–

za UE, R. Mirfakhrai, Rechtsanwalt,

–

za ShareWood Switzerland AG i VF, S. Albiez, Rechtsanwalt,

–

za Europsku komisiju, M. Wasmeier i M. Wilderspin, a zatim M. Wasmeier i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85.) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, osobe UE i, s druge strane, društva ShareWood Switzerland AG (u daljnjem tekstu: društvo ShareWood) i osobe VF u vezi s obvezom potonjih da prvonavedenoj osobi plate novčani iznos na temelju s njom sklopljenog okvirnog ugovora.

3

Uvodna izjava 7. Uredbe Rim I glasi:

„[Materijalno područje primjene] i odredbe ove Uredbe trebali [bi] biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.] (Bruxelles I) i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) [(SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.)].”

4

U skladu s člankom 6. Uredbe Rim I, naslovljenim „Potrošački ugovori”:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:

te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.

2.   Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.

[…]

4.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na:

[…]

[…]”

5

U razdoblju od siječnja 2012. do lipnja 2014. osoba UE, potrošač s boravištem u Austriji, sklopila je s društvom ShareWood, koje ima sjedište u Švicarskoj, okvirni ugovor i četiri ugovora o kupnji stabala tikovine i balzovine u Brazilu.

6

Ta četiri kupoprodajna ugovora odnosila su se na 705 stabala tikovine po cijeni od 67328,85 eura, 2690 stabala tikovine po cijeni od 101716,53 eura, 2600 stabala tikovine po cijeni od 111583,34 eura i 1860 stabala balzovine po cijeni od 32340 eura. Taj okvirni ugovor također je uključivao ugovor o zakupu i ugovor o pružanju usluga. Ugovorom o zakupu preneseno je pravo na uzgoj stabala o kojima je riječ, a zakupnina je bila uključena u kupovnu cijenu. U ugovoru o pružanju usluga propisivala se obveza društva ShareWood da uzgaja stabla, njima upravlja, siječe ih i prodaje te osobi UE prenosi neto prihod od te prodaje. Razlika između neto i bruto prihoda, izražena kao postotak od prihoda, sastojala se od naknade društvu ShareWood za pružanje tih usluga.

7

Navedeni okvirni ugovor sadržavao je sljedeće odredbe:

„3.1. [Društvo ShareWood] prodaje [osobi UE] u svoje ime i za svoj račun stabla u svojim nasadima te u nasadima [Sharewood do Brasil Reflorestadora Ltda]. Po plaćanju kupovne cijene [društvo ShareWood] se obvezuje prenijeti [osobi UE] vlasništvo nad stablima.

3.2. [Osoba UE] kupuje stabla koja su već posađena i pojedinačno određena. Pojedinačno određivanje provodi se do sječe i prodaje na temelju popisa stabala s brojem stabla, brojem parcele, brojem zemljišta i brojem nasada.

[…]

4.2. Po plaćanju kupovne cijene [osobi UE] će se kao potvrda o provedenoj kupnji dostaviti isprava s pojedinačnim karakteristikama kupljenih stabala.

[…]

7. Zakup zemljišta

7.1. [Osoba UE] kupnjom stabala istodobno uzima u zakup odgovarajuće zemljište (vidjeti poseban ugovor) sve dok su na njemu stabla kupljena od [društva ShareWood], a najdulje tijekom razdoblja navedenog u posebnom ugovoru. Zakup daje samo pravo na uzgoj kupljenih stabala.

7.2. Zakupnina je uključena u kupovnu cijenu.

[…]

7.3. Zakup se može prenijeti isključivo preprodajom stabala. Podzakup je isključen.

8. Preprodaja stabala [osobe UE]

8.1. [Osoba UE] može u bilo kojem trenutku, ugovorom o pružanju usluga ili bez njega, prodati svoja stabla trećoj osobi i prenijeti joj vlasništvo. [Osoba UE] obvezuje se navedenoj trećoj osobi prenijeti odgovarajući zakup zemljišta, zajedno s tom obvezom.

[…]

9. Očuvanje vrijednosti kupljenih stabala

9.1. [Društvo ShareWood] preporučuje redovitu njegu stabala kako bi se povećala i očuvala njihova vrijednost. [Društvo ShareWood] pruža tu uslugu na temelju ugovora o uslugama.

[…]

11. Ugovor o pružanju usluga

11.1. Sklapanjem ugovora o pružanju usluga s [društvom ShareWood], [osoba UE] ovlašćuje to društvo da u skladu s politikom upravljanja nasadima, uzimajući u obzir međunarodne standarde o održivom gospodarenju nasadima, obrađuje kupljena stabla, njima upravlja, njeguje ih, siječe, prodaje i da [osobi UE] na račun koji naznači uplati neto prihod od drvne sirovine ostvaren prodajom. [Društvo ShareWood] također preuzima sve obveze koje proizlaze iz zakupa zemljišta.

[…]

11.9. [Društvo ShareWood] u ime [osobe UE] odlučuje koja će se stabla posjeći u kojoj godini uzimajući u obzir politiku upravljanja nasadima. Prije siječe [društvo ShareWood] o tome obavještava [osobu UE]. Predložena sječa smatra se prihvaćenom ako [osoba UE] u roku od deset dana od primitka navedene obavijesti poštom ili elektroničkom poštom ne odbije predloženu sječu.

[…]

15.1. Prve četiri godine nakon sadnje [društvo ShareWood] osigurava, za [osobu UE] i sebe sama zemljišta i stabla tikovine (ali ne i druga stabla) od požara, udara groma, snažnih vjetrova i oborina te štete od mraza. [Osoba UE] prima na znanje da gubitak manji od 10 % stabala tikovine nije pokriven osiguranjem.

[…]

24.1. Okvirni ugovor i svaki posebni ugovor podliježu švicarskom materijalnom pravu, isključujući (i.) međunarodne konvencije, među kojima i Konvenciju Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980. (CISC) i (ii.) kolizijske norme. […]”

8

Ugovor o prodaji 2600 stabala tikovine, naveden u točki 6. ove presude, stranke su sporazumno raskinule.

9

Osoba UE podnijela je Handelsgerichtu Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) tužbu u kojoj je zahtijevala da se utvrdi da je društvo ShareWood povrijedilo obvezu da joj prenese vlasništvo nad stablima o kojima je riječ te da se navedenom društvu i osobi VF, direktoru i članu upravnog odbora tog društva, naloži da mu solidarno plate iznos od 201385,38 eura, uvećan za zatezne kamate i troškove. Usto, u navedenoj je tužbi osoba EU iznijela tvrdnju prema kojoj je kao potrošač imala pravo, na temelju odredbi austrijskih propisa, raskinuti preostala tri kupoprodajna ugovora navedena u točki 6. ove presude i ishoditi naknadu štete.

10

Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) odbio je navedenu tužbu presudom od 9. rujna 2019. Tu odluku potvrdio je Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) presudom od 25. veljače 2020.

11

Nakon što zaprimio reviziju protiv te presude koju je podnijela osoba UE, sud koji je uputio zahtjev, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), ocjenjuje da ugovorni odnos spomenute osobe s društvom ShareWood podliježe članku 6. stavku 1. točki (b) Uredbe Rim I. Iz okvirnog ugovora navedenog u točki 5. ove presude proizlazi da su navedene stranke ugovorile primjenu švicarskog prava. Međutim, u skladu s člankom 6. stavkom 2. te uredbe, taj izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno, da nije izabrano, u skladu s tim člankom 6. stavkom 1., što je u ovom slučaju austrijsko pravo.

12

Imajući u vidu navedeno, spomenuti sud ističe da se u okviru spora koji se pred njim vodi moguće pozivati na navedene nacionalne kogentne odredbe kojima se želi zaštiti potrošač isključivo pod uvjetom da okvirni ugovor o kojemu je riječ ne pripada kategoriji ugovora navedenih u članku 6. stavku 4. točki (c) Uredbe Rim I, odnosno ugovora koji se odnose na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina.

13

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 6. stavak 4. točku (c) Uredbe [Rim I] tumačiti na način da se ugovor o prodaji stabala tikovine i balzovine, koji je sklopljen između poduzetnika i potrošača s ciljem stjecanja vlasništva nad stablima radi njihove sječe i prodaje nakon uzgoja kako bi se ostvarila dobit i koji u tu svrhu uključuje ugovor o zakupu i ugovor o pružanju usluga treba smatrati ,ugovorom koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina’ u smislu te odredbe?”

14

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 4. točku (c) Uredbe Rim I tumačiti na način da je kupoprodajni ugovor koji uključuje ugovor o zakupu i ugovor o pružanju usluga, a odnosi se na stabla posađena na zakupljenom zemljištu isključivo s ciljem njihove sječe radi stjecanja dobiti, „ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina” u smislu te odredbe.

15

Uvodno valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I stranke potrošačkog ugovora, odnosno ugovora koji su sklopili poduzetnik i potrošač, mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor, ali takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe.

16

U članku 6. stavku 1. točki (b) navedene uredbe koji se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, primjenjuje na glavni postupak, propisuje se da ugovor potrošača s poduzetnikom podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da taj poduzetnik bilo kojim sredstvima usmjerava svoje aktivnosti na tu državu ili na više njih, uključujući tu državu, te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.

17

Osim toga, u članku 6. stavku 4. Uredbe Rim I navode se slučajevi u kojima se ne primjenjuju stavci 1. i 2. tog članka. Konkretno, u spomenutom članku 6. stavku 4. točki (c) predviđa se da se navedeni stavci 1. i 2. ne primjenjuju na ugovore koji se odnose na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina, a ne predstavljaju ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, u smislu Direktive 94/47.

18

U tim okolnostima, primjena austrijskog prava u glavnom postupku ovisi o pitanju je li predmetni ugovor obuhvaćen pojmom „ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina” u smislu članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe Rim I.

19

S obzirom na ta uvodna razmatranja valja ispitati odnosi li se ugovor o kojemu je riječ u glavnom postupku na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina u smislu te odredbe.

20

S tim u vezi valja istaknuti da se u Uredbi Rim I ne definiraju ni pojam „ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina” ni pojmovi „stvarno pravo nad nekretninama” odnosno „nekretnina”.

21

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmove iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega treba u cijeloj Europskoj uniji autonomno i ujednačeno tumačiti (presuda od 18. listopada 2016., Nikiforidis, C‑135/15, EU:C:2016:774, t. 28. i navedena sudska praksa).

22

Budući da članak 6. stavak 4. točka (c) Uredbe Rim I ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo država članica, valja ga tumačiti autonomno i ujednačeno.

23

U tom pogledu valja dodati da je bez utjecaja činjenica da se u pojedinim nacionalnim pravnim porecima stabla posađena u okolnostima o kojima je riječ u glavnom postupku mogu u konačnici izjednačiti s nekretninama.

24

Kad je riječ, kao prvo o pitanju, odnosi li se predmetni ugovor na „stvarno pravo nad nekretninama”, valja podsjetiti na to da se na temelju tog ugovora poduzetnik obvezuje prenijeti potrošaču vlasništvo nad stablima posađenima na zemljištu isključivo s ciljem njihove sječe i prodaje na taj način dobivene drvne sirovine.

25

Da bi pravo vlasništva koje je predmet spomenutog ugovora moglo biti obuhvaćeno pojmom „stvarno pravo nad nekretninama” potrebno je i da se ta stabla prije sječe mogu izjednačiti s nekretninama za potrebe primjene članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe Rim I.

26

U predmetnom je slučaju nesporno to da se prenošenje prava vlasništva koje je poduzetnik dužan provesti na temelju ugovora iz glavnog postupka odnosi isključivo na predmetna stabla, a ne na zemljište na kojem su ona posađena. Iako je točno da su stabla posađena na tom zemljištu radi uzgoja, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je glavni cilj tog ugovora ostvarivanje prihoda od prodaje drvne sirovine dobivene nakon sječe spomenutih stabala, nad kojima se vlasništvo prenosi tek u trenutku njihova pojedinačnog određivanja, koje poduzetnik provodi do sječe i prodaje na taj način dobivene drvne sirovine.

27

Konkretno, u navedenom su ugovoru stranke dogovorile sadnju navedenih stabala na predmetnom zemljištu isključivo radi njihove sječe nakon uzgoja i prodaje na taj način dobivene drvne sirovine.

28

U tim okolnostima valja utvrditi da ta stabla treba smatrati plodovima iskorištavanja zemljišta na kojem su posađena. Iako ti plodovi u pravilu slijede pravnu sudbinu zemljišta na kojem su predmetna stabla posađena, na njima je moguće ugovorom zasnovati obvezna prava koja vlasnik odnosno posjednik tog zemljišta može uživati samostalno, ne dirajući u pravo vlasništva ili druga stvarna prava nad spomenutim zemljištem. Međutim, ugovor koji se odnosi na raspolaganje plodovima iskorištavanja zemljišta ne može se izjednačiti s ugovorom koji se odnosi na „stvarno pravo nad nekretninama” u smislu članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe Rim I.

29

Iz toga slijedi da se ugovor kojim se uređuje sadnja stabala na zemljištu isključivo radi njihove sječe i prodaje na taj način dobivene drvne sirovine ne odnosi na „stvarno pravo nad nekretninama” u smislu te odredbe.

30

Kad je riječ, kao drugo, o pitanju odnosi li se ugovor iz glavnog postupka na „najam ili zakup zemljišta”, valja podsjetiti na to da na temelju tog ugovora potrošač uzima u zakup zemljište na kojem su posađena predmetna stabla, dok god se ona ondje nalaze.

31

Međutim, samo postojanje ugovora o najmu odnosno zakupu koji se odnosi na nekretninu kao što je zemljište ne može biti dostatno za zaključak da je taj ugovor obuhvaćen člankom 6. stavkom 4. točkom (c) Uredbe Rim I.

32

Naime, kad je riječ o članku 16. točki 1. podtočki (a) Konvencije od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.) – koji u području najma odnosno zakupa nekretnine predviđa isključivu nadležnost sudova države ugovornice u kojoj se nekretnina nalazi – Sud je ocijenio da postojanje ugovora o najmu odnosno zakupu nekretnine u smislu te odredbe zahtijeva dovoljno usku vezu između ugovora i nekretnine o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2005., Klein, C‑73/04, EU:C:2005:607, t. 26.).

33

Konkretno, Sud je ocijenio da se složeni ugovor koji se odnosi na sve usluge pružene za ukupnu cijenu koju plaća njihov korisnik – poput ugovora o pružanju usluga koje nadilazi ustupanje prava na korištenje koje je predmet ugovora o najmu odnosno zakupu – nalazi izvan područja u kojem načelo isključive nadležnosti predviđeno u spomenutoj odredbi nalazi svoj smisao i ne predstavlja u stvarnosti ugovor o najmu odnosno zakupu u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2005., Klein, C‑73/04, EU:C:2005:607, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

34

Važno je istaknuti da bi u skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe Rim I sadržajni opseg i odredbe te uredbe trebali biti u skladu s Uredbom br. 44/2001. U mjeri u kojoj je potonja stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.), taj cilj usklađenosti također vrijedi u pogledu te uredbe (presuda od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 36.).

35

Osim toga, budući da je Uredbom br. 44/2001 zamijenjena, u odnosima među državama članicama, Konvencija od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, taj cilj usklađenosti vrijedi i u pogledu te konvencije, pod uvjetom da se njezine odredbe mogu izjednačiti s odredbama uredbi br. 44/2001 i 1215/2012.

36

S obzirom na cilj usklađenosti spomenut u dvjema prethodnim točkama, razmatranja iznesena u točkama 32. i 33. ove presude valja uzeti u obzir i za potrebe tumačenja članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe Rim I.

37

U predmetnom slučaju, glavni cilj ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku nije korištenje, u okviru zakupa, zemljištem na kojem su posađena dotična stabla nego – kao što je to istaknuto u točki 26. ove presude – ostvarivanje prihoda od prodaje drvne sirovine dobivene nakon sječe tih stabala. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, svrha zakupa predviđenog tim ugovorom, koji uključuje samo pravo uzgoja spomenutih stabala i nije povezan s ciljem koji bi se mogao odvojiti od njihova stjecanja, svodi se na to da se omogući prodaja i pružanje usluga predviđenih navedenim ugovorom.

38

U tim okolnostima valja utvrditi da ugovor poput onog u glavnom postupku nije u dovoljno uskoj vezi s predmetnim zemljištem da bi se mogao smatrati „najmom ili zakupom zemljišta” u smislu članka 6. stavka 4. točke (c) Uredbe Rim I.

39

S obzirom na sve navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 4. točku (c) Uredbe Rim I treba tumačiti na način da kupoprodajni ugovor koji uključuje ugovor o zakupu i ugovor o pružanju usluga, a odnosi se na stabla posađena na zakupljenom zemljištu isključivo s ciljem njihove sječe radi stjecanja dobiti nije „ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina” u smislu te odredbe.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 4. točku (c) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) treba tumačiti na način da kupoprodajni ugovor koji uključuje ugovor o zakupu i ugovor o pružanju usluga, a odnosi se na stabla posađena na zakupljenom zemljištu isključivo s ciljem njihove sječe radi stjecanja dobiti nije „ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na najam ili zakup nekretnina” u smislu te odredbe.