–

za osobu FD, N. von Kirchbach, Rechtsanwältin,

–

za Europsku komisiju, M. Heller, M. Wilderspin i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1., članka 17. stavka 1., članka 21. stavka 1. točke (b) podtočke i. i članka 21. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.), te članka 6. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva ROI Land Investments Ltd (u daljnjem tekstu: ROI Land) i osobe FD vezano uz odbijanje društva ROI Land, koje je na temelju jamstvenog sporazuma odgovorno prema osobi FD za obveze preuzete na temelju ugovora o radu sklopljenog između te osobe i društva kćeri navedenog društva, da namiri tražbine koje proizlaze iz potonjeg ugovora.

3

U uvodnim izjavama 4., 14., 15. i 18. Uredbe br. 1215/2012 navodi se:

[…]

[…]

4

Članak 4. te uredbe određuje:

„1.   Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.

2.   Na osobe koje nisu državljani države članice u kojoj imaju domicil primjenjuju se pravila o nadležnosti koja se primjenjuju na državljane te države članice.”

5

Članak 6. navedene uredbe predviđa:

„1.   Ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice se, u skladu s člankom 18. stavkom 1., člankom 21. stavkom 2. i člancima 24. i 25., utvrđuje pravom te države članice.

2.   Svaka osoba s domicilom u državi članci može se, bez obzira na njezino državljanstvo, u pogledu takvog tuženika, u toj državi članici pozvati na pravila o nadležnosti koja su tamo na snazi […] na isti način kao i državljani te države članice.”

6

Članak 17. stavak 1. točka (c) iste uredbe, sadržan u odjeljku 4. koji se odnosi na „[n]adležnost za potrošačke ugovore”, u poglavlju II. tog odjeljka, određuje:

„U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., […]:

[…]

7

Članak 18. Uredbe br. 1215/2012, sadržan u istom odjeljku 4., u stavku 1. određuje:

„Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil.”

8

Odjeljak 5. iz poglavlja II. te uredbe, naslovljen „Nadležnost za pojedinačne ugovore o radu”, među ostalim obuhvaća članke 20. i 21. te uredbe. Navedeni članak 20. formuliran je ovako:

„1.   U stvarima koje se odnose na pojedinačne ugovore o radu, nadležnost se određuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6., točku 5. članka 7., te u slučaju postupka protiv poslodavca, točku 1. članak 8.

2.   Kada zaposlenik sklapa pojedinačni ugovor o radu s poslodavcem koji nema domicil u državi članici ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država članica, u sporovima koji proizlaze iz poslovanja te podružnice, predstavništva ili poslovne jedinice, smatra se da poslodavac ima domicil u toj državi članici.”

9

Članak 21. navedene uredbe formuliran je ovako:

„1.   Poslodavac s domicilom u državi članici može biti tužen:

[…]

2.   Poslodavac koji nema domicil u državi članici[,] može biti tužen pred sudom države članice u skladu s točkom (b) stavka 1.”

10

Članak 63. stavak 1. iste uredbe predviđa:

„Za potrebe ove Uredbe, trgovačko društvo ili druga pravna osoba ili udruženje fizičkih ili pravnih osoba ima domicil u mjestu gdje ima svoje:

11

Članak 80. Uredbe br. 1215/2012 određuje:

„Ova Uredba stavlja izvan snage Uredbu [Vijeća] (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)]. Upućivanj[a] na Uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga III.”

12

U uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim I navodi se:

„Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s [Uredbom br. 44/2001] i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) [(SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.)].”

13

Članak 6. te uredbe, koji se odnosi na „[p]otrošačk[e] ugovor[e]”, u stavku 1. određuje:

„Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik)[,] podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:

te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.”

14

ROI Land, društvo s domicilom u Kanadi, obavlja djelatnost u sektoru nekretnina.

15

Osoba FD, s domicilom u Njemačkoj, bila je zaposlena u društvu ROI Land kao „Deputy vice president investors relations” (zamjenik potpredsjednika zadužen za odnose s ulagačima) od rujna 2015. Budući da su osoba FD i društvo ROI Land odlučili „prenijeti” svoj ugovorni odnos na švicarsko društvo koje je tek trebalo biti osnovano, oni su se u studenome 2015. dogovorili da retroaktivno raskinu ugovor koji ih je obvezivao.

16

Dana 14. siječnja 2016. na temelju švicarskog prava osnovano je društvo R Swiss AG. ROI Land je matično društvo tog novog konzorcija.

17

Osoba FD sklopila je 12. veljače 2016. s društvom R Swiss pisani ugovor o radu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o radu) kojim je ta osoba zaposlena na mjestu direktora, pri čemu je u njezinu korist bila predviđena isplata bonusa od 170000 američkih dolara (USD) (oko 153000 eura) prilikom preuzimanja dužnosti, kao i, uz druga davanja, isplata mjesečne plaće od 42500 USD (oko 38000 eura). S društvom ROI Land također je bio dogovoren sporazum o zajmu (loan agreement), antedatiran na dan 1. listopada 2015., predmet kojega je bilo odobravanje zajma u korist osobe FD u visini od 170000 USD (oko 153000 eura). Predmet tog sporazuma trebao je biti pretvaranje iznosa plaća koje osoba FD potražuje na temelju ugovora o radu za razdoblje od četiri mjeseca, u zajam koji treba otplatiti društvu ROI Land, pri čemu je društvo R Swiss trebalo isplatiti taj iznos osobi FD u obliku bonusa za preuzimanje dužnosti u skladu sa švicarskim poreznim pravom.

18

Istoga dana osoba FD i društvo ROI Land potpisali su sporazum koji je određivao da to društvo izravno odgovara navedenoj osobi za obveze koje proizlaze iz ugovora o radu sklopljenog s društvom R Swiss (u daljnjem tekstu: jamstveni sporazum). Taj je sporazum obuhvaćao sljedeće odredbe:

„Članak 1.

[Društvo ROI Land] osnovalo je društvo kći [R Swiss] radi obavljanja distribucije u Europi. Direktor ima rukovodeću funkciju u tom poduzeću. Polazeći od te postavke, [društvo ROI Land] izjavljuje sljedeće:

Članak 2.

[Društvo ROI Land] ima punu odgovornost za izvršenje obveza vezanih uz ugovore društva [društva R Swiss], na temelju suradnje svojeg direktora s [društvom R Swiss].”

19

Društvo R Swiss otpustilo je 11. srpnja 2016. osobu FD. Ta je osoba osporavala svoj otkaz pred Arbeitsgerichtom Stuttgart (Radni sud u Stuttgartu, Njemačka) u čijoj se nadležnosti nalazilo mjesto gdje je osoba FD redovno obavljala svoj posao, a to je Stuttgart (Njemačka). Taj je sud presudom od 2. studenoga 2016., koja je postala pravomoćna, otkaz proglasio ništavim. Osim toga, taj je sud naložio društvu R Swiss da osobi FD isplati iznos od 255000 USD (oko 230000 eura) na ime bonusa za preuzimanje dužnosti i iznos od 212500 USD (oko 191000 eura) na ime plaće za razdoblje od travnja do kolovoza 2016. Društvo R Swiss nije postupilo po toj presudi. Početkom ožujka 2017. nad društvom R Swiss na temelju švicarskog prava pokrenut je stečajni postupak, ali je obustavljen zbog nepostojanja imovine.

20

Osoba FD zatim je podnijela još jednu tužbu pred njemačkim sudovima, koje smatra nadležnima, ako ništa onda zbog posebne nadležnosti u stvarima koje se odnose na potrošačke ugovore. Tom je tužbom zahtijevala da se društvu ROI Land naloži, među ostalim, plaćanje iznosa koje mu je društvo R Swiss dugovalo u skladu s presudom Arbeitsgerichta Stuttgart (Radni sud u Stuttgartu) od 2. studenoga 2016., kao i plaćanje iznosa od 595000 USD (oko 536000 eura) na ime mjesečne plaće koju mu je to društvo trebalo isplatiti za razdoblje od rujna 2016. do studenoga 2017. U prilog toj tužbi osoba FD pozvala se na jamstveni sporazum.

21

Arbeitsgericht Stuttgart (Radni sud u Stuttgartu) tu je tužbu odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje da nije međunarodno nadležan za odlučivanje o predmetu. Po žalbi osobe FD, Landesarbeitsgericht Baden‑Würtemberg (Zemaljski radni sud u Baden‑Würtembergu, Njemačka) preinačio je presudu Arbeitsgerichta Stuttgart (Radni sud u Stuttgartu) i prihvatio tužbu, potvrđujući tom prilikom nadležnost njemačkih sudova. Društvo ROI Land podnijelo je reviziju sudu koji je uputio zahtjev, Bundesarbeitsgerichtu (Savezni radni sud, Njemačka). Potonji si sud postavlja pitanje jesu li njemački sudovi nadležni za odlučivanje o tužbi osobe FD te, u slučaju potvrdnog odgovora, koje je pravo mjerodavno za pravni odnos među strankama iz glavnog postupka.

22

Kada je riječ o tom pravnom odnosu, sud koji je uputio zahtjev naglašava da jamstveni sporazum ima obilježja jednostranog preuzimanja obveze na koje se osoba FD može pozvati a da pritom nije potrebno prethodno proglašenje stečaja nad društvom R Swiss, da društvo R Swiss, kao poslodavac i stranka predmetnog ugovora o radu, nije preuzelo prava i obveze društva ROI Land te da, bez jamstvenog sporazuma, između osobe FD i društva R Swiss ne bi bio sklopljen nikakav ugovor o radu.

23

U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 21. stavak 1. točku (b) podtočku i. i članak 21. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da radnik može pred sudom zadnjeg mjesta u kojem je ili iz kojeg je redovno obavljao posao, tužiti osobu, bez obzira na to ima li ona domicil na području države članice, s kojom nije vezan formalnim ugovorom o radu, ali koja, na temelju jamstvenog sporazuma od kojeg je zavisilo sklapanje ugovora o radu s trećom osobom, izravno odgovara tom radniku za izvršenje obveza te treće osobe.

25

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, kada je riječ o sporovima u vezi s ugovorima o radu, u odredbama iz odjeljka 5. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, među kojima je i njezin članak 21., navodi niz pravila koja, kao što proizlazi iz uvodne izjave 18. te uredbe, imaju za cilj zaštititi slabiju ugovornu stranu putem pravila o nadležnosti koja više pogoduju njezinim interesima (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2018., Petronas Lubricants Italy, C‑1/17, EU:C:2018:478, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

26

Članak 21. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 određuje da poslodavac koji nema domicil u državi članici, može biti tužen pred sudom države članice u skladu s točkom (b) stavka 1. toga članka.

27

U stavku 1. točki (b) podtočki i. istoga članka predviđa se da poslodavac može biti tužen pred sudom mjesta u kojem ili iz kojeg zaposlenik redovno obavlja svoj rad ili pred sudom zadnjeg mjesta u kojem je tako radio.

28

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda vezane uz članak 19. točku 2. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da se pravni pojmovi koje ta odredba sadržava moraju tumačiti autonomno kako bi se osigurala ujednačena primjena pravila o nadležnosti utvrđenih tom uredbom u svim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2017., Nogueira i dr., C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688, t. 47. i 48.).

29

U tom je kontekstu važno podsjetiti na to da – s obzirom na to da se, u skladu s člankom 80. Uredbe br. 1215/2012, tom uredbom stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba br. 44/2001 – tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredbi potonje uredbe vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 ako se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 23. i navedenu sudsku praksu), posebno jer se u tom članku 80. navodi da se „[u]pućivanj[a] na [Uredbu br. 44/2001] smatraju […] upućivanjima na [Uredbu br. 1215/2012] i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga III. [potonjoj uredbi]”. Međutim, iz tog je priloga razvidno da članak 21. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 odgovara članku 19. točki 2. Uredbe br. 44/2001. Iz toga slijedi da, baš kao i potonju odredbu, članak 21. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti autonomno.

30

Kada je riječ o članku 21. Uredbe br. 1215/2012, valja istaknuti da se, kao što proizlazi iz točaka 26. i 27. ove presude, tom odredbom određuju pravila o nadležnosti sudova pred kojima se između radnika i njegova poslodavca vode sporovi „za pojedinačne ugovore o radu”. Primjena tih pravila stoga pretpostavlja postojanje radnog odnosa između radnika i njegova poslodavca.

31

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da je glavna značajka radnog odnosa, definiranog prema objektivnim kriterijima, činjenica da neka osoba kroz određeno vrijeme za drugu osobu i pod njezinim vodstvom obavlja poslove, za što prima plaću (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2019., Bosworth i Hurley, C‑603/17, EU:C:2019:310, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

32

Iz toga slijedi da, iako nepostojanje formalnog ugovora nije prepreka za postojanje radnog odnosa, potonji ipak pretpostavlja postojanje odnosa podređenosti između radnika i njegova poslodavca, te da postojanje takvog odnosa treba ocjenjivati u svakom pojedinom slučaju s obzirom na sve elemente i okolnosti svojstvene odnosima između stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2019., Bosworth i Hurley, C‑603/17, EU:C:2019:310, t. 26. i 27. te navedenu sudsku praksu).

33

U tom kontekstu, činjenica da je društvo, kao ROI Land u predmetu iz glavnog postupka, s radnikom sklopilo samo jamstveni sporazum, nije dovoljan razlog da se odmah isključi da se taj radnik nalazio u odnosu podređenosti prema tom društvu.

34

Upravo u svjetlu svih tih čimbenika sud koji je uputio zahtjev, koji je za to jedini nadležan, mora izvršiti provjere relevantnih činjenica i ocijeniti je li, u okolnostima ovog spora, između osobe FD i društva ROI Land postojao radni odnos za koji je karakteristično postojanje odnosa podređenosti.

35

U kontekstu te analize posebno su relevantne okolnosti sklapanja jamstvenog sporazuma između osobe FD i društva ROI Land te predmetnog ugovora o radu između osobe FD i društva R Swiss, primjerice činjenica da je osobu FD prije sklapanja predmetnog ugovora o radu vezivao drugi ugovor o radu s društvom ROI Land te da predmetni ugovor o radu ne bi ni postojao da društvo ROI Land sklapanjem jamstvenog sporazuma nije preuzelo obveze prema osobi FD, ili pak činjenica da je cilj tog sporazuma bila upravo isplata potraživanja plaća osobe FD. Isto vrijedi i za činjenicu da sklapanje tih ugovora nije utjecalo na prirodu poslova koje je osoba FD obavljala najprije za društvo ROI Land, a nakon toga za društvo R Swiss koje je u cijelosti bilo u vlasništvu potonjega.

36

Slijedom navedenih razloga, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 21. stavak 1. točku (b) podtočku i. i članak 21. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da radnik može pred sudom zadnjeg mjesta u kojem je ili iz kojeg je redovno obavljao posao, tužiti osobu, bez obzira na to ima li ona domicil na području države članice, s kojom nije vezan formalnim ugovorom o radu, ali koja, na temelju jamstvenog sporazuma od kojeg je zavisilo sklapanje ugovora o radu s trećom osobom, izravno odgovara tom radniku za izvršenje obveza te treće osobe, pod uvjetom da između te osobe i radnika postoji odnos podređenosti.

37

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da ograničenje glede primjene članka 21. stavka 2. te uredbe isključuje mogućnost da se sud države članice pozove na propis te države o sudskoj nadležnosti, čak i ako bi taj propis bio povoljniji za radnika.

38

Članak 6. stavak 1. navedene uredbe određuje da ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice utvrđuje se, u skladu s člankom 18. stavkom 1., člankom 21. stavkom 2. i člancima 24. i 25. iste uredbe, pravom te države članice.

39

Kao što se na to podsjeća u točki 26. ove presude, članak 21. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 omogućuje da se poslodavca koji nema domicil u državi članici tuži pred sudovima države članice, u skladu s člankom 21. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012.

40

U tom pogledu treba istaknuti da je članak 21. te uredbe dio njezina odjeljka 5. poglavlja II. koji se odnosi na nadležnost za pojedinačne ugovore o radu i koji, prema sudskoj praksu Suda, ima ne samo posebnu nego i taksativnu narav (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2008., Glaxosmithkline i Laboratoires Glaxosmithkline, C‑462/06, EU:C:2008:299, t. 18.).

41

Iz toga slijedi, s jedne strane, da svaki spor koji se tiče pojedinačnog ugovora o radu mora biti pokrenut pred sudom koji se određuje prema pravilima o nadležnosti predviđenima u odredbama odjeljka 5. poglavlja II. te uredbe i, s druge strane, da se ta pravila o nadležnosti mogu izmijeniti ili dopuniti drugim pravilima o nadležnosti navedenima u istoj uredbi samo ako se u nekoj odredbi tog odjeljka 5. izričito upućuje na ta pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2008., Glaxosmithkline i Laboratoires Glaxosmithkline, C‑462/06, EU:C:2008:299, t. 19.).

42

Kada je riječ o odnosu između nacionalnog prava i pravila o nadležnosti predviđenih Uredbom br. 1215/2012, treba napomenuti da, kao što proizlazi iz članka 6. stavka 1. te uredbe, ta odredba predviđa da se u slučaju kada tuženik nema domicil u državi članici načelno primjenjuju nacionalna pravila o nadležnosti. Međutim, korištenjem izraza „podložno” isključuje se mogućnost primjene nacionalnog prava u slučajevima iz nabrojanih odredaba. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 83. svojeg mišljenja, radi se o taksativnom popisu iznimki od načela primjene nacionalnih pravila o nadležnosti.

43

U prilog tom tumačenju govori svrha Uredbe br. 1215/2012. Naime, kao što je razvidno iz uvodne izjave 14. prvog stavka te uredbe, kada tuženik nema domicil u državi članici, na njega se načelno primjenjuju nacionalna pravila o nadležnosti koja su važeća na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak.

44

Međutim, u drugom stavku te uvodne izjave navodi se da bi se radi osiguravanja zaštite potrošača i radnika, očuvanja nadležnosti sudova država članica u situacijama u kojima imaju isključivu nadležnost i radi poštovanja autonomije stranaka, određena pravila o nadležnosti iz te uredbe trebala primjenjivati bez obzira na domicil tuženika. To je slučaj, kada je riječ o pravilima kojima se želi osigurati zaštita radnika, s odredbama iz odjeljka 5. poglavlja II. navedene uredbe u kojima se predviđa primjena pravila o nadležnosti iako tuženik nema domicil na području države članice.

45

Prema tome, ako nadležnost sudova države članice ne proizlazi iz posebne odredbe Uredbe br. 1215/2012 spomenute u njezinu članku 6. stavku 1., kao što je to članak 21. te uredbe, države članice su u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe i dalje slobodne primjenjivati svoje nacionalne propise radi određivanja sudske nadležnosti.

46

Naprotiv, budući da nadležnost sudova države članice zaista proizlazi iz jedne takve posebne odredbe, primjena takve odredbe ima prednost pred nacionalnim pravilima za određivanje nadležnosti, čak i ako bi ta pravila bila povoljnija za radnike (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 2021., Markt24, C‑804/19, EU:C:2021:134, t. 34.).

47

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 86. svojeg mišljenja, to je tumačenje u skladu s ciljem ujednačavanja pravila o sukobu sudske nadležnosti navedenim u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 1215/2012, kao i sa zahtjevom predvidljivosti pravilâ o nadležnosti navedenim u uvodnoj izjavi 15. te uredbe.

48

Slijedom navedenih razloga, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da ograničenje glede primjene članka 21. stavka 2. te uredbe isključuje mogućnost da se sud države članice pozove na pravila te države o sudskoj nadležnosti u slučaju kad su ispunjeni uvjeti za primjenu tog članka 21. stavka 2., čak i ako bi ta pravila bila povoljnija za radnika. Naprotiv, kada nisu ispunjeni uvjeti za primjenu ni navedenog članka 21. stavka 2. ni bilo koje druge odredbe nabrojane u članku 6. stavku 1. navedene uredbe, taj je sud u skladu s potonjom odredbom slobodan primijeniti navedena pravila radi određivanja sudske nadležnosti.

49

Uvodno treba istaknuti da će odgovor na treće i četvrto pitanje sudu koji je uputio zahtjev biti koristan samo u slučaju da, nakon izvršenih provjera koje mora provesti, zaključi da između osobe FD i društva ROI Land ne postoji radni odnos, tako da se u slučaju osobe FD ne primjenjuje članak 21. Uredbe br. 1215/2012.

50

Nadalje, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 7. Uredbe Rim I, materijalno područje primjene i odredbe te uredbe trebali bi biti u skladu s Uredbom br. 44/2001. Budući da je potonja uredba stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 1215/2012, taj cilj usklađenosti također vrijedi u pogledu te uredbe (presuda od 10. veljače 2022., ShareWood Switzerland, C‑595/20, EU:C:2022:86, t. 34. i navedena sudska praksa).

51

Treće i četvrto pitanje mogu se stoga razmotriti zajedno.

52

Tim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 i članak 6. stavak 1. Uredbe Rim I tumačiti na način da pojam „profesionalna djelatnost” obuhvaća ne samo samostalnu nego i nesamostalnu djelatnost, te, u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, predstavlja li takav sporazum – u slučaju da je, u okviru takve nesamostalne djelatnosti, sporazum sklopljen između radnika i treće osobe u odnosu na poslodavca navedenog u ugovoru o radu na temelju kojeg ta osoba izravno odgovara radniku za obveze tog poslodavca koje proizlaze iz ugovora o radu – ugovor koji je sklopljen izvan bilo kakve profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj.

53

Kada je riječ o prvom dijelu trećeg i četvrtog pitanja, odnosno dijelu koji se odnosi na pitanje je li nesamostalna djelatnost obuhvaćena pojmom „profesionalna djelatnost” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 i članka 6. stavka 1. Uredbe Rim I, treba istaknuti da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenim uredbama u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2020., Personal Exchange International, C‑774/19, EU:C:2020:1015, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

54

Shodno tomu, nikakvo razlikovanje prema tome je li profesionalna djelatnost samostalna ili nesamostalna djelatnost ne proizlazi iz te sudske prakse koja određuje da je potrebno samo istražiti je li ugovor sklopljen izvan bilo kakve profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj.

55

Stoga valja zaključiti da nesamostalna djelatnost spada pod pojam „profesionalna djelatnost” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 i članka 6. stavka 1. Uredbe Rim I.

56

Što se tiče drugog dijela tih pitanja, vezano uz kvalifikaciju jamstvenog sporazuma poput onog sklopljenog između osobe FD i društva ROI Land, iz odluke kojom se upućuje zahtjev vidljivo je da je u konkretnom slučaju jamstveni sporazum neraskidivo vezan za profesionalnu djelatnost koju obavlja osoba FD, s obzirom na to da bez jamstvenog sporazuma ta osoba ne bi sklopila predmetni ugovor o radu.

57

Imajući u vidu neraskidivu vezu između jamstvenog sporazuma i predmetnog ugovora o radu, ne može se smatrati, kao što je to istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 105. svojeg mišljenja, da je on sklopljen izvan bilo kakve profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj.

58

Imajući u vidu navedeno, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 i članak 6. stavak 1. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da pojam „profesionalna djelatnost” obuhvaća ne samo samostalnu nego i nesamostalnu djelatnost. Nadalje, sporazum koji je sklopljen između radnika i treće osobe u odnosu na poslodavca navedenog u ugovoru o radu na temelju kojeg ta osoba izravno odgovara radniku za obveze tog poslodavca koje proizlaze iz ugovora o radu, ne predstavlja ugovor koji je sklopljen izvan bilo kakve profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, za potrebe primjene tih odredaba.

59

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: