–

za osobu E. K., E. C. Gelok i H. Lichteveld, advocaten,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, A. Hanje i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–

za dansku vladu, J. Nymann‑Lindegren, M. Søndahl Wolff i L. Teilgård, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga, E. Montaguti i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravak SL 2021., L 3, str. 41.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe E. K., državljanke Gane koja ima pravo na boravak u Nizozemskoj na temelju članka 20. UFEU‑a, i Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska), povodom njegove odluke da odbije zahtjev koji je podnijela osoba E. K. za dobivanje dozvole boravka za osobu s dugotrajnim boravkom.

3

Uvodne izjave 4., 6. i 12. Direktive 2003/109 glase:

[…]

[…]

4

Članak 3. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, glasi kako slijedi:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području države članice.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na državljane trećih zemalja koji:

[…]

[…]”

5

Članak 4. navedene direktive, naslovljen „Trajanje boravka”, u stavku 1. određuje:

„Države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravkom državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.”

6

Članak 5. te direktive, naslovljen „Uvjeti za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom”, određuje:

„1.   Države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koji o njima ovise osiguraju dokaz da imaju:

2.   Države članice mogu od državljana trećih zemalja zahtijevati da ispune uvjete integracije, u skladu s nacionalnim pravom.”

7

Članak 8. Weta tot algehele herziening van de Vreemdelingenwet (Vreemdelingenwet 2000) (Zakon o općoj reviziji Zakona o strancima (Zakon o strancima iz 2000.)) od 23. studenoga 2000. (Stb. 2000., br. 495), u verziji primjenjivoj na glavni postupak, određuje:

„Stranac ima pravo zakonito boraviti u Nizozemskoj samo:

[…]

8

Članak 45.b tog zakona glasi kako slijedi:

„1.   Zahtjev za izdavanje dozvole boravka EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom odbija se ako neposredno prije podnošenja zahtjeva stranac:

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., zahtjev za izdavanje dozvole boravka EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom može se odbiti samo ako stranac:

3.   Za izračun razdoblja iz stavka 2. točke (a) ne uzima se u obzir boravak u smislu stavka 1. i boravak u smislu stavka 2. točke (b), osim boravka u svrhu studija ili stručnog osposobljavanja, koji se uzima u obzir u polovici trajanja.

4.   Pravila o primjeni stavaka 1. i 2. mogu se utvrditi općom upravnom mjerom ili na temelju nje.”

9

Članak 3.5. Besluita tot uitvoering van de Vreemdelingenwet 2000 (Vreemdelingenbesluit 2000) (Uredba o provedbi Zakona o strancima (Uredba o strancima iz 2000.)) od 23. studenoga 2000. (Stb. 2000., br. 497), u verziji primjenjivoj na glavni postupak, navodi:

„1.   Pravo na boravak na temelju redovne dozvole boravka na određeno vrijeme može biti privremeno ili trajno.

2.   Pravo na boravak privremeno je na temelju izdane dozvole boravka uz ograničenje koje se odnosi na:

3.   U skladu s obvezama koje proizlaze iz Ugovorâ ili obvezujućih odluka organizacija međunarodnog prava, uredbom ministarstva mogu se utvrditi slučajevi u kojima je, iznimno od stavka 2., pravo na boravak trajno.

4.   Ako je dozvola boravka popraćena ograničenjem različitim od ograničenja navedenih u stavku 2., ona je trajna, osim ako prilikom njezina izdavanja nije drukčije određeno.”

10

Tužiteljica iz glavnog postupka, osoba E. K., ima gansko državljanstvo. Njezin sin, koji je rođen 10. veljače 2002., ima nizozemsko državljanstvo. Dana 9. rujna 2013. na temelju članka 20. UFEU‑a osoba E. K. dobila je dozvolu boravka na nizozemskom državnom području s napomenom „Član obitelji građanina Unije”.

11

Ona je 18. veljače 2019., na temelju nacionalnog propisa kojim se u nacionalni pravni poredak prenosi Direktiva 2003/109, podnijela zahtjev za izdavanje dozvole boravka EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom. Državni tajnik za sigurnost i pravosuđe odbio je taj zahtjev jer je smatrao, među ostalim, da joj se tražena dozvola boravka ne može dodijeliti s obzirom na to da je pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a privremene naravi. Žalba koju je osoba E. K. podnijela protiv te odluke proglašena je neosnovanom.

12

Osoba E. K. je protiv te odluke o odbijanju podnijela tužbu sudu koji je uputio zahtjev, Rechtbanku Den Haag, zittingsplaats Amsterdam (Sud u Haagu, Stalna služba u Amsterdamu, Nizozemska).

13

Taj se sud, kao prvo, pita o privremenoj naravi prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a. Konkretno, postavlja se pitanje, s jedne strane, može li se pravo na boravak kvalificirati kao „privremeno” samo ako se utvrdi da će prestati na točno određeni datum, koji je unaprijed poznat i, s druge strane, može li privremena narav prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a biti povezana s namjerom državljanina treće zemlje koji je njegov nositelj, s obzirom na to da je osoba E. K., među ostalim, istaknula svoju volju da se trajno nastani na državnom području Kraljevine Nizozemske. Nadalje, navedeni sud ističe da se osoba E. K. i državni tajnik za sigurnost i pravosuđe ne slažu oko pitanja je li određivanje privremenog karaktera prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a u nadležnosti država članica ili, naprotiv, pojam „pravo na privremeni boravak” treba ujednačeno tumačiti na razini Unije. Naposljetku, taj se sud pita je li članak 3. stavak 2. točka (e) Direktive 2003/109 pravilno prenesen u nizozemski pravni poredak.

14

U tim je okolnostima Rechtbank Den Haag, zittingsplaats Amsterdam (Sud u Haagu, Stalna služba u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

15

Uvodno valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos, C‑176/20, EU:C:2022:274, t. 25. i navedena sudska praksa).

16

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita potpada li određivanje privremene naravi prava na boravak prema članku 20. UFEU‑a u nadležnost država članica ili se, naprotiv, „to mora definirati pravom Unije”.

17

Međutim, iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je to pitanje postavljeno kako bi se utvrdilo ulazi li situacija osobe E. K., koja ima pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a, u područje primjene Direktive 2003/109, osobito s obzirom na članak 3. stavak 2. točku (e) te direktive.

18

U tim okolnostima valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 2. točku (e) Direktive 2003/109 tumačiti na način da je pojam boravka „samo na privremenoj osnovi”, koji se u njoj navodi, autonomni pojam prava Unije, koji treba ujednačeno tumačiti na područjima svih država članica.

19

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje (presude od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 42. i od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 41. i navedena sudska praksa).

20

Međutim, iako tekst članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109 ne sadržava definiciju izraza „koji […] borave samo na privremenoj osnovi”, ta direktiva ne upućuje ni na pravo država članica u pogledu značenja tih pojmova. Iz toga proizlazi da ga za potrebe primjene navedene direktive treba smatrati autonomnim pojmom prava Unije koji treba ujednačeno tumačiti na području svih država članica (vidjeti po analogiji presudu od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 43.).

21

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 2. točku (e) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da je pojam boravka „samo na privremenoj osnovi”, koji se u njoj navodi, autonomni pojam prava Unije, koji treba ujednačeno tumačiti na područjima svih država članica.

22

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 2. točku (e) Direktive 2003/109 tumačiti na način da pojam boravka „samo na privremenoj osnovi”, koji se u njoj navodi, obuhvaća boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a na državnom području države članice čiji je dotični građanin Unije državljanin.

23

Uvodno valja podsjetiti na to da članak 3. Direktive 2003/109 određuje područje primjene te direktive.

24

Dok stavak 1. tog članka određuje da se navedena direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području države članice, njegov stavak 2. isključuje iz njezinog područja primjene određene vrste boravka. Posebice, članak 3. stavak 2. točka (e) iste direktive propisuje da se ona ne primjenjuje na državljane trećih zemalja koji borave samo na privremenoj osnovi kao što su au pair ili sezonski radnici, ili radnici koje je uputio pružatelj usluge za potrebe prekograničnog pružanja usluga, ili prekogranični pružatelji usluga ili u slučajevima kada su njihove dozvole boravka formalno ograničene.

25

U tom pogledu najprije valja istaknuti da boravak državljanina treće zemlje na državnom području države članice na temelju članka 20. UFEU‑a ispunjava uvjet predviđen u članku 3. stavku 1. Direktive 2003/109, koji predviđa da se ta direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području države članice.

26

Kad je riječ o pitanju je li državljanin treće zemlje koji ima dozvolu boravka na državnom području države članice na temelju članka 20. UFEU‑a ipak isključen iz područja primjene Direktive 2003/109, u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 2. točkom (e), valja podsjetiti na to da se ta odredba odnosi na dva različita slučaja, odnosno, s jedne strane, na slučaj državljana trećih zemalja koji borave samo na privremenoj osnovi i, s druge strane, na slučaj državljana trećih zemalja čije su dozvole boravka formalno ograničene (presuda od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 38.).

27

Što se tiče prvog slučaja, koji je jedini predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku, valja istaknuti da ni članak 3. ni bilo koja druga odredba Direktive 2003/109 ne precizira što se podrazumijeva pod pojmom boravka „samo na privremenoj osnovi”, u smislu stavka 2. točke (e) tog članka.

28

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, za potrebe tumačenja odredaba prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njihov tekst u skladu s njegovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku nego i njihov kontekst i ciljeve koji se nastoje postići propisom kojeg su dio (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Maïstrellis, C‑222/14, EU:C:2015:473, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Nastanak predmetne odredbe može se također pokazati relevantnim za njezino tumačenje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., A i dr. (Vjetroelektrane u Aalteru i Neveleu), C‑24/19, EU:C:2020:503, t. 37.).

29

Kao prvo, treba istaknuti da članak 3. stavak 2. točka (e) Direktive 2003/109 predviđa da se ona ne primjenjuje na državljane trećih zemalja „koji […] borave samo na privremenoj osnovi” na području dotične države članice.

30

S obzirom na značenje tih pojmova u svakodnevnom govoru, takav uvjet pretpostavlja ispitivanje podrazumijeva li razlog kojim se opravdava taj boravak, od njegova početka, da je on bio predviđen isključivo na kratko vrijeme. Naime, kao što je Sud već presudio, privremena osnova u smislu članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109 ne odražava a priori kod državljanina treće zemlje namjeru da se trajno nastani na državnom području država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 47.).

31

To doslovno tumačenje izraza „koji […] borave samo na privremenoj osnovi” iz članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109 ilustrirano je popisom boravaka koje odlikuje takva značajka, a koji se nalazi u toj odredbi. Naime, izrijekom su, kao primjeri, navedeni boravci državljana trećih zemalja kao au pair ili sezonskih radnika, ili radnika koje je uputio pružatelj usluge za potrebe prekograničnog pružanja usluga, ili kao prekograničnih pružatelja usluga.

32

Međutim, takvi boravci imaju zajedničko objektivno obilježje da su strogo vremenski ograničeni i da su kratkog trajanja, tako da ne omogućuju trajno nastanjivanje državljanina treće zemlje na državnom području dotične države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 48. i 50.).

33

Takvo gledište uostalom potvrđuje i obrazloženje Prijedloga direktive Vijeća o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (COM(2001) 127 final), koje se odnosi na članak 3. stavak 2. točku (d) tog prijedloga, koji, u biti, odgovara članku 3. stavku 2. točki (e) Direktive 2003/109. Prema tom obrazloženju, kategorije osoba koje su posebno navedene u članku 3. stavku 2. točki (d) navedenog prijedloga ne mogu se trajno nastaniti na državnom području predmetne države članice.

34

Prema tome, valja smatrati da, s obzirom na tekst i nastanak članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109, pojam boravka „samo na privremenoj osnovi”, u smislu te odredbe, obuhvaća svaki boravak na državnom području države članice koji se temelji isključivo na razlozima čija je objektivna značajka to da podrazumijevaju da je on strogo vremenski ograničen i da treba biti kratkog trajanja te ne omogućuje trajno nastanjenje dotičnog državljanina treće zemlje na području te države članice.

35

Međutim, valja utvrditi da boravak državljanina treće zemlje na državnom području države članice na temelju članka 20. UFEU‑a ne posjeduje takvo objektivno obilježje.

36

U tom pogledu treba podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a dodjeljuje državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije, kao što je to osoba E. K., samo u vrlo specifičnim situacijama u kojima bi – bez obzira na činjenice da se sekundarno zakonodavstvo vezano za pravo na boravak državljana trećih zemalja ne primjenjuje i da se taj građanin Unije nije koristio svojom slobodom kretanja – odbijanje dodjele takvog prava faktički prisililo navedenog građanina da napusti područje Unije u cijelosti te bi ga na taj način lišilo stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa (vidjeti u tom smislu presude od 10. svibnja 2017., Chavez‑Vilchez i dr., C‑133/15, EU:C:2017:354, t. 63., kao i od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

37

Stoga, da bi takvo odbijanje moglo dovesti u pitanje korisni učinak građanstva Unije, mora postojati odnos ovisnosti između tog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, koji bi doveo do toga da je građanin Unije prisiljen pratiti državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti ako se tom državljaninu treće zemlje ne bi priznalo pravo na boravak na području Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

38

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, priznavanje prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a treba ocjenjivati s obzirom na intenzitet odnosa ovisnosti između dotičnog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, pri čemu takva ocjena mora uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti u tom smislu presude od 10. svibnja 2017., Chavez‑Vilchez i dr., C‑133/15, EU:C:2017:354, t. 71.; od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji), C‑82/16, EU:C:2018:308, t. 72. kao i od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 56.).

39

U tom pogledu Sud je za ocjenu postojanja takvog odnosa ovisnosti između djeteta građanina Unije i njegova roditelja, državljanina treće zemlje, smatrao da valja uzeti u obzir pitanje roditeljske skrbi za to dijete kao i pitanje je li roditelj koji je državljanin treće zemlje preuzeo pravnu, financijsku ili emocionalnu skrb o tom djetetu (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2012., O i dr., C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 56. i od 13. rujna 2016., Rendón Marín, C‑165/14, EU:C:2016:675, t. 51.). Kao relevantne okolnosti uzimana je i dob takvog djeteta, njegov fizički i emocionalni razvoj, stupanj emocionalne povezanosti kako s roditeljem građaninom Unije tako i s roditeljem državljaninom treće zemlje kao i moguća opasnost za stabilnost tog djeteta u slučaju razdvajanja od potonjeg roditelja (presuda od 10. svibnja 2017., Chavez‑Vilchez i dr., C‑133/15, EU:C:2017:354, t. 71.).

40

Što se tiče ocjene postojanja odnosa ovisnosti između punoljetnih osoba, Sud je istaknuo da, iako je točno da odrasla osoba u načelu može živjeti nezavisno o članovima svoje obitelji, priznanje postojanja takvog odnosa ovisnosti između dviju odraslih osoba, članova iste obitelji, također je moguće u iznimnim slučajevima u kojima dotična osoba ni na koji način ne bi mogla biti odvojena od člana svoje obitelji o kojem ovisi (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji), C‑82/16, EU:C:2018:308, t. 65. kao i od 5. svibnja 2022., Subdelegación del Gobierno en Toledo (Boravak člana obitelji – Nedostatna sredstva), C‑451/19 i C‑532/19, EU:C:2022:354, t. 56.).

41

Stoga valja utvrditi da je pravo na boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a, u svojstvu člana obitelji građanina Unije, opravdano zato što je takav boravak nužan kako bi taj građanin Unije mogao djelotvorno uživati bit prava koja taj status daje, toliko dugo dok traje odnos ovisnosti s navedenim državljaninom. Iako je točno da takav odnos ovisnosti u pravilu nestaje protekom vremena, on u načelu ne može biti kratkotrajan. Stoga razlog boravka na državnom području države članice, na temelju članka 20. UFEU‑a, ne može po svojoj naravi spriječiti trajno nastanjenje dotičnog državljanina treće zemlje na području te države članice. Naime, odnos ovisnosti koji opravdava takav boravak, čije su glavne značajke navedene u točkama 37. do 40. ove presude, može trajati tijekom znatnog razdoblja i, konkretnije, kada je riječ o državljaninu treće zemlje koji je roditelj djeteta, građanina Unije, načelno do punoljetnosti tog djeteta, pa čak i poslije toga ako se dokaže postojanje okolnosti koje to opravdavaju.

42

U tim okolnostima ne može se smatrati da boravak državljanina treće zemlje na državnom području države članice na temelju članka 20. UFEU‑a predstavlja boravak „samo na privremenoj osnovi” u smislu članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109.

43

Kao drugo, to tumačenje, koje se temelji na tekstu i nastanku članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109, potkrijepljeno je ciljevima te direktive.

44

Kao što je Sud već presudio, iz uvodnih izjava 4., 6. i 12. navedene direktive proizlazi da je njezin glavni cilj integracija državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u državama članicama (presude od 26. travnja 2012., Komisija/Nizozemska, C‑508/10, EU:C:2012:243, t. 66.; od 18. listopada 2012., Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 45. i od 3. listopada 2019., X (Osobe s dugotrajnim boravkom – Siguran, redovit i dostatan izvor sredstava), C‑302/18, EU:C:2019:830, t. 29.).

45

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako proizlazi iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 6., takva integracija prije svega proizlazi iz zakonitog i neprekinutog boravka u trajanju od pet godina, navedenog u toj odredbi, koji svjedoči o ukorijenjenosti dotične osobe u dotičnoj državi članici, a time i o njezinu trajnom nastanjenju na području te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2019., X (Osobe s dugotrajnim boravkom – Siguran, redovit i dostatan izvor sredstava), C‑302/18, EU:C:2019:830, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

46

U tom pogledu, kao što je to u biti istaknuto u točki 41. ove presude, boravak državljanina treće zemlje na državnom području država članica na temelju članka 20. UFEU‑a može trajati tijekom znatnog razdoblja i tako biti osjetno dulji od razdoblja utvrđenog u članku 4. stavku 1. Direktive 2003/109.

47

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da državljaninu treće zemlje koji ima pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a mora biti izdana radna dozvola kako bi mogao skrbiti za svoje dijete, građanina Unije, jer bi se potonje u protivnom lišilo mogućnosti stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava povezanih s tim statusom (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2011., Ruiz Zambrano, C‑34/09, EU:C:2011:124, t. 45.). Međutim, takav rad na državnom području dotične države članice tijekom duljeg razdoblja još više učvršćuje ukorijenjenost tog državljanina.

48

Kao treće, kontekst u kojem se nalazi predmetna odredba ni na koji način ne dovodi u pitanje navedeno tumačenje.

49

U tom pogledu valja napomenuti da tumačenje članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109 navedeno u točki 42. ove presude ne dovodi u pitanje opću strukturu te direktive s obzirom na to da državljanin treće zemlje koji ima pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a mora ispunjavati uvjete predviđene člancima 4. i 5. navedene direktive kako bi stekao status osobe s dugotrajnim boravkom. Osim činjenice da je zakonito i neprekinuto boravio na državnom području te države članice tijekom pet godina neposredno prije podnošenja predmetnog zahtjeva, državljanin treće zemlje mora dokazati da ima, za sebe i članove obitelji koji o njemu ovise, sigurne i redovite izvore sredstava koja su dostatna za uzdržavanje njega samog i članova njegove obitelji bez traženja naknade od sustava socijalne pomoći te države članice kao i zdravstveno osiguranje protiv svih rizika od kojih su obično osigurani državljani predmetne države članice. Isto tako, ta država članica može zahtijevati da državljani trećih zemalja ispune uvjete integracije predviđene njihovim nacionalnim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2012., Iida, C‑40/11, EU:C:2012:691, t. 38. i 39.).

50

Osim toga, nizozemska i njemačka vlada u biti su osobito istaknule da, s obzirom na izvedenu narav prava na boravak koje ima državljanin treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a, taj boravak, iako je hipotetski ostvaren tijekom zakonskog i neprekinutog razdoblja od pet godina, ne može opravdati izdavanje dozvole za dugotrajni boravak na temelju Direktive 2003/109. Takva se argumentacija ne može prihvatiti.

51

Točno je da odredbe UFEU‑a o građanstvu Unije ne dodjeljuju nikakvo samostalno pravo državljanima trećih zemalja. Naime, eventualna prava dodijeljena takvim državljanima nisu vlastita prava tih državljana, nego su izvedena iz onih koja uživa građanin Unije. Cilj i opravdanost tih izvedenih prava temelji se na utvrđenju da je odbijanje njihova priznanja takve naravi da povređuje slobodu kretanja i boravka građanina Unije na području Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

52

Međutim, takva okolnost nije relevantna za utvrđivanje obuhvaća li pojam boravka „samo na privremenoj osnovi” u smislu članka 3. stavka 2. točke (e) Direktive 2003/109 boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a na državnom području države članice čiji je dotični građanin Unije državljanin.

53

Naime, s jedne strane, u članku 3. te direktive ne pravi se razlika ovisno o tome boravi li državljanin treće zemlje o kojem je riječ zakonito na području Unije na temelju vlastitog prava ili na temelju prava izvedenog iz prava koja uživa dotični građanin Unije.

54

Osim toga, takvo razlikovanje ne proizlazi ni iz drugih odredbi navedene direktive, a osobito ne iz njezina članka 4. stavka 1., koji se referira na zakonit i neprekinut boravak državljanina treće zemlje na državnom području država članica tijekom pet godina neposredno prije podnošenja predmetnog zahtjeva.

55

S druge strane, izvedeni karakter prava na boravak na području države članice koje je na temelju prava Unije priznato državljaninu treće zemlje ne podrazumijeva nužno da se razlozi koji opravdavaju dodjelu takvog prava protive trajnom nastanjenju tog državljanina na području te države članice. Stoga je dovoljno podsjetiti na to da, kao što je to istaknuto u točki 41. ove presude, odnos ovisnosti na kojem se temelji izvedeno pravo na boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a načelno ne traje kratko, već može trajati tijekom znatnog razdoblja.

56

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 2. točku (e) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da pojam boravka „samo na privremenoj osnovi”, koji se u njoj navodi, ne obuhvaća boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a na državnom području države članice čiji je dotični građanin Unije državljanin.

57

S obzirom na odgovor na drugo i treće pitanje, na četvrto pitanje nije potrebno odgovoriti.

58

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: