1.

Ovaj predmet obilježava paradoks koji dovodi do teško premostive proturječnosti. Dotičnu osobu, albanskog državljanina, progone bugarska kaznena tijela zbog počinjenja teškog kaznenog djela u pogledu kojeg se odredbama bugarskog Nakazatelno‑procesualen kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku) zahtijeva da bude prisutan na raspravi. Istodobno se odredbama bugarskog Zakona za čuždencite v Republika Balgaria (Zakon o strancima u Republici Bugarskoj) zahtijeva da ga se vrati u njegovu zemlju podrijetla i da mu se zabrani ulazak i boravak na bugarskom državnom području tijekom razdoblja od pet godina. Iz toga proizlazi da se ta dotična osoba ne može pojaviti na raspravi, iako je to obvezna učiniti, u skladu s odredbama nacionalnog prava, te iako na to ima pravo u skladu s odredbama prava Unije.

2.

Svojim prethodnim pitanjima sud koji je uputio zahtjev stoga u biti traži od Suda da pojasni u kojoj mjeri pravo optuženika da sudjeluje na raspravi, zajamčeno člankom 8. Direktive (EU) 2016/343 ( 2 ), omogućuje državi članici da izvrši odluku o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka u pogledu državljanina treće zemlje koji se kazneno goni zbog počinjenja teškog kaznenog djela i koji još nije osuđen.

3.

U okviru ovog mišljenja, najprije ću iznijeti razloge zbog kojih ta pitanja treba ispitati uzimajući u obzir, s jedne strane, zahtjeve iz Direktive 2016/343 koji se odnose na pravo sudjelovanja na raspravi i, s druge strane, pravila navedena u Direktivi 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom ( 3 ).

4.

Nadalje, objasnit ću razloge zbog kojih, u situaciji u kojoj je u pogledu državljanina treće zemlje protiv kojeg se vodi kazneni postupak donesena odluka o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka, poštovanje članka 8. stavka 1. Direktive 2016/343 zahtijeva da se u svakom slučaju zasebno provjeri omogućuje li trenutačno izvršenje te odluke tom državljaninu da sudjeluje na raspravi i, po potrebi, je li potrebno odgoditi udaljavanje ili ukinuti ili suspendirati zabranu ulaska i boravka, u skladu s relevantnim odredbama Direktive 2008/115.

5.

Navest ću i da se odredbama navedenima u članku 8. stavku 2. Direktive 2016/343 ne protivi to da država članica sudi navedenom državljaninu u njegovoj odsutnosti, pod uvjetom da je on pravodobno obaviješten ne samo o raspravi i posljedicama neopravdanog nedolaska, nego i o posebnim mjerama koje su mu stavljene na raspolaganje kako bi se pojavio na raspravi, ili da tu osobu, koja je obaviještena o raspravi, na prikladan način zastupa opunomoćeni branitelj kojeg je ona sama imenovala ili koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti.

6.

S druge strane, iznijet ću razloge zbog kojih se tom članku protivi to da se rasprava održi u odsutnosti kad optuženik, iako je obaviješten o posljedicama neopravdanog nedolaska, izrazi želju da se odrekne svojeg prava sudjelovanja na raspravi samo tijekom istražnog postupka, u trenutku kada se nije utvrdio datum održavanja rasprave.

7.

Konačno, pojasnit ću zašto se članku 8. stavku 1. Direktive 2016/343, na temelju kojeg države članice osiguravaju da optuženici imaju pravo sudjelovati na raspravi, prema mojem mišljenju, protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je optuženik obvezan pojaviti se na raspravi.

8.

Direktivom 2016/343, u skladu s njezinim člankom 1., naslovljenim „Predmet”, utvrđuju se zajednička minimalna pravila koja se odnose na, s jedne strane, određene vidove pretpostavke nedužnosti i, s druge strane, na pravo sudjelovati na raspravi.

9.

Člankom 8. te direktive, naslovljenim „Pravo sudjelovati na raspravi”, u stavcima 1. i 4. predviđa se sljedeće:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici i optuženici imaju pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku koji se vodi protiv njih.

2.   Države članice mogu predvidjeti da se rasprava koja može završiti donošenjem odluke o krivnji ili nedužnosti osumnjičenika ili optuženika može voditi u njegovoj odsutnosti pod uvjetom da:

3.   Odluka koja je donesena u skladu sa stavkom 2. može se izvršiti protiv dotičnog osumnjičenika ili optuženika.

4.   Kada države članice predvide mogućnost održavanja suđenja u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika, ali nije moguće ispuniti uvjete iz stavka 2. ovog članka jer se osumnjičenik ili optuženik ne može locirati unatoč ulaganju razumnih napora, države članice mogu predvidjeti mogućnost donošenja i izvršenja odluke. U tom slučaju države članice osiguravaju da u trenutku kada se osumnjičenici ili optuženici obavješćuju o toj odluci, posebno prilikom uhićenja, također budu informirane o mogućnosti osporavanja odluke i pravu na obnovu postupka ili na drugo pravno sredstvo u skladu s člankom 9.”

10.

U članku 9. navedene direktive, naslovljenom „Pravo na obnovu postupka”, navodi se:

„Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optuženici koji nisu sudjelovali na raspravi u kaznenom postupku koji se vodio protiv njih i u slučaju da nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. imaju pravo na obnovu postupka ili drugo pravno sredstvo kojim se omogućuje novo utvrđivanje merituma predmeta, uključujući ispitivanje novih dokaza, što bi moglo dovesti do ukidanja izvorne odluke. U tom pogledu države članice jamče da dotični osumnjičenici i optuženici imaju pravo biti nazočni i sudjelovati na raspravi u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom te ostvariti svoja prava na obranu.”

11.

U skladu s člankom 1., naslovljenim „Predmet”, Direktivom 2008/115 „utvrđuju [se] zajednički standardi i postupci koji se imaju primjenjivati u državama članicama za vraćanje državljana trećih zemalja koji nemaju zakonit boravak u skladu s temeljnim pravima kao općim načelima prava [Unije] kao i međunarodnog prava […]”.

12.

U članku 3. te direktive, naslovljenom „Definicije”, navodi se:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

13.

Člankom 9. navedene direktive, naslovljenim „Odgoda udaljavanja”, u stavku 2. određuje se:

„Države članice mogu odgoditi udaljavanje na određeno vrijeme uzimajući u obzir posebne okolnosti pojedinačnog slučaja. Države članice posebno uzimaju u obzir:

14.

Člankom 11. iste direktive, naslovljenim „Zabrana ulaska”, u stavku 3. podstavku 4. određuje se:

„Države članice mogu ukinuti ili suspendirati zabranu ulaska u pojedinačnom slučaju ili nekim vrstama slučajeva iz drugih razloga [osim onih navedenih u prethodnim podstavcima].”

15.

Člankom 247.b Zakonika o kaznenom postupku ( 4 ) određuje se:

„(1)   […] Optuženiku se na temelju naloga suca izvjestitelja dostavlja preslika optužnice. Optuženik se prilikom dostave optužnice obavještava o određivanju prethodnog ročišta i pitanjima navedenima u članku 248. stavku 1., o njegovu pravu da se pojavi s braniteljem i mogućnosti koja mu je dana da se imenuje branitelj u slučajevima predviđenima u članku 94. stavku 1. kao i o činjenici da se u njegovoj odsutnosti može održati rasprava i donijeti presuda u kaznenom postupku ako su ispunjeni uvjeti iz članka 269.

(2)   Državni odvjetnik i branitelj obavještavaju se o prethodnom ročištu i pitanjima navedenima u članku 248. stavku 1., kao i oštećenik ili njegovi nasljednici ili oštećena pravna osoba, koji su obaviješteni o svojem pravu da imenuju odvjetnika.

[…]”

16.

U članku 248. stavku 1. NPK‑a, u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, navodi se sljedeće:

„[…] Na prethodnom ročištu raspravlja se o sljedećim pitanjima:

[…]

[…]

17.

Člankom 269. NPK‑a određuje se:

„(1)   Optuženikova nazočnost na raspravi obvezna je u kaznenim stvarima u kojima je optužen za teško kazneno djelo.

(2)   Sud može naložiti da optuženik mora sudjelovati i u predmetima u kojima njegova prisutnost nije obvezna ako je to sudjelovanje nužno za utvrđivanje objektivne istine.

(3)   Pod uvjetom da to ne sprečava utvrđivanje objektivne istine, u predmetu se može održati rasprava u odsutnosti optuženika ako:

18.

Zakonom o strancima u Republici Bugarskoj ( 5 ) od 23. prosinca 1998., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, prenosi se Direktiva 2008/115 ( 6 ).

19.

U skladu s člankom 10. stavkom 1. ZChRB‑a:

„(1)   […] Izdavanje vize ili ulazak stranca odbit će se ako:

[…]

[…]

[…]”

20.

U skladu s člankom 10. stavkom 2. ZChRB‑a:

„(2)   […] U slučajevima iz stavka 1. viza se može izdati ili se ulazak na državno područje Republike Bugarske može dopustiti iz humanitarnih razloga, ako je to u interesu države ili radi ispunjavanja međunarodnih obveza.”

21.

U skladu s člankom 41. stavkom 5. ZChRB‑a:

„[…] Vraćanje se određuje ako:

[…]

22.

Člankom 42.h stavkom 1. ZChRB‑a određuje se sljedeće:

„[…] Zabrana ulaska i boravka na državnom području država članica Europske unije određuje se ako:

[…]

23.

Člankom 44. stavkom 5. ZChRB‑a predviđa se:

„(5)   […] Kada postoje prepreke koje stranca sprječavaju da bez odgode napusti područje ili da uđe u drugu zemlju i nijedna mjera nije predviđena za njegovo trenutačno udaljavanje, tijelo koje je izdalo rješenje o nalaganju prisilne upravne mjere ili direktor Uprave za migracije, nakon ocjene pojedinačnih okolnosti i rizika bijega ili sprječavanja povratka na drugi način, nalažu odlukom na način utvrđen provedbenim propisima ovog zakona, izvršenje zajedno ili odvojeno jedne od sljedećih mjera opreza:

[…]”

24.

U skladu s člankom 44. stavkom 6. ZChRB‑a:

„(6)   […] Kada je prisilna upravna mjera donesena na temelju članka 39.a stavka 1. točaka 2. i 3. protiv stranca koji ometa izvršenje odluke kojom se određuje ta mjera ili kada postoji očita opasnost od bijega, tijela navedena u stavku 1. mogu donijeti odluku o smještanju tog stranca u zadržavanje u posebnom centru za privremeno zadržavanje za strance s ciljem pripreme njegove deportacije iz Republike Bugarske ili njegovog protjerivanja. Prisilno smještanje određuje se i kada stranac ne poštuje uvjete mjera opreza predviđenih u stavku 5.”

25.

Sofijska rajonna prokuratura (Općinsko državno odvjetništvo u Sofiji, Bugarska) pokrenula je kazneni postupak protiv HN‑a, albanskog državljanina, zbog toga što je 11. ožujka 2020. upotrijebio nevjerodostojne strane identifikacijske isprave, odnosno putovnicu i osobnu iskaznicu, na graničnom prijelazu u zračnoj luci u Sofiji, kako bi napustio bugarsko državno područje i otišao u Ujedinjenu Kraljevinu. Ta je povreda u smislu primjenjivog nacionalnog zakonodavstva teško kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora dulja od pet godina.

26.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je prilikom uhićenja HN‑a 11. ožujka 2020. Granično policejsko upravlenie (Uprava granične policije, Bugarska) pokrenulo istražni postupak pred Sofijska rajonna prokuraturom (Općinsko državno odvjetništvo u Sofiji). Sljedećeg dana, ravnatelj bugarske Uprave granične policije u Sofiji donio je u pogledu HN‑a, s jedne strane, odluku o vraćanju na temelju članka 41. točke 5. i članka 44. stavka 1. ZChRB‑a i, s druge strane, mjeru „zabrane ulaska i boravka” u trajanju od pet godina od 12. ožujka 2020. do 11. ožujka 2025., na temelju članka 43.h stavaka 3. i 4., u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkama 7. i 22., kao i člankom 44. stavkom 1. ZChRB‑a.

27.

Protiv tih dviju prisilnih upravnih mjera nije podnesen nikakav pravni lijek.

28.

HN je 27. travnja 2020., zajedno s braniteljem koji mu je dodijeljen po službenoj dužnosti, obaviješten da je optužen zbog namjerne upotrebe nevjerodostojnih identifikacijskih isprava, u skladu s člankom 316. u vezi s člankom 308. stavcima 1. i 2. Nakazatelen kodeksa (Kaznenog zakonika). Tom je prilikom, u prisutnosti tumača, saznao svoja prava, među kojima i prava navedena u članku 269. NPK‑a koja se odnose na odvijanje i posljedice postupka u odsutnosti. Na saslušanju održanom istog dana izjavio je da razumije prava o kojima je obaviješten i da se ne želi pojaviti na suđenju.

29.

Sofijska rajonna prokuratura (Općinsko državno odvjetništvo u Sofiji) podnijela je 27. svibnja 2020. optužnicu sudu koji je uputio zahtjev i na temelju te optužnice pokrenula je kazneni postupak u glavnom predmetu.

30.

HN je 16. lipnja 2020. napustio ustanovu za zadržavanje državljana trećih zemalja i premješten je na granicu, na granični prijelaz Gjuševo, radi izvršenja mjera koje su izrečene protiv njega.

31.

Rješenjem od 24. lipnja 2020. datum ispitivanja na javnom pripremnom ročištu utvrdio se na 23. srpnja 2020., a sudac izvjestitelj naložio je da se HN‑u, putem službenika Uprave za migracije bugarskog Ministarstva unutarnjih poslova, dostave primjerci rješenja i optužnice na albanskom jeziku, uzimajući u obzir zahtjeve iz članka 247.b stavka 3. NPK‑a. U tom se nalogu navodi i da je HN‑ova prisutnost na raspravi obvezna, u skladu s odredbama članka 269. stavka 1. NPK‑a, te da se postupak može provesti u odsutnosti optuženika pod uvjetima predviđenima u članku 269. stavku 3. NPK‑a.

32.

Uprava za migracije bugarskog Ministarstva unutarnjih poslova 16. srpnja 2020. obavijestila je sud koji je uputio zahtjev da je HN napustio ustanovu za zadržavanje i da je premješten na granicu. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da HN nije bio obaviješten o pokretanju kaznenog postupka protiv njega.

33.

Na javnoj raspravi održanoj 23. srpnja 2020., Sofijska rajonna prokuratura (Općinsko državno odvjetništvo u Sofiji) izjavila je da su ispunjeni uvjeti za vođenje postupka u odsutnosti s obzirom na to da se HN nalazi izvan bugarskog državnog područja i da njegovo boravište nije poznato. Naime, bugarska pravosudna tijela u ovom trenutku ne znaju gdje se ta osoba nalazi.

34.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da je u skladu s člankom 10. stavcima 1. i 2. ZChRB‑a, u slučaju pokretanja kaznenog postupka protiv državljanina treće zemlje zbog toga što je pokušao ući na državno područje ili se provesti njime upotrebom nevjerodostojnih ili krivotvorenih službenih isprava, ugroženo njegovo pravo da osobno sudjeluje u kaznenom postupku pokrenutom protiv njega.

35.

Sud koji je uputio zahtjev stoga razmatra tri scenarija kako bi ispravio tu povredu pravâ optuženika.

36.

U slučaju da je optuženik udaljen te je protiv njega izrečena mjera zabrane ulaska i boravka u državi kaznenog progona, sud koji je uputio zahtjev smatra da je moguće, u skladu s primjenjivim međunarodnim instrumentima, odrediti boravište te osobe u inozemstvu kako bi je se obavijestilo o postupku i vođenju postupka u njezinoj odsutnosti, pod uvjetom da je zastupa branitelj koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti.

37.

Drugi scenarij sastoji se od prekida kaznenog postupka do isteka mjere zabrane ulaska i boravka kako bi se zajamčilo poštovanje postupovnih prava navedene osobe.

38.

Treći scenarij sastoji se od prethodnog utvrđivanja datuma rasprava i obavještavanja službi granične policije pri bugarskom Ministarstvu unutarnjih poslova da su dužni dopustiti optuženiku ulazak na državno područje kako bi on mogao u potpunosti ostvariti svoje pravo sudjelovanja na raspravi koje ima na temelju članka 8. stavka 1. Direktive 2016/343, unatoč zabrani ulaska koja je izrečena protiv njega. Međutim, to bi dovelo do toga da se pravo sudjelovanja na raspravi uvjetuje prethodnim odobrenjem za ulazak na državno područje koje izdaju izvršne vlasti. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da se protiv tog odobrenja ne može podnijeti pravni lijek, što bi u praksi stvorilo administrativne prepreke koje utječu na pravo na pošteno suđenje.

39.

U tim je okolnostima Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

40.

Pisana očitovanja u pogledu tih pitanja podnijele su njemačka, mađarska i nizozemska vlada te Europska komisija.

41.

Sud je 5. listopada 2021. sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za informacije o pravnom okviru glavnog postupka, na koji je taj sud odgovorio 11. listopada 2021.

42.

HN i Komisija podnijeli su svoja usmena očitovanja na raspravi.

43.

Iznijeti ću uvodnu napomenu o relevantnom pravnom okviru.

44.

Naime, smatram da se postavljenim pitanjima zahtijeva da se uzmu u obzir druga pravila prava Unije, osim onih izričito navedenih u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 7 ).

45.

Naime, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da protumači tekst članka 8. Direktive 2016/343 u posebnoj situaciji u kojoj je optuženik, s jedne strane, predmet mjere udaljavanja i, s druge strane, mjere zabrane ulaska i boravka na državnom području u trajanju od pet godina, u skladu sa ZChRB‑om.

46.

Te mjere nisu kazna, nego prisilne mjere koje se mogu donijeti neovisno o pokretanju kaznenog postupka. Nakon što je Sud podnio zahtjev za pojašnjenje, sud koji je uputio zahtjev naveo je da se ZChRB‑om, u skladu s kojim su te mjere donesene, prenosi Direktiva 2008/115. S obzirom na te informacije i zbog nepostojanja pojašnjenja koja je bugarska vlada mogla pružiti u tom predmetu, smatram da je HN‑ova situacija obuhvaćena područjem primjene Direktive 2008/115, kako je određeno njezinim člankom 2. stavkom 1. Ništa ne upućuje na to da je Republika Bugarska odlučila isključiti primjenu te direktive na situacije navedene u njezinu članku 2. stavku 2.

47.

Stoga, i ponavljam, podložno pojašnjenjima koja je mogla pružiti bugarska vlada, čini se, s jedne strane, da je odluka kojom su nadležna nacionalna tijela naložila povratak dotične osobe u njezinu zemlju podrijetla, „odluka o vraćanju” u smislu članka 3. točke 4. Direktive 2008/115, koja stoga podrazumijeva „udaljavanje” potonje osobe s bugarskog državnog područja u smislu članka 3. točke 5. te direktive i, s druge strane, da je odluka kojom su ta tijela donijela mjeru zabrane ulaska i boravka „zabrana ulaska” u smislu članka 3. točke 6. navedene direktive.

48.

Pitanja koja postavlja sud koji je uputio zahtjev stoga zahtijevaju, prema mojem mišljenju, da se navedu pravila predviđena Direktivom 2008/115 kako bi ih se povezalo s načelima navedenima u okviru Direktive 2016/343.

49.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud da odluči treba li članak 8. stavak 1. Direktive 2016/343 tumačiti na način da mu se protivi nacionalna praksa na temelju koje nadležna nacionalna tijela mogu izvršiti odluku o vraćanju, kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka u pogledu državljanina treće zemlje, iako se protiv njega vodi kazneni postupak zbog počinjenja teškog kaznenog djela i iako se još nije pojavio na raspravi.

50.

Pitanje se postavlja jer je očito da se izvršenjem odluke o vraćanju, s obzirom na to da ona podrazumijeva fizički prijevoz dotične osobe iz dotične države članice ( 8 ), i donošenjem mjere zabrane ulaska i boravka na državnom području te države u trajanju od pet godina, s obzirom na to da se njome zabranjuje toj dotičnoj osobi da ponovno uđe na to državno područje i da ondje potom boravi ( 9 ), može povrijediti pravo te osobe da se pojavi na raspravi kad se protiv nje, usporedno s donošenjem tih mjera, vodi kazneni progon.

51.

Stoga se nalaže povezanost između kaznenog postupka i postupka udaljavanja i vraćanja. Kako bih utvrdio pravila, započet ću svoju analizu ispitivanjem teksta članka 8. Direktive 2016/343, kojim se propisuje pravo optuženika da sudjeluje na raspravi, prije nego što se usredotočim na strukturu i ciljeve te direktive ( 10 ). Uzet ću u obzir i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. Naime, zakonodavac Unije jasno je u uvodnim izjavama 11., 13., 33., 45., 47. i 48. navedene direktive izrazio svoju želju da ojača i zajamči djelotvornu primjenu prava na pošteno suđenje u okviru kaznenih postupaka uključivanjem u pravo Unije sudske prakse koju je taj sud razvio u pogledu poštovanja članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 11 ).

52.

Člankom 8. stavkom 1. Direktive 2016/343 utvrđuje se pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluju na raspravi u kaznenom postupku koji se protiv njih vodi ( 12 ). Time što od država članica zahtijeva da „osiguravaju da [potonje osobe] imaju pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku koji se vodi protiv njih”, zakonodavac Unije tim državama nalaže obvezu poduzimanja potrebnih mjera kako bi tim osobama omogućile ostvarivanje tog prava.

53.

Pravo sudjelovanja na raspravi zapravo je obuhvaćeno temeljnim pravom na pošteno suđenje ( 13 ). Podsjećam na to da su temeljna prava sastavni dio općih načela prava čije poštovanje osigurava Sud ( 14 ). Pravo na pošteno suđenje propisano je i člankom 47. drugim i trećim stavkom ( 15 ) i člankom 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 16 ), kao i člankom 6. EKLJP‑a.

54.

U članku 48. stavku 2. Povelje navodi se konkretno da je zajamčeno poštovanje prava obrane svakog optuženika ( 17 ). Tim se pravima zahtijeva, među ostalim, da se optuženiku omogući da učinkovito iznese svoje stajalište u pogledu optužbi protiv njega.

55.

U tom pogledu iz presude Specializirana prokuratura (Rasprava u odsutnosti okrivljenika) proizlazi da je održavanje javne rasprave osobito važno u kaznenim stvarima jer osoba može legitimno zahtijevati da bude „saslušana” i da može usmeno iznijeti svoja sredstva obrane, saslušati inkriminirajuće iskaze, ispitati i unakrsno ispitati svjedoke ( 18 ). Europski sud za ljudska prava također je u istom smislu presudio da je prisutnost optuženika na raspravi iznimno važna zbog prava da bude saslušan i zbog potrebe da se provjeri točnost njegovih tvrdnji i da ih se usporedi s izjavama oštećenika, čije interese također treba zaštititi, kao i izjavama svjedoka ( 19 ).

56.

Usto, iz presude od 29. srpnja 2019., Gambino i Hyka, proizlazi da oni koji su odgovorni za odlučivanje o krivnji ili nedužnosti optuženika moraju, u načelu, osobno saslušati svjedoke ( 20 ). Omogućavanje optuženiku suočavanja sa svjedokom i/ili oštećenikom u prisutnosti suca koji u konačnici treba donijeti odluku o njegovoj krivnji, jedan je od temeljnih elemenata kaznenog postupka. To načelo neposrednosti važno je jamstvo kaznenog postupka s obzirom na to da zapažanja tog suca o ponašanju i vjerodostojnosti svjedoka mogu imati dalekosežne posljedice za navedenog optuženika ( 21 ). Stoga se ta sudska praksa temelji na uvjerenju da se samo u kaznenom postupku može službeno utvrditi kaznena odgovornost ( 22 ).

57.

Uzimajući u obzir tekst članka 8. stavka 1. Direktive 2016/343 i položaj koji ima pravo sudjelovanja na raspravi u pravu Unije, tijela države članice koja su odlučila pokrenuti kazneni progon protiv državljanina treće zemlje ne mogu, prema mojem mišljenju, izvršiti mjeru udaljavanja u pogledu tog državljanina, kojoj je usto pridodana i zabrana ulaska i boravka u trajanju od pet godina, a da nisu predviđene mjere upravljanja postupkom koje se nalažu kako bi se navedenom državljaninu omogućilo da u potpunosti ostvari svoje pravo sudjelovanja na raspravi, osim ako ga se nije jasno i nedvosmisleno odrekao.

58.

To tumačenje, prema mojem mišljenju, potvrđuje struktura Direktive 2016/343.

59.

Kao prvo, valja istaknuti da zakonodavac Unije nije predvidio situaciju u kojoj je optuženik spriječen sudjelovati na raspravi ni u poglavlju 3. Direktive 2016/343 ni u njezinu članku 8. ili članku 9.

60.

Jedini cilj i svrha članka 8. te direktive jest, u stavku 1., utvrditi pravo te osobe da sudjeluje na raspravi i, u stavku 2., definirati slučajeve u kojima se osobi može suditi u njezinoj odsutnosti. Naime, zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 35. navedene direktive pojašnjava da to pravo nije apsolutno jer ga se optuženik može, izrijekom ili prešutno, ali jasno, odreći u određenim okolnostima.

61.

U skladu s člankom 8. stavcima 2. i 3. Direktive 2016/343, države članice stoga mogu predvidjeti da se optuženiku sudi u njegovoj odsutnosti i da se izvrši osuđujuća odluka donesena nakon suđenja ako je ta osoba bila pravodobno obaviještena o raspravi i o posljedicama neopravdanog nedolaska ili ako osobu koja je obaviještena o raspravi zastupa opunomoćeni branitelj kojeg je ona sama imenovala ili ga je imenovala država. Time se može dokazati da se optuženik jasno odrekao osobnog pojavljivanja na raspravi.

62.

U slučaju kad optuženik nije obaviješten o raspravi jer ga se nije moglo locirati, unatoč naporima koje su u tu svrhu uložila nadležna tijela, zakonodavac Unije dopušta državama članicama, u skladu s člankom 8. stavkom 4. Direktive 2016/343, da predvide mogućnost da se toj osobi sudi u njezinoj odsutnosti. Međutim, države članice trebaju u svojim propisima predvidjeti da se navedenu osobu obavijesti, osobito u trenutku njezina uhićenja na temelju osuđujuće odluke, o mogućnosti da osporava odluku donesenu nakon postupka u kojem nije sudjelovala i da ima pravo na obnovu postupka u skladu s člankom 9. te direktive ( 23 ).

63.

Valja utvrditi da situacija u kojoj je optuženik spriječen sudjelovati na raspravi, zbog primjerice njegova udaljavanja s državnog područja i zabrane ulaska i boravka koja je izrečena protiv njega, nije obuhvaćena tim odredbama.

64.

S jedne strane, takva se situacija sama po sebi razlikuje od situacije u kojoj se optuženik uz potpuno poznavanje činjenica odriče svojeg prava da se pojavi na raspravi iz članka 8. stavaka 2. i 3. Direktive 2016/343.

65.

S druge strane, takva se situacija ne može nužno razmotriti sa stajališta članka 8. stavka 4. Direktive 2016/343, čija provedba zahtijeva da nadležna nacionalna tijela nisu u mogućnosti locirati i obavijestiti tu osobu o raspravi, unatoč ulaganju razumnih napora u tu svrhu. Naime, udaljavanjem državljanina treće zemlje kojeg su tijela odlučila kazneno goniti prije nego je navedena osoba obaviještena o raspravi i time što nisu poduzela potrebne korake kako bi osigurala da ista osoba, nakon povratka u svoju zemlju podrijetla, može biti obaviještena o raspravi, nadležna nacionalna tijela izlažu se opasnosti od toga da više neće moći locirati optuženika kako bi ga obavijestila o datumu i mjestu rasprave. U ovom slučaju, iz usmenih rasprava proizlazi da je kazneni postupak koji je pokrenut protiv HN‑a u travnju 2020. odgođen zbog pandemije bolesti Covid-19. Međutim, čini mi se da, s obzirom na kronologiju činjenica, nisu uloženi svi potrebni napori kako bi se osiguralo da se HN‑a, koji je tada bio u ustanovi za zadržavanje, obavijesti o raspravi. Na primjer, izvršenje udaljavanja moglo se odgoditi do završetka kaznenog postupka. Isto tako, mogli su se provesti instrumenti međunarodne uzajamne pravne pomoći ( 24 ).

66.

Zbog toga želim pojasniti, kao drugo, da se, suprotno tomu, uvodna izjava 34. Direktive 2016/343 odnosi na situaciju u kojoj je optuženik spriječen pojaviti se na raspravi.

67.

U skladu s tom uvodnom izjavom „[a]ko iz razloga koji su izvan njihove kontrole […] optuženici nisu u mogućnosti sudjelovati na raspravi, trebali bi imati mogućnost zatražiti novi datum rasprave u vremenskom razdoblju propisanom nacionalnim pravom”.

68.

Točno je da se navedena uvodna izjava ne odražava u odredbama Direktive 2016/343 i da, u skladu sa sudskom praksom Suda, uvodne izjave akata Unije nemaju samostalnu pravnu vrijednost, nego imaju opisnu, a ne obvezujuću narav ( 25 ). Međutim, zakonodavac Unije ovdje ipak pokazuje želju da se uzmu u obzir situacije u kojima je optuženik spriječen pojaviti se na raspravi zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, pri čemu je država članica dužna postupati s dužnom pažnjom kako bi osigurala stvarno ostvarenje prava te osobe da sudjeluje na raspravi.

69.

To načelo temelji se na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pri čemu on u svakom slučaju zasebno ocjenjuje prirodu i ozbiljnost razloga spriječenosti koje ističe optuženik te dužnu pažnju s kojom su postupala nadležna nacionalna tijela kako bi zajamčila prisutnost te osobe na raspravi ( 26 ). U presudi od 28. kolovoza 1991., FCB protiv Italije, taj je sud tako presudio da se članku 6. EKLJP‑a protivi činjenica da talijanski žalbeni sud nije odgodio rasprave dok je optuženik, optužen za vrlo teška kaznena djela, bio zadržan u nizozemskoj zatvorskoj ustanovi i nije izrazio želju da se odrekne pojavljivanja na raspravi ( 27 ).

70.

Tekst uvodne izjave 34. Direktive 2016/343 prema mojem je mišljenju dovoljno širok kako bi se obuhvatile situacije u kojima je optuženik spriječen sudjelovati na raspravi jer je udaljen u treću zemlju i nije u mogućnosti doći i boraviti na državnom području države u kojoj se donosi presuda zbog prisilnih upravnih mjera donesenih protiv njega. Međutim, čini se da se ta uvodna izjava odnosi na situacije u kojima ta osoba zna datum rasprave jer od suda traži njezinu odgodu, što nije slučaj u ovom predmetu. Usto, mjere koje zakonodavac Unije predviđa u navedenoj uvodnoj izjavi nisu dovoljne kako bi se navedenoj osobi omogućilo da se pojavi na raspravi. Naime, u istoj uvodnoj izjavi taj zakonodavac predviđa samo odgodu rasprave ( 28 ). Međutim, priroda, opseg i trajanje spriječenosti koja proizlazi iz izvršenja odluke o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka, koja, podsjećam, može trajati pet godina, zahtijevaju da upravna tijela i pravosudna tijela donesu druge mjere radi upravljanja postupkom, primjerice odgađanjem udaljavanja odnosno korištenjem međunarodne uzajamne pravne pomoći.

71.

Takve se mjere nalažu s obzirom na svrhu Direktive 2016/343.

72.

U skladu s uvodnom izjavom 9. i člankom 1. Direktive 2016/343 njezina je svrha jačanje prava na pošteno suđenje i prava obrane optuženika u kaznenom postupku utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila koja se odnose osobito na pravo sudjelovanja na raspravi.

73.

Kao prvo, djelotvoran pristup sudu i ostvarivanje prava obrane podrazumijevaju da ta osoba može sudjelovati na raspravi. Međutim, udaljavanjem državljanina treće zemlje protiv kojeg su tijela države članice pokrenula kazneni progon zbog počinjenja teškog kaznenog djela te, štoviše, zabranjivanjem ulaska i boravka tom državljaninu na državnom području te države, iako rasprava još nije održana, oduzima se svaka djelotvornost pravu sudjelovanja na raspravi ako te mjere nisu popraćene posebnim odredbama na temelju kojih se navedenu osobu može obavijestiti o datumu i mjestu rasprave i zajamčiti da će ona doći ili da će je se zastupati na raspravi.

74.

Kao drugo, iz uvodnih izjava 2., 4. i 10. Direktive 2016/343 proizlazi da zakonodavac Unije također želi ojačati međusobno povjerenje država članica u njihove kaznenopravne sustave, na način da olakša uzajamno priznavanje osuđujućih sudskih odluka protiv optuženika, uključujući odluke kojima se određuje kazna oduzimanja slobode ( 29 ). Međutim, uzajamno priznavanje osuđujuće odluke donesene u odsutnosti podrazumijeva da je ta odluka donesena u uvjetima koji jamče poštovanje postupovnih prava te osobe. U suprotnom, to je osnova za neizvršavanje koja se predviđa primjerice u članku 9. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji ( 30 ). Doduše, ovaj je predmet dio drukčijeg konteksta koji uključuje državu članicu i treću zemlju. Međutim, smatram da se odredbe međunarodnog prava o izručenju tumače na isti način ( 31 ). Stoga je u tim okolnostima neophodno da nadležna nacionalna tijela poduzmu sve potrebne mjere kako bi zajamčila da će optuženik biti obaviješten o raspravi prije njegova udaljavanja ili nakon toga i, po potrebi, da ta tijela poduzmu potrebne korake za njegov dolazak na raspravu ako je ta osoba udaljena.

75.

Kao treće, pravo na pošteno suđenje, na kojem se temelji Direktiva 2016/343, zahtijeva dobro sudovanje. Međutim, izvršenje odluke o vraćanju koje ne bi bilo samo trenutačno, nego i istodobno s kaznenim postupkom, a da nisu donesene mjere koje omogućuju da se zajamči da će se optuženik locirati na državnom području treće zemlje, može de facto dovesti do toga da pravosudna tijela ne mogu obavijestiti tu osobu o raspravi. Tako je u ovom predmetu udaljavanje dotične osobe u treću zemlju dovelo do poduzimanja mjera pred konzularnim tijelima te zemlje, ali su te mjere bile neuspješne. Takva situacija može podrazumijevati odgađanje kaznenog postupka te stoga i njegovo produljenje, ili osudu u odsutnosti, koju potom navedena zemlja možda neće priznati povodom zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć ili koja se može osporiti na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 2016/343 radi obnove postupka.

76.

Uzimajući u obzir te elemente, čini mi se, s jedne strane, ključnim da nadležna kaznena i upravna tijela surađuju. Stoga treba istaknuti kronologiju ovog predmeta: pravosudna su tijela dotičnu osobu, uhićenu 11. ožujka 2020., 23. travnja 2020. obavijestila da je optužena, a granična policija ju je udaljila s državnog područja 16. lipnja 2020., odnosno osam dana prije nego što se datum pripremnog ročišta utvrdio na 23. srpnja 2020.

77.

S druge strane, smatram da je neophodno da nadležna nacionalna tijela odvagnu različite interese o kojima je riječ kako bi se istodobno sačuvala temeljna prava optuženika i opći interes države članice. Prema mojem mišljenju, to odvagivanje zahtijeva da ta tijela nadoknade, isprave ili pak poprave posljedice povezane s izvršenjem predmetnih upravnih mjera prikladnim postupovnim mehanizmima koji omogućuju da se zajamči zadovoljavajuća razina pravičnosti u postupku. Smatram da bi se trebala zapitati o načinima izvršenja odluke o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka te osobito o potrebi trenutačnog izvršenja te odluke, dok je kazneni postupak u tijeku. U tom kontekstu, trebala bi moći uzeti u obzir težinu navodno počinjenog kaznenog djela i opasnost koju predstavlja prisutnost dotične osobe na državnom području. U tom pogledu, činjenica da je državljanin treće zemlje osumnjičen za počinjenje teškog kaznenog djela ne može sama po sebi opravdati trenutačno udaljavanje tog državljanina s državnog područja, a da se ne donesu prikladne mjere kako bi on mogao sudjelovati na raspravi.

78.

S obzirom na tu analizu teksta, ali i na strukturu i svrhu Direktive 2016/343, smatram da članak 8. stavak 1. te direktive treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna praksa na temelju koje se izvršava mjera udaljavanja kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka u pogledu državljanina treće zemlje protiv kojeg se vodi kazneni postupak zbog počinjenja teškog kaznenog djela, a da nadležna nacionalna tijela ne donesu posebne mjere potrebne kako bi se tom državljaninu omogućilo da u potpunosti ostvari svoja prava obrane i pravo da sudjeluje na raspravi.

79.

Budući da se Direktivom 2016/343 ne predviđaju takvi mehanizmi, smatram da je na državama članicama, na temelju načela postupovne autonomije, da ih uvedu, koristeći se, po potrebi, instrumentima koji su im stavljeni na raspolaganje u okviru Direktive 2008/115.

80.

U skladu s člankom 79. stavkom 2. točkom (c) UFEU‑a i kao što se to naglašava u uvodnim izjavama 2. i 24. Direktive 2008/115, njezin je cilj stvaranje učinkovite politike udaljavanja i repatrijacije, koja se temelji na zajedničkim standardima i zakonskim jamstvima, da se osobe vraćaju na human način uz puno poštovanje njihovih temeljnih prava i dostojanstva ( 32 ). Iz toga proizlazi da se mjere donesene na temelju te direktive trebaju izvršavati ne dovodeći u pitanje pravo na pošteno suđenje državljanina treće zemlje i uz poštovanje njegova prava da sudjeluje na raspravi.

81.

Usto, u uvodnoj izjavi 6. navedene direktive, zakonodavac Unije pojašnjava da države članice osiguravaju da se prestanak nezakonitog boravka državljana trećih zemalja provodi prema pravičnom postupku i da se, u skladu s općim načelima prava Unije, odluke donose u svakom slučaju zasebno i na temelju objektivnih kriterija, osim same činjenice nezakonitog boravka tog državljanina. Sud je tako pojasnio da su države članice dužne poštovati načelo proporcionalnosti u svim fazama postupka vraćanja utvrđenima tom direktivom, uključujući fazu koja se odnosi na odluku o vraćanju ( 33 ). Usto je dodao da su nadležna nacionalna tijela dužna saslušati dotičnu osobu prije donošenja odluke o vraćanju s obzirom na to da potonja osoba ima pravo izraziti svoje mišljenje o uvjetima svojeg povratka ( 34 ).

82.

U tim okolnostima, donošenje odluke o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka zahtijeva, prema mojem mišljenju, da nadležna nacionalna tijela u svakom slučaju zasebno ispitaju u kojoj bi mjeri trenutačno izvršenje tih odluka moglo ugroziti prava obrane dotičnog državljanina treće zemlje.

83.

Uostalom, zakonodavac Unije u članku 9. Direktive 2008/115 predviđa odredbe koje se odnose na odgodu udaljavanja.

84.

U skladu s člankom 9. stavkom 2. te direktive, države članice mogu „odgoditi udaljavanje na određeno vrijeme uzimajući u obzir posebne okolnosti pojedinačnog slučaja”. Iako zakonodavac Unije u tu svrhu poziva države članice da uzmu u obzir razloge povezane s fizičkim i duševnim stanjem državljanina treće zemlje ili tehničke razloge kao što je nemogućnost prijevoza, upotreba priloga „posebno” potkrepljuje činjenicu da se mogu uzeti u obzir i druge okolnosti. Pojedinačno ispitivanje koje trebaju provesti nadležna nacionalna tijela stoga treba omogućiti saznanje da je pokrenut kazneni progon protiv tog državljanina kako bi se odredilo u kojoj mjeri treba predvidjeti odgodu ili neizvršenje udaljavanja.

85.

U tom pogledu pojašnjavam da u slučaju odgode udaljavanja članak 9. stavak 3. Direktive 2008/115 omogućava državama članicama da dotičnoj osobi nalože određene obveze čiji je cilj sprečavanje opasnosti od bijega, poput obveze redovnog javljanja tijelima ili obveze boravka u određenom mjestu. Te obveze navedene su u članku 7. stavku 3. te direktive.

86.

Zakonodavac u članku 11. stavku 3. četvrtom podstavku navedene direktive predviđa i odredbe o ukidanju ili suspenziji mjere zabrane ulaska.

87.

Taj mehanizam omogućuje državama članicama da ukinu ili suspendiraju zabranu ulaska „u pojedinačnom slučaju ili nekim vrstama slučajeva iz drugih razloga”. Očito je da se tim člankom državama članicama dodjeljuje relativno velika margina prosudbe u pogledu situacija u kojima mogu odlučiti ukinuti ili suspendirati mjeru zabrane ulaska. U tom kontekstu i zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točki 83. ovog mišljenja, smatram da države članice trebaju biti u mogućnosti ukinuti ili suspendirati izvršenje mjere zabrane ulaska i boravka na svojem državnom području kako bi zajamčile poštovanje prava dotičnog državljanina treće zemlje, tako da mu omoguće, po potrebi, da se pojavi na raspravi.

88.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da presudi da članak 8. stavak 1. Direktive 2016/343 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna praksa na temelju koje se izvršava mjera udaljavanja kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka u pogledu državljanina treće zemlje ako se protiv dotične osobe vodi kazneni progon zbog počinjenja teškog kaznenog djela, a da nadležna nacionalna tijela ne donesu posebne odredbe kako bi se tom državljaninu omogućilo da sudjeluje na raspravi. U tim okolnostima, predlažem Sudu i da presudi da donošenje mjere udaljavanja kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka zahtijeva da se provjeri, kad se protiv te osobe vodi kazneni postupak, je li trenutačno izvršenje te mjere u skladu s pravima obrane navedene osobe i, ovisno o slučaju, je li potrebno odgoditi udaljavanje ili ukinuti ili suspendirati zabranu ulaska i boravka, u skladu s člankom 9. i člankom 11. stavkom 2. Direktive 2008/115.

89.

Sada valja ispitati drugo i treće pitanje koja se odnose na uvjete pod kojima se optuženik, u pogledu kojeg je donesena odluka o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka, može odreći pojavljivanja na raspravi u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2016/343.

90.

Najprije valja napomenuti da se člankom 8. stavcima 2. i 3. te direktive predviđa mogućnost da se osobi sudi u odsutnosti i da se osuđujuća odluka koja je eventualno donesena nakon završetka tog postupka izvrši kao da je taj postupak bio kontradiktoran. Člankom 8. stavkom 4. navedene direktive predviđa se i mogućnost da se toj osobi sudi u odsutnosti, ali uz njezino pravo da ospori osuđujuću odluku i ostvari pravo na obnovu postupka pod uvjetima predviđenima u članku 9. te direktive. Obje se situacije razlikuju ovisno o tome je li optuženik znao za raspravu i namjerno se odrekao pojavljivanja ili ta osoba nije znala za raspravu.

91.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 8. stavak 2. Direktive 2016/343 tumačiti na način da država članica može suditi optuženiku u njegovoj odsutnosti ako je on, iako je spriječen pojaviti se na raspravi zbog odluke o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka i koja je donesena protiv njega, obaviješten o toj raspravi i posljedicama neopravdanog nedolaska i zastupa ga opunomoćeni branitelj kojeg je sam imenovao ili koji mu je dodijeljen po službenoj dužnosti.

92.

U skladu s člankom 8. stavcima 2. i 3. Direktive 2016/343, države članice mogu predvidjeti da se osobi sudi u njezinoj odsutnosti i da se izvrši eventualna osuđujuća odluka, a da osoba nema pravo na obnovu postupka, ako su ispunjeni određeni uvjeti.

93.

Naime, zakonodavac Unije navodi u uvodnoj izjavi 35. te direktive da pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluju na raspravi nije apsolutno i da bi se u određenim okolnostima osumnjičenik i optuženik trebali moći, izrijekom ili prešutno, ali jasno, odreći tog prava ( 35 ). Takvo odricanje stoga je u načelu moguće samo u dvama slučajevima navedenima u članku 8. stavku 2. točkama (a) i (b) Direktive 2016/343 ( 36 ).

94.

Prvi slučaj iz članka 8. stavka 2. točke (a) te direktive odnosi se na obavještavanje optuženika. Njime se predviđa slučaj u kojem je osoba pravodobno obaviještena o raspravi i o posljedicama neopravdanog nedolaska. Iz uvodne izjave 36. navedene direktive proizlazi da valjanost tog obavješćivanja podrazumijeva, s jedne strane, da je navedenoj osobi osobno uručen sudski poziv ili da je na neki drugi način pravodobno primila službene informacije o dogovorenom mjestu i vremenu rasprave, na način koji joj je omogućio da bude upoznata s održavanjem rasprave te, s druge strane, da je ta osoba saznala da se osuđujuća odluka može donijeti ako se ona i ne pojavi na raspravi. U skladu s uvodnom izjavom 38. iste direktive, nadležna nacionalna tijela trebaju uložiti dužnu pažnju kako bi obavijestila dotičnu osobu, a potonja osoba treba uložiti dužnu pažnju kako bi primila te informacije ( 37 ), kako bi se otklonila svaka dvojba u pogledu toga da ne želi sudjelovati na raspravi.

95.

Drugi slučaj iz članka 8. stavka 2. točke (b) Direktive 2016/343 odnosi se na zastupanje optuženika po branitelju. Odnosi se na slučaj u kojem je ta osoba, nakon što je obaviještena o raspravi, namjerno odlučila da je zastupa pravni savjetnik umjesto da se osobno pojavi na raspravi ( 38 ). Ta odluka može u načelu dokazati da se ta osoba odrekla osobnog sudjelovanja na raspravi, pri čemu se zajamčilo njezino pravo da se brani, tako da se kasnije neće moći pozvati na pravo na obnovu postupka, kako je predviđeno u članku 9. te direktive.

96.

S obzirom na te elemente, ništa se ne protivi tomu da se optuženik, protiv kojeg je usto donesena odluka o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka, odrekne pojavljivanja na raspravi. Naime, to pravo odnosi na sve optuženike u okviru kaznenog postupka, neovisno o njihovu pravnom statusu u državi članici ( 39 ).

97.

Međutim, takvo odricanje treba biti popraćeno posebnim jamstvima u slučaju kao što je ovaj.

98.

Kao prvo, odricanje optuženika od prava da sudjeluje na raspravi, u skladu s člankom 8. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2016/343, samo po sebi podrazumijeva da se ta osoba stvarno može jasno odreći tog prava. Naime, ne može se smatrati da se navedena osoba slobodno i nedvosmisleno odrekla tog prava ako joj je oduzeta sloboda kretanja zbog toga što joj je određeno zadržavanje u svrhu izvršenja mjere udaljavanja ili zbog zabrane ulaska i boravka koja joj je izrečena. U tom bi slučaju nadležna nacionalna tijela trebala predvidjeti posebne mjere koje istoj osobi omogućuju da dođe na raspravu (primjerice tako da joj odobre izlazak iz ustanove za zadržavanje, odgode udaljavanje ili pak suspendiraju zabranu ulaska i boravka) i o tome je obavijestiti.

99.

Kao drugo, odricanje optuženika od prava da sudjeluje na raspravi, u skladu s člankom 8. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2016/343, podrazumijeva da se uzimaju u obzir pravila zastupanja po branitelju optuženika koji je udaljen s državnog područja. Naime, podsjećam na to da Europski sud za ljudska prava pridaje veliku važnost tomu da se odsutnost optuženika s rasprave ne sankcionira odstupanjem od prava na pomoć branitelja ( 40 ). Naime, „[p]remda nije apsolutno, pravo svake osobe koja je optužena za počinjenje kaznenog djela da je učinkovito brani odvjetnik, koji je, ako je potrebno, imenovan po službenoj dužnosti, jedno je od temeljnih obilježja poštenog suđenja. Osoba optužena za počinjenje kaznenog djela to pravo ne gubi samo zbog toga što nije pristupila raspravama” ( 41 ). Prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava, „[o]d presudne je važnosti […] za pravičnost kaznenopravnog sustava da se osobu optuženu za počinjenje kaznenog djela primjereno brani i u prvostupanjskom postupku i u žalbenom postupku” ( 42 ). Budući da, kao što to pokazuje ovaj predmet, izvršenje mjere udaljavanja dovodi do opasnosti od prekida komunikacije između optuženika i njegova branitelja, prema mojem mišljenju, posebnu pažnju stoga treba posvetiti pravilima tog zastupanja.

100.

Kao treće, takva su jamstva potrebna s obzirom na svrhu Direktive 2016/343, navedenu u točki 72. i sljedećim točkama ovog mišljenja. Naime, iako zakonodavac Unije u članku 8. stavku 2. te direktive priznaje optuženiku pravo da se odrekne pojavljivanja na raspravi, ipak je neophodno, uzimajući u obzir temeljnu prirodu prava na pošteno suđenje i posljedice odricanja pojavljivanja na raspravi, da se to odricanje izrazilo u uvjetima koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi.

101.

S obzirom na sve te elemente, smatram da članak 8. stavak 2. Direktive 2016/343 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica sudi državljaninu treće zemlje protiv kojeg je donesena odluka o vraćanju kojoj je pridodana zabrana ulaska i boravka na državnom području u njegovoj odsutnosti, pod uvjetom da je optuženik pravodobno obaviješten ne samo o raspravi i posljedicama neopravdanog nedolaska nego i o posebnim mjerama koje su mu stavljene na raspolaganje kako bi mu se omogućilo pojavljivanje na toj raspravi te da ih se slobodno i nedvosmisleno odrekao, ili da tu osobu, koja je obaviještena o navedenoj raspravi, na prikladan način zastupa opunomoćeni branitelj kojeg je ona sama imenovala ili koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti.

102.

Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud treba li članak 8. stavak 2. Direktive 2016/343 tumačiti na način da država članica može suditi optuženiku u njegovoj odsutnosti ako je on, nakon što je obaviješten o posljedicama neopravdanog nedolaska, tijekom istražnog postupka nedvosmisleno izrazio svoje odricanje od prava da sudjeluje na raspravi prije nego što je određen datum te rasprave.

103.

Smatram da zakonodavac Unije u članku 8. stavku 2. te direktive nije izričito predvidio slučaj koji navodi sud koji je uputio zahtjev.

104.

U tim okolnostima stoga valja postaviti pitanje može li država članica predvidjeti da se osobi sudi u odsutnosti i u situaciji različitoj od one izričito navedene u članku 8. stavku 2. Direktive 2016/343. Međutim, kao što je to navedeno u točki 89. ovog mišljenja, razlika između pravnog uređenja iz članka 8. stavaka 2. i 3. te direktive i onog iz članka 8. stavka 4. navedene direktive nije u mogućnosti da se osobi sudi u njezinoj odsutnosti, nego u posljedicama koje se odnose na izvršenje odluke donesene nakon završetka tog postupka u odsutnosti.

105.

Naime, kao prvo, odredbe navedene u članku 8. stavcima 2. i 3. Direktive 2016/343 treba tumačiti usko jer svako odricanje od prava pojavljivanja na raspravi podrazumijeva izvršenje odluke donesene nakon završetka postupka u odsutnosti i nemogućnost da se optuženik pozove na obnovu postupka. Zbog toga slučajevi iz članka 8. stavka 2. točaka (a) i (b) te direktive obuhvaćaju situacije u kojima ta osoba, s obzirom na to da je obaviještena o datumu i mjestu rasprave ( 43 ), zna da se protiv nje vodi kazneni postupak i poznaje prirodu i razlog optužbe, tako da se nedvosmisleno odriče osobnog pojavljivanja na raspravi.

106.

Međutim, takvo je odricanje, koje je „prethodno” izraženo tijekom istražnog postupka, dvosmisleno s obzirom na to da činjenica da je optuženik obaviješten o posljedicama neopravdanog nedolaska ne omogućuje ispravljanje te situacije. Naime, do tog odricanja dolazi u ranoj fazi kaznenog postupka u kojoj nadležno pravosudno tijelo ispituje predmet, odnosno istražuje činjenice koje mogu predstavljati kazneno djelo. Kad bi se priznalo da se takvo odricanje analizira uz privolu na suđenje u odsutnosti, to bi stoga bilo protivno načelima koje je naveo zakonodavac Unije i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Podsjećam na to da se tom sudskom praksom zahtijeva da se tu osobu osobno obavijesti o optužbama koje su iznesene protiv nje i da joj se uruči sudski poziv u propisanom obliku ( 44 ). U suprotnom, tom se sudskom praksom zahtijeva da se to odricanje utvrdi na temelju preciznih, objektivnih i relevantnih činjenica kojima se može dokazati da je navedena osoba obaviještena da se protiv nje vodi kazneni postupak, da poznaje prirodu i razlog optužbe i da se stoga doista nedvosmisleno odrekla prava da se pojavi na raspravi i da se brani ( 45 ). U svakom slučaju, prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava, nije dovoljno da je optuženik „načuo” da je protiv njega pokrenut kazneni progon ( 46 ).

107.

Kao drugo, pojašnjenje situacija iz članka 8. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2016/343, prema mojem mišljenju, svjedoči o želji zakonodavca Unije da iscrpno i zbog razloga pravne sigurnosti predvidi slučajeve u kojima treba smatrati da nisu povrijeđena postupovna prava osobe koja se nije osobno pojavila na raspravi. Točno je da je riječ o minimalnim pravilima koja su zajednička državama članicama. Međutim, definicija tih pravila treba omogućiti promicanje pravosudne suradnje u kaznenim stvarima olakšavanjem uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima ( 47 ). U tim okolnostima, kad bi se priznalo da država članica može suditi osobi u njezinoj odsutnosti i uz njezin pristanak, zbog razloga različitog od onih iz članka 8. stavka 2. te direktive, to bi moglo biti protivno toj svrsi.

108.

Stoga s obzirom na te elemente smatram da članak 8. stavak 2. Direktive 2016/343 treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica može smatrati da se osoba slobodno odrekla sudjelovanja na raspravi ako je ta osoba, iako je bila obaviještena o posljedicama neopravdanog nedolaska, izrazila tu želju tijekom istražnog postupka u fazi u kojoj se nije utvrdio datum rasprave.

109.

U ovom je slučaju točno da je odricanje dotične osobe od njezina prava da se pojavi na raspravi bilo popraćeno minimalnim jamstvima. U skladu s informacijama kojima raspolaže Sud, ona je stvarno bila u pratnji svojeg branitelja koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti. Obaviještena je da je optužena te je, u prisutnosti tumača, saznala svoja prava, među kojima i prava navedena u članku 269. NPK‑a koja se odnose na odvijanje i posljedice postupka „u odsutnosti”. Iako je izjavila da razumije ta prava i da se ne želi pojaviti na raspravi, ipak nije primila primjerak optužnice ni rješenje kojim se datum pripremnog ročišta utvrdio na 23. srpnja 2020. jer je 16. lipnja 2020. udaljena s državnog područja, pri čemu je njezina adresa do danas nepoznata. Iz toga proizlazi da stoga nije bila pravodobno obaviještena o datumu i mjestu rasprave u smislu članka 8. stavka 2. točke (a) Direktive 2016/343, tako da se ne može smatrati da se dobrovoljno i nedvosmisleno odrekla prisustvovanja na raspravi.

110.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud protivi li se članku 8. stavku 1. Direktive 2016/343, na temelju kojeg države članice osiguravaju da optuženik ima pravo sudjelovati na raspravi, nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je ta osoba obvezna pojaviti se na raspravi.

111.

To pitanje proizlazi iz činjenice da je u skladu s člankom 269. stavcima 1. i 2. NPK‑a obvezna prisutnost optuženika na raspravi ako je on počinio teško kazneno djelo, kao što je ono počinjeno u glavnom predmetu, ili ako je to nužno za utvrđivanje objektivne istine ( 48 ).

112.

Očito je da ni predmet ni cilj Direktive 2016/343 nisu da se osumnjičenicima i optuženicima naloži obveza pojavljivanja na raspravi.

113.

Tom se direktivom nastoji „ojačati” pravo optuženikâ na pošteno suđenje u kaznenom postupku, tako što se od država članica zahtijeva da osiguraju da te osobe imaju pravo sudjelovati na raspravi. Člankom 8. navedene direktive nalaže se, kao što sam to prethodno naveo, pozitivna obveza tim državama s obzirom na to da su one dužne poduzeti mjere radi zaštite prava koja se temelje na člancima 47. i 48. Povelje.

114.

Stoga su jedini cilj i svrha članka 8. Direktive 2016/343, u stavku 1., utvrditi pravo optuženika da sudjeluje na raspravi i, u stavku 2., definirati granice tog prava, tako da se odrede uvjeti u kojima ga se ta osoba može odreći ( 49 ). Naime, zakonodavac unije u uvodnoj izjavi 35. te direktive pojašnjava da to pravo nije apsolutno jer ga se navedena osoba može, izrijekom ili prešutno, ali jasno, odreći pod određenim uvjetima. Suprotno onomu što Komisija tvrdi u svojim očitovanjima, smatram da zakonodavac Unije stoga doista utvrđuje pravo nesudjelovanja na raspravi, kao što u članku 7. Direktive 2016/343 utvrđuje pravo braniti se šutnjom i pravo osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu.

115.

U svojem je suglasnom mišljenju u presudi Van Geyseghem protiv Belgije ( 50 ) sudac G. Bonello uostalom istaknuo da se „[p]ravo [optuženika] da ne sudjeluje na raspravi prilično blisko podudara s njegovim pravom da se brani šutnjom”. Ako bi, zbog priznatih prednosti koje iz toga proizlaze za sudovanje, trebalo smatrati da je prisutnost optuženika na raspravi preduvjet za svaku obranu, isti argumenti mogli bi se iznijeti kako bi ga se obvezalo da se odrekne prava na šutnju, odnosno kako bi se pozvalo i na interes dobrog sudovanja […]. U praksi ne mogu zamisliti predmet u kojem bi se, u potrazi za ravnotežom između interesâ društva i tog temeljnog prava optuženika (čak i ako bi se priznalo da je takva praksa zakonita), potonje pravo izbrisalo pred prvonavedenim interesima”.

116.

Točno je, kao što je to istaknuo Sud, da Direktiva 2016/343 ima za cilj utvrditi zajednička minimalna pravila i stoga nije cjelovit i sveobuhvatan instrument koji ima za svrhu utvrditi sve uvjete za donošenje sudske odluke ( 51 ). Zakonodavac Unije tako u uvodnoj izjavi 48. te direktive pojašnjava da bi države članice trebale moći proširiti „prava utvrđena [navedenom direktivom] kako bi osigurale višu razinu zaštite”. Međutim, čini mi se da država članica, time što od optuženika zahtijeva da se pojavi na raspravi, ne proširuje pravo te osobe da sudjeluje na raspravi, nego ga, naprotiv, ograničava, tako što ga pretvara u dužnost i oduzima mu mogućnost, iako je izričito priznata istom direktivom, da se svojevoljno odrekne pojavljivanja na raspravi. Stoga se ne može smatrati da takva mjera pridonosi jačanju postupovnih prava navedene osobe s obzirom na to da, ako to zahtijeva važan interes, države članice mogu donijeti mjere čiji je cilj zajamčiti dolazak dotične osobe na raspravu, kao što je trenutačan dolazak ili pak stavljanje pod sudski nadzor ili privremeno zadržavanje dotične osobe.

117.

To je tumačenje u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Iako se tom sudskom praksom priznaje važnost dolaska optuženika, zbog njegova prava na saslušanje i potrebe da se provjeri točnost njegovih tvrdnji te da ih se usporedi s izjavama oštećenika i svjedokâ, državama članicama se ostavlja potpuna sloboda da organiziraju postupovna pravila kako bi se osigurala kontradiktornost rasprava i „promicala” prisutnost optuženika. Stoga taj sud samo poziva nacionalnog zakonodavca da „obeshrabri” neopravdano nedjelovanje ( 52 ), tako da se koristi sredstvima kojima raspolaže u svojem nacionalnom pravnom poretku. Kao što to potvrđuje upotrijebljena terminologija, navedeni sud stoga ne utvrđuje nikakvu obvezu optuženika da se pojavi na raspravi.

118.

S obzirom na sve te elemente, predlažem Sudu da presudi da članak 8. stavak 1. Direktive 2016/343, na temelju kojeg države članice osiguravaju da optuženici imaju pravo sudjelovati na raspravi, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem je optuženik obvezan pojaviti se na raspravi.

119.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način: