–

za Volvo AB (publ.), N. Gómez Bernardo i R. Murillo Tapia, abogados,

–

za DAF Trucks NV, C. Gual Grau, abogado, M. de Monchy i J. K. de Pree, advocaten, D. Sarmiento Ramírez‑Escudero i P. Vidal Martínez, abogados,

–

za osobu RM, M. Picón González, procuradora, i I. San Primitivo Arias, abogado,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz i S. Centeno Huerta, u svojstvu agenata,

–

za estonsku vladu, A. Kalbus, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, S. Baches Opi, M. Farley i G. Meessen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. UFEU‑a, članka 10., članka 17. i članka 22. stavka 2. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.) i načela djelotvornosti.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društava Volvo AB (publ.) i DAF Trucks NV te, s druge strane, osobe RM, povodom tužbe za naknadu štete koju je podnijela ta osoba, a čiji je cilj naknada štete nastale zbog povrede članka 101. UFEU‑a, koju je utvrdila Europska komisija, a koju je počinilo nekoliko proizvođača kamiona, među kojima su i društva Volvo te DAF Trucks.

3

Uvodna izjava 47. Direktive 2014/104 glasi:

„Kako bi se ispravila asimetrija informacija i neke poteškoće povezane s kvantificiranjem štete u predmetima iz prava tržišnog natjecanja te osigurala učinkovitost zahtjeva za naknadu štete, primjereno je presumirati da kršenja u obliku [zabranjenih sporazuma] uzrokuju štetu, posebno utjecanjem na cijenu. Ovisno o činjenicama predmeta, [zabranjeni sporazumi] izazivaju povišenja cijene ili sprečavaju snižavanje cijena do kojeg bi došlo da nije bilo [zabranjenog sporazuma]. Ta presumpcija ne bi trebala obuhvaćati konkretan iznos štete. Prekršitelji bi trebali imati mogućnost oboriti tu presumpciju. Primjereno je ograničiti tu oborivu presumpciju na [zabranjene sporazume], s obzirom na njihovu tajnovitost, koja povećava asimetriju informacija i tužiteljima otežava pribavljanje dokaza potrebnih za dokazivanje štete.”

4

Člankom 10. te direktive, naslovljenim „Zastara”, određuje se:

„1.   Države članice u skladu s ovim člankom utvrđuju pravila koja se primjenjuju na zastaru za pokretanje postupaka za naknadu štete. Ta pravila određuju kada počinje teći zastara, njezino trajanje i okolnosti pod kojima se prekida ili ne teče.

2.   Zastara ne počinje teći prije prestanka kršenja prava tržišnog natjecanja i prije nego što tužitelj sazna, ili se razumno može očekivati da zna za:

3.   Države članice osiguravaju da zastara za pokretanje postupka za naknadu štete nastupa istekom najmanje pet godina.

4.   Države članice osiguravaju zastoj ili, ovisno o nacionalnom pravu, prekid zastare ako tijelo nadležno za tržišno natjecanje poduzme radnje radi istrage ili postupka pred njim s obzirom na kršenje prava tržišnog natjecanja na koje se odnosi postupak za naknadu štete. Zastoj prestaje najranije godinu dana nakon što je odluka o kršenju postala pravomoćna ili nakon što je postupak na drugi način okončan.”

5

Člankom 17. navedene direktive, naslovljenim „Kvantifikacija štete”, predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da ni teret ni standard dokazivanja potreban za kvantifikaciju štete ne čini ostvarivanje prava na naknadu štete praktički nemogućim ili pretjerano teškim. Države članice osiguravaju da nacionalni sudovi imaju ovlast, u skladu s nacionalnim postupcima, procijeniti iznos štete ako je utvrđeno da je tužitelj pretrpio štetu, ali je praktički nemoguće ili pretjerano teško točno kvantificirati pretrpljenu štetu na temelju raspoloživih dokaza.

2.   Presumira se da kršenja počinjena u obliku [zabranjenih sporazuma] uzrokuju štetu. Prekršitelj ima pravo obaranja te presumpcije.

3.   Države članice osiguravaju da u postupcima za naknadu štete nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje na zahtjev nacionalnog suda može pomoći tom nacionalnom sudu u pogledu određivanja iznosa naknade štete u slučajevima kada to nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje takvu pomoć smatra primjerenom.”

6

Članak 21. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice do 27. prosinca 2016. donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba.

Kada države članice donose te mjere, one prilikom službene objave sadržavaju uputu na ovu direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.”

7

Članak 22. Direktive 2014/104, naslovljen „Vremenska primjena”, glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da se nacionalne mjere, usvojene na temelju članka 21. radi usklađivanja s materijalnim odredbama ove Direktive, ne primjenjuju retroaktivno.

2.   Države članice osiguravaju da se nacionalne mjere usvojene na temelju članka 21., osim onih iz stavka 1., ne primjenjuju na postupke za naknadu štete pokrenute pred nacionalnim sudom prije 26. prosinca 2014.”

8

Članak 25. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) predviđa:

„Zastara počinje teći od dana počinjenja povrede propisa. No, u slučaju kontinuirane ili ponavljane povrede vrijeme zastare računa se od dana kada je prestala povreda propisa.”

9

U skladu s člankom 30. te uredbe, naslovljenim „Objavljivanje odluka”:

„1.   Komisija objavljuje odluke koje je donijela na temelju članaka 7. do 10., te članaka 23. i 24.

2.   Objave će sadržavati imena stranaka u postupku, bitne elemente iz sadržaja odluke te kazne ako su izrečene. Pri tome se uzima u obzir pravni interes poduzetnika na zaštitu tajnosti podataka koji se smatraju poslovnom tajnom.”

10

U skladu s člankom 74. stavkom 1. Leya 15/2007 de Defensa de la Competencia (Zakon 15/2007 o zaštiti tržišnog natjecanja) od 3. srpnja 2007. (BOE br. 159 od 4. srpnja 2007., str. 28848.), kako je izmijenjen Real Decreto‑leyom 9/2017, por el que se transponen directivas de la Unión Europea en los ámbitos financiero, mercantil y sanitario, y sobre el desplazamiento de trabajadores (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 9/2017 o prenošenju direktiva Europske unije u području financija, trgovine i zdravlja kao i o upućivanju radnika) od 26. svibnja 2017. (BOE br. 126 od 27. svibnja 2017., str. 42820.) (u daljnjem tekstu: Zakon 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017):

„Rok zastare tužbe radi utvrđivanja odgovornosti za štetu koja proizlazi iz povrede prava tržišnog natjecanja iznosi pet godina.”

11

Članak 76. stavci 2. i 3. Zakona 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017, predviđa:

„2.   Ako se utvrdi da je tužitelj pretrpio štetu, ali ju je na temelju dostupnih dokaza praktički nemoguće ili pretjerano teško točno kvantificirati, sudovi su ovlašteni procijeniti iznos naknade štete.

3.   Za povrede počinjene u okviru zabranjenog sporazuma presumira se da su uzrokovale štetu, dok se ne dokaže suprotno.”

12

U prvoj prijelaznoj odredbi Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom 9/2017, kojom je u španjolsko pravo prenesena Direktiva 2014/104, naslovljenoj „Prijelazno uređenje u području postupaka za naknadu štete nastale zbog povrede prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije”, određuje se:

„1. Odredbe članka 3. ove kraljevske uredbe sa zakonskom snagom ne primjenjuju se retroaktivno.

2. Odredbe članka 4. ove kraljevske uredbe sa zakonskom snagom primjenjuju se samo na postupke pokrenute nakon njezina stupanja na snagu.”

13

Članak 1902. Códiga Civil (Građanski zakonik) glasi:

„Svatko tko svojim činjenjem ili propustom prouzroči štetu drugom, namjerno ili nepažnjom, dužan je tu štetu nadoknaditi.”

14

Osoba RM kupila je tijekom 2006. i 2007. tri kamiona od društava Volvo i DAF Trucks, koja su te kamione proizvela.

15

Komisija je 19. srpnja 2016. donijela Odluku C(2016) 4673 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (Predmet AT.39824 – Kamioni) i o tome objavila priopćenje za medije. U skladu s člankom 30. Uredbe br. 1/2003, ta je institucija 6. travnja 2017. objavila sažetak te odluke u Službenom listu Europske unije.

16

Komisija je tom odlukom utvrdila da je nekoliko proizvođača kamiona, među kojima su i društva Volvo i DAF Trucks, povrijedilo članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.) tako što su se dogovorili, s jedne strane, o određivanju cijena i povećanju bruto cijena kamiona težine između 6 i 16 tona, odnosno kamiona srednje težine, ili težine veće od 16 tona, odnosno teških kamiona, u Europskom gospodarskom prostoru i, s druge strane, o vremenskim planovima i prevaljivanju troškova za uvođenje tehnologija s razinama emisija u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Povreda je u slučaju društava Volvo i DAF Trucks trajala od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011.

17

Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 9/2017, kojom se u španjolsko pravo prenosi Direktiva 2014/104, stupila je na snagu 27. svibnja 2017., odnosno pet mjeseci nakon isteka roka za prenošenje te direktive.

18

Osoba RM podnijela je 1. travnja 2018. tužbu Juzgadu de lo Mercantil de León (Trgovački sud u Leónu, Španjolska) protiv društava Volvo i DAF Trucks. Tom se tužbom traži naknada štete koju je osoba RM navodno pretrpjela zbog protutržišnih praksi tih dvaju društava. Navedena tužba temelji se, najprije, na relevantnim odredbama Zakona 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017, a podredno na općem sustavu izvanugovorne građanske odgovornosti, osobito na članku 1902. Građanskog zakonika. Riječ je o tužbi za naknadu štete podnesenoj nakon Komisijine konačne odluke kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru.

19

Društva Volvo i DAF Trucks usprotivila su se toj tužbi ističući, među ostalim, da je nastupila zastara i da osoba RM nije dokazala postojanje uzročne veze između povrede utvrđene u Odluci C(2016) 4673 final i povećanja cijene kamiona.

