–

za Societatea Naţională de Transport Feroviar de Călători (SNTFC) „CFR Călători” SA, T. Preoteasa, u svojstvu agenta,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane, A. Rotăreanu i A. Wellman, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Biolan, P. Němečková i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 3. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova, prvog u predmetu C‑775/21 između društva Blue Air Aviation SA (u daljnjem tekstu: Blue Air) i udruženja UCMR – ADA Asociaţia pentru Drepturi de Autor a Compozitorilor (u daljnjem tekstu: UCMR – ADA) u pogledu obveze društva Blue Air da udruženju UCMR – ADA plati naknade za emitiranje djela pozadinske glazbe u putničkim zrakoplovima, te drugog u predmetu C‑826/21 između udruženja Uniunea Producătorilor de Fonograme din România (UPFR) i društva Societatea Naţională de Transport Feroviar de Călători (SNTFC) „CFR Călători” SA (u daljnjem tekstu: CFR) u pogledu obveze plaćanja naknade zbog opremljenosti vlakova uređajima koji se mogu koristiti za priopćavanje glazbenih djela javnosti.

3

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi (Švicarska) 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: WCT), koji je odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Europske zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.), a koji je za Europsku uniju stupio na snagu 14. ožujka 2010. (SL 2010., L 32, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 108., str. 185.).

4

Člankom 8. WCT‑a, naslovljenim „Pravo priopćavanja javnosti”, određuje se:

„Bez štete za odredbe iz članka 11., stavka 1., točke ii), iz članka 11bis., stavka 1., točke i) i točke ii), iz članka 11ter., stavka 1., točke ii), iz članka 14., stavka 1. točke ii) i iz članka 14bis., stavka 1. [Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979.], autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za priopćavanje javnosti njihovih djela, putem žica ili bez žica, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela na način da svatko može pristupiti tim djelima s mjesta i u vrijeme koje pojedinačno odabere.”

5

Zajedničke izjave koje se odnose na WCT usvojene su na diplomatskoj konferenciji WIPO‑a 20. prosinca 1996.

6

Zajednička izjava koja se odnosi na članak 8. navedenog ugovora glasi kako slijedi:

„Dogovoreno je da puka opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu ovog Ugovora ili [Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979.]. […]”

7

U uvodnim izjavama 1., 4., 6., 7., 9., 10., 23. i 27. Direktive 2001/29 navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]”

8

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, propisuje se:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

2.   Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:

3.   Prava iz stavaka 1. i 2. ne iscrpljuju se bilo kojom radnjom priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti određenom ovim člankom.”

9

Člankom 8. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.), naslovljenim „Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti”, u stavku 2. predviđa se:

„Države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene [pravične] naknade od strane korisnika, ako se fonogram, izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, te raspodjelu takve naknade između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Države članice mogu, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrditi uvjete u vezi s raspodjelom takve naknade.”

10

Legea nr. 8/1996 privind dreptul de autor și drepturile conexe (Zakon br. 8/1996 o autorskom pravu i srodnim pravima, Monitorul Oficial al României, dio I., br. 60 od 26. ožujka 1996.) nekoliko je puta izmijenjena, među ostalim Zakonom br. 285/2004 (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 587 od 30. lipnja 2004.) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 8/1996). Relevantne odredbe tog zakona navode se u točkama 11. do 20. ove presude u verziji koja je primjenjiva u glavnim postupcima.

11

Člankom 13. Zakona br. 8/1996 propisuje se:

„Korištenjem djela za autora nastaju zasebna i isključiva imovinska prava koja mu omogućuju davanje ovlaštenja ili zabrane za:

[…]

[…]”

12

Članak 15. stavak 1. tog zakona glasi kako slijedi:

„Javnim se smatra svako priopćavanje djela, izvršeno izravno ili korištenjem bilo kojeg tehničkog sredstva, na mjestu otvorenom za javnost ili bilo kojem drugom mjestu na kojem se okuplja određeni broj osoba izvan uobičajenog kruga članova obitelji i poznanika, uključujući scensku izvedbu, recitiranje ili bilo koji drugi javni način neposrednog izvođenja ili predstavljanja djela, javno izlaganje djela likovne umjetnosti, primijenjene umjetnosti, fotografskih i arhitektonskih djela, javno prikazivanje kinematografskih i drugih audiovizualnih djela, uključujući djela digitalne umjetnosti, predstavljanje djela na javnom mjestu putem zvučnih ili audiovizualnih zapisa kao i predstavljanje djela na javnom mjestu bilo kojim načinom radiodifuzijskog emitiranja. Isto tako, javnim se smatra svako priopćavanje djela, žicom ili bežičnim putem, kojim se ono stavlja na raspolaganje javnosti, uključujući putem interneta ili drugih računalnih mreža, tako da svaki pripadnik javnosti može pristupiti djelu s mjesta i u vrijeme koje sam odabere.

[…]”

13

U skladu s člankom 105. stavkom 1. točkom f) tog zakona:

„[…] proizvođač zvučnih zapisa ima isključivo imovinsko pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za:

[…]

14

Člankom 106.5 istog zakona predviđa se:

„1.   Umjetnici, izvođači i proizvođači fonograma imaju pravo na jedinstvenu i pravičnu naknadu za izravno ili neizravno korištenje fonograma objavljenih u komercijalne svrhe ili za njihovu reprodukciju radiodifuzijskim emitiranjem ili bilo kojim sredstvom javnog priopćavanja.

2.   Iznos te naknade utvrđuje se metodologijama u skladu s postupkom koji je predviđen člancima 131., 131.1 i 131.2.”

15

Člankom 123. stavcima 1., 2. i 3. Zakona br. 8/1996 propisuje se:

„1.   Nositelji autorskih i srodnih prava mogu ostvariti prava koja im se priznaju ovim zakonom, osobno ili, na temelju punomoći, posredstvom organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, pod uvjetima predviđenima ovim zakonom.

2.   Kolektivno ostvarivanje autorskih prava može se provoditi samo za djela koja su prethodno javno objavljena, a kolektivno ostvarivanje srodnih prava može se provoditi samo za izvedbe koje su prethodno snimljene ili radiodifuzijski emitirane te za fonograme ili videograme koji su prethodno javno objavljeni.

3.   Nositelji autorskih ili srodnih prava ne mogu organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava ustupiti imovinska prava priznata ovim zakonom.”

16

Članak 123.1 tog zakona u stavku 1. točkama e) i f) predviđa:

„Kolektivno ostvarivanje prava obvezno je za izvršavanje sljedećih prava:

[…]

17

Članak 130. stavak 1. točke a) i b) navedenog zakona glasi kako slijedi:

„Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava obvezne su:

18

U skladu s člankom 131. stavkom 1. istog zakona:

„Kako bi pokrenule postupke pregovora, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebaju podnijeti zahtjev [Oficiulu Român pentru Drepturile de Autor (Rumunjski ured za autorska prava)], zajedno s metodologijama predloženima za pregovore, u skladu s člankom 130. stavkom 1. točkom a).

[…]”

19

Člankom 131.1 stavcima 1., 2. i 3. Zakona br. 8/1996 propisuje se:

„1.   Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava pregovaraju o metodologiji s predstavnicima iz članka 131. stavka 2. točke b) […]

2.   Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava mogu zahtijevati od iste kategorije korisnika paušalne ili razmjerne naknade koje se izračunavaju na temelju prihoda koje korisnik ostvaruje djelatnošću u okviru koje se koristi repertoar, na primjer: radiodifuzijsko emitiranje, kabelsko reemitiranje ili priopćavanje javnosti, pri čemu se u obzir uzima europska praksa u pogledu rezultata pregovora između korisnika i udruga za kolektivno ostvarivanje prava. Razmjerne naknade za djelatnost radiodifuzijskog emitiranja određuju se različito, i to izravno, odnosno razmjerno udjelu korištenja repertoara kojim se kolektivno upravlja u toj djelatnosti te, u nedostatku prihoda, na temelju troškova koji su nastali korištenjem.

3.   Paušalne ili razmjerne naknade iz stavka 2. mogu se zahtijevati samo ako i u onoj mjeri u kojoj se korištenje odnosi na djela koja još uvijek uživaju zaštitu autorskih i srodnih prava predviđenu zakonom.

[…]”

20

Članak 131.2 stavak 2. tog zakona glasi kako slijedi:

„Sporazum stranaka o dogovorenim metodologijama navodi se u protokolu koji se pohranjuje u Rumunjskom uredu za autorsko pravo. […] Tako objavljene metodologije imaju učinak prema svim korisnicima iz sektora za koji su dogovorene kao i svim uvoznicima te proizvođačima medija i uređaja za koje se plaća naknada za privatno umnožavanje u skladu s člankom 107.”

21

Člankom 249. Zakonika o parničnom postupku predviđa se:

„Tko iznosi tvrdnju tijekom sudskog postupka, dužan ju je i dokazati, osim u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom.”

22

Članak 329. tog zakonika glasi kako slijedi:

„Sud može temeljiti svoju odluku na pretpostavkama koje su prepuštene njegovoj ocjeni samo ako imaju dovoljnu težinu i snagu da iz njih proizlazi vjerojatnost iznesene činjenice; međutim, one su dopuštene samo u slučajevima kad se zakonom dopušta dokazivanje saslušanjem svjedoka.”

23

Metodologia privind remunerațiile cuvenite titularilor de drepturi patrimoniale de auto de opere muzicale pentru comunicarea publică a operelor muzicale în scop ambiental (Metodologija za određivanje naknada koje se plaćaju nositeljima imovinskih prava autora glazbenih djela za priopćavanje javnosti glazbenih djela u pozadini, Monitorul Oficial al României, dio I., br. 710 od 7. listopada 2011.), kako je izmijenjena odlukom Rumunjskog ureda za autorska prava br. 198/2012 od 8. studenoga 2012.(Monitorul Oficial al României, dio I., br. 780 od 20. studenoga 2012.), predviđa:

„1. Korisnici glazbenih djela emitiranih u pozadini dužni su prije svakog korištenja glazbenog djela pribaviti od udruženja UCMR – ADA odobrenje u obliku neisključive licencije za korištenje glazbenih djela te platiti naknadu u skladu s tablicom iz ove metodologije, neovisno o stvarnom trajanju korištenja.

2. Za potrebe ove metodologije, pojmovi i izrazi navedeni u nastavku imaju sljedeća značenja:

[…]

6. Za razdoblje za koje nema odobrenje u obliku neisključive licencije koju dodjeljuje udruženje UCMR – ADA, korisnik je dužan platiti tom udruženju iznos u visini trostruke naknade koju bi dugovao u skladu sa zakonom da je imao odobrenje u obliku neisključive licencije.

7. Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava mogu posredstvom za to zaduženih predstavnika nadzirati korištenje glazbenih djela u pozadini, pri čemu im je osiguran slobodan pristup svim mjestima na kojima se koristi glazba u pozadini. Predstavnici organizacija za kolektivno ostvarivanje prava mogu se koristiti prijenosnom opremom za snimanje zvučnih zapisa i/ili videozapisa u prostorijama u kojima se koriste glazbena djela, a takvom se snimkom u potpunosti dokazuje korištenje glazbenih djela u pozadini.”

24

U prilogu toj metodologiji nalazi se tablica naknada koje se plaćaju za priopćavanje javnosti glazbenih djela u pozadini, koje su određene prema vrsti poslovnih prostora ili vozila u kojima se to priopćavanje odvija. Točka 11. te tablice za zračni prijevoz putnika predviđa paušalnu naknadu od 200 rumunjskih leja (RON) mjesečno po zrakoplovu.

25

Metodologia privind comunicarea publică a fonogramelor publicate în scop comercial sau a reproducerilor acestora și tabelele cuprinzând drepturile patrimoniale ale artiștilor interpreți ori executanți și producătorilor de fonograme (Metodologija priopćavanja javnosti fonograma objavljenih u komercijalne svrhe ili njihovih umnoženih primjeraka i tablice imovinskih prava umjetnika izvođača i proizvođača fonograma), Monitorul Oficial al României, dio I., br. 982 od 8. prosinca 2006.), kako je izmijenjena odlukom Rumunjskog ureda za autorska prava br. 189/2013 od 29. studenoga 2013. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 788 od 16. prosinca 2013.), određuje:

„1. Priopćavanjem javnosti fonograma objavljenih u komercijalne svrhe ili njihovih umnoženih primjeraka smatra se priopćavanje istih u javnim (zatvorenim ili otvorenim) prostorima, neovisno o načinu priopćavanja, upotrebom mehaničkih, elektroakustičnih ili digitalnih sredstava (razglasni uređaji, uređaji za snimanje zvučnih ili audiovizualnih zapisa, radio prijamnici ili televizori, računalna oprema itd.).

[…]

3. U smislu ove metodologije, korisnikom fonogramâ smatra se svaka ovlaštena fizička ili pravna osoba koja priopćava javnosti fonograme objavljene u komercijalne svrhe ili njihove umnožene primjerke u prostorima koje koristi po bilo kojoj osnovi (vlasništvo, upravljanje, najam, podnajam, posudba itd.).

[…]

5. Korisnik je dužan ishoditi odobrenja u obliku neisključivih licencija, koje izdaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava […] proizvođača fonograma, za priopćavanje javnosti fonograma objavljenih u komercijalne svrhe […] uz naknadu prema tablicama koje se navode u nastavku, neovisno o stvarnom trajanju priopćavanja javnosti.”

26

U prilogu toj metodologiji nalaze se dvije tablice od kojih prva predviđa naknade za djelatnosti koje se obavljaju uz pozadinsku glazbu, a koje su određene prema vrsti poslovnih prostora ili vozila u kojima se te djelatnosti odvijaju. Točka E3, podtočka 1. te prve tablice za željeznički prijevoz putnika predviđa mjesečnu naknadu od 30 rumunjskih leja (RON) po vagonu koji je opremljen sustavom ozvučenja.

27

Udruženje UCMR – ADA je organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u području glazbe.

28

To je tijelo 2. ožujka 2018. podnijelo tužbu Tribunalulu București (Viši sud u Bukureštu, Rumunjska) protiv zračnog prijevoznika Blue Air, radi isplate preostalih dugovanih naknada i kazni za priopćavanje javnosti glazbenih djela u zrakoplovima kojima upravlja društvo Blue Air, a za što potonje nije dobilo licenciju.

29

Društvo Blue Air pred tim je sudom tvrdilo da upravlja s 28 zrakoplova i da, iako je 22 od tih 28 zrakoplova opremljeno računalnim programom koji omogućuje emitiranje glazbenih djela, ono je nakon dobivanja potrebne licencije javnosti priopćavalo u pozadini samo jedno glazbeno djelo, i to u 14 od tih zrakoplova.

30

Nakon tih je pojašnjenja udruženje UCMR – ADA proširilo svoje zahtjeve za plaćanje smatrajući da postojanje sustava ozvučenja u otprilike 22 zrakoplova opravdava zaključak da su zaštićena djela bila priopćavana javnosti u svim zrakoplovima društva Blue Air.

31

Presudom od 8. travnja 2019. prihvaćena je tužba udruženja UCMR – ADA. Tribunalul București (Viši sud u Bukureštu) u biti je smatrao, na temelju presuda od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764) i od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland) (C‑162/10, EU:C:2012:141), da činjenica da je društvo Blue Air opremilo prijevozna sredstva kojima upravlja uređajima koji omogućuju priopćavanje javnosti glazbenih djela u pozadini dovodi do oborive presumpcije korištenja tih djela, na temelju koje treba presuditi da se u svakom zrakoplovu koji je opremljen sustavom ozvučenja, taj uređaj koristi za priopćavanje javnosti predmetnog glazbenog djela, pri čemu nije potreban dodatan dokaz u tom pogledu.

32

Društvo Blue Air podnijelo je žalbu protiv te odluke Curtei de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), sudu koji je uputio zahtjev, pri čemu je među ostalim tvrdilo da nije priopćavalo pozadinsku glazbu u zrakoplovima kojima upravlja, a za koje nije dobilo nikakvu licenciju, te da puko postojanje uređaja nije isto što i priopćavanje glazbenih djela javnosti. Dodalo je da svrha emitiranja pozadinske glazbe nije ostvarivanje ikakve dobiti. Naposljetku je navelo da sustav ozvučenja u zrakoplovima postoji iz sigurnosnih razloga kako bi se omogućila komunikacija među članovima posade zrakoplova kao i komunikacija članova te posade s putnicima.

33

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da nije u potpunosti jasno predstavlja li priopćavanje glazbenog djela u pozadini, čija svrha nije ostvarivanje dobiti, priopćavanje javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29. Osim toga, u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, taj se sud pita o standardu dokazivanja koji se zahtijeva u tom pogledu. Ističe da, u skladu sa sudskom praksom određenih nacionalnih sudova, kada je ustanova koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost navedena u metodologiji iz točke 23. ove presude, postoji oboriva presumpcija da se na navedenom mjestu javnosti priopćavaju djela zaštićena autorskim pravom. Takva presumpcija osobito je opravdana nemogućnošću da organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava sustavno nadziru sva mjesta u kojima bi se mogle poduzimati radnje korištenja djela intelektualnog stvaralaštva.

34

U tim je okolnostima Curtea de Apel Bucureşti (Žalbeni sud u Bukureštu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

U slučaju niječnog odgovora na to pitanje:

35

Udruženje UPFR je organizacija za kolektivno ostvarivanje srodnih prava proizvođača fonograma.

36

To je tijelo 2. prosinca 2013. podnijelo tužbu protiv CFR‑a, društva za željeznički prijevoz, radi isplate preostalih dugovanih naknada i kazni za priopćavanje glazbenih djela javnosti u putničkim vagonima kojima ono upravlja. U tom je kontekstu tvrdilo da mjerodavni propisi o željeznicama nalažu da dio vlakova kojima upravlja CFR bude opremljen sustavom ozvučenja te je istaknulo da je postojanje takvih sustava jednako priopćavanju djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

37

Tribunalul București (Viši sud u Bukureštu) odbio je tu tužbu smatrajući da, iako je točno da sama činjenica postavljanja sustava ozvučenja koji tehnički omogućuje javnosti pristup zvučnim zapisima predstavlja priopćavanje glazbenih djela javnosti, nije dokazano da su vlakovi koji su u uporabi bili opremljeni takvim sustavom.

38

Udruženje UPFR podnijelo je žalbu protiv te odluke Curtei de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu), sudu koji je uputio zahtjev.

39

Taj sud ističe da u nacionalnoj sudskoj praksi, osobito na temelju presude od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764), prevladava stajalište da je postojanje sustava ozvučenja u željezničkom vagonu istovjetno priopćavanju glazbenih djela javnosti. Međutim, taj sud izražava sumnje u tom pogledu.

40

U tim je okolnostima Curtea de Apel Bucureşti (Žalbeni sud u Bukureštu) odlučila prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41

Odlukom od 1. ožujka 2022. predmeti C‑775/21 i C‑826/21 spojeni su u svrhu provođenja pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude, u skladu s člankom 54. Poslovnika Suda.

42

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da emitiranje glazbenog djela kao pozadinske glazbe u putničkom prijevoznom sredstvu predstavlja priopćavanje javnosti u smislu te odredbe.

43

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, države članice moraju autorima predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela tako da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere.

44

Kao što je to Sud u više navrata presudio, na temelju te odredbe autori imaju pravo koje je preventivne naravi i koje im omogućuje da interveniraju između eventualnih korisnika svojih djela i radnji priopćavanja javnosti koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve u svrhu njihove zabrane (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 62. i navedena sudska praksa).

45

Budući da člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 nije definiran pojam „priopćavanje javnosti”, smisao i doseg toga pojma valja odrediti s obzirom na ciljeve koji se žele ostvariti tom direktivom i s obzirom na kontekst kojeg je dio odredba koja se tumači (presuda od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 17. i navedena sudska praksa).

46

U tom pogledu Sud podsjeća na to da taj pojam, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 23. Direktive 2001/29, treba tumačiti široko, na način da obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja i, stoga, svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. Naime, iz uvodnih izjava 4., 9. i 10. te direktive proizlazi da je njezin glavni cilj uspostaviti viši stupanj zaštite autora, omogućavajući im dobivanje odgovarajuće naknade za korištenje njihovih djela, osobito prigodom priopćavanja javnosti (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 63. i navedena sudska praksa).

47

U tom pogledu, kao što je to Sud u više navrata presudio, pojam „priopćavanje javnosti” u smislu tog članka 3. stavka 1. ujedinjuje dva kumulativna elementa, točnije radnju priopćavanja nekog djela i priopćavanje tog djela javnosti te podrazumijeva pojedinačnu ocjenu (presude od 2. travnja 2020., Stim i SAMI, C‑753/18, EU:C:2020:268, t. 30. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 66. i navedena sudska praksa).

48

Prilikom takve ocjene treba imati u vidu više međusobno dopunjujućih kriterija koji nisu samostalni ni međusobno ovisni. Budući da se ti kriteriji mogu naći u različitim konkretnim situacijama u vrlo različitom opsegu, valja ih primijeniti i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj interakciji (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 25. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

49

Među tim kriterijima Sud je, s jedne strane, istaknuo nezaobilaznu ulogu korisnika i namjernost njegove intervencije. Naime, taj korisnik poduzima radnju priopćavanja kada djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to osobito kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli uživati u emitiranom djelu (presuda od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 26. i navedena sudska praksa).

50

Osim toga, Sud je presudio da lukrativna narav priopćavanja javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, nije irelevantna (presuda od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 38. i navedena sudska praksa). Međutim, priznao je da takva narav nije neophodan uvjet za utvrđenje samog postojanja priopćavanja javnosti (presude od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 42. i navedena sudska praksa, te od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 49.).

51

S druge strane, da bi bila obuhvaćena pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, potrebno je isto tako da su zaštićena djela doista priopćena određenoj javnosti (presuda od 28. listopada 2020., BY (Fotografija kao dokaz), C‑637/19, EU:C:2020:863, t. 25. i navedena sudska praksa).

52

U tom pogledu, Sud je pojasnio da pojam „javnost” obuhvaća neodređeni broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva prilično velik broj osoba (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 69. i navedena sudska praksa).

53

U ovom slučaju, kao prvo, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 49. ove presude, treba utvrditi da emitiranje glazbenog djela kao pozadinske glazbe koje u svojem putničkom prijevoznom sredstvu vrši prijevoznik predstavlja radnju priopćavanja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, s obzirom na to da taj prijevoznik time djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to osobito kada ti klijenti, kad ne bi bilo takvog djelovanja, načelno ne bi mogli uživati u emitiranom djelu.

54

Kao drugo, takvo glazbeno djelo doista je priopćeno javnosti u smislu sudske prakse navedene u točki 51. ove presude. Iako je točno da pojam „javnost”, kao što je to Sud presudio, podrazumijeva određeni minimalni prag, što iz tog pojma isključuje premali ili čak neznatan broj osoba, Sud je također naglasio da, kako bi se utvrdio taj broj, treba voditi računa osobito o broju osoba koje istodobno mogu imati pristup istom djelu, ali također i o broju onih koje mu mogu pristupiti uzastopno (vidjeti u tom smislu presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 43. i 44. te od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

55

Međutim, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, u ovom je slučaju nesporno da je djelo o kojem je riječ u glavnom postupku stvarno emitirano u polovini zrakoplova kojima upravlja društvo Blue Air tijekom letova tog zračnog prijevoznika, tako da se javnost o kojoj je riječ sastoji od svih skupina putnika koji su istodobno ili uzastopno letjeli na tim letovima, pri čemu se takav broj dotičnih osoba ne može smatrati vrlo premalim ili čak neznatnim, u smislu sudske prakse navedene u točki 54. ove presude.

56

U tom kontekstu nije odlučujuća okolnost, koju navodi sud koji je uputio zahtjev, da je lukrativna narav takvog priopćavanja vrlo upitna u pogledu emitiranja fragmenata glazbenih djela u pozadini svim putnicima zrakoplova u trenutku polijetanja, slijetanja ili u bilo kojem drugom trenutku tijekom leta. Naime, takva lukrativna narav nije nužan uvjet za utvrđivanje postojanja priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, s obzirom na to da je Sud presudio da takva narav nije nužno neophodan uvjet koji određuje samo postojanje priopćavanja javnosti, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 50. ove presude.

57

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje u predmetu C‑775/21 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da emitiranje glazbenog djela kao pozadinske glazbe u putničkom prijevoznom sredstvu predstavlja priopćavanje javnosti u smislu te odredbe.

58

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a, na potonjem je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na određene odredbe prava Unije, ne sprječava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (presuda od 22. lipnja 2022., Volvo i DAF Trucks, C‑267/20, EU:C:2022:494, t. 28. i navedena sudska praksa).

59

U ovom predmetu, s obzirom na sve okolnosti koje je iznio sud koji je uputio zahtjev u svojim zahtjevima za prethodnu odluku, prethodna pitanja valja preoblikovati kako bi se tom sudu dao koristan odgovor.

60

Konkretno, što se tiče tužbe u predmetu C‑826/21, nju je podnijela organizacija za kolektivno ostvarivanje srodnih prava proizvođača fonograma kako bi od društva CFR ishodila plaćanje pravične naknade za priopćavanje javnosti glazbenih djela u putničkim vagonima kojima ono upravlja. Stoga, uzimajući u obzir primjenu na taj spor članka 105. stavka 1. točke f) Zakona br. 8/1996 navedenog u točki 10. ove presude, koji propisuje imovinsko pravo proizvođača zvučnih snimki da odobri radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti vlastitih zvučnih snimki, očito je da je tumačenje članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 također relevantno za rješavanje navedenog spora.

61

U tim okolnostima valja smatrati da svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumačiti na način da ugradnja opreme za ozvučenje u prijevozno sredstvo i, ovisno o slučaju, računalnog programa koji omogućava emitiranje pozadinske glazbe, predstavlja priopćavanje javnosti u smislu tih odredbi.

62

Valja podsjetiti na to da prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i njezin kontekst te ciljeve propisa kojeg je dio. Što se tiče, konkretno, članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, on se mora tumačiti u skladu s mjerodavnim odredbama WCT‑a, s obzirom na to da je cilj Direktive 2001/29 provedba određenih obveza koje Unija ima na temelju navedene konvencije (vidjeti u tom smislu presude od 17. travnja 2008., Peek & Cloppenburg, C‑456/06, EU:C:2008:232, t. 33. i od 21. lipnja 2012., Donner, C‑5/11, EU:C:2012:370, t. 23.).

63

Kao prvo, kad je riječ o tekstu predmetnih odredbi, u točki 43. ove presude navedeno je da iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 proizlazi da države članice moraju osigurati autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere.

64

Usto, na temelju članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, zakonodavstvom država članica mora se osigurati, s jedne strane, da korisnik plaća jedinstvenu pravičnu naknadu ako se fonogram objavljen u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti i, s druge strane, da se takva naknada raspodijeli između relevantnih izvođača i proizvođača fonograma.

65

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se na temelju sudske prakse Suda, s obzirom na to da zakonodavac Unije nije izrazio drukčiju namjeru, pojam „priopćavanje javnosti” upotrijebljen u dvjema navedenim odredbama treba tumačiti na način da ima isto značenje (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 33. i od 17. lipnja 2021., M. I. C. M., C‑597/19, EU:C:2021:492, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

66

Kao drugo, kad je riječ o cilju koji se nastoji postići tim odredbama, a s obzirom na to da je glavni cilj Direktive 2001/29 uspostava višeg stupnja zaštite autora, iz sudske prakse navedene u točki 46. ove presude proizlazi da taj pojam doista treba tumačiti široko, na način da obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja i, stoga, svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje.

67

S obzirom na navedeno, valja istaknuti, kao treće, što se tiče konteksta u kojem se nalaze predmetne odredbe, da iz uvodne izjave 27. Direktive 2001/29, koja u bitnome preuzima zajedničku izjavu u pogledu članka 8. WCT‑a, kao što je to Sud istaknuo u presudi od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando (C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 79.), proizlazi da „[puka] opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu te direktive”.

68

U tom pogledu, kad bi puka okolnost da je korištenje opreme za ozvučenje i, ovisno o slučaju, računalnog programa, nužno kako bi javnost doista mogla pristupiti djelu dovela automatski do toga da se djelovanje vlasnika te opreme kvalificira kao „radnja priopćavanja”, svaka „opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje”, uključujući kada je postojanje takve opreme propisano nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje prijevoznikova djelatnost, predstavljala bi takvu radnju, što se međutim uvodnom izjavom 27. Direktive 2001/29 izričito isključuje (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 79.).

69

S obzirom na ta razmatranja, valja smatrati da činjenica raspolaganja opremom za ozvučenje u prijevoznom sredstvu i, ovisno o slučaju, računalnim programom koji omogućuje emitiranje pozadinske glazbe, ne predstavlja radnju priopćavanja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, s obzirom na to da je riječ o pukoj opskrbi materijalnim uređajima za priopćavanje.

70

Točno je da je Sud već presudio da voditelji kafe‑restorana, hotela ili termalnog lječilišta vrše radnju priopćavanja kad svojim klijentima namjerno prenose zaštićena djela, svjesno odašiljući signal televizijskim ili radijskim prijamnicima koji su postavljeni u njihovim objektima (vidjeti u tom smislu presude od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 47., od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 196. i od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, EU:C:2014:110, t. 26.). Isto tako, vlasnik centra za rehabilitaciju koji namjerno prenosi zaštićena djela svojim pacijentima putem televizijskih uređaja postavljenih na više mjesta u tom objektu vrši radnju priopćavanja (presuda od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 55. i 56.).

71

Međutim, sama ugradnja opreme za ozvučenje u prijevozno sredstvo ne može se izjednačiti s radnjama kojima pružatelji usluga namjerno prenose zaštićena djela svojim klijentima, odašiljući signal prijamnicima koji su postavljeni u njihovu objektu i koji omogućavaju pristup takvim djelima.

72

Budući da ugradnja opreme za ozvučenje u prijevozno sredstvo i, ovisno o slučaju, računalnog programa koji omogućava emitiranje pozadinske glazbe, ne predstavlja „radnju priopćavanja”, nije potrebno ispitivati je li došlo do eventualnog priopćavanja javnosti u smislu sudske prakse.

73

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C‑775/21 te na prvo pitanje u predmetu C‑826/21 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da ugradnja opreme za ozvučenje u prijevozno sredstvo i, ovisno o slučaju, računalnog programa koji omogućava emitiranje pozadinske glazbe, ne predstavlja priopćavanje javnosti u smislu tih odredbi.

74

S obzirom na razmatranja iz točke 60. ove presude, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, valja smatrati da taj sud svojim pitanjem u biti pita treba li članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumače nacionalni sudovi, kojim se utvrđuje oboriva presumpcija priopćavanja glazbenih djela javnosti koja se temelji na postojanju sustava ozvučenja u prijevoznim sredstvima.

75

Najprije treba istaknuti da rumunjska vlada u svojim pisanim očitovanjima osporava pretpostavku na koju se oslanja sud koji je uputio zahtjev, a prema kojoj nacionalni propis utvrđuje oborivu presumpciju priopćavanja glazbenih djela javnosti koja se temelji na postojanju sustava ozvučenja u prijevoznim sredstvima.

76

Treba međutim podsjetiti na to da su u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, funkcije Suda i suda koji je uputio zahtjev međusobno jasno odvojene i da je isključivo potonji nadležan za tumačenje nacionalnog zakonodavstva (presuda od 17. ožujka 2022., Daimler, C‑232/20, EU:C:2022:196, t. 91. i navedena sudska praksa).

77

Stoga nije na Sudu da u okviru prethodnog postupka odlučuje o tumačenju nacionalnih odredaba. Naime, Sud je u okviru podjele nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova dužan uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja, kako je određen odlukom kojom se upućuje prethodno pitanje (presuda od 17. ožujka 2022., Daimler, C‑232/20, EU:C:2022:196, t. 92. i navedena sudska praksa).

78

U tom pogledu, osobito iz uvodnih izjava 1., 6. i 7. Direktive 2001/29 proizlazi da su ciljevi te direktive, među ostalim, otklanjanje zakonskih razlika i pravne nesigurnosti u vezi sa zaštitom autorskih prava, koje nesigurnosti mogu ometati nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta i razvoj informacijskog društva u Europi, te izbjegavanje nedosljednih nacionalnih odgovora na tehnološki razvoj. Usto, u tim se uvodnim izjavama navodi da bi bez usklađivanja na razini Unije mogle nastati značajne razlike u zaštiti, što bi dovelo do rascjepkanosti unutarnjeg tržišta i pravne nedosljednosti. Nadalje, također u skladu s navedenim uvodnim izjavama, značajne zakonske razlike i pravna nesigurnost u zaštiti mogle bi ometati ekonomiju obujma u odnosu na nove proizvode i usluge koji su zaštićeni autorskim pravom i srodnim pravima.

79

Međutim, kao što je to Sud već presudio, priznavanje da država članica može šire zaštititi nositelje autorskog prava na način da propiše da pojam „priopćavanje javnosti” obuhvaća također i druge radnje osim onih iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 dovelo bi do stvaranja pravnih neusklađenosti i time, za treće subjekte, pravne nesigurnosti (presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 34.).

80

Iz toga slijedi da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da zabranjuje državi članici da šire zaštiti nositelje autorskog prava na način da predvidi da pojam priopćavanja javnosti obuhvaća više radnji od onih navedenih u toj odredbi (presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 41.).

81

Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 65. ove presude, takvo je tumačenje po analogiji primjenjivo na pojam „priopćavanje javnosti” u smislu Direktive 2006/115.

82

U ovom slučaju iz odgovora na prvo pitanje u predmetu C‑826/21 proizlazi da članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da ugradnja opreme za ozvučenje i, ovisno o slučaju, računalnog programa koji omogućava emitiranje pozadinske glazbe putnicima koji s njom dolaze u doticaj neovisno o njihovoj volji, ne predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe.

83

Toj se odredbi stoga protivi nacionalni propis kojim se utvrđuje oboriva presumpcija priopćavanja javnosti koja se temelji na postojanju takvih sustava ozvučenja. Naime, takav propis može dovesti do naplaćivanja naknade samo za ugradnju tih sustava ozvučenja, čak i ako ne postoji nikakvo priopćavanje javnosti, što je protivno navedenoj odredbi.

84

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumače nacionalni sudovi, kojim se utvrđuje oboriva presumpcija priopćavanja glazbenih djela javnosti koja se temelji na postojanju sustava ozvučenja u prijevoznim sredstvima.

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: