–

za osobu MCM, ona osobno,

–

za švedsku vladu, H. Eklinder, C. Meyer‑Seitz, A. Runeskjöld, M. Salborn Hodgson, R. Shahsavan Eriksson, H. Shev, J. Lundberg i O. Simonsson, u svojstvu agenata,

–

za dansku vladu, J. Nymann‑Lindegren i M. Søndahl Wolff, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, E. Samoilova i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Carlin i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

–

za norvešku vladu, E. S. Eikeland i T. H. Aarthun, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a i članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe MCM i Centrale studiestödsnämnden (Nacionalni odbor za pomoć studentima, Švedska) (u daljnjem tekstu: CSN) u vezi s pravom osobe MCM da joj Švedska Država dodijeli financijsku potporu za studij u Španjolskoj.

3

Članak 7. Uredbe br. 492/2011 u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Prema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju.

2.   Takav radnik uživa jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici.”

4

U skladu s člankom 10. stavkom 1. te uredbe:

„Djeca državljanina jedne države članice koji je zaposlen ili je bio zaposlen na državnom području druge države članice, ako borave na državnom području te države, imaju pravo pristupa općem obrazovanju, naukovanju i strukovnom osposobljavanju pod istim uvjetima kao državljani te države.”

5

U skladu s člankom 23. prvim stavkom poglavlja 3. Studiestödslaga (1999:1395) (Zakon (1999:1395) o financijskoj pomoći za studij, u daljnjem tekstu: Zakon o financijskoj pomoći za studij), pretpostavka studentova prava na primanje financijske potpore za visokoškolsko obrazovanje izvan Švedske jest da je boravio u Švedskoj tijekom neprekidnog razdoblja od najmanje dvije godine u proteklih pet godina koje prethode zahtjevu za pomoć (u daljnjem tekstu: uvjet boravišta).

6

Međutim, vlada ili tijelo koje ona odredi mogu donijeti posebne odredbe koje omogućuju odstupanje od uvjeta boravišta ili propisati dodatna pravila o financijskoj pomoći koja se dodjeljuje studentima na školovanju u inozemstvu.

7

Tako Centrala studiestödsnämndens föreskritfter och allmänna råd om beviljning av studienmedel (CSNFS 2001:1) (Odredbe i opće upute CSN‑u o odobravanju financijske pomoći za studij, u daljnjem tekstu: odredbe i opće upute CSN‑u) detaljno razrađuju Zakon o financijskoj pomoći za studij. Člankom 6. u poglavlju 12. tih odredaba i općih uputa određuje se da se uvjet boravišta predviđen člankom 23. iz poglavlja 3. tog zakona ne primjenjuje na osobu koja je ispunjavala taj uvjet kada je počela studirati u inozemstvu primajući pomoć za studij u smislu navedenog zakona ili stipendiju za doktorande i koja bez prekida nastavlja svoj studij primajući tu potporu. Članak 6.a tog poglavlja 12. predviđa da se uvjet boravišta ne primjenjuje ni na švedskog državljanina koji boravi u inozemstvu zbog bolesti ako je prethodno boravio u Švedskoj. Naposljetku, članak 6.b navedenog poglavlja 12. pojašnjava da se, ako to posebne okolnosti opravdavaju, pomoć za studij može dodijeliti studentu čak i ako ne ispunjava uvjet boravišta.

8

CSN u posebnim slučajevima u kojima smatra da uvjet boravišta nije u skladu s pravom Unije dopušta odstupanje od njega zahtijevajući ipak da je osoba povezana sa švedskim društvom. Tako Centrala studiestödsnämndens rättsliga ställningstaganden dnr 2013–113–9290 samt dnr 2014–112–8426 (Interne upute CSN‑a br. 2013–113–9290 i br. 2014–112–8426) predviđaju da se uvjet boravišta naveden u prvom stavku članka 23. iz poglavlja 3. Zakona o financijskoj pomoći za studij, na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011, ne primjenjuje na osobe u Švedskoj koje CSN smatra radnicima migrantima ili članovima njihovih obiteljima. Suprotno tomu, te osobe, osim kada je član obitelji dijete, moraju biti povezane sa švedskim društvom kako bi se dodijelila financijska pomoć za studij.

9

Osoba MCM, švedski državljanin, od svojeg rođenja boravi u Španjolskoj.

10

U ožujku 2020. osoba MCM je CSN‑u podnijela zahtjev za financijsku pomoć radi pohađanja sveučilišnog studija u Španjolskoj. Osoba MCM je navela da je njezin otac, također švedski državljanin, koji živi i radi u Švedskoj od studenoga 2011., bio aktivan kao radnik migrant u Španjolskoj tijekom otprilike 20 godina.

11

CSN je odbio zahtjev uz obrazloženje da osoba MCM ne ispunjava uvjet boravišta u Švedskoj predviđen u prvom stavku članka 23. iz poglavlja 3. Zakona o financijskoj pomoći za studij i da ne ispunjava nijedan od kriterija utvrđenih odstupajućim odredbama iz članaka 6., 6.a i 6.b poglavlja 12. odredaba i općih uputa CSN‑u, na temelju kojih joj je takva pomoć mogla biti dodijeljena. Osim toga, smatrao je da osoba MCM ne može zahtijevati tu pomoć na osnovi toga što je član obitelji radnika migranta, s obzirom na to da njezin otac sada obavlja profesionalnu djelatnost u Švedskoj, državi članici njezina podrijetla, i da ne ispunjava alternativni uvjet integriranosti u švedsko društvo koji omogućava izuzimanje uvjeta boravišta.

12

Osoba MCM je protiv te odluke podnijela tužbu Överklagandenämndenu för studiestöd (Žalbeni odbor za financijsku pomoć za studij, Švedska), sudu koji je uputio zahtjev. CSN je u svojim očitovanjima ostao pri svojoj ocjeni. Također je naveo da bi odbijanje financijske pomoći za studij osobi MCM moglo odvratiti njezina oca od migriranja u Španjolsku i stoga predstavlja prepreku slobodnom kretanju njezina oca. Međutim, u tom se smislu pita je li predmetna situacija i dalje obuhvaćena pravom Unije, s obzirom na to da se otac osobe MCM od 2011. više ne koristi svojom slobodom kretanja kao radnik migrant. Također dvoji može li se radnik migrant koji se vratio u svoju državu podrijetla vremenski neograničeno u odnosu na tu državu oslanjati na jamstva koja se primjenjuju na njega samog i na članove njegove obitelji prema Uredbi br. 492/2011.

13

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se financijska pomoć za studij može dodijeliti švedskim državljanima i državljanima drugih država članica za pohađanje visokoškolskog obrazovanja u inozemstvu.

14

Podsjeća na to da je, u skladu s prvim stavkom članka 23. poglavlja 3. Zakona o financijskoj pomoći za studij, pravo na takvu pomoć – koje ne ovisi ni o prihodima roditelja podnositelja zahtjeva ni o bilo kakvoj drugoj socijalnoj okolnosti – uvjetovano time da je student koji je podnositelj zahtjeva boravio u Švedskoj tijekom neprekinutog razdoblja od najmanje dvije godine tijekom posljednjih pet godina. Ako se uvjet boravišta ne može ispuniti, pomoć se ipak može dodijeliti ako postoje posebne okolnosti u smislu članka 6.b poglavlja 12. odredaba i općih uputa CSN‑u.

15

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011, uvjet boravišta nije propisan za radnike migrante ili članove njihovih obitelji. Međutim – osim u slučaju kada je podnositelj zahtjeva dijete radnika migranta – CSN zahtijeva, u skladu sa svojim internim uputama, povezanost sa švedskim društvom kako bi se primila financijska pomoć za studij.

16

Taj sud usto pojašnjava da se uvjet boravišta ne primjenjuje ni na osobe, uključujući švedske državljane, koje ne borave u Švedskoj i koje se prijavljuju za financijsku pomoć za studij u drugoj državi članici Unije. U tom slučaju, CSN dodjelu takve pomoći uvjetuje povezanošću sa švedskim društvom, oslanjajući se na presudu Suda od 18. srpnja 2013., Prinz i Seeberger, C‑523/11 i C‑585/11, EU:C:2013:524, t. 38.).

17

Pita se može li se uvjet postojanja povezanosti s državom članicom podrijetla primijeniti na dijete koje boravi u Uniji, a koje je dijete radnika migranta koji je napustio državu članicu domaćina u kojoj je obavljao profesionalnu djelatnost kako bi živio u svojoj državi članici podrijetla. Naime, prema mišljenju tog suda, takav uvjet mogao bi biti protivan članku 7. stavku 2. Uredbe br. 492/2011 i odvratiti određene roditelje ili buduće roditelje od ostvarivanja prava na slobodno kretanje radnika u smislu članka 45. UFEU‑a.

18

Smatra da se ograničenje slobodnog kretanja radnika mora moći opravdati razlozima koji se odnose na financijske interese države članice podrijetla. Međutim, pita se treba li u ovom slučaju po analogiji primijeniti sudsku praksu kojom se mogu opravdati ograničenja slobodnog kretanja građana u smislu članaka 20. i 21. UFEU‑a.

19

U tim je okolnostima Överklagandenämnden för studiestöd (Žalbeni odbor za financijsku pomoć za studij) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li država članica (država podrijetla) glede djeteta radnika migranta koji se vratio, neovisno o članku 45. UFEU‑a i članku 7. stavku 2. Uredbe br. 492/2011, uzimajući u obzir proračunske interese države podrijetla, postaviti uvjet da dijete mora biti povezano s državom podrijetla kako bi se tom djetetu odobrila financijska pomoć za studij u inozemstvu u drugoj državi članici u kojoj je djetetov roditelj prije radio (država domaćin), ako

20

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. Uredbe br. 492/2011 i članak 45. UFEU‑a tumačiti tako da im se protivi propis države članice koji pravo djeteta – čiji je roditelj osoba koja je napustila državu članicu domaćina u kojoj je radila kako bi živjela u prvoj državi članici čiji je državljanin – na financijsku pomoć namijenjenu pohađanju studija u državi članici domaćinu, uvjetuje time da je to dijete povezano s državom članicom podrijetla, u situaciji u kojoj, s jedne strane, dijete od svojeg rođenja boravi u državi članici domaćinu i, s druge strane, država članica podrijetla propisuje uvjet postojanja povezanosti za druge državljane koji ne ispunjavaju uvjet boravišta i koji se prijavljuju za takvu financijsku pomoć kako bi studirali u drugoj državi članici.

21

Valja podsjetiti na to da se člankom 45. UFEU‑a zabranjuje svaka diskriminacija na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja. Osim toga, budući da je članak 7. stavak 1. Uredbe br. 492/2011 samo poseban izraz navedenog načela nediskriminacije u specifičnom području uvjeta zapošljavanja i rada, treba ga tumačiti na isti način kao i članak 45. UFEU‑a (presude od 5. prosinca 2013., Zentralbetriebsrat der gemeinnützigen Salzburger Landeskliniken, C‑514/12, EU:C:2013:799, t. 23. i navedena sudska praksa i od 12. svibnja 2021., CAF, C‑27/20, EU:C:2021:383, t. 24.).

22

Isto tako, člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011, koji predviđa da radnik državljanin neke države članice ima, na području drugih država članica, pravo na iste socijalne i porezne pogodnosti kao i domaći radnici, provodi se, u specifičnom području dodjele socijalnih povlastica, načelo jednakog postupanja utvrđeno u članku 45. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 35. i od 2. travnja 2020., PF i dr., C‑830/18, EU:C:2020:275, t. 29.).

23

Pojam „socijalna povlastica”, u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011, obuhvaća sve povlastice koje se, na temelju ugovora o radu ili ne, općenito priznaju radnicima državljanima, prije svega zbog njihova objektivnog svojstva radnika ili same činjenice njihova boravka na državnom području (presuda od 6. listopada 2020., Jobcenter Krefeld, C‑181/19, EU:C:2020:794, t. 41.).

24

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pomoć dodijeljena za troškove života i obrazovanje radi pohađanja sveučilišnog studija nakon kojeg se stječe stručna kvalifikacija predstavlja socijalnu povlasticu u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2019., Aubriet, C‑410/18, EU:C:2019:582, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

25

U ovom slučaju nije sporno da je predmetna pomoć socijalna povlastica u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011.

26

Međutim, valja naglasiti da iz teksta članka 7. Uredbe br. 492/2011, na temelju kojeg se prema radniku migrantu ne može postupati drukčije „u drugoj državi članici”, kao i iz članka 10. te uredbe, u skladu s kojim djeca radnika migranta na državnom području „druge države članice” imaju pravo na iste uvjete kao i državljani te države, proizlazi da je cilj tih članaka zaštita od diskriminacija s kojima bi se radnik migrant i članovi njegove obitelji mogli suočiti u državi članici domaćinu.

27

Kao što je to u biti također istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 56. i 57. svojeg mišljenja, iako se radnik migrant i članovi njegove obitelji u odnosu na tijela države članice domaćina mogu pozivati na pravo na jednako postupanje, to ipak nije tako ako se situacija, koja može biti diskriminatorna, odnosi na državu članicu radnikova podrijetla.

28

Budući da se u glavnom predmetu na pravo na jednako postupanje poziva u odnosu na tijela države članice podrijetla, ne primjenjuje se članak 7. Uredbe br. 492/2011.

29

Ipak, neovisno o činjenici da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena člankom 7. Uredbe br. 492/2011, tu situaciju valja ispitati s obzirom na članak 45. UFEU‑a kojim se zabranjuje ne samo svaka diskriminacija na temelju državljanstva među radnicima iz država članica nego i svaka druga mjera koja može predstavljati prepreku slobodnom kretanju radnika.

30

U tom pogledu valja podsjetiti na to da sve odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu kretanja osoba, kao i odredbe Uredbe br. 492/2011, imaju za cilj državljanima država članica olakšati obavljanje profesionalnih djelatnosti bilo koje vrste na području Unije te se protive mjerama koje bi mogle te državljane stavljati u nepovoljniji položaj ako neku djelatnost kao zaposlene osobe žele obavljati na području neke druge države članice (presuda od 10. listopada 2019., Krah, C‑703/17, EU:C:2019:850, t. 40. i navedena sudska praksa).

31

U tom kontekstu, državljani država članica osobito imaju pravo, izravno na temelju Ugovora, napustiti državu članicu podrijetla kako bi otišli na državno područje druge države članice i ondje boravili s ciljem obavljanja gospodarske djelatnosti. Slijedom navedenog, članku 45. UFEU‑a protivi se svaka nacionalna mjera koja može otežati ili učiniti manje privlačnim ostvarivanje temeljne slobode koju taj članak jamči državljanima Unije (presuda od 10. listopada 2019., Krah, C‑703/17, EU:C:2019:850, t. 41. i navedena sudska praksa).

32

Naime, kao što je na to podsjetila nezavisna odvjetnica u točki 47. svojeg mišljenja, državljani države članice mogu se protiv svoje države podrijetla pozivati na članak 45. UFEU‑a u pogledu mjera koje sprječavaju ili odvraćaju te državljane da napuste svoju državu podrijetla.

33

U glavnom se postupku dotični radnik, nakon što je napustio svoju državu članicu podrijetla kako bi radio u drugoj državi članici i tamo boravio sa svojom obitelji, vratio u svoju državu članicu podrijetla da tamo živi i radi. Suprotno tomu, njegovo dijete nikada nije boravilo u potonjoj državi članici, ali od svojeg rođenja živi u državi članici domaćinu. Na temelju propisa države članice podrijetla, dijete takvog radnika može u potonjoj državi članici primati financijsku pomoć za studiranje u državi članici domaćinu samo ako je povezano s državom članicom podrijetla.

34

Što se tiče pitanja može li takav propis dotičnom radniku otežati ili učiniti manje privlačnim ostvarivanje njegove slobode kretanja, temeljne slobode zajamčene člankom 45. UFEU‑a, važno je primijetiti, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 49. i 50. svojeg mišljenja, da, ako se taj radnik želi koristiti tom slobodom, dodjela financijske pomoći za visokoškolsko obrazovanje u inozemstvu neće ovisiti samo o njegovim odabirima nego i o odabirima njegova eventualnog djeteta i o nizu budućih hipotetskih i neizvjesnih događaja, to jest osobito o tome hoće li radnik u budućnosti doista imati dijete, hoće li njegovo dijete odlučiti ostati u državi članici domaćinu iako se njegov roditelj vratio u svoju državu članicu podrijetla, hoće li njegovo dijete biti integrirano u društvo potonje države članice i hoće li njegovo dijete odlučiti, kada za to dođe trenutak, započeti s visokoškolskim obrazovanjem.

35

Posljedično, takva situacija, koja se temelji na nizu okolnosti koje su previše neizvjesne i neizravne, ne može utjecati na radnikov izbor hoće li se koristiti svojim pravom na slobodno kretanje i stoga se ne može smatrati preprekom slobodnom kretanju radnika (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2019., Gemeinsamer Betriebsrat EurothermenResort Bad Schallerbach, C‑437/17, EU:C:2019:193, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

36

Iz prethodno navedenog proizlazi da se propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne može smatrati preprekom slobodnom kretanju radnika, zabranjenom člankom 45. UFEU‑a.

37

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 45. UFEU‑a i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti tako da im se ne protivi propis države članice koji pravo djeteta – čiji je roditelj osoba koja je napustila državu članicu domaćina u kojoj je radila kako bi živjela u prvoj državi članici čiji je državljanin – na financijsku pomoć namijenjenu pohađanju studija u državi članici domaćinu uvjetuje time da je to dijete povezano s državom članicom podrijetla, u situaciji u kojoj, s jedne strane, dijete od svojeg rođenja boravi u državi članici domaćinu i, s druge strane, država članica podrijetla propisuje uvjet postojanja povezanosti za druge državljane koji ne ispunjavaju uvjet boravišta i koji se prijavljuju za takvu financijsku pomoć kako bi studirali u drugoj državi članici.

38

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 45. UFEU‑a i članak 7. stavak 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi propis države članice koji pravo djeteta – čiji je roditelj osoba koja je napustila državu članicu domaćina u kojoj je radila kako bi živjela u prvoj državi članici čiji je državljanin – na financijsku pomoć namijenjenu pohađanju studija u državi članici domaćinu uvjetuje time da je to dijete povezano s državom članicom podrijetla, u situaciji u kojoj, s jedne strane, dijete od svojeg rođenja boravi u državi članici domaćinu i, s druge strane, država članica podrijetla propisuje uvjet postojanja povezanosti za druge državljane koji ne ispunjavaju uvjet boravišta i koji se prijavljuju za takvu financijsku pomoć kako bi studirali u drugoj državi članici.