20

Presudom od 15. listopada 2019. Juzgado de lo Mercantil de León (Trgovački sud u Leónu) djelomično je prihvatio tužbu osobe RM i naložio društvima Volvo i DAF Trucks da joj naknade štetu u visini 15 % kupovne cijene kamionâ, uvećanu za zakonske zatezne kamate, ne naloživši međutim tim društvima snošenje troškova. Taj je sud odbio prigovor zastare koji su istaknula društva Volvo i DAF Trucks, s obrazloženjem da je, među ostalim, petogodišnji rok predviđen člankom 74. Zakona 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017 kojom se prenosi članak 10. stavak 3. Direktive 2014/104, bio na snazi u trenutku podnošenja tužbe te je stoga bio primjenjiv u tom predmetu. Osim toga, smatrajući da je članak 76. stavci 2. i 3. tog zakona, kojim se prenosi članak 17. stavci 1. i 2. te direktive, postupovna odredba, navedeni se sud pozvao, kao prvo, na presumpciju štete propisanu člankom 76. stavkom 3. Zakona 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017, kako bi utvrdio postojanje štete koja je nanesena osobi RM i, kao drugo, na članak 76. stavak 2. tog zakona kako bi kvantificirao taj iznos štete.

21

Društva Volvo i DAF Trucks podnijela su žalbu protiv te presude Audienciji Provincial de Léon (Provincijski sud u Léonu, Španjolska). Ta dva poduzeća tvrde da Direktiva 2014/104 nije primjenjiva u ovom predmetu jer nije bila na snazi u vrijeme počinjenja predmetne povrede, s obzirom na to da je povreda prestala 18. siječnja 2011. Prema mišljenju navedenih poduzeća, za utvrđivanje pravila primjenjivih na tužbu za naknadu štete osobe RM relevantan je datum počinjenja te povrede.

22

Društva Volvo i DAF Trucks stoga tvrde da je nastupila zastara za podnošenje tužbe za naknadu štete osobe RM. U tom pogledu DAF Trucks tvrdi da petogodišnji rok zastare predviđen člankom 10. Direktive 2014/104, koji je prenesen člankom 74. stavkom 1. Zakona 15/2007 kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017, nije primjenjiv, nego da je primjenjiv jednogodišnji rok predviđen člankom 1968. Građanskog zakonika. Usto, taj jednogodišnji rok zastare počeo je teći od objave Komisijina priopćenja za medije u pogledu Odluke C(2016) 4673 final. Zbog toga to društvo tvrdi da je na dan kada je osoba RM podnijela svoju tužbu za naknadu štete, odnosno 1. travnja 2018., navedeni rok zastare bio istekao.

23

Društva Volvo i DAF Trucks dodaju da u ovom predmetu, s obzirom na to da ta direktiva nije primjenjiva, treba dokazati i postojanje štete i njezinu visinu, te da bi u suprotnome tu tužbu trebalo odbiti.

24

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se o vremenskom području primjene članka 10. i članka 17. stavaka 1. i 2. Direktive 2014/104. Smatra da je to područje primjene pojašnjeno u članku 22. te direktive.

25

Kako bi se utvrdilo primjenjuju li se u sporu iz glavnog postupka članak 10. i članak 17. stavci 1. i 2. navedene direktive, kojima se utvrđuju, redom, pravila o roku zastare, postojanju štete proizašle iz zabranjenog sporazuma i kvantifikaciji te štete, sud koji je uputio zahtjev pita se, s jedne strane, jesu li te odredbe materijalne ili postupovne prirode.

26

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se koji je relevantni trenutak u odnosu na koji valja ispitati vremensku primjenu navedenih odredbi, kako bi se utvrdilo jesu li one primjenjive u ovom predmetu.

27

U tim je okolnostima Audiencia Provincial de León (Provincijski sud u Leónu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a, na potonjem je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na određene odredbe prava Unije, ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (presuda od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 35. i navedena sudska praksa).

29

U ovom predmetu, s obzirom na sve elemente koje je iznio sud koji je uputio zahtjev, prethodna pitanja valja preoblikovati kako bi se tom sudu dao koristan odgovor.

30

Naime, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da svojim trima pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita o vremenskoj primjeni, prema članku 22. Direktive 2014/104, njezina članka 10. i članka 17. stavaka 1. i 2. na tužbu za naknadu štete koja je, iako se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije stupanja na snagu te direktive, podnesena nakon stupanja na snagu odredaba kojima se ona prenosi u nacionalno pravo.

31

Valja podsjetiti na to da, za razliku od pravila postupka koja se općenito primjenjuju od datuma svojeg stupanja na snagu (presuda od 3. lipnja 2021., Jumbocarry Trading, C‑39/20, EU:C:2021:435, t. 28. i navedena sudska praksa), materijalnopravne odredbe prava Unije treba, kako bi se osigurala primjena načelâ pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, tumačiti na način da se ne odnose na situacije nastale prije njihova stupanja na snagu osim u mjeri u kojoj iz njihova teksta, svrhe ili strukture jasno proizlazi da im treba pripisati takav učinak (presuda od 21. prosinca 2021., Skarb Państwa (Pokriće osiguranja motornih vozila), C‑428/20, EU:C:2021:1043, t. 33. i navedena sudska praksa).

32

Iz sudske prakse Suda proizlazi i da se novo pravno pravilo u načelu primjenjuje od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno. Iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i okončane za vrijeme važenja prijašnjeg zakona, primjenjuje se na buduće učinke situacije nastale za vrijeme važenja starog pravila i na nove pravne situacije. Drukčije vrijedi, poštujući načelo zabrane retroaktivnosti pravnih akata, samo u slučaju kada se uz novo pravilo donesu posebne odredbe kojima se posebno određuju uvjeti njegove vremenske primjene (presuda od 21. prosinca 2021., Skarb Państwa (Pokriće osiguranja motornih vozila), C‑428/20, EU:C:2021:1043, t. 31. i navedena sudska praksa).

33

Kada je konkretno riječ o direktivama, u pravilu se s područjem primjene neke direktive ratione temporis mogu povezati samo pravne situacije nastale nakon isteka roka za prenošenje te direktive (rješenje od 16. svibnja 2019., Luminor Bank, C‑8/18, neobjavljeno, EU:C:2019:429, t. 32. i navedena sudska praksa).

34

To pogotovo vrijedi za pravne situacije nastale tijekom važenja starog pravila koje i dalje proizvode učinke nakon stupanja na snagu nacionalnih akata donesenih radi prenošenja direktive nakon isteka roka za njezino prenošenje.

35

U tom kontekstu, kada je riječ o vremenskoj primjeni Direktive 2014/104, valja podsjetiti na to da ona sadržava posebnu odredbu kojom se izričito propisuju uvjeti vremenske primjene njezinih postupovnih i materijalnih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 25.).

36

Konkretno, s jedne strane, na temelju članka 22. stavka 1. Direktive 2014/104, države članice moraju osigurati da se nacionalne mjere, usvojene na temelju njezina članka 21. radi usklađivanja s materijalnim odredbama te direktive, ne primjenjuju retroaktivno (presuda od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 26.).

37

S druge strane, na temelju članka 22. stavka 2. Direktive 2014/104, države članice moraju osigurati da se nijedna nacionalna mjera usvojena radi usklađivanja s postupovnim odredbama te direktive ne primjenjuje na postupke za naknadu štete pokrenute pred nacionalnim sudom prije 26. prosinca 2014. (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 27.).

38

Stoga, kako bi se utvrdila vremenska primjenjivost odredbi Direktive 2014/104, kao prvo valja utvrditi je li predmetna odredba materijalne ili postupovne prirode.

39

U tom pogledu valja pojasniti da pitanje koje su od odredaba te direktive materijalne, a koje postupovne prirode, treba ocijeniti, imajući u vidu to da članak 22. Direktive 2014/104 ne upućuje na nacionalno pravo, s obzirom na pravo Unije, a ne s obzirom na primjenjivo nacionalno pravo.

40

Usto, iako navedeni članak ne precizira za svaku odredbu je li ona materijalna ili nije, iz teksta tog članka, čiji se stavak 1. poziva na „materijaln[e] odredb[e] ove Direktive”, nedvojbeno proizlazi da su odredbe te direktive, a ne nacionalne odredbe donesene radi usklađivanja s tom direktivom, one koje mogu biti ili materijalne ili postupovne prirode.

41

Uostalom, ostavljanje margine prosudbe državama članicama u pogledu određivanja jesu li odredbe Direktive 2014/104 materijalne ili postupovne prirode moglo bi naštetiti djelotvornoj, dosljednoj i ujednačenoj primjeni tih odredaba na području Unije.

42

Nakon što se utvrdi je li određena odredba materijalne ili postupovne prirode, valja, kao drugo, provjeriti je li predmetna situacija, pod uvjetom da se ne može kvalificirati kao nova, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, u kojima je ta direktiva nepravodobno prenesena, nastala prije isteka roka za prenošenje navedene direktive ili je nastavila proizvoditi učinke nakon isteka tog roka.

43

Što se tiče, kao prvo, pitanja je li članak 10. Direktive 2014/104 materijalne ili postupovne prirode, valja podsjetiti na to da se tim člankom, u skladu s njegovim stavkom 1., utvrđuju pravila o rokovima zastare koji se primjenjuju na tužbe za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja. Stavci 2. i 4. navedenog članka, konkretno, određuju trenutak u kojem počinje teći rok zastare i okolnosti zbog kojih se taj rok može prekinuti ili biti u zastoju.

44

Člankom 10. stavkom 3. te direktive precizira se nakraće trajanje roka zastare. Prema toj odredbi, države članice osiguravaju da zastara za pokretanje postupka za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja nastupa istekom najmanje pet godina.

45

Svrha roka zastare iz članka 10. stavka 3. Direktive 2014/104 među ostalim je, s jedne strane, osigurati zaštitu prava oštećenika jer on mora raspolagati s dovoljno vremena za prikupljanje odgovarajućih informacija za eventualnu tužbu i, s druge strane, izbjeći to da oštećenik može neograničeno, na štetu osobe koja je za nju odgovorna, odgađati ostvarivanje svojeg prava na naknadu štete. Stoga se tim rokom u konačnici štiti i oštećenik i osoba koja za štetu odgovara (vidjeti, po analogiji, presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 53.).

46

U tom kontekstu valja istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da se rok zastare, za razliku od postupovnih rokova, s obzirom na to da dovodi do gašenja prava na podnošenje tužbe sudu, odnosi na materijalno pravo jer utječe na ostvarivanje subjektivnih prava na koja se dotična osoba više ne može djelotvorno pozivati pred sudom (vidjeti, po analogiji, presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 52.).

47

Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 66. i 67. svojeg mišljenja, valja smatrati da je članak 10. Direktive 2014/104 materijalna odredba u smislu članka 22. stavka 1. te direktive.

48

Kao drugo, budući da je u ovom predmetu nesporno to da je Direktiva 2014/104 prenesena u španjolski pravni poredak pet mjeseci nakon isteka roka za njezino prenošenje, predviđenog u njezinu članku 21., i to imajući u vidu to da je Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 9/2017 kojom se ta direktiva prenosi stupila na snagu 27. svibnja 2017., kako bi se odredila vremenska primjenjivost članka 10. navedene direktive, potrebno je provjeriti je li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku prestala prije isteka roka za prenošenje te direktive ili je nastavila proizvoditi učinke nakon isteka tog roka.

49

U tu svrhu, s obzirom na posebnosti pravila o zastari, njihovu prirodu i njihov mehanizam funkcioniranja, osobito u kontekstu tužbe za naknadu štete podnesene nakon donošenja konačne odluke kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja Unije, valja ispitati je li na dan isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, odnosno 27. prosinca 2016., bio protekao rok zastare primjenjiv na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, što podrazumijeva utvrđivanje trenutka kada je taj rok zastare počeo teći.

50

Međutim, što se tiče trenutka od kojeg navedeni rok zastare počinje teći, valja podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi Suda, na pravnom poretku svake države članice da, kada nijedan propis Unije u tom području nije primjenjiv ratione temporis, donese pravila za ostvarivanje prava na naknadu štete nastale zbog povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, uključujući i ona koja se odnose na rokove zastare, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, pri čemu potonje načelo zahtijeva da pravila koja se primjenjuju na tužbe, namijenjena očuvanju prava koja pojedinci ostvaruju na temelju izravnog učinka prava Unije, ne čine ostvarivanje prava zajamčenih pravnim poretkom Unije praktički nemogućim ili pretjerano teškim (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 42. i 43.).

51

U ovom predmetu, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je prije prenošenja navedene direktive u španjolsko pravo rok zastare primjenjiv na tužbe za naknadu štete za povrede prava tržišnog natjecanja bio uređen općim sustavom izvanugovorne građanske odgovornosti i da taj jednogodišnji rok zastare na temelju članka 1968. stavka 2. Građanskog zakonika počinje teći tek od trenutka kada je dotični tužitelj saznao za činjenice koje dovode do odgovornosti za štetu. Iako iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje izričito ne proizlazi koje su, u skladu sa španjolskim pravom, činjenice koje dovode do odgovornosti, od čijeg saznanja počinje teći rok zastare, čini se da spis kojim Sud raspolaže upućuje na to da te činjenice podrazumijevaju saznanje o informacijama koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete. Na sudu koji je uputio zahtjev je da to utvrdi.

52

Ipak, kada nacionalni sud mora donijeti odluku u sporu između pojedinaca, na tom je sudu da, u slučaju potrebe, tumači nacionalne odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, koliko je god moguće, poštujući pravo Unije i, konkretnije, tekst i svrhu članka 101. UFEU‑a, a da pritom te nacionalne odredbe ne tumači contra legem (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 60. do 62.).

53

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da nacionalni propis kojim se utvrđuje datum od kojeg počinje teći rok zastare, trajanje i pretpostavke za zastoj ili prekid tog roka, treba biti prilagođen posebnostima prava tržišnog natjecanja i ciljevima provođenja pravila tog prava od strane predmetnih osoba, kako se ne bi u potpunosti smanjila puna učinkovitost članaka 101. i 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 47.).

54

Naime, podnošenje tužbi za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja Unije u načelu zahtijeva provođenje složene činjenične i ekonomske analize (presuda od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 46.).

55

Također treba uzeti u obzir i činjenicu da sporove koji se odnose na povrede prava tržišnog natjecanja Unije i nacionalnog prava tržišnog natjecanja u načelu obilježava asimetrija informacija na štetu oštećenika, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 47. Direktive 2014/104, zbog čega je teže njemu prikupiti informacije koje su mu nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete nego tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja prikupiti informacije nužne za izvršavanje ovlasti primjene prava tržišnog natjecanja.

56

U tom kontekstu valja smatrati da – za razliku od pravila koje se primjenjuje na Komisiju, navedenog u članku 25. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, prema kojem rok zastare za izricanje kazni počinje teći od dana kada je povreda počinjena ili, u slučaju kontinuirane ili ponavljane povrede, od dana kada je povreda prestala – rokovi zastare koji se primjenjuju na tužbe za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja država članica i Unije ne mogu početi teći prije prestanka povrede i prije nego što oštećenik sazna ili se razumno može pretpostaviti da je saznao za informacije koje su neophodne za podnošenje tužbe za naknadu štete.

57

U protivnome bi ostvarivanje prava na naknadu štete bilo praktično nemoguće ili pretjerano teško.

58

Kada je riječ o informacijama koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da svatko ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete ako postoji uzročna veza između navedene štete i povrede prava tržišnog natjecanja Unije (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 22. i navedenu sudsku praksu te od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 40.).

59

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da je nužno da oštećenik, kako bi mogao podnijeti tužbu za naknadu štete, zna tko je osoba odgovorna za povredu prava tržišnog natjecanja (presuda od 28. ožujka 2019., Cogeco Communications, C‑637/17, EU:C:2019:263, t. 50.).

60

Iz toga slijedi da su postojanje povrede prava tržišnog natjecanja, postojanje štete, uzročna veza između te štete i te povrede kao i identitet njezina počinitelja nužni elementi kojima oštećenik mora raspolagati kako bi podnio tužbu za naknadu štete.

61

U tim okolnostima valja smatrati da rokovi zastare koji se primjenjuju na tužbe za naknadu štete zbog povreda odredbi prava tržišnog natjecanja država članica i Unije ne mogu početi teći prije nego što je prestala povreda i prije nego što oštećenik sazna ili se razumno može pretpostaviti da je saznao za činjenicu da mu je povreda prava tržišnog natjecanja nanijela štetu i za identitet njezina počinitelja.

62

U ovom slučaju povreda je prestala 18. siječnja 2011. Međutim, što se tiče datuma na koji se razumno može smatrati da je osoba RM saznala za nužne elemente koji joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete, društva Volvo i DAF Trucks smatraju da je relevantan datum objave priopćenja za medije u vezi s Odlukom C(2016) 4673 final, odnosno 19. srpnja 2016., i da je slijedom toga rok zastare iz članka 1968. Građanskog zakonika počeo teći na dan te objave.

63

Suprotno tomu, osoba RM, španjolska vlada i Komisija tvrde da kao relevantni datum treba uzeti dan objave sažetka Odluke C(2016) 4673 final u Službenom listu Europske unije, odnosno 6. travnja 2017.

64

Iako nije isključeno da oštećenik može saznati za elemente koji su nužni za podnošenje tužbe za naknadu štete znatno prije objave sažetka odluke Komisije u Službenom listu Europske unije, odnosno prije objave priopćenja za medije u vezi s tom odlukom, čak i ako je riječ o predmetu zabranjenog sporazuma, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da je to ovdje slučaj.

65

Stoga valja utvrditi koja je od tih dviju objava ona na temelju koje se razumno može zaključiti da je osoba RM saznala za nužne elemente koji joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete.

66

U tu svrhu valja uzeti u obzir cilj i prirodu priopćenja za medije u vezi s odlukama Komisije i sažecima tih odluka, koji se objavljuju u Službenom listu Europske unije.

67

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točkama 125. do 127. svojeg mišljenja, prije svega, priopćenja za medije načelno sadržavaju manje detaljnije informacije o okolnostima dotičnog slučaja i o razlozima zbog kojih se ponašanje kojim se narušava tržišno natjecanje može kvalificirati kao povreda od sažetka Komisijinih odluka objavljenih u Službenom listu Europske unije, u kojima se, u skladu s člankom 30. Uredbe br. 1/2003, navode imena zainteresiranih strana i bitni dio predmetne odluke, uključujući i izrečene kazne.

68

Nadalje, priopćenja za medije nisu namijenjena stvaranju pravnih učinaka prema trećima, a osobito ne prema oštećenicima. S druge strane, to su kratki dokumenti koji su u načelu namijenjeni novinama i medijima. Ne može se stoga smatrati da osobe koje su oštećene povredom prava tržišnog natjecanja imaju opću obvezu dužne pažnje koja im nalaže praćenje objave takvih priopćenja za medije.

69

Naposljetku, za razliku od sažetaka odluka Komisije, koje se prema točki 148. Obavijesti Komisije o najboljoj praksi za vođenje postupka u vezi s člancima 101. i 102. UFEU‑a objavljuju u Službenom listu Europske unije na svim službenim jezicima Unije ubrzo nakon donošenja predmetne odluke, priopćenja za medije nužno se ne objavljuju na svim službenim jezicima Unije.

70

U ovom predmetu, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 129. do 131. svojeg mišljenja, ne čini se da se u priopćenju za medije navode, s preciznošću sažetka Odluke C(2016) 4673 final, identitet počiniteljâ predmetne povrede, točno trajanje i proizvodi na koje se odnosi ta povreda.

71

U tim se okolnostima ne može razumno smatrati da je u ovom slučaju osoba RM na dan objave priopćenja za medije u vezi s Odlukom C(2016) 4673 final, odnosno 19. srpnja 2016., saznala za nužne elemente koji joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete. S druge strane, razumno se može smatrati da je osoba RM za njih saznala na dan objave sažetka Odluke C(2016) 4673 final u Službenom listu Europske unije, odnosno 6. travnja 2017.

72

Prema tome, radi pune djelotvornosti članka 101. UFEU‑a valja smatrati da je u ovom predmetu rok zastare počeo teći na dan te objave.

73

Dakle, s obzirom na to da je rok zastare počeo teći nakon datuma isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, odnosno nakon 27. prosinca 2016., te da je nastavio teći čak i nakon datuma stupanja na snagu Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom 9/2017 donesene radi prenošenja te direktive, odnosno nakon 27. svibnja 2017., taj je rok nužno istekao nakon tih dvaju datuma.

74

Stoga je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku očito i dalje proizvodila učinke nakon dana isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, odnosno nakon dana stupanja na snagu Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom 9/2017 kojom je ta direktiva prenesena.

75

Ako je to slučaj u glavnom postupku, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, članak 10. navedene direktive primjenjiv je ratione temporis u ovom predmetu.

76

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Naime, širiti mogućnost pozivanja na odredbu direktive koja nije prenesena, ili je nepravilno prenesena, na područje odnosa između pojedinaca značilo bi priznati Europskoj uniji ovlast da s izravnim učinkom utvrđuje obveze na teret pojedinaca, iako ona tu ovlast ima samo prilikom donošenja uredbi (presuda od 7. kolovoza 2018., Smith, C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 42. i navedena sudska praksa).

77

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da je, u okviru spora između pojedinaca poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, nacionalni sud dužan, u slučaju potrebe, tumačiti nacionalno pravo nakon isteka roka za prijenos neprenesene direktive tako da odmah uskladi predmetnu situaciju s odredbama te direktive, ali da pritom ipak ne tumači nacionalno pravo contra legem (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2018., Klohn, C‑167/17, EU:C:2018:833, t. 45. i 65.).

78

U svakom slučaju, uzimajući u obzir činjenicu da je od dana objave sažetka Odluke C(2016) 4673 final u Službenom listu Europske unije do podnošenja tužbe za naknadu štete osobe RM proteklo manje od dvanaest mjeseci, čini se da, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, u trenutku podnošenja te tužbe nije nastupila zastara.

79

S obzirom na prethodna razmatranja, valja smatrati da članak 10. Direktive 2014/104 treba tumačiti na način da je on materijalna odredba u smislu članka 22. stavka 1. te direktive i da u njegovo vremensko područje primjene ulazi tužba za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja je, iako se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije stupanja na snagu navedene direktive, podnesena nakon stupanja na snagu odredbi kojima se ta direktiva prenosi u nacionalno pravo, ako rok zastare koji se primjenjuje na tu tužbu na temelju starih pravila nije protekao prije datuma isteka roka za prenošenje te iste direktive.

80

Kada je, kao prvo, riječ o vremenskoj primjenjivosti članka 17. stavka 1. Direktive 2014/104 u ovom predmetu, valja podsjetiti na to da iz teksta te odredbe proizlazi da države članice osiguravaju da ni teret ni standard dokazivanja potreban za kvantifikaciju štete ne čine ostvarivanje prava na naknadu štete praktički nemogućim ili pretjerano teškim. Te države osiguravaju i da nacionalni sudovi imaju ovlast, u skladu s nacionalnim postupcima, procijeniti iznos štete nastale zbog povrede pravila prava tržišnog natjecanja, ako je utvrđeno da je tužitelj pretrpio štetu, ali je praktički nemoguće ili pretjerano teško točno kvantificirati pretrpljenu štetu na temelju raspoloživih dokaza.

81

Stoga je cilj navedene odredbe zajamčiti djelotvornost tužbi za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja, osobito u posebnim situacijama u kojima bi bilo praktično nemoguće ili pretjerano teško precizno kvantificirati točan iznos pretrpljene štete.

82

Naime, cilj je iste odredbe ublažiti standard dokazivanja koji se traži za utvrđivanje iznosa pretrpljene štete i otkloniti postojeću asimetriju informacija na štetu dotičnog tužitelja kao i poteškoće koje proizlaze iz činjenice da je za kvantifikaciju pretrpljene štete potrebno ocijeniti način na koji bi se predmetno tržište razvijalo da nije bilo povrede.

83

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 73. svojeg mišljenja, člankom 17. stavkom 1. Direktive 2014/104 ne uvodi se nova bitna obveza za jednu ili drugu stranku u dotičnom sporu. Suprotno tomu, tom se odredbom, konkretno njezinom drugom rečenicom, u skladu s „nacionalnim postupcima” na koje se poziva, nacionalnim sudovima dodjeljuje posebna ovlast u okviru sporova koji se odnose na tužbe za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja.

84

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da se pravila o zahtijevanom teretu i standardu dokazivanja načelno kvalificiraju kao postupovna pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Eturas i dr., C‑74/14, EU:C:2016:42, t. 30. do 32.).

85

Stoga valja smatrati da je članak 17. stavak 1. Direktive 2014/104 postupovna odredba u smislu članka 22. stavka 2. te direktive.

86

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 31. ove presude, pravila postupka općenito se primjenjuju od datuma svojeg stupanja na snagu.

87

Također valja podsjetiti na to da na temelju članka 22. stavka 2. Direktive 2014/104 države članice osiguravaju da se nacionalne mjere usvojene radi usklađivanja s postupovnim odredbama te direktive ne primjenjuju na postupke za naknadu štete pokrenute pred nacionalnim sudom prije 26. prosinca 2014.

88

U ovom slučaju tužba za naknadu štete podnesena je 1. travnja 2018., dakle nakon 26. prosinca 2014. i nakon datuma prenošenja Direktive 2014/104 u španjolski pravni poredak. Prema tome, ne dovodeći u pitanje razmatranja iz točaka 76. i 77. ove presude, članak 17. stavak 1. te direktive primjenjiv je ratione temporis na takvu tužbu.

89

U tim okolnostima valja smatrati da članak 17. stavak 1. Direktive 2014/104 treba tumačiti na način da je on postupovna odredba u smislu članka 22. stavka 2. te direktive i da u njegovo vremensko područje primjene ulazi tužba za naknadu štete koja je, iako se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije stupanja na snagu navedene direktive, podnesena nakon 26. prosinca 2014. i nakon stupanja na snagu nacionalnih odredbi kojima se ona prenosi u nacionalno pravo.

90

Kada je, kao drugo, riječ o vremenskoj primjenjivosti članka 17. stavka 2. Direktive 2014/104, valja ponajprije podsjetiti na to da se, prema tekstu te odredbe, presumira da povrede počinjene u okviru zabranjenog sporazuma uzrokuju štetu. Međutim, počinitelj povrede ima pravo obaranja te presumpcije.

91

Iz teksta navedene odredbe proizlazi da se njome uspostavlja oboriva presumpcija o postojanju štete proizašle iz zabranjenog sporazuma. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 47. Direktive 2014/104, zakonodavac Unije ograničio je tu presumpciju na zabranjene sporazume, s obzirom na njihovu tajnovitost koja povećava asimetriju informacija i oštećenicima otežava pribavljanje dokaza potrebnih za dokazivanje postojanja štete.

92

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 78., 79. i 81. svojeg mišljenja, iako članak 17. stavak 2. Direktive 2014/104 nužno uređuje podjelu tereta dokazivanja jer se njime utvrđuje presumpcija, ta odredba nema isključivo dokaznu svrhu.

93

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz točaka 58. do 60. ove presude, postojanje štete, uzročna veza između te štete i počinjene povrede prava tržišnog natjecanja kao i identitet počinitelja te povrede nužni su elementi kojima oštećenik mora raspolagati kako bi podnio tužbu za naknadu štete.

94

Usto, budući da članak 17. stavak 2. Direktive 2014/104 predviđa da osobe oštećene sporazumom koji je zabranjen člankom 101. UFEU‑a ne moraju dokazati postojanje štete koja proizlazi iz takve povrede i/ili uzročnu vezu između navedene štete i tog zabranjenog sporazuma, valja smatrati da se ta odredba odnosi na konstitutivne elemente izvanugovorne građanskopravne odgovornosti.

95

Time što se njome presumira postojanje štete pretrpljene zbog zabranjenog sporazuma, oboriva presumpcija utvrđena navedenom odredbom izravno je povezana s postojanjem izvanugovorne građanskopravne odgovornosti počinitelja predmetne povrede i, posljedično, izravno utječe na njegov pravni položaj.

96

Valja stoga smatrati da je članak 17. stavak 2. Direktive 2014/104 pravilo koje je usko povezano s nastankom, postojanjem i opsegom izvanugovorne građanskopravne odgovornosti poduzetnika koji su povrijedili članak 101. UFEU‑a svojim sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu.

97

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 81. svojeg mišljenja, takvo se pravilo može kvalificirati kao materijalno pravilo.

98

Stoga valja smatrati da je članak 17. stavak 2. Direktive 2014/104 materijalna odredba u smislu članka 22. stavka 1. te direktive.

99

Kao što to proizlazi iz točke 42. ove presude, kako bi se utvrdila vremenska primjenjivost članka 17. stavka 2. Direktive 2014/104, u ovom predmetu valja provjeriti je li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku prestala prije isteka roka za prenošenje te direktive ili i dalje nastavlja proizvoditi svoje učinke nakon isteka tog roka.

100

U tu svrhu valja uzeti u obzir prirodu i mehanizam funkcioniranja članka 17. stavka 2. Direktive 2014/104.

101

Tom se odredbom uspostavlja oboriva presumpcija prema kojoj se, ako postoji zabranjeni sporazum, automatski presumira postojanje štete koja proizlazi iz tog zabranjenog sporazuma.

102

Budući da je postojanje zabranjenog sporazuma činjenica na temelju koje se, prema zakonodavcu Unije, može presumirati postojanje štete, valja provjeriti prethodi li datum na koji je predmetni zabranjeni sporazum završio datumu na koji je istekao rok za prenošenje Direktive 2014/104, s obzirom na to da ta direktiva nije bila prenesena u španjolsko pravo u tom roku.

103

U ovom predmetu zabranjeni je sporazum trajao od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Prema tome, ta je povreda prestala prije datuma isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104.

104

U tim okolnostima, imajući u vidu članak 22. stavak 1. Direktive 2014/104, valja smatrati da se oboriva presumpcija utvrđena u članku 17. stavku 2. te direktive ne može primijeniti ratione temporis na tužbu za naknadu štete koja se, iako je podnesena nakon stupanja na snagu nacionalnih odredbi kojima se navedena direktiva nepravodobno prenosi u nacionalno pravo, odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije datuma isteka roka za njezino prenošenje.

105

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljena pitanja valja odgovoriti:

106

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 10. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije treba tumačiti na način da je on materijalna odredba u smislu članka 22. stavka 1. te direktive i da u njegovo vremensko područje primjene ulazi tužba za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja je, iako se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije stupanja na snagu navedene direktive, podnesena nakon stupanja na snagu odredbi kojima se ta direktiva prenosi u nacionalno pravo, ako rok zastare koji se primjenjuje na tu tužbu na temelju starih pravila nije protekao prije datuma isteka roka za prenošenje te iste direktive.

Članak 17. stavak 1. Direktive 2014/104 treba tumačiti na način da je on postupovna odredba u smislu članka 22. stavka 2. te direktive i da u njegovo vremensko područje primjene ulazi tužba za naknadu štete koja je, iako se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije stupanja na snagu navedene direktive, podnesena nakon 26. prosinca 2014. i nakon stupanja na snagu odredbi kojima se ona prenosi u nacionalno pravo.

Članak 17. stavak 2. Direktive 2014/104 treba tumačiti na način da je on materijalna odredba u smislu članka 22. stavka 1. te direktive i da u njegovo vremensko područje primjene ne ulazi tužba za naknadu štete koja se, iako je podnesena nakon stupanja na snagu odredbi kojima se navedena direktiva nepravodobno prenosi u nacionalno pravo, odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja koja je prestala prije datuma isteka roka za njezino prenošenje.