–

za Gerencia Regional de Salud de la Junta de Castilla y León, D. Vélez Berzosa i M. L. Vidueira Pérez, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García i M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara, M. Jáuregui Gómez i P. Ondrůšek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2., članka 4. stavka 1., članka 6. i članka 7. stavaka 2. i 3. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL 2011., L 48, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 200.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva BFF Finance Iberia SAU (u daljnjem tekstu: društvo BFF) i Gerencia regional de Salud de la Junta de Castilla y León (Regionalna uprava za zdravstvo Castille i Leóna, Španjolska, u daljnjem tekstu: regionalna uprava) u pogledu naplate koju društvo BFF provodi od te uprave, a koja se odnosi na potraživanja koja odgovaraju naknadama koje se duguju za robu i usluge koje je 21 poduzeće isporučilo odnosno pružilo medicinskim ustanovama povezanima s navedenom upravom.

3

U uvodnim izjavama 3., 9., 17. do 19., 23. i 26. Direktive 2011/7 navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, propisuje u svojim stavcima 1. i 2.:

„1.   Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.”

5

U skladu s člankom 2. točkama 1., 2., 4. i 8. navedene direktive:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

6

Članak 4. Direktive 2011/7, naslovljen „Transakcije između poduzeća i javnih tijela”, glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da u poslovnim transakcijama u kojima je dužnik javno tijelo vjerovnik nakon isteka razdoblja utvrđenog u stavcima 3., 4. ili 6. ima pravo na zakonsku kamatu na zakašnjelo plaćanje, bez potrebe izdavanja požurnice, pri čemu su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

[…]

3.   Države članice osiguravaju da u poslovnim transakcijama u kojima je dužnik javno tijelo:

4.   Države članice mogu produljiti vremenske rokove navedene u točki (a) stavka 3. do najviše 60 kalendarskih dana za:

Ako država članica odluči produljiti vremenske rokove u skladu s ovim stavkom, o takvom produljenju šalje izvješće Komisiji do 16. ožujka 2018.

[…]

5.   Države članice osiguravaju da najdulje trajanje postupka prihvata, odnosno provjere, navedenog u stavku 3. točki (a) podtočki iv. ne prijeđe 30 kalendarskih dana od datuma primitka robe ili usluga, osim ako je drukčije izričito određeno ugovorom ili natječajnom dokumentacijom, te uz uvjet da to nije posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu članka 7.

6.   Države članice osiguravaju da razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru ne bude dulje od vremenskih rokova predviđenih u stavku 3., osim ako je drukčije izričito određeno ugovorom te pod uvjetom da je to objektivno opravdano u svjetlu osobite prirode odnosno obilježja ugovora, a u svakom slučaju ne dulje od 60 kalendarskih dana.”

7

Članak 6. Direktive 2011/7, naslovljen „Naknada za troškove naplate”, određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama u skladu s člankom 3. ili 4. vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura.

2.   Države članice osiguravaju da fiksni iznos iz stavka 1. bude potraživan bez potrebe slanja požurnice, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate.

3.   Vjerovnik uz fiksni iznos naveden u stavku 1. ima i pravo od dužnika dobiti razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja. To može uključivati troškove koji su pretrpljeni zbog, između ostalog, savjetovanja s odvjetnikom ili angažiranja agencije za naplatu dugova.”

8

Članak 7. te direktive, naslovljen „Nepravedni ugovorni uvjeti ili postupanja”, propisuje u svojim stavcima 1. i 3.:

„1.   […]

Pri određivanju je li ugovorni uvjet ili postupanje posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu prvog podstavka razmatraju se sve okolnosti slučaja, uključujući:

[…]

[…]

3.   U smislu stavka 1., za ugovorni uvjet ili postupanje koje isključuje naknadu za troškove naplate, kao što je navedeno u članku 6., pretpostavlja se da je posebno nepravedno.”

9

Članak 220. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.) predviđa:

„Svaki porezni obveznik mora osigurati da u sljedećim primjerima on sam, njegov prodavatelj ili treća osoba u njegovo ime i za njegov račun izda račun za:

[…]”

10

Članak 226. te direktive glasi:

„Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe ove Direktive, u svrhu [poreza na dodanu vrijednost (PDV)] na računima koji se izdaju u skladu s člankom 220. i 221. potrebni su samo sljedeći podaci:

[…]

[…]”

11

Članak 8. stavak 1. Leya 3/2004, por la que se establecen medidas de lucha contra la morosidad en las operaciones comerciales (Zakon 3/2004 o utvrđivanju mjera za suzbijanje kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama), od 29. prosinca 2004. (BOE br. 314 od 30. prosinca 2004., str. 42334.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon 3/2004), određuje:

„Kada dužnik zakasni s plaćanjem, vjerovnik ima pravo od njega zahtijevati plaćanje fiksnog iznosa od 40 eura koji se u svakom slučaju pribraja glavnom dugu a da za to nije potreban izričit zahtjev.

Vjerovnik također ima pravo od dužnika tražiti naknadu za sve propisno utvrđene troškove naplate duga koje je imao zbog njegova kašnjenja u plaćanju i koji prelaze iznos naveden u prethodnom stavku.”

12

Članak 198. stavak 4. Leya 9/2017, de Contratos del Sector Público, por la que se transponen al ordenamiento jurídico español las Directivas del Parlamento Europeo y del Consejo 2014/23/UE y 2014/24/UE, de 26 de febrero de 2014 (Zakon 9/2017 o javnoj nabavi kojim se u španjolski pravni poredak prenose direktive 2014/23/EU i 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014.), od 8. studenoga 2017. (BOE br. 272 od 9. studenoga 2017., str. 107714., u daljnjem tekstu: Zakon 9/2017), predviđa:

„Uprava je dužna platiti cijenu u roku od 30 dana od datuma prihvaćanja izvješća o napretku ili dokumenata koji potvrđuju sukladnost isporučene robe ili pruženih usluga s ugovorom, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 210. stavka 4. i, u slučaju zakašnjenja, dužna je suugovaratelju po isteku navedenog roka od 30 dana platiti zatezne kamate i naknadu na ime troškova naplate, u skladu s odredbama Zakona 3/2004 […] Kako bi kamate počele teći, suugovaratelj mora ispuniti obvezu dostavljanja računa u odgovarajući upravni registar, u skladu s propisima o elektroničkom obračunu koji su na snazi, u valjanom i propisanom obliku te u propisanom roku od 30 dana od dana stvarne isporuke robe ili pružanja usluge.

[…]”

13

Društvo BFF, koje je osnovano u skladu sa španjolskim pravom i svoju djelatnost obavlja u sektoru naplate potraživanja, steklo je potraživanja koja je imalo 21 poduzeće na temelju naknade za robu i usluge koje su od 2014. do 2017. isporučene odnosno pružene medicinskim ustanovama povezanima s regionalnom upravom.

14

Društvo BFF je 31. svibnja 2019. od te uprave zahtijevalo plaćanje iznosa koji odgovaraju glavnici uvećanoj za zatezne kamate, kao i iznosa od 40 eura, na ime troškova naplate svakog neplaćenog računa u skladu s člankom 8. Zakona 3/2004.

15

Budući da navedena uprava nije prihvatila taj zahtjev, društvo BFF najprije je podnijelo upravno pravno sredstvo regionalnoj upravi, zatim tužbu Juzgadu de lo Contencioso‑Administrativo no 2 de Valladolid (Sud za upravne sporove br. 2 u Valladolidu, Španjolska), sudu koji je uputio zahtjev, tražeći da se toj upravi naloži da mu, među ostalim, isplati glavnicu od 51610,67 eura uvećanu za zatezne kamate, iznos od 40 eura na ime troškova naplate svakog od neplaćenih računa te iznos od 43626,76 eura na ime zakonskih kamata.

16

Sud koji je uputio zahtjev najprije se pita o tumačenju članka 6. Direktive 2011/7 kako bi utvrdio treba li, kada je podnesen zahtjev koji obuhvaća više računa koji nisu plaćeni po dospijeću, fiksni iznos od 40 eura iz te odredbe platiti za svaki račun, ili za svaki zahtjev.

17

Nadalje, taj sud nastoji doznati je li pravilo nacionalnog prava kojim se za sve slučajeve i za sve vrste ugovora predviđa razdoblje plaćanja od 60 dana, koje se sastoji od početnog razdoblja od 30 dana za prihvat robe i usluga čija je isporuka odnosno pružanje predmet tih ugovora, nakon čega slijedi dodatnih 30 dana za plaćanje, usklađeno s Direktivom 2011/7.

18

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev smatra da je potrebno utvrditi omogućuje li članak 2. točka 8. Direktive 2011/7 da se za potrebe izračuna kamata na zakašnjelo plaćanje uzme u obzir iznos PDV‑a naveden na računu koji dužnik nije platio po dospijeću, uključujući i onda kada, u trenutku nastanka tog zakašnjenja, vjerovnik koji je porezni obveznik taj iznos još nije uplatio u državni proračun.

19

U tim je okolnostima Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 2 de Valladolid (Sud za upravne sporove br. 2 u Valladolidu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Uzimajući u obzir odredbe članka 4. stavka 1., članka 6. i članka 7. stavaka 2. i 3. [Direktive 2011/7]:

1.   Treba li članak 6. Direktive 2011/7 tumačiti na način da se 40 eura duguje u svakom slučaju za svaki račun, pod uvjetom da je vjerovnik račune pojedinačno naznačio u svojim zahtjevima u upravnom postupku i u upravnom sporu, ili na način da se 40 eura duguje u svakom slučaju za svaki račun čak i ako su podneseni jedinstveni i općenito postavljeni zahtjevi?

2.   Kako treba tumačiti članak 198. stavak 4. [Zakona 9/2017] [kojim se utvrđuje] razdoblje plaćanja od 60 dana u svim slučajevima i za sve vrste ugovora, pri čemu se predviđa početno razdoblje od 30 dana za prihvat i još 30 dana za plaćanje, [s obzirom na] uvodn[u] izjav[u] 23. Direktive 2011/7 […]?

3.   Kako treba tumačiti članak 2. Direktive 2011/7? Može li se [ta] [d]irektiva tumačiti na način da omogućuje da se osnovicom za izračun zateznih kamata koje su priznate tom direktivom obuhvati PDV koji je obračunan na pruženu uslugu i čiji je iznos uključen u račun, ili je pak potrebno praviti razliku prema trenutku kad je suugovaratelj uplatio porez poreznoj upravi?”

20

Najprije valja utvrditi ulazi li situacija – u kojoj agencija za naplatu potraživanja, nakon što je otkupila potraživanja koje javno tijelo po dospijeću nije platilo poduzećima ustupiteljima, sudskim putem zahtijeva od te javne vlasti isplatu tih potraživanja – u materijalno područje primjene Direktive 2011/7.

21

U tom pogledu treba podsjetiti na to da se, s jedne strane, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2011/7, ona primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za „poslovnu transakciju” i, s druge strane, da je taj pojam u članku 2. točki 1. te direktive široko definiran kao „transakcije između poduzeća ili između poduzeća i javnih tijela koje vode do isporuke robe, odnosno pružanja usluga, uz naknadu”.

22

Da bi se mogla kvalificirati kao „poslovna transakcija” u smislu potonje odredbe, transakcija stoga mora ispunjavati dva uvjeta. Ona se, s jedne strane, mora provoditi između poduzeća, odnosno između poduzeća i javnih tijela. S druge strane, ona mora dovesti do isporuke robe ili pružanja usluga uz naknadu (presuda od 13. siječnja 2022., New Media Development & Hotel Services, C‑327/20, EU:C:2022:23, t. 32. i navedena sudska praksa).

23

U ovom je slučaju nesporno da se zahtijevana potraživanja odnose na naknade koje po dospijeću nije platila regionalna uprava, „javno tijelo” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2011/7, u zamjenu za isporuku robe i pružanje usluga od strane poduzećâ ustupiteljâ i, slijedom toga, na „poslovne transakcije” u smislu članka 2. točke 1. te direktive.

24

Ustupanje tih potraživanja i svih prava koja su s njima povezana agenciji za naplatu dugova – koju, kao što to izričito predviđa članak 6. stavak 3. Direktive 2011/7, vjerovnik može angažirati zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja – čini, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 16. svojeg mišljenja, nastavak početnih poslovnih transakcija.

25

Stoga situacija poput one iz glavnog postupka ulazi u materijalno područje primjene Direktive 2011/7.

26

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. Direktive 2011/7 tumačiti na način da se minimalni fiksni iznos od 40 eura, na ime naknade vjerovniku za troškove naplate koji su nastali zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja, duguje za svaku poslovnu transakciju koja nije plaćena po dospijeću i koja je potvrđena u računu, uključujući slučajeve kada je taj račun, zajedno s drugim računima, predmet jedinstvenog zahtjeva u upravnom ili sudskom postupku, te je li u tom slučaju vjerovnik dužan dostaviti račun za svaku neplaćenu poslovnu transakciju.

27

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/7/EU državama članicama nalaže da osiguraju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama, vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura, na ime naknade za troškove naplate koje je imao. Usto, stavak 2. tog članka 6. nalaže državama članicama da osiguraju da se taj minimalni fiksni iznos duguje automatski, čak i bez slanja požurnice dužniku, i da navedeni iznos bude naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate. Osim toga, stavak 3. navedenog članka 6. priznaje vjerovniku pravo da od dužnika, osim minimalnog iznosa od 40 eura, dobije razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze navedeni fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja.

28

Pojam „zakašnjelo plaćanje” iz članka 6. stavaka 1. i 3. Direktive 2011/7, kao temelj prava ne samo na kamate, nego i na minimalni fiksni iznos od 40 eura, definiran je u članku 2. točki 4. te direktive kao plaćanje koje nije izvršeno unutar ugovornog ili zakonskog razdoblja. Međutim, budući da ta direktiva obuhvaća, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., „sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju”, taj pojam „zakašnjelo plaćanje” primjenjuje se, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 28. svojeg mišljenja, na sve poslovne transakcije razmatrane pojedinačno.

29

Direktiva 2011/7 tako uspostavlja vezu između minimalnog fiksnog iznosa predviđenog u njezinu članku 6. stavku 1. i svake poslovne transakcije koja nije plaćena po dospijeću, a potvrđena je u računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje. Naime, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 18. te direktive, računi su podloga za zahtjeve za plaćanje i važni su dokumenti u odvijanju poslovnih transakcija, između ostalog, radi određivanja rokova plaćanja.

30

Kao drugo, valja naglasiti da članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7 definira pretpostavke za pravo na minimalni fiksni iznos od 40 eura na način da, što se tiče poslovnih transakcija između poduzeća i javnih tijela, upućuje na pretpostavke za pravo na kamate na zakašnjelo plaćanje, utvrđene u članku 4. te direktive.

31

U skladu sa stavkom 1. tog članka 4., države članice osiguravaju da, u poslovnim transakcijama, vjerovnik koji je ispunio svoje obveze i koji nije o dospijeću primio dugovani iznos, nakon isteka razdoblja utvrđenog u stavcima 3., 4. i 6. navedenog članka ima pravo na zakonsku kamatu na zakašnjelo plaćanje, bez potrebe izdavanja požurnice, osim ako dužnik nije odgovoran za kašnjenje (presuda od 16. veljače 2017., IOS Finance EFC, C‑555/14, EU:C:2017:121, t. 27.).

32

Iz tih elemenata proizlazi, s jedne strane, da pravo zahtijevati zakonske kamate na zakašnjelo plaćanje i pravo na minimalni fiksni iznos predviđeno u članku 6. stavku 1. Direktive 2011/7 nastaju zbog činjenice „zakašnjelog plaćanja” u smislu članka 2. točke 4. te direktive i stoga se odnose na „poslovne transakcije” razmatrane pojedinačno. S druge strane, te se zakonske kamate, kao i taj fiksni iznos, automatski mogu potraživati nakon isteka razdoblja plaćanja predviđenog u stavcima 3., 4. i 6. istog članka 4. Direktive 2011/7, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz njegova stavka 1. Uvodnom se izjavom 17. te direktive u tom pogledu navodi da se „[d]užnikovo plaćanje smatra […] zakašnjelim, u smislu prava na kamatu na zakašnjelo plaćanje, ako vjerovnik na datum dospijeća ne raspolaže iznosom duga pod uvjetom da je ispunio svoje zakonske i ugovorne obveze”.

33

Međutim, ništa u tekstu članka 4. stavka 1. Direktive 2011/7 ne upućuje na to da vjerovnikov izbor da istom dužniku podnese samo jedan zahtjev koji obuhvaća više računa koji nisu plaćeni po dospijeću može izmijeniti pretpostavke za pravo na kamate na zakašnjelo plaćanje, koje su predviđene tom odredbom, ili pretpostavke za pravo na minimalni fiksni iznos od 40 eura, predviđen u članku 6. stavku 1. te direktive. Naprotiv, činjenica da se te zakonske kamate i taj fiksni iznos mogu potraživati automatski, „bez potrebe izdavanja požurnice”, pretpostavlja da vjerovnikovi izbori u pogledu načinâ naplate nepodmirenih potraživanja nisu relevantni u pogledu prava kako na navedene zakonske kamate, tako i na navedeni fiksni iznos.

34

Prema tome, iz doslovnog i kontekstualnog tumačenja te odredbe proizlazi da se minimalni fiksni iznos od 40 eura, na ime naknade za troškove naplate, vjerovniku koji je ispunio svoje obveze duguje za svako plaćanje koje nije izvršeno po dospijeću kao naknada za poslovnu transakciju potvrđenu u računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje, osim ako dužnik nije odgovoran za zakašnjenje do kojeg je došlo.

35

Kao treće, to je tumačenje članka 6. Direktive 2011/7 potvrđeno njezinim ciljem. U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., u vezi s uvodnom izjavom 3., cilj je te direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama jer ta zakašnjela plaćanja negativno utječu na likvidnost poduzeća, kao i na njihovu konkurentnost i profitabilnost.

36

Stoga Direktiva 2011/7 ima za cilj ne samo odvraćanje od kašnjenja u plaćanju, sprečavajući da ona postanu financijski privlačna dužnicima zbog niskih kamatnih stopa zaračunatih u takvoj situaciji, odnosno njihova izostanka, nego i učinkovitu zaštitu vjerovnika od takvih kašnjenja, time što mu se osigurava što potpunija naknada troškova naplate koji su mu nastali (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Česká pojišťovna, C‑287/17, EU:C:2018:707, t. 25. i 26. i navedenu sudsku praksu). U uvodnoj izjavi 19. te direktive navodi se da bi troškovi naplate također trebali uključivati naplatu administrativnih troškova i naknadu internih troškova pretrpljenih zbog zakašnjelog plaćanja i da bi naknada u obliku fiksnog iznosa za cilj trebala imati ograničavanje administrativnih i internih troškova vezanih uz naplatu.

37

Iz te perspektive, podnošenje jedinstvenog zahtjeva za plaćanje koji obuhvaća više poslovnih transakcija koje nisu plaćene po dospijeću, a uredno su potvrđene računima ili odgovarajućim zahtjevima za plaćanje, ne može imati za posljedicu smanjenje minimalnog fiksnog iznosa koji se duguje na ime naknade za troškove naplate za svako zakašnjelo plaćanje. Takvo bi smanjenje, najprije, lišilo korisnog učinka članak 6. te direktive, čiji je cilj, kao što je to istaknuto u prethodnoj točki, ne samo odvraćanje od tih kašnjenja u plaćanju, nego i nadoknađivanje „vjerovnikov[ih] vlastit[ih] troškov[a] naplate”, pri čemu se ti troškovi povećavaju razmjerno broju plaćanja i iznosima koje dužnik ne plaća po dospijeću. Nadalje, takvo bi smanjenje bilo jednako tome da se dužniku odobri odstupanje od prava na fiksni iznos iz članka 6. stavka 1. navedene direktive bez ikakvog „opravdanog razloga” za to, protivno članku 7. stavku 1. drugom podstavku točki (c) iste direktive. Konačno, tim bi se smanjenjem dužnika oslobodilo dijela financijskog tereta koji proizlazi iz njegove obveze da, na ime svakog računa neplaćenog po dospijeću, plati fiksni iznos od 40 eura, predviđen tim člankom 6. stavkom 1.

38

To tumačenje nije dovedeno u pitanje argumentom španjolske vlade prema kojem se, s obzirom na to da naknada predviđena člankom 6. stavkom 3. Direktive 2011/7 mora biti „razumna”, vjerovnik ne može pozivati na taj članak kako bi zahtijevao minimalni fiksni iznos od 40 eura za svaki račun uključen u jedinstveni zahtjev jer bi to dovelo do toga da mu se dodijeli višestruka i prekomjerna naknada troškova povezanih s tim zahtjevom.

39

Naime, pravo na „razumnu” naknadu, predviđeno u članku 6. stavku 3. Direktive 2011/7 „za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja” odnosi se na troškove naplate, neovisno o tome kakvi oni bili, koji premašuju minimalni iznos od 40 eura na koji vjerovnik automatski ima pravo, na temelju članka 6. stavka 1. te direktive, kada u pogledu poslovne transakcije postoji pravo na kamate na zakašnjelo plaćanje, u skladu s člankom 3. ili člankom 4. navedene direktive. Takva naknada stoga ne može pokriti ni dio tih troškova koji je već uzet u obzir fiksnim iznosom od 40 eura, ni troškove koji su prekomjerni s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Česká pojišťovna, C‑287/17, EU:C:2018:707, t. 22. i 30.).

40

Stoga se ne može pozivati na članak 6. stavak 3. Direktive 2011/7 kako bi se ograničilo vjerovnikovo pravo da primi fiksni iznos predviđen člankom 6. stavkom 1. te direktive. Nasuprot tomu, u granicama određenima u prethodnoj točki moguće je uzeti u obzir činjenicu da su naknade za poslovne transakcije koje mu taj dužnik nije platio po dospijeću dovele do jedinstvenog zahtjeva, a kako bi se ocijenila razumnost naknade ostalih troškova naplate nastalih zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja.

41

U tim okolnostima, tumačenje članka 6. Direktive 2011/7 na način da se minimalni fiksni iznos duguje za svaku poslovnu transakciju koja nije plaćena po dospijeću i koja je potvrđena u računu, kada je on, zajedno s drugim računima, podnesen u jedinstvenom upravnom ili sudskom zahtjevu, ne znači izricanje kazne dužniku. Ipak, takav zahtjev mora omogućavati da se za svaki od računa koji su njime obuhvaćeni utvrdi kojoj od predmetnih neplaćenih poslovnih transakcija odgovara.

42

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da se minimalni fiksni iznos od 40 eura, na ime naknade vjerovniku za troškove naplate koji su nastali zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja, duguje za svaku poslovnu transakciju koja nije plaćena po dospijeću i koja je potvrđena u računu, uključujući i slučajeve kada je taj račun, zajedno s drugim računima, podnesen u jedinstvenom zahtjevu u upravnom ili sudskom postupku.

43

Uzimajući u obzir da, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, Sud nije nadležan za tumačenje nacionalnih zakonskih i podzakonskih odredaba (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2020., Prokurature Rejonowe w Słupsku,, C‑634/18, EU:C:2020:455, t. 18. i navedenu sudsku praksu), drugo pitanje valja razumjeti tako da se njime u biti želi utvrditi treba li članak 4. stavke 3. do 6. Direktive 2011/7 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se općenito, za sve poslovne transakcije između poduzeća i javnih tijela, predviđa razdoblje plaćanja od 60 kalendarskih dana, koje se sastoji od početnog razdoblja od 30 dana za postupak prihvata ili provjere sukladnosti isporučene robe ili pruženih usluga s ugovorom i dodatnog razdoblja od 30 dana za plaćanje dogovorene cijene.

44

U tom pogledu valja napomenuti, kao prvo, da se člankom 4. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2011/7 državama članicama nalaže da osiguravaju da u poslovnim transakcijama u kojima je dužnik javno tijelo razdoblje plaćanja ne prijeđe 30 kalendarskih dana, računajući od nastanka činjeničnih okolnosti navedenih u njegovoj podtočki iv.

45

Kao drugo, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (a) podtočkom iv. Direktive 2011/7, „ako je postupak prihvata, odnosno, provjere kojom se potvrđuje sukladnost robe ili usluga s ugovorom, predviđen zakonom ili ugovorom te ako dužnik primi račun, odnosno, odgovarajući zahtjev za plaćanje prije ili na datum na koji se odvija takav prihvat, odnosno provjera”, razdoblje plaćanje od najviše 30 kalendarskih dana računa se od datuma tog prihvata odnosno provjere.

46

Člankom 4. stavkom 5. Direktive 2011/7, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 26., nalaže se državama članicama da osiguravaju da najdulje trajanje postupka prihvata odnosno provjere, navedenog u stavku 3. točki (a) podtočki iv. istog članka, ne prijeđe 30 kalendarskih dana od datuma primitka robe ili usluga, osim ako je drukčije izričito određeno ugovorom ili natječajnom dokumentacijom, te uz uvjet da to nije posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu članka 7. Direktive 2011/7.

47

Stoga iz tih odredaba promatranih zajedno proizlazi da, s jedne strane, Direktiva 2011/7 ne određuje postupak prihvata ili provjere kao svojstven poslovnim transakcijama između javnih tijela i poduzeća. S druge strane, kada je taj postupak „predviđen zakonom ili ugovorom”, njegovo trajanje iznosi najviše 30 kalendarskih dana, koje se može prekoračiti samo iznimno, pod uvjetima predviđenima u članku 4. stavku 5. te direktive.

48

Kao treće, iz članka 4. stavka 6. Direktive 2011/7, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 23., proizlazi da, kako bi se opće razdoblje plaćanja od 30 dana moglo produljiti, takvo produljenje mora biti izričito određeno ugovorom i mora biti objektivno opravdano u svjetlu osobite prirode odnosno obilježja tog ugovora. Tako produljeni rok ni u kojem slučaju ne može biti dulji od 60 kalendarskih dana.

49

Osim toga, ako javno tijelo obavlja gospodarske aktivnosti industrijske ili komercijalne prirode nuđenjem robe ili usluga, ili pruža zdravstvenu skrb, države članice mogu, u skladu s člankom 4. stavkom 4. prvim podstavkom točkama (a) i (b) te direktive, produljiti razdoblje plaćanja do najviše 60 kalendarskih dana.

50

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 47. svojeg mišljenja, iz članka 4. stavaka 3. do 6. Direktive 2011/7 stoga proizlazi da je primjena, na poslovne transakcije između poduzeća i javnih tijela, razdoblja plaćanja koje je dulje od 30 kalendarskih dana, a do najviše 60 kalendarskih dana, iznimna i da mora biti ograničena na određene, točno definirane slučajeve, među kojima su i oni koji se izričito navode u članku 4. stavku 4. prvom podstavku točkama (a) i (b) (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2020., Komisija/Italija (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑122/18, EU:C:2020:41, t. 44.).

51

To doslovno i kontekstualno tumačenje članka 4. Direktive 2011/7 potvrđuju ciljevi te direktive, a osobito cilj nametanja državama članicama pojačanih obveza za javne vlasti u pogledu njihovih transakcija s poduzećima. Naime, kao što to proizlazi iz zajedničkog tumačenja uvodnih izjava 3., 9. i 23. navedene direktive, ta javna tijela, koja izvršavaju znatan broj plaćanja poduzećima, imaju sigurnije, predvidljivije i stalnije tijekove novčanih prihoda u odnosu na poduzeća, mogu doći do financiranja po povoljnijim uvjetima od njih i manje od poduzeća ovise o stvaranju stabilnih poslovnih odnosa radi ostvarenja svojih ciljeva. Osim toga, duga razdoblja plaćanja u korist tih tijela dovode, poput kašnjenja u plaćanju, do neopravdanih troškova za ta poduzeća, otežavajući njihovu ograničenu likvidnost i čineći njihovo financijsko upravljanje složenijim, a usto su štetna i za konkurentnost i profitabilnost navedenih poduzeća jer ona zbog navedenih kašnjenja u plaćanju moraju pribaviti vanjsko financiranje (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2020., Komisija/Italija (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑122/18, EU:C:2020:41, t. 46. i 47.).

52

S obzirom na te elemente, članak 4. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da je to, da država članica odredi razdoblje plaćanja od najviše 60 kalendarskih dana u transakcijama između poduzeća i javnih vlasti, dopušteno samo pod uvjetima i u granicama postavljenima tim člankom, a navedenima u točkama 47. do 49. ove presude.

53

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavke 3. do 6. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se općenito, za sve poslovne transakcije između poduzeća i javnih tijela, predviđa razdoblje plaćanja od najviše 60 kalendarskih dana, uključujući slučajeve kada se to razdoblje sastoji od početnog razdoblja od 30 dana za postupak prihvata ili provjere sukladnosti isporučene robe ili pruženih usluga s ugovorom i dodatnog razdoblja od 30 dana za plaćanje dogovorene cijene.

54

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 8. Direktive 2011/7 tumačiti na način da uzimanje u obzir iznosa PDV‑a navedenog na računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje kao „dospjelog iznosa” definiranog u toj odredbi ovisi o tome je li na datum nastanka zakašnjelog plaćanja vjerovnik koji je porezni obveznik već uplatio taj iznos u državni proračun.

55

Člankom 2. točkom 8. Direktive 2011/7 pojam „dospjeli iznos” definira se kao „glavni iznos koji je trebao biti plaćen unutar ugovornog ili zakonskog razdoblja plaćanja, uključujući primjenjive poreze, davanja, pristojbe i naknade navedene u računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje”.

56

Kad je riječ o doslovnom tumačenju članka 2. točke 8. Direktive 2011/7, valja istaknuti, s jedne strane, da korištenje izraza „uključujući primjenjive poreze” podrazumijeva da pojam „dospjeli iznos” nužno mora uključivati iznos PDV‑a na isporučenu robu ili pruženu uslugu. S druge strane, upotreba izraza „navedenog na računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje” upućuje na to da je iznos PDV‑a onaj koji je naznačen na računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje, neovisno o načinima ili trenutku u kojem porezni obveznik plaća PDV u državni proračun.

57

Iz toga slijedi da se pojmom „dospjeli iznos” ne pravi razlika ovisno o datumu na koji porezni obveznik ispuni svoju obvezu da u državni proračun uplati iznos PDV‑a koji odgovara isporučenoj robi ili pruženoj usluzi, ili ovisno o načinima plaćanja tog iznosa u državni proračun.

58

To je tumačenje potkrijepljeno člankom 220. Direktive 2006/112, kojim se uređuje izdavanje računa i od poreznih obveznika zahtijeva da osiguraju da se izda račun u slučaju isporuke robe ili pružanja usluga drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik. Članak 226. te direktive nabraja podatke koji se obvezno moraju nalaziti na izdanim računima, među kojima je iznos PDV‑a koji treba platiti. Tako se tim odredbama poreznom obvezniku nalaže da navede iznos PDV‑a koji treba platiti na izdanom računu, neovisno o načinima ili trenutku uplate dugovanog poreza u državni proračun.

59

S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 8. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da je uzimanje u obzir iznosa PDV‑a navedenog na računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje kao „dospjelog iznosa” definiranog u toj odredbi neovisno o tome je li na datum nastanka zakašnjelog plaćanja porezni obveznik već uplatio taj iznos u državni proračun.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi navedenih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: