti s jasnom uputom na vrstu proizvoda koji se oglašava. Stavak 3. istog članka određuje da oglasi biocidnih proizvoda ne smiju prikazivati proizvod tako da dovode u zabludu u vezi s rizicima za zdravlje ljudi, zdravlje životinja ili okoliš ili u vezi s njegovom učinkovitosti. Potonjom odredbom također se zabranjuju navodi kao što su „biocidni proizvod niskog rizika”, „neotrovno” ili „ekološki prihvatljivo”.

63

Iz toga slijedi da je člankom 72. Uredbe br. 528/2012 zakonodavac Unije namjeravao detaljno i potpuno urediti formulaciju navoda o rizicima povezanima s uporabom biocidnih proizvoda koji se mogu nalaziti u oglašavanju koje se odnosi na te proizvode, s obzirom na to da taj članak predviđa postojanje obveznog navoda, da izričito zabranjuje određene navode i da ima za cilj, općenitije, zabraniti svaki navod u oglasu koji može dovesti potrošača u zabludu u vezi s rizicima koje mogu predstavljati takvi proizvodi.

64

Osim toga, iz uvodnih izjava 1. i 3. Uredbe br. 528/2012 proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao postići preciznu ravnotežu između slobodnog kretanja biocidnih proizvoda i visoke razine zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša.

65

Iz doslovnog tumačenja članka 72. Uredbe br. 528/2012, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 1. i 3., proizlazi da je zakonodavac Unije u potpunosti uskladio područje u vezi s navodima o rizicima povezanima s uporabom biocidnih proizvoda koji se mogu upotrijebiti u okviru oglašavanja tih proizvoda.

66

Takvo tumačenje potvrđuje zahtjev vidljivosti tih navoda, kako je izražen u posljednjoj rečenici članka 72. stavka 1. Uredbe br. 528/2012. Naime, valja utvrditi da bi dodatni navodi uz one iz te odredbe mogli ugroziti njihovu vidljivost, čak i ako ti dodatni navodi nisu u suprotnosti s ciljevima zaštite zdravlja ljudi, zdravlja životinja i okoliša.

67

Posljedično, članak 72. Uredbe br. 528/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji zahtijeva to da se, uz navod predviđen u tom članku, doda određeni navod na oglas, namijenjen profesionalnim korisnicima, za biocidne proizvode koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18.

68

Kao prvo, valja utvrditi protivi li se Uredbi br. 528/2012 nacionalni propis poput onoga koji proizlazi iz članaka L. 522‑5-3 i R. 522‑16 ‑2 Zakonika o okolišu, koji zabranjuje svako oglašavanje usmjereno na opću javnost u korist biocidnih proizvoda koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18.

69

Kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, iz članka 72. Uredbe br. 528/2012 proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao detaljno i potpuno urediti formulaciju navoda o rizicima povezanima s uporabom biocidnih proizvoda koji se mogu nalaziti u oglašavanju koje se odnosi na te proizvode. Međutim, taj zakonodavac nije namjeravao urediti sve aspekte oglašavanja biocidnih proizvoda i, osobito, isključiti mogućnost da države članice zabrane oglašavanje općoj javnosti.

70

Iz toga slijedi da se članku 72. Uredbe br. 528/2012 ne protivi nacionalni propis koji zabranjuje svako oglašavanje usmjereno na opću javnost u korist biocidnih proizvoda koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18.

71

S obzirom na to, kao drugo, valja ocijeniti protivi li se takav propis članku 34. UFEU‑a.

72

U tom pogledu, kao što je to navedeno u točkama 37. i 38. ove presude, valja provjeriti je li taj propis propis kojim se uređuju načini prodaje proizvoda, u smislu sudske prakse navedene u točki 38. ove presude, koji se primjenjuje na sve relevantne gospodarske subjekte koji obavljaju djelatnost na nacionalnom području i koji na isti način utječe, pravno ili činjenično, na stavljanje na tržište nacionalnih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica.

73

U ovom slučaju valja podsjetiti na to da se, s obzirom na navode suda koji je uputio zahtjev, članci L. 522‑5-3 i R. 522‑16-2 Zakonika o okolišu ne odnose na uvjete koje moraju zadovoljiti biocidni proizvodi koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18, kako bi dobili odobrenje za stavljanje na tržište. S druge strane, te odredbe predviđaju zabranu oglašavanja usmjerenog na opću javnost prilikom prodaje tih proizvoda na način da uređuju samo načine prodaje navedenih proizvoda. Iz toga proizlazi da se može smatrati kako navedene odredbe uređuju načine prodaje u smislu sudske prakse navedene u točki 38. ove presude.

74

Nacionalni propis kojim se uređuju načini prodaje određenih proizvoda može, pak, biti izvan područja primjene članka 34. UFEU‑a samo ako ispunjava dva uvjeta navedena u točki 35. ove presude.

75

Što se tiče prvog uvjeta, iz elemenata koje je Sudu dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da se članci L. 522‑5-3 i R. 522‑16-2 Zakonika o okolišu jednako primjenjuju na sve relevantne gospodarske subjekte koji obavljaju svoju djelatnost na francuskom državnom području.

76

Što se tiče drugog uvjeta, na tom je sudu da ocijeni utječu li te odredbe na isti način, pravno ili činjenično, na stavljanje na tržište nacionalnih proizvoda i proizvoda podrijetlom iz drugih država članica.

77

U ovom slučaju iz elemenata kojima Sud raspolaže ne proizlazi to da propis o kojem je riječ u glavnom postupku pravi razliku prema podrijetlu biocidnih proizvoda o kojima je riječ. Međutim, valja provjeriti je li taj propis zapravo takve naravi da više ometa pristup predmetnih biocidnih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica francuskom tržištu nego što je to slučaj s domaćim proizvodima.

78

U tom pogledu, iako je Sud presudio da nacionalni propis koji ograničava ili zabranjuje određene oblike oglašavanja u korist određenih proizvoda može ograničiti obujam njihove prodaje i, prema tome, može imati veći utjecaj na proizvode podrijetlom iz drugih država članica, ipak je taj zaključak uvjetovao utvrđivanjem posebne poteškoće koja karakteriziraju određeno tržište proizvoda s kojom se trgovac suočava prilikom ulaska na nacionalno tržište, kao što je to postojanje tradicionalnih društvenih praksi, lokalnih navika i običaja ili okolnost da je metoda prodaje na koju se odnosila zabrana bila potencijalno jedina metoda za pristup dotičnom nacionalnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 8. ožujka 2001., Gourmet International Products, C‑405/98, EU:C:2001:135, t. 19. i 21.; od 19. listopada 2016., Deutsche Parkinson Vereinigung, C‑148/15, EU:C:2016:776, t. 25. i od 15. srpnja 2021., DocMorris, C‑190/20, EU:C:2021:609, t. 41.).

79

Međutim, iz elemenata spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da je francusko tržište biocidnih proizvoda obilježeno postojanjem jedne ili više posebnih poteškoća, u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, tako da se ne čini da zabrana svakog oglašavanja usmjerenog na opću javnost u korist određenih biocidnih proizvoda više utječe na stavljanje na tržište proizvoda iz drugih država članica.

80

Ako nakon tog ispitivanja taj sud utvrdi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku više utječe na pristup francuskom tržištu predmetnih biocidnih proizvoda podrijetlom iz drugih država članica nego na pristup takvih proizvoda podrijetlom iz Francuske, na njemu je da utvrdi je li taj propis opravdan jednim ili više razloga od općeg interesa navedenih u članku 36. UFEU‑a ili jednim ili više važnih zahtjeva u općem interesu priznatih sudskom praksom Suda.

81

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz točke 49. ove presude, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje pojašnjava se da propis o kojem je riječ u glavnom postupku ima za cilj spriječiti nedostatke koje prekomjerna uporaba određenih biocidnih proizvoda predstavlja za javno zdravlje i okoliš.

82

Stoga valja utvrditi da je taj propis prikladan za postizanje ciljeva zaštite zdravlja ljudi i okoliša jer predviđa zabranu svakog oglašavanja usmjerenog na opću javnost u korist nekih od tih proizvoda, što je sredstvo kojim se ograničavaju poticaji za kupnju i uporabu takvih proizvoda.

83

Što se tiče nužnosti i proporcionalnosti navedenog propisa, valja smatrati da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 120. i 121. svojeg mišljenja, zabrana svakog oglašavanja usmjerenog na opću javnost u korist određenih biocidnih proizvoda ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje postavljenih ciljeva. Naime, kao što je to istaknula francuska vlada, s jedne strane, taj se propis odnosi samo na oglašavanje usmjereno na opću javnost i stoga ne zabranjuje oglašavanje namijenjeno profesionalnim korisnicima. S druge strane, navedeni propis ima ograničen doseg s obzirom na to da se ne odnosi na sve biocidne proizvode, nego samo na one koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18, odnosno na one koji predstavljaju najveće rizike za zdravlje ljudi, te se ne primjenjuje na biocidne proizvode koji ispunjavaju uvjete za pojednostavnjeni postupak odobrenja na temelju članka 25. Uredbe br. 528/2012.

84

Stoga članak 72. Uredbe br. 528/2012 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis koji zabranjuje oglašavanje usmjereno na opću javnost u korist biocidnih proizvoda koji pripadaju vrstama proizvoda 2 i 4, kao i vrstama proizvoda 14 i 18. Isto vrijedi i za članke 34. i 36. UFEU‑a, s obzirom na to da je taj propis opravdan ciljevima zaštite zdravlja i života ljudi, kao i zaštite okoliša, da je prikladan za jamčenje ostvarenja tih ciljeva i da se njime ne prekoračuje ono što je nužno za njihovo ostvarenje, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

85

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da, s jedne strane, članak 72. Uredbe br. 528/2012 treba tumačiti na način:

a, s druge strane, članke 34. i 36. UFEU‑a treba tumačiti na način:

86

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